Müsli: Holokaust u Poljskoj. Kontroverzije i objašnjenja

Temeljna je premisa ovog objašnjenja da niti jedan nacionalni okvir ne može tumačajno obuhvatiti povijest holokausta i da su napori da se objašnjenja holokausta svedu na etničke stereotipe su analitički pogrešne, ali i moralno i politički opasne. Pretpostavka je da trebamo objašnjenje holokausta koje uzima u obzir njegov europski, međunarodni karakter i koji nas odvodi od etničkih stereotipa i na niti jedan način se ne oslanja na njih. To je teže nego što zvuči jer i u znanstvenim, akademskim i novinarskim raspravama ne prođe mnogo prije nego što netko spomene "pedantne Nijemce", "neorganizirane Slavene" ili "komunističke Židove"

Autor: Timothy Snyder

Ako želimo ozbiljno pristupiti povijesti holokausta, moramo tematizirati i povijest poljske države.

Naslov ovog predavanja pretpostavlja da znamo što je holokaust, što se dogodilo u holokaustu i zašto. Volio bih na samome početku to problematizirati.

Možemo se složiti da je holokaust europskih Židova masovno ubojstvo koje je ubilo umalo šest milijuna ljudi između 1941. i 1945. Zasigurno ćemo se složiti da je riječ o njemačkoj politici, predvođenoj Nijemcima, te da je ta politika započeta napadom na Sovjetski Savez. Kada govorimo o holokaustu često impliciramo da imamo prikladnu sveukupnu povijest holokausta, no to nije tako. Stoga bismo trebali prvo razjasniti na što mislimo kada govorimo o tumačenju holokausta. Nastojat ću ponuditi objašnjenje holokausta i ujedno ponuditi posebnosti poljskog slučaja.

Temeljna je premisa ovog objašnjenja da niti jedan nacionalni okvir ne može tumačajno obuhvatiti povijest holokausta i da su napori da se objašnjenja holokausta svedu na etničke stereotipe su analitički pogrešne, ali i moralno i politički opasne. Pretpostavka je da trebamo objašnjenje holokausta koje uzima u obzir njegov europski, međunarodni karakter i koji nas odvodi od etničkih stereotipa i na niti jedan način se ne oslanja na njih. To je teže nego što zvuči jer i u znanstvenim, akademskim i novinarskim raspravama ne prođe mnogo prije nego što netko spomene “pedantne Nijemce”, “neorganizirane Slavene” ili “komunističke Židove”.

Kada kažem da ne postoji prikladni konsenzus o tome kako se holokaust dogodio, uobičajeno se odgovori protupitanjem ne nudi li njemačka povijest 1930-ih godina nekakav obrazac, ne možemo li raspraviti holokaust u Poljskoj ili u nekoj drugoj zemlji temeljem onoga što znamo o Njemačkoj. Ne možemo jer u Njemačkoj nije bilo holokausta. Između 1933. godine, kada je Adolf Hitler došao na vlast, i 1939. godine, kada započinje Drugi svjetski rat, invazije na Sovjetski Savez, nigdje nije bilo događaja kojeg bismo mogli podvesti pod holokaust, te na području predratne Njemačke nikada nije bilo događaja kojeg bismo mogli okarakterizirati holokaustom. Zasigurno, njemački Židovi su pogibali – većinom su izbjegli – no njihov broj je u ukupnom broju stradalih malen. Kada bismo zbrajali žrtve samo među njemačkim Židovima, to ne bismo mogli nazvati holokaustom. Ne samo da u Njemačkoj nije bilo holokausta, nije ga niti moglo biti, što iz statističkih, što iz raščlambenih razloga. Kada Njemačka započinje Drugi svjetski rat, udio Židova njezinoj ukupnoj populaciji je četvrt posto. Od ukupnog broja Židova stradalih u holokaustu, 97 posto je onih koji nemaju baš ništa s Njemačkom dok ona nije došla kao okupator. Ti ljudi ne govore njemački, što znači da ne ostavljaju izvore na tom jeziku, ali da na ruskom, jidišu ili poljskom. Čak i njemački Židovi ubijeni u holokaustu gotovo uvijek moraju biti poslati izvan teritorija predratne Njemačke da bi ih se pogubilo. Polovica ubojica u holokaustu također su ne-Nijemci. Svi glavni njemački ubojice u holokaustu ubijali su i ne-Židove i u pravilu nisu činili zločine na teritoriju predratne Njemačke u takvoj mjeri – način kako su se ponašali na teritoriju predratne Njemačke razlikovao se od načina kako su se ponašali na drugim teritorijima.

Sve nas to tjera da odbacimo nacionalne narative kako bismo razumjeli holokaust. To nismo učinili. Nije moguće da je holokaust bio njemački narativ.

Historikerstreit, kojeg moram spomenuti, je vježba u izgradnji nacije u Njemačkoj 1980-ih godina. Nijedna pozicija u toj raspravi nam ne dozvoljava da plodno razumijevamo holokaust. Dvije su ključne pozicije. Prva, koja je započela čitavu debatu, kaže da se njemačko ponašanje može dijalektički razumjeti sovjetskim, što je u temelju pogrešno. S druge strane habermasovsko stajalište kaže podrazumijeva njemačko biće i tvrdi da su rasprave o holokaustu unutar Njemačke važnije od samog razumijevanja tog događaja je također kolonijalna pozicija, i to ona koja autorizira raspravu o njemačkoj povijesti bez korištenja nenjemačkih izvora. Stav da je to posao prije svega ili isključivo za Nijemce je također neka vrst imperijalističkog stajališta jer onemogućava njemačke povjesničare da prigrle jezike žrtava, okupiranih naroda, i pišu povijest dijaloški ili trijaloški. Svaki njemački povjesničar za ljetnog tečaja može naučiti jidiš. Neću kazati da ne postoji takav, ali gotovo da je tako. Također, Historikerstreit vodi u narativnu crnu rupu – raspravlja se o Njemačkoj 1930-ih, no uzroci holokausta izvan Njemačke nisu obrađeni. Židovske i nežidovske studije nije važno čitati samo zbog dostojanstva žrtava nego i zato što pružaju važne informacije o uzročnosti. Nadalje, Historikerstreit stavlja tabu na povijest Sovjetskog Saveza. Ne možemo govoriti o holokaustu kao njemačkoj ili poljskoj povijesti bez Sovjetskog Saveza.

Ako raspravljamo o kontroverzijima u poljskoj historiografiji koja se bavi holokaustom, moramo sam holokaust ostaviti otvorenim za promišljanje jer se i u Poljskoj smatra, kao i u Njemačkoj, da svi znamo što je holokaust, a to nije tako. Šokantno je malo znanje o holokaustu kod autora koji su sudjelovali u Historikerstreit i kombinirano je s pretpostavkom da je faktografija utvrđena, što zaprepašćuje. U poljskoj raspravi koja je nastupila nakon objave knjige “Susjedi” Jana T. Grossa iz 2000. vidjet ćemo slične pojave. Kao i u Njemačkoj 1980-ih, i tu je nastala rasprava o izgradnji nacije u kojoj su obje strane zabrinute stanjem poljskog društva, samo imaju različite vizije što bi ono trebalo biti. “Susjedi” igraju važnu ulogu u razaranju poljskog mita nacionalne nevinosti i izjednačavanja poljskog i židovskog stradanja pod Josifom Visarionovičem Staljinom, odnosno Hitlerom. No, debata se izrodila baš u raspravu o nacionalnim vrlinama. Zanimljivo, ova debata ponavlja probleme njemačke. Poljska historiografija koristi samo izvore na poljskom jeziku. Postoji pretpostavka opet da znamo što se dogodilo u holokaustu. Zanimljivo, imamo ponovno rađanje istog tabua u svezi sa Sovjetskim Savezom. “Da, neki su Poljaci ubili neke Židove u ljeto 1941. godine kroz nekoliko desetaka pogroma, ali to je bilo zato što su Židovi surađivali s komunistima”, često tvrde branioci poljske etničke časti. Druga strana u debati to pak odbacuje kao nebitno. Tabuiziranje sovjetske povijesti onemogućava objašnjenje holokausta.

Pitao sam poljske kolege koje je osnovno objašnjenje holokausta. Odgovorili su da je to antisemitizam. To je zanimljivo preklapanje s njemačkom raspravom. U Njemačkoj se vrlo ozbiljno pristupilo procesima i svemu ostalome što čini uspon nacizma na vlast i nacističku vladavinu, međutim čim se stigne do prve njemačke agresije na drugu zemlju, više ne postoji potreba da se tako sofisticirano razmatra – sve što je potrebno znati jest da je u tim okupiranim krajevima antisemitizam uvelike prisutan. Poljski istraživači također tvrde da je antisemitizam osnova holokausta u njihovoj zemlji. To je konsenzus pogodnosti – prvo, mnogi se s tom tvrdnjom slažu, a, drugo, nećeš pogriješiti, ako kritiziraš antisemitizam. No, ono što je pogodno nije uvijek istinito, a, drugo, jako je važno provjeriti, pa provjerimo.

Dva su temeljna kronološka problema s tvrdnjom da je poljski antisemitizam objašnjenje holokausta u Poljskoj i drugim zemljama. Prvo, Židovi su živjeli u Poljskoj pola tisućljeća u ogromnim brojevima, više nego bilo gdje drugdje – primjerice, 1938. godine je više Židova u Łódźu nego u Palestini. A onda, u samo jednoj godini, većina poljskih Židova je ubijena. Ako je objašnjenje za to antisemitizam, što ćemo s tih pet stotina godina? Antisemitizam ima jaku i dugu tradiciju, trajan je u poljskoj intelektualnoj i društvenoj povijesti i nije dobro obrazloženje činjenice da su poljski Židovi istrijebljeni 1942. godine, ugrubo. Drugi problem bih nazvao “1938-1943” odnosno postavljam pitanje zašto se poljski narod stubokom drukčije ponašao 1943. u odnosnu na 1938., i obratno. Zašto su mnogi koji su 1938. godine štitili Židove postali 1943. godine sudionici njihovog masovnog ubojstva? Tome ću se još vratiti.

Antisemitizam kao objašnjenje za holokaust ima problem s usporedbom. U Grčkoj i Nizozemskoj nisu imali problema s masovnim političkim antisemitizmom 1930-ih. Te dvije zemlje imaju neke od najviših stopa pogubljenja Židova za holokausta – između 70 i 75 posto. Za razliku od njih, Francuska ima velik problem s antisemitizmom, a ubijeno je oko 25 posto francuskih Židova. Je li u Poljskoj uistinu bilo više antisemitizma nego u Rumunjskoj 1930-ih? Nije. Poljskom nije vladao antisemitski režim kao što je izričito bio rumunjski koji je provodio vlastitu politiku istrebljenja Židova. Unatoč tome, bila je dvostruko veća mogućnost da Židov u Rumunjskoj preživi nego Židov u Poljskoj. Poljski Židovi u Francuskoj će umnogome lakše biti ubijeni nego francuski Židovi u Francuskoj. Zašto baš ti ljudi umiru? Zato što su lišeni bilo kakve državne zaštite.

Usporedimo Poljsku i Sovjetski Savez. Malkotko će reći da je međuratna Poljska bila slična međuratnom Sovjetskom Savezu, odnosno da je javni antisemitizam u Sovjetskom Savezu bio kao u Poljskoj, da je poljska Narodna demokracija imala pandan u desnom sovjetskom pokretu i tako dalje. Sovjetski Savez je imao probleme 1930-ih, ali je to bila jedina antiantisemitska zemlja u povijesti svijeta do tog vremena. No, postotak ubijenih poljskih i sovjetskih Židova je jednak.

Razmatrajući holokaust ne smijemo zaobilaziti Sovjetski Savez, ne samo zato što su Sovjetski Savez i Poljska zemlje sa stopom istrebljenja višom od 90 posto ili samo zato što se tamo nalaze dvije najveće židovske zajednice u Europi, odnosno samo zato što veliku većinu žrtava holokausta čine poljski i sovjetski građani, ne samo zato što je holokaust započet u Sovjetskom Savezu, nego i zato što su sovjetski građani su u daleko najvećem broju sudionici holokausta.

Kako ponuditi objašnjenje holokausta temeljeno na posebnim povijestima, ali koje uzima u obzir cjelokupnost teme? Ponudit ću tri vrste argumentacije.

Prva se tiče Njemačke 1930-ih godina. Loša je navika na tu zemlju u tom razdoblju gledati kao na savršen birokratski stroj. Njemačka država na njemačkom teritoriju nije bila sposobna za provedbu holokausta. Tadašnja Njemačka je nekonvencionalna država s do tada neviđenim rasnim potencijalom za ubojstvo. Veberijansku definiciju države, pravo na monopol legitimnim sredstvima sile, fašizam ugrožava. Fašizam dolazi na vlast s posebnom grupom paravojnih huligana, a nakon toga iz zadržiš. To znači da država ne teži potpunoj kontroli prisile na svojem teritoriju. U državi kao što je Njemačka imamo tada dvije zasebne organizacije s različitim posezanjima na nasilje – državu i Schutzstaffel, partijski aparat koji kontrolira nasilje u koncentracionim logorima. Ti su logori mjesto besdržavlja, gdje SS može činiti što ga je volja. To je važno jer SS nije represivna sila u Njemačkoj, nego aparat koji će uništavati države izvan Njemačke i tako stvarati uvjete za konačno rješenje. To je savršeno sukladno ideologiji. Kada je riječ o ovoj temi, “Moja borba” je prilično koherentan tekst. U toj knjizi Hitler ne određuje Židove kao rasnog neprijatelja nego kao neljudsku grupu koja mijenja svijet uvođenjem ideja, a za Hitlera svijet treba biti vječita rasna borba za hranu i zemlju, a to nije tako jer su Židovi donijeli ideje kao što su komunizam i kršćanstvo. Za njega su sveti Pavao i Lav Davidovič Trocki jedna te ista osoba – Pavao je politički komesar kršćanstva i tako dalje. Hitler kaže da država, odnosno pravna država nije rasni cilj, da će se, kada započne pravi rasni sukob, države razgraditi. Utoliko nije bio nacionalist nego zoološki anarhist s uvjerenjem da ćemo se vratiti u prirodno stanje rasnog rata kada se u potpunosti riješimo institucija. Holokaust će se odvijati u tom kontekstu. No, Hitler nije razmišljao da se ne može u potpunosti riješiti politike. Ona nikada ne prestaje.

Kada raspravljamo o holokaustu, razmatramo ga od onog trenutka kada Židovi počinju umirati. No, da bismo razumjeli kako je netko lišen života moramo imati barem neku predodžbu kako su prije toga živjeli jer masovno ubojstvo nije jednostavan zadatak – zahtijeva uklanjanje političkih i društvenih struktura koji su činili život prije toga. Raspravljamo samo o onome što se dogodilo nakon što su države razgrađene kao oblici vladavine (polity). Da bismo razumjeli kako su Židovi ubijani u tolikom broju, moramo razumjeti strukture koje su ih do tada održavale na životu. Što se događa u Austriji u ožujku 1938. godine? Ta država doslovno prekonoć prestaje postojati. Jedne večeri kancelar objavljuje da kapitulira pred Hitlerom, već sljedećeg jutra započinju poniženja Židova kada ih se tjera da četkama čiste ulice (scrubbing parties). No, nije riječ o spontanom činu poniženja. Što Židovi četkaju s bečkih ulica? Trebao se 15. ožujka, tri dana nakon pripojenja Njemačkoj, održati referendum koji bi potvrdio austrijsku nezavisnost, a slogan tog referenduma je bio “Österreich” ispisivan po ulicama. Židovi su to uklanjali. Židovi su bili poistovjećeni s uništenom državom, a ostali su se promatranjem, buljenjem i smijanjem ograđivali i od Židova i od države.

Čehoslovačka, Poljska, baltičke zemlje i svi drugi imaju svoje nacionalne verzije, no pokušavam ispričati građansku. Čehoslovačka se komada na tri dijela, moravski Židovi, koji su granično s Trećim Reichom, su dio takozvanog protektorata i imat će najviše izgleda za preživljavanje, dakle oni pripojeni nacističkoj Njemačkoj. U Slovačkoj nastaje trenutak, nakon proglašenja nezavisnosti, kada svi građani “slobodno lebde” – nitko nije građanin, a onda postaju to novim ustavom po kojemu su Židovi građani drugog reda bez imovinskih prava, što dovodi do postavljanja židovskog pitanja, što znači da su slovački Židovi prvi europski koji su masovno slani u Auschwitz. Najjužniji dio podkarpatske Rutenije je dat Mađarskoj koja ne daje Židovima prava građana drugog reda, nego ih uopće ne prepoznaje kao građane. Prvom prilikom, ljeti 1941. godine, deportirati će ih u Ukrajinu gdje će ta grupa biti žrtva prvog masovnog strijeljanja u povijesti svijeta – odjednom je ubijeno više od deset tisuća civila. To je priča koja započinje razaranjem Čehoslovačke.

Poljska je posebna jer je to prvo mjesto gdje Nijemci vojskom mogu uništiti državu. Šalju posebne trupe koje će onemogućiti državu. Izjavljuju da poljska država nikada nije postojala, da poljski građanski zakonik više nije na snazi, da će sva državna i židovska imovina postati njemačka… Holokaust se ne zbiva 1939., čak niti kada se Židove getoizira. Pogromi ne vode u holokaust. No, zašto se ti pogromi zaustavljaju? Posebno, zašto se zaustavljaju u istočnoj Poljskoj kada se ne zaustavljaju u baltičkim državama ili Sovjetskom Savezu?

Treće, iste trupe (Einsatzgruppen) koje uništavaju Poljake 1939., uništavaju sovjetske komuniste i Židove 1941. SS-u relativno lako polazi za rukom u Sovjetskom Savezu mobilizirati druge postrojbe – kao policajce i vojnike – u kampanju masovnog ubijanja Židova. Prvo masovno ubojstvo, u današnjoj jugozapadnoj Ukrajini, zbiva se i zbog toga što policija, vojska i SS surađuju. Drugi dio priče je lokalna suradnja. Začuđen sam što se poljski seljaci ponašaju gotovo jednako kao bečki građani. Poljski seljaci 1941. godine izvode politički ritual kojim se ograđuju od prijašnjeg režima kao što su to 1938. godine činili bečki kršćani. Kada Njemačka napadne Sovjetski Savez to čini napadom na istočnu Poljsku koju je SSSR anektirao 1939. Kada njemačke snage dođu u Białystok, poljski grad s velikom židovskom zajednicom, Nijemci provode orkestrirani i, čini mi se namjerno, dramatičan masovni pokolj Židova. Zbiva se to na otvorenom, po danu, uz sovjetsku glazbu koju puštaju. Grupiraju Židove u nekoliko sinagoga koje potom pale, a Židove koje pokušavaju pobjeći ubijaju strojnicama. To čine pred lokalnim stanovništvom. To je model za sljedeće pogrome. To nam ukazuje da su Poljaci naučili nešto od Nijemaca. Nije bila riječ o obračunu sa židovskim gospodarima, kako je to njemačka propaganda tvrdila, nego su Poljaci shvatili da je to način kako se mogu ograditi od prijašnjeg režima. To nije toliko različito od ponašanja bečke srednje klase koja je u mnogo manje dramatičnim okolnostima radila isto.

Ti pogromi postaju sistematski i serijski masovni zločini u baltičkim državama i Sovjetskom Savezu, ali ne i u istočnoj Poljskoj? Zašto? Ne možemo tvrditi da su Litvanci veći antisemiti od Poljaka jer je to jednostavno neistina – Litva je zbrinula više židovskih izbjeglica od Sjedinjenih Država. Litva i Latvija u međuratnom razdoblju nisu imale antisemitske režime, a opet tamo počinje holokaust. Djelomično to je zato što su politike o kojima govorim snažnije provođene u tim zemljama. Litva i Latvija su zemlje se velikim brojem Židova i u kojima je Sovjetski Savez u potpunosti razgradio državu, što znači da u Njemačkoj imamo političke izbjeglice koje se može regrutirati, da se može uvesti u te zemlje na materinjim jezicima antisemitska propaganda koja tumači da oslobođenje podrazumijeva oslobođenje od Židova, te da postoje dublji motivi za dvostruku suradnju. Očiti motiv za dvostruku kolaboraciju je želja da se distanciraš od prethodnog režima. Dakle, ako si Bečanin u ožujku 1938. godine koji je glasao za Domovinsku frontu način da se od toga ogradiš jest da promatraš poniženje Židova ili sudjeluješ u njemu. Ako si Poljak koji je surađivao s komunistima, sudjeluješ u tom ritualu koji povezuje Židove s komunizmom, pa tvoja odgovornost nestane. U potpuno razorenoj državi je taj politički resurs mnogo dublji. Imamo u baltičkim zemljama mnogo više onih koji su surađivali sa sovjetskim režimom nego u istočnoj Poljskoj i koji su pretrpjeli poniženje potpunog razaranja države, a ne opiranja tome. To znači da su Nijemci u Latviji i Litvi mogli koristiti rezerve političkih resursa te tako osigurati dvostruku kolaboraciju na masovnoj razini. Viktors Arājs je najvažniji kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu. Vodio je trupe koje su imale najvećeg učešća u ubojstvu većine letonskih Židova. Prije toga je bio član komunističke partije, kao komunist je diplomirao pravo, a prije svega toga je bio latvijski policajac. Uklapa se dramatično u shemu onih u baltičkim društvima koji su imali ulogu u istrebljenju Židova, a prije toga u prijašnjem komunističkom režimu. Latvija i Litva su mjesta u kojima Nijemci spoznaju da je istrebljenje Židova moguće. Uvijek je postojala ideja konačnog rješenja, ali tu spoznaju da je moguć holokaust. Ali holokaust, u kojemu različite njemačke institucije surađuju s lokalnim subjektima, nije limitiran samo na baltičke zemlje nego se širi u Sovjetski Savez koliko i njemačka vojna snaga. To znači da će se istrebljenje provesti u Kijevu, Donjecku, zapadnoj Rusiji i drugim mjestima sa snažnim antifašističkim mitovima s istom razinom sudjelovanja lokalne zajednice. Gdje god dođe njemačka vojska tako nešto će biti moguće i naposljetku oko 95 posto sovjetskih Židova će biti ubijeno. To je Nijemce uvjerilo u mogućnost holokausta i mogućnost da se takva politika provede i u Poljskoj i u ostatku Europe.

Kada se 1942. godine holokaust vrati u Poljsku, provodi se u većem omjeru. Poljaci, za razliku od sovjetskih građana, nisu naoružani. Poljski su Židovi već getoizirani, a sada su slani u organizaciji SS-a i uz pomoć lokalne policije u logore smrti. Neke institucije poljske države će biti pervertirane kako bi se to omogućilo. U predratnoj Poljskoj, kada je antisemitizam bio velik politički problem, poljska policija je sprečavala pogrome jer su oni bili kršenje vladavine prava. Isti ti ljudi sada love Židove po poljskim selima i ubijaju ih. To je zato što su 1938. godine, kada su sprečavali pogrome, bili dio poljskog ministarstva unutrašnjih poslova, a 1942. i 1943. godine kada su provodili pogrome bili podređeni rasističkom aparatu kojim je rukovodio Heinrich Himmler.

Završit ću namjerno s Auschwitzom jer predstavlja posljednji stadij holokausta. Poljski Židovi koji su živjeli najbliže Auschwitzu su posljednji stradali. Ne možemo stoga govoriti o Auschwitzu kao zamjeni za cijeli holokaust i ne može se objasniti holokaust nastojeći objasniti Auschwitz. To je bio tehnički napredak u usporedbi s ranije uspostavljenim logorima smrti koji su pak bili tehnički napredak u odnosu na masovna strijeljanja. Nema smisla preskočiti čitavu povijest holokausta, “skočiti” na Auschwitz, a onda tumačiti industrijsku proizvodnju smrti. Auschwitz uistinu predstavlja ambiciju njemačkog vodstva da pogube sve Židove kojima vladaju – Židovi iz čitave Europe su uistinu slani u Auschwitz kako bi tamo umrijeli. No, većina Židova koja je trebala biti poslana u Auschwitz u biti uopće tamo nije poslana. Dakle, stopa smrtnosti u Auschwitzu je daleko niža nego stopa smrtnosti u onim sredinama koje je Njemačka kanila učiniti nedržavnim.

Kada Njemačka napadne Poljsku, to čini na način da namjerno uništi državu, što pak omogućava masovna ubojstva. Takva se invazija ne može ponoviti u Belgiji, Nizozemskoj 1 i Francuskoj gdje Nijemci nisu mogli ubijati Židove u istoj mjeri kao tamo gdje su uništili državu. Koje institucije štite Židove? Izgleda da je bitno u to vrijeme je li država suverena u smislu da ima vlastitu vanjsku politiku jer, ako ima – makar se radilo o Višijevskoj Francuskoj koju ne simpatiziramo – može mijenjati svoju vanjsku politiku. Važno je ima li država birokraciju. Židovu kojega birokracija prepoznaje mnogo su veće šanse za preživljavanjem – da ga ubiju, moraju ga poslati tamo gdje birokracije nema. Važno je i jeste li građanin. Hannah Arendt je davno kazala da je glavni način lišiti nekoga državljanstva taj da uništiš njegovu državu, što je omogućilo veliku razinu smrtnosti poljskih Židova u Francuskoj. Ako ste Židov iz mjesta bez države, šanse da preživite su 1 naspram 20, a, ako ste iz mjesta gdje postoji država, pa makar i Treći Reich, šanse da preživite su 1 naspram 2. Pogledamo krajnje slučajeve. U Danskoj je šansa za preživljavanje 99 posto, a u Estoniji je 99-postotna vjerojatnost smrti. To ne uvjetuje predratni antisemitizam, nego razlika između konvencionalne i druge vrste okupacije.

Tko može spasiti? Oni koji su najviše povezani s državnim institucijama. Diplomate ne gledamo općenito kao heroje kada govorimo o povijesti holokausta, ali svatko tko je spasio više od stotinu Židova bio je diplomat. To je zato što je bilo teško diplomata lišiti državljanstva, a ujedno su diplomati imali gotovo magičnu mogućnost učiniti da država priznaje i druge. Zato su diplomatska predstavništva mogla spasiti velik broj Židova. Ako ste građanin koji nije Židov, šanse da ćete biti kažnjeni zbog spašavanja Židova su bile mnogo manje. U Nizozemskoj nije bio zločin spasiti Židova. Kada su ustanici u Varšavskom getu pohvatani, bili su ubijeni jer su bili Židovi, kao što su bili ubijeni i Poljaci koji su im pomagali. Razlika u strukturi, a ne etnicitetu objašnjava preživljavanje i pokušaje spašavanja u Europi. Možemo utvrditi mali broj onih koji su pokušavali spasiti Židove bez potpore institucija, ali tada govorimo o onome gdje nas naša strukturalna historiografska objašnjenja ne mogu odvesti – primičemo se kraju priče. Ali baš zato što postoje takvi primjeri vrlih, oni ne mogu iskupiti bilo koga. Nitko od takvih nije spašavao Židove u ime poljske nacije. Židovi takve napore mogu jedino objasniti čovječanskim motivima. Oni koji to čine ne iskupljuju nikoga nego samo pokazuju kako se izuzetni ponašaju u najmračnijim mjestima, tamo gdje nema strukture. Povijest tu može završiti, ali ne može početi. Ona mora početi namjerom objašnjavanja jer samo objašnjena materija omogućava da se bavimo tuđim kontroverzijima i njihovim značenjima, samo s objašnjenjem možemo zaključiti što takva jedinstvena tragedija znači za naš vlastiti svijet.

1 Nizozemska je drag primjer jer nadilazi dihotomiju Istok-Zapad. U Nizozemskoj – a to je jedinstveno u Zapadnoj Europi – SS je bio zadužen za okupaciju. Drugo, države koje ne volimo su bolje od uništenih država. Višijevska Francuska je legitimna, priznaju ju i Sjedinjene Države. No, u Nizozemskoj šef države odlazi, a opstaju birokrati s općenitom uputom da štite nizozemski narod. U Nizozemskoj je također mnogo veći broj njemačkih policajaca nego u Belgiji ili Francuskoj. Razlog za sve to je što su Nijemci razmišljali anektirati Nizozemsku, a Amsterdam je jedini veliki zapadnoeuropski grad u kojem su Nijemci razmišljali postaviti geto. Sama ta pomisao sugerira sličnost s istočnim primjerima.

*predavanje održano na Harvadu 8. ožujka 2016.

**izvor

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije