Udruga Krizni Eko Stožer Mariščina iz Rijeke organizirala je prošli tjedan zajedno s predstavnicima Primorsko-goranske županije uspješnu tribinu „Ekološko gospodarenje bio razgradivim otpadom – Bio Logic 2020“ na kojoj smo se, nekim spletom okolnosti, našli ja i kolega Žarko Kotur, jedan od rijetkih entuzijasta koji još pokušava spriječiti izgradnju karlovačke „smradiščine“, kako svoj deponij zovu Riječani, odnosno Centra za gospodarenje otpadom Babina Gora, kako mu tepaju naši „stručnjaci“ i donositelji političkih odluka koji brižno potpisuju ugovore o završetku tog pogona koji će sigurno biti razlog za burne rasprave i proklinjanja u budućnosti o tome kome je palo na pamet napraviti zastarjelu tehnološku i ekološku budalaštinu na takvom mjestu. Oni koji su taj dan sjedili zajedno s nama u dvorani Trans-Adrije u Rijeci, a među njima je bilo stručnjaka za područje skupljanja, razvrstavanja i odlaganja komunalnog opada, zdravlja i još dosta toga drugog, znaju odgovore na pitanja zašto je projekt izgradnje centra za gospodarenje otpadom velika nevolja koju uspavani Karlovčani još ne drže nekim problemom. Ali hoće. Uskoro.
Prije nego prenesem najzanimljivije detalje s tribine naznačio bih neke činjenice. Centri za gospodarenje otpadom u Rijeci i Puli jedini su završeni u Hrvatskoj i, kako to reče jedan od sudionika, predstavnici regionalnih i lokalnih institucija ove dvije naše najrazvijenije regije bili su dobri „štreberi“ i obavili posao na vrijeme potrošivši sredstva Europske unije za zastarjelu i vremenu neprimjerenu tehnologiju izgradivši „pogone“ za sortiranje otpada kojima nitko nije zadovoljan, ponajmanje oni koji žive u blizini tih centara. Zašto?
Pa prije svega jer smrdi i zagađuje izvore pitke vode. Zanimljiva je koincidencija da su odlagališta u Rijeci (Mariščina) i Puli (Kaštijun) kao i Babina Gora u Karlovcu locirani uz važne vodene resurse. Više govornika na tribini je istaknulo da to nije slučajno. Poznati ekološki aktivist Vjeran Piršić konstatirao je da se danas zna da su odluke o izgradnji tih centara rezultat koruptivnih aktivnosti, da je riječ o zastarjeloj tehnologiji koja ne odgovara standardima zbrinjavanja otpada u 21. stoljeću, te da su regionalni političari preuzeli obavezu potrošiti EU sredstva za skupe i nepotrebne centre, pravdajući to razvojnim potrebama. A do čega je doveo taj „razvoj“ pojasnili su stanovnici Mariščine koji žive u neposrednoj blizini tog gospodarskog „pogona“.
Uz već spomenuti smrad koji se širi jer je jednostavno tehnološki nemoguće odvojiti sav biorazgradivi otpad od ostalog otpada, problem je i prašina koja nastaje nakon sušenja i usitnjavanja ostalog otpada, a oni malo bolje obaviješteni upozoravaju da su od neugodnih mirisa i prašine puno opasniji dioksini, najotrovniji plinovi na planeti, koji nastaju izgaranjem plastike, a ne mjere se. Zato je, na primjer, bezazlena vatra kojom se spaljuje izolacija ili požar na odlagalištu prilika da se dioksina nadiše cijela lokalna populacija i na taj način, kako reče jedan od poznavatelja ovog područja, se stvaraju uvjeti da praunuci osoba koje su „omirisale“ dioksine obole od agresivnih oblika kancerogenih tumora.
Pomoćnica pučke pravobraniteljice upozorila je na povećani broj pritužbi za kršenje ljudskog prava na zdravlje zbog loše kvalitete zraka i trovanja stanovnika Rijeke. Jedan od sudionika naglasio je da se radi i o kriminalnim manipulacijama, što se posebno može vidjeti priznavanjem nepotpunih i nestručno napravljenih studija (poznato?), s čime se složio i Piršić istaknuvši da su ljudi koji su donijeli odluke da se ti nesretni centri grade i dalje u sustavu. Svemu rečenom dodatnu težinu dale su i konstatacije da se, zbog obaveza povezanih s financiranjem iz EU fondova, postojeća tehnologija, koja je već odavno zastarjela u razvijenim članicama unije, kod nas neće mijenjati slijedećih deset do 15 godina.
Karlovačka „smradiščina“ je i dalje nezavršena, ali je na dobrom putu ostvarenja. Studije na temelju kojih je odobrena upućeni nazivaju problematičnim i nestručnim, a spominju se i manipulacije podacima o provedenim istraživanjima. Budući deponij smješten je, kao što je poznato, na mjestu gdje će značajno, u negativnom smislu, utjecati na glavne karlovačke resurse pitke vode. Na njemu će se odlagati otpad i iz drugih hrvatskih regija, a sudeći po dosadašnjoj praksi na starom odlagalištu, nikad nije nedostajalo praktičnih „poduzetnika“ za dobar poslovni deal sa smećem. Nadzor civilnog sektora je onemogućen i nepoželjan. Stanovnici lokalne zajednice ne uzimaju za ozbiljno upozorenja usamljenih ekoloških aktivista, ali to će se promijeniti kad za južine „miomirisi“ s Babine gore preplave Tušilović, Vukmanić, Cerovac Vukmanički, Turanj, Ladvenjak, Belajske Poljice, Logorište.. Doduše tad će biti već malo kasno za galamu.
Ovaj članak je apel da se reagira dok ima vremena jer primjer riječkog odlagališta pokazuje da će se svi koji su odgovorni izmaknuti i proglasiti nedužnima, a ostat će brdo prepuno smrada, otrova i još jedne neobjašnjive kolektivne ljudske gluposti na ovim prostorima koje su zaredale poput nekog prokletstva, upućujući da i dalje ne učimo ni na svojim greškama, a o tuđim da i ne govorimo.
