Loncu poklopac: Na putu u normalnost

S Tomislavom Karamarkom i njegovim pokretom smo osvijestili da postoje u ovom društvu i gore pojave od korupcije, a izbornim kažnjavanjem K. Grabar-Kitarović nastavljena je nužna razgradnja takve štetne, nazadne politike, odnosno njezine ostavštine

Autor: Marin Bakić

Teške kiše padaju ovih dana u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali njezinim protivnicima ne bi bilo pametno likovati glede toga, pogotovo, ako pripadaju onome što politički analitičar Davor Gjenero naziva ustavnim lukom, dakle ako se ne radi o neodgovornim i destruktivnim političkim akterima antisistemskog određenja jer se upravo bitka za normalnu Hrvatsku, kako je to artikulirao u svojemu sloganu novoizabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović, preselila na Trg žrtava fašizma, u središnjicu vladajuće stranke. Svakome tko se u njoj bori protiv nacionalističkih, šovinističkih i/ili antiglobalističkih/suverenističkih stremljenja takozvana i samozvana napredna Hrvatska bi trebala pružiti kišobran ili kabanicu, ako želi približiti ovu zemlju zapadnoeuropskim, a ne mađarskim iliti orbanovskim i ruskim odnosno putinovskim standardima.

Postojali su čak Milanovićevi simpatizeri ili ljevičari koji su kalkulirali da bi glasanjem za opstanak i ostanak Kolinde Grabar-Kitarović na vlasti odnosno u Uredu Predsjednice/Predsjednika spriječili još jedan izborni neuspjeh HDZ-a, koji je Predsjednicu kandidirao za novi mandat, a time osnažio poziciju Andreja Plenkovića, predsjednika te stranke i Vlade, u odnosu na unutarstranačku opoziciju, što ima veliku važnost za Hrvatsku – s obzirom da je prozapadno usmjereni antipopulistički nastrojen političar ugrožen od reakcionarne desnice i da se Milanović i Grabar-Kitarović suštinski mnogo ne razlikuju u političkom pogledu, ne bi nastala prevelika šteta, dok bi njezinim porazom bio nastavljen pad Plenkovićevog autoriteta.

Takve, pa čak bismo zaoštreno mogli kazati fonpapenovske, kalkulacije su promašene iz nekoliko razloga. Prvo, Plenković je mudro postupio kada je kampanju za reizbor Predsjednice povjerio upravo svojoj unutarstranačkoj opoziciji koja sada snosi odgovornost za njezin izborni poraz. Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković je u izbornoj noći kritizirao kampanju da je bila previše orijentirana ka desnici, a manje ka centru, što je istina i to je zasigurno kumovalo porazu K. Grabar-Kitarović. Bit će zato vrlo teško Plenkovićevim oponentima argumentirati da je upravo stranačka politika kako ju je njezin šef osmislio i kakvu provodi najviše kumovala neuspjehu, a i pitanje je hoće li se ta opozicija u HDZ-u uspjeti djelotvorno organizirati protiv stranačkog vrha.

Osim toga, Predsjednica se pokazala potpuno politički inferiorna Milanoviću u svakom pogledu, sadržajnom i formativnom, pa je to drugi razlog zašto su spomenute kalkulacije pogrešne – jednostavno izaberi boljeg kandidata, ako već nema suštinske političke razlike među njima. Međutim, političkih razlika ima. K. Grabar-Kitarović je veći dio svojega mandata utrošila na populistički diskurs, populistične ispade i izlete (doslovno izlete/ekskurzije po Hrvatskoj), šurovala sa šovinistima i nacionalistima koji su je i doveli na vlast, a okružila se i koruptivnim tipovima. To i činjenica da je sljedbenica – kako je u jednoj od televizijskih debata napomenuo Milanović – dok je on lider čini razliku jer daje jamstvo da će Predsjednik biti neovisan o stranačkim akterima, neutralni, ne i neangažirani, samostalni politički čimbenik. Milanovićeva pobjeda utoliko predstavlja oslobađanje jedne od institucija iz partitokratske mreže jer, kako je bilo svima očigledno, K. Grabar-Kitarović nije funkciju predsjednice u potpunosti emancipirala od HDZ-a.

Milanović je liberal, elitist, poštovalac institucija, razumije državu, njezinu svrhu, ne podilazi trendovima i dominantnom društvenom diskursu, barem ne više nego što je ukusno, te u Hrvatsku, pa čak i u Europu, o čemu je pisao njemački list Der Spiegel, vraća vjeru u političke snage tog famoznog đenerovskog ustavnog luka. Milanovićevo domoljublje jest ustavno i decentno nasuprot karikaturalnom domojeblju K. Grabar-Kitarović i inih kitarovića kao što su, eto Karlovčanima najbliži, karlovački župan, 13. apostol, Damir Jelić ili gradonačelnik-padobranac Karlovca Damir Mandić koji opći s državnim simbolima. Milanovićeva pobjeda afirmira u zapećak gurnutu ne-šovinističku verziju domoljublja. Mnogi će kazati da je to neživotno i nebitno, da su svjetonazorska pitanja daleko manje važna od gospodarskih, međutim to je neistina jer je upravo ideologija nacional-šovinizma legitimacija za neopravdana korištenja javnih resursa, političku korupciju i nepotizam, a ujedno stvara šizofrenu društvenu klimu nepovoljnu za značajan razvoj. Utoliko je to treći razlog zašto je bilo pogrešno od strane dijela njegovih simpatizera kalkulirati s podrškom njegovoj kandidaturi.

Četvrti se krije u poboljšanju političke kulture. Ne samo da je Milanović superiorniji kandidat nego i zaslužuje revanš ovog civiliziranog tipa zbog necivilizirane kampanje oporbe predvođene Tomislavom Karamarkom i HDZ-om za trajanja Vlade koju je novoizabrani šef države vodio. U svakom pogledu je bilo pogrešno, nekulturno, osporavati na šatoraški i ini način vlast i institucije, a još je gore to honorirati na izborima ili u postizbornim slagalicama kao što je to 2015. godine učinio Most nezavisnih lista, zbrda-zdola okupljena grupa provincijalnih političkih analfabeta koja nam je podarila i premijera-vanzemaljca Tihomira Tima Oreškovića koji je svoj kratki mandat posvetio služenju „građevinama“. Takvo delegitimiranje bi bilo pogrešno i kada bi uistinu u gospodarskom pogledu Milanovićeva Vlada bila najgora u modernoj hrvatskoj povijesti, kao što su uporno, podmuklo i neistinito tvrdili K. Grabar-Kitarović i njezini mentori. Srpski političar i filozof Dragoljub Mićunović upozorava da ne postoji dobra vlast, nego samo dobra kontrola vlasti. U slučaju odnosa Vlade 2011-2015 i njezinih oponenata, ta formula ne vrijedi – unatoč svim manjkavostima te vlasti – ali vrijedi drugi aforizam, onaj njemačkog dramskog klasika Bertolda Brechta, da je od svake nepismenosti najgora politička. S Mostom smo u Hrvatskoj to saznanje skupo platili.

Poraz takvih snaga, okupljenih oko Miroslava Škore, te srodnih grupiranih oko Mislava Kolakušića i Ivana Pernara, u prvom krugu posljednjih izbora predstavlja velik udarac antisistemskom i destruktivnom političkom diskursu u Hrvatskoj i utoliko ohrabruje da ova zemlja neće orbanovski zaglibiti, a da bi se to uistinu ostvarilo potrebno je ojačati institucije, prvenstveno uvođenjem meritokratskih standarda u kadroviranje, te osnažiti glavne političke opcije i prestati više tražiti spasitelje u nekom retrogradnom trećem putu, što se često opravdava ekstremnim kritizerstvom po kojemu od političkih aktera tražimo bezgrešnost i nepogrešivost, i najmanju dlaku u jajetu da bismo birali jaja s krznom kao rješenje.

Utoliko bi Milanovićevo nepristrano obnašanje dužnosti i suvereno poznavanje politike moglo pomoći u stvaranju povoljne političke i društvene klime za to, pa samim time i Plenkoviću u borbi s desničarskim i sličnim fenomenima u HDZ-u koje po logici pristojnosti pripadaju društvenoj i političkoj margini, a ne srednjoj struji u kojoj su se ušančili, kako ispravno upozorava sadašnji šef HDZ-a, Karamarkovim puštanjem duha iz boce, pokretanjem nacionalističke reakcionarne rekonkviste, u čemu je sudjelovala i K. Grabar-Kitarović, koju je ta plima i izbacila na obale Pantovčaka. Čitava ta kampanja imala je za cilj poništavanje reformskih postignuća svih vlasti od 2000. nadalje, pa i danas zbog gospodarskog kriminala omražene Ive Sanadera, a u svrhu zadržavanja i osvajanja starih i novih pozicija i privilegija. S Karamarkom i njegovim pokretom smo osvijestili da postoje u ovom društvu i gore pojave od korupcije, a izbornim kažnjavanjem K. Grabar-Kitarović nastavljena je nužna razgradnja takve štetne, nazadne politike, odnosno njezine ostavštine.

To bi bio taj proklamirani put/povratak u normalnost.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije