Svake godine iza Božića, na blagdan svetog Stjepana, obično se nađem u crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu. Tako je bilo i ove godine, ali moja očekivanja da ću nazočiti događaju koji će se izdići iznad dnevno-političkih tema bila su prevelika. Da će misa biti nešto više od širenja dobrih emocija tolerancije, opraštanja, dobrote i ljubavi prema bližnjima shvatio sam kad sam primijetio da se u prve redove do oltara provlači agilna čelnica karlovačke državne uprave koja se „proslavila“ gotovo „evanđeoskim“ odnosom prema djelatnicima koji su raspoređivani na nove poslove ili su ih slali u mirovinu u jednoj od posljednjih reformi koja je dotukla ono malo ozbiljnog i profesionalnog što je bilo u hrvatskoj državnoj upravi.
Pričali su mi da je spomenuta dama davala radne zadatke pravnicama koje su provodile svoj posljednji dan na poslu, te da joj nije palo na pamet organizirati neki primjereni oproštaj od svih onih koji odlaze u mirovinu, a bilo ih je. „Tjeraju nas kao metlom“, požalila se jedna dugogodišnja referentica kojoj sam godinama dolazio u ured. Konačno, kažu da je prilično pritiskala ekipu iz održavanja da iz ureda uklone križeve i sva druga religijska obilježja. „Dobro“, pomislim, „došla se čelnica pomoliti“, iako sam već počeo razmišljati da izađem iz crkve dok je vrijeme.
Kako to obično biva, nevolja nikad ne dolazi sama. Za njen nastavak pobrinuo se propovjednik, inače meni simpatični franjevac, koji je, kao da ga je sam Nečastivi podsjetio, odlučio reći riječ-dvije o suvremenim društvenim trendovima i, kako se to u pravilu dogodi, zaglavio u duhovnim i društvenim bespućima koje su misu pretvorile u nešto slično raspravi predsjedničkih kandidata. Najprije je, u podsjećanju na mučeništvo svetog Stjepana, naglasio kako su se neke „sinagoge“ pobunile i odlučile ušutkati Isusovog učenika čiji se imendan obilježava dan poslije Božića. Ističući da usprkos tome što, eto, sada slobodno ispovijedamo svoju vjeru postoje opet neke manjine (?) koje to osporavaju pa se Hrvati i katolici kao većina moraju pokoravati tim manjinama. U tom zanosu spomenuo je i „nesreću“ koja se zove Istambulska konvencija, a kao prikladan primjer onemogućavanja izražavanja katoličkog identiteta obrušio se, ni manje ni više, nego na Kanadu, koja je zabranila u javnim službama isticanje bilo čijih religijskih simbola. Mogu misliti kako je čelnici u prvim redovima bilo kad se prisjetila kako je iz ureda „istjerivala“ te simbole, a došla se pokazati u prve redove do oltara. Više puta je propovjednik zavapio kako je to nepravedno da katolici u toj nazovi demokratskoj Kanadi ne smiju javno pokazivati znakove svoje vjere, a onda se dosjetio da kaže i nekoliko riječi o uvozu stranih vrijednosti, spomenuvši „one bundeve“ i Djeda Mraza. Kad je već shvatio da je pretjerao pokušao se obuzdati samokritikom da ne želi dići revoluciju, ali je ipak osjećao potrebu da još jednom potvrdi da ne žali što je bio tako žestok. Rekao je, naravno, i neke pametne stvari, a posebno su zanimljivi iskazi koji upućuju na frustracije koje on kao svećenik doživljava u poprilično netolerantnoj društvenoj sredini. Nije mu palo na pamet iskazati čuđenje zašto se to događa usprkos tako dobroj suradnji crkvenih i državnih vlasti u oblikovanju duhovne stvarnosti, koja su čudnom koincidencijom iskazala i na ovom misnom slavlju.
Kad sam već pomislio da se sve dogodilo što se trebalo dogoditi prenuo me poznati glas sa propovjedaonice koji je čitao dijelove Evanđelja, dok je franjevac uzeo kratki predah da se dobije od velikih misli. Ne, nije moguće? Ili ipak je? Sjetio sam se da je to radila i prošle godine. Još jedna agilna predstavnica sistema, donedavno zamjenica predsjednika Gradskog vijeća koja se proslavila izjavom povodom ukidanja odluke o nagradi Grada Karlovca aktivistici Jelki Glumičić, nekadašnja zamjenica direktora Razvoje agencije Karlovačke županije „Karla“ a sada gradska pročelnica za razvoj grada i EU fondove koja nije birala metode i načine da se popne na jedan od vrhova karlovačkog društveno političkog „prehrambenog“ lanca, čita evanđelje sa propovjedaonice.
I kao da to nije bilo dovoljno, nakon čitanja Evanđelja čujem zvuk novčića i primijetim vrlu pročelnicu kako se angažirano dohvatila one škrabice na štapu koja se gura duhovno oslobođenim vjernicima da plate za dobar nastup. Nekad su to radila djeca, a danas pročelnice Grada Karlovca. Neće valjda na moju stranu? Još bi mi samo to trebalo. Na svu sreću, otvorenu kasicu na štapu do mene je pružila meni nepoznata osoba i tako je nekako završila ova traumatična posjeta crkvi koju su, čini se, preuzeli duhovni „metamorfi“ koji na svojim „teško“ osvojenim radnim mjestima samo što ne „kamenuju“ svoje kolege i podređene, da bi se zatim, bez imalo skrupula pojavili na propovjedaonicama čitajući i slušajući neobično Evanđelje i još neobičnije propovjedi o toleranciji.
Aleluja.
naslovna fotografija: Miroslav Vajdić
