Ivan Jeličić Čipi: Izbačen sam s posla jer nisam htio otpuštati Srbe

"Zbog toga što sam imao jednak odnos prema Srbima kao prema Hrvatima širili su glas o meni da se ne zovem Ivan nego Jovan", sjeća se šikaniranja kojem je bio izložen 1991. godine kada je bio direktor Sekcije za održavanje i eksploataciju pruga u Karlovcu

Autor: Milan Jakšić

Ivan Jeličić Čipi, inženjer građevine i legendarni plejmejker Košarkaškog kluba „Željezničar“ iz Karlovca koji je početkom 1960-ih godina bio među četiri najbolja košarkaška kluba u Jugoslaviji, najprije je u proljeće 1991. godine smijenjen s funkcije direktora Sekcije za održavanje i eksploataciju pruga u Karlovcu, a nedugo potom, 1992. godine, prijevremeno penzioniran samo zbog toga, kako je rekao Identitetu, što je Srbe vrednovao jednako kao Hrvate.

Zbog toga što se odupro u tim teškim vremenima pritiscima da šikanira pripadnike srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj, kada su Srbi masovno dobivali otkaze na poslu, izbacivani iz svojih stanova i fizički likvidirani, Jeličić bi sigurno zaslužio titulu Pravednika među narodima kada bi i Srbi poput Jevreja imali takvo ili slično priznanje.

Kako je počeo obračun s Vama?

  • Jednog dana sam dobio neslužbenu obavijest da komisija iz Zagreba ide pregledati prugu između Horvata i Leskovca iako je do tada bilo uobičajeno da takva komisija na takve preglede pruge obavezno i mene zove. Odmah mi je bilo jasno da mi spremaju odstrel. Nije prošlo puno vremena i pozvali su me u Zagreb na razgovor. Jedan gospodin je pred mene bacio ocjenu da pruga na toj relaciji ne zadovoljava sigurnosne kriterije i predložio mi da dadem ostavku na mjesto direktora, iako je u Hrvatskim željeznicama bilo poznato da je na cijeloj relaciji Zagreb – Rijeka najbolja bila upravo pruga između Zdenčine i Horvata. Pitao sam tog gospodina da mi kaže šta to nije dobro, objasni tehničke manjkavosti koje bi mogle potvrditi ocjenu o lošem stanju u kojem se navodno nalazila pruga, ali osim što je nešto promucao ništa drugo nije rekao. O pruzi, njezinim tehničkim karakteristikama pojma nije imao.

Kako ste znali da vam spremaju odstrel?

  • Takva je bila politička klima. Prije zahtjeva da dam ostavku, kad sam išao na sastanke Uprave željeznice u Zagreb, pored već pripremljenog teksta dnevnog reda naknadno su, recimo, upisivane dodatne točke u kojima su stršile riječi „mi“ i „oni“, „naši“ i „njihovi“. Isto tako kad su na moje radno mjesto u Karlovcu postavili drugu osobu i ta je osoba često govorila „mi“ i „oni“ pokazavši pritom i poveću dozu netrpeljivosti prema meni. Jasno je bilo da nova vlast Srbe odbacuje, a domoljublje Hrvata testira na temelju procjene kakav odnos imaju prema Srbima. Ako nisi jasno dao do znanja da mrziš Srbe i ako im nisi naudio, ako si bio u takvoj situaciji, a ja sam i njima bio direktor, test domoljublja nisi prošao. Zbog toga što sam imao jednak odnos prema Srbima kao prema Hrvatima širili su glas o meni da se ne zovem Ivan već Jovan.

Je li bilo direktnih pritisaka na Vas da Srbima dajete otkaze?

  • Nije bilo takvih zahtjeva, ali je bilo prilično jasno izraženih očekivanja da to trebam napraviti. Oni koje je tada zahvatila silna mržnja pažljivo su motrili kako ću reagirati u situacijama kada se loše preda mnom govori o Srbima, hoću li što reći i što ću reći. Ako bih šutio, dok su oni iz sebe isijavali netrpeljivost o kojoj ovdje govorim, za njih je i to bilo dovoljno da me svrstaju među politički i nacionalno nepodobne. Nimalo se ne sustežući sugerirali su mi loše mišljenje o Srbima koje sam odbacivao smatrajući da ljude treba vrednovati po tome jesu li časni i pošteni, ispunjavaju li svoje radne obaveze, jesu li odgovorni na poslu, a ne po tome koje su nacije i vjere. Smetao sam im zato što nisam htio mrziti Srbe. Trebao im je na mom direktorskom radnom mjestu čovjek spreman i na to da Srbima daje otkaze. Prigovarali su mi da na takozvanoj kordunskoj pruzi zapošljavam isključivo Srbe, a koga sam tamo trebao zapošljavati kad su ti ljudi tamo i živjeli? To je i željeznici bilo najjeftinije jer im nije trebala plaćati troškove za putovanje na posao.

Šta su pred Vama govorili o Srbima?

  • Da su privilegirani i da vladaju. Kako su po svuda na rukovodećim funkcijama. Što sam zbog takvih priča, čak i da su bile istinite, trebao progoniti i davati otkaze? Mnogo godina kasnije, kad je predsjednik Republike Hrvatske bio Stjepan Mesić, namjeravao sam mu napisati pismo kako bih ga upoznao s dramom koju sam prošao, kad su me smijenili i silom otjerali u penziju, sa surovim kršenjem elementarnih ljudskih prava u to vrijeme na željeznici. Htio sam mu napisati da je to ratni zločin, ali sam odustao. Mislim da od toga ne bi bilo nikakve koristi.

Koliko je tada Srba otpušteno s posla na željeznici?

  • Ne znam taj broj, ali znam da je bez posla ostalo oko osam stotina ljudi, te da su među njima većinom bili Srbi kojima su po svuda dobivali otkaze – u Ogulinu, Gorskom kotaru, Lici… Ostali su bili poput mene koji smo stradali jer su nas smatrali izdajnicima.

Šta je bilo s radnicima koji su radili na kordunskoj pruzi?

  • Pošto je negdje u to vrijeme, a to znači početkom listopada 1991. godine, bombardiran Karlovac i prekinuta veza s Kordunom ti su ljudi uglavnom ostali tamo gdje su zatečeni, na području koje hrvatska vlast više nije kontrolirala. Od 360 radnika koliko je brojila moja sekcija 30 posto je bilo srpske nacionalnosti.

Optuživali su vas čak da Srbima dajete privilegije?

  • I ta njihova ocjena je bila utemeljena na mržnji, a ne činjenicama koje bi takvu ocjenu potvrdile. Zamjerili su mi, recimo, što sam se u jednoj prilici založio da željeznica financira kupovinu stana za jednog svog radnika u iznosu od 50 posto, a  poduzeće ŽE-ČE s drugih 50 posto jer je u njemu radila žena tog čovjeka. Problem je bio u tome što su oboje bili Srbi – da su bili Hrvati problema ne bi bilo. Kao što mi nisu oprostili ni kada sam odlučio da jednom radniku iz sela koje se nalazi u općini Vrginmost šaljemo oštećene pragove kući kako bi iz njihovih zdravih dijelova pravio takozvane klince za krpanje rupa u pragovima koje se na taj način još moglo koristiti jer je bio teško ozlijeđen. Nije mogao dolaziti na posao u Vrginmost, ali i u tom slučaju je bio problem u tome što je Srbin, iako su mi zbog te navodne privilegije tada zamjerili čak i njegovi zemljaci.

Koliko ste zbog sveta toga materijalno izgubili?

  • Primao bih mjesečno 800, a ne 580 eura da nisam prijevremeno umirovljen. Dobio bih i pozamašnu otpremninu jer su nešto poslije mog umirovljenja pojedinci, koji su bili u mom rangu na poslu, dobili su od 50.000 do 70.000 njemačkih maraka otpremnine.

Sretne te li kada one koji su Vam tada radili o glavi?

  • Zločince koji su i meni i mojim kolegama i prijateljima radili zlo zbog njihove nacionalnosti jednostavno ne želim sresti.

intervju prvotno objavljen u listu “Identitet”, broj 153, veljača 2011. Objavljujemo ponovno povodom prve godišnjice Jeličićeve smrti

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije