Polkaview, Hrvoje Zovko: HRT-u prijeti sudbina Vjesnika

"Javna radiotelevizija ne djeluje kao javni servis. Nisam siguran da se taj sustav može popraviti. Ne mogu vjerovati da je doneseno toliko loših odluka koje za posljedicu imaju srozavanje te kuće", kaže predsjednik Hrvatskog novinarskog društva koji je u srijedu gostovao u Karlovcu

Autor: Marin Bakić

„Mnogo je teže biti novinar u lokalnim sredinama nego u Zagrebu. To što kažem nije floskula, nego je utemeljeno na činjenicama jer su naše kolegice i kolege na lokalnoj sredini izloženije pritiscima i fizičkim napadima. Nedavno je u Zadru donesena skandalozna sudska presuda po kojoj je napadač na kolegu Hrvoja Bajla kažnjen s deset mjeseci uvjetno. Sustav zaštite novinara u Hrvatskoj generalno ne funkcionira. Vjerojatno ćete kao novinar svog napadača ili onoga koji vam prijeti sresti u gradu. Na lokalnoj razini postoji izrazita sprega politike, pravosuđa i ostalih struktura. Godišnje se za lokalne medije izdvoji po raznim osnovama, po računici kolegice Melise Skender, oko 117 milijuna kuna. Tim novcem upravljaju lokalni šerifi – bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali – tako da ga dijele medijima koji služe isključivo njihovoj propagandi. Velika je vjerojatnost da bi medij koji se na takav način financira, a koji bi počeo kritički izvještavati o djelatnostima političkih elita u jedinicama lokalne i regionalne uprave, sljedeće godine ostao bez kune potpore. Lokalnim šerifima poručujemo da ih se ne bojimo i da ćemo o njihovim postupcima izvijestiti međunarodnu javnost. Moraju znati da će Hrvatsko novinarsko društvo štititi svoje članove. HND nije samo zgrada na adresi Perkovčeva 2 u Zagrebu“, poručuje predsjednik HND-a Hrvoje Zovko koji je gostovao u srijedu 24. travnja na Maloj sceni Hrvatskog doma u Karlovcu u sklopu programa Polkaview, što su zajednički organizirali Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i HND Karlovačke županije.

Zovko, koji je po drugi put izabran za predsjednika najvećeg novinarskog udruženja u Hrvatskoj 5. travnja ove godine, tvrdi da Vlada Republike Hrvatske, „koja se naziva proeuropskom“, kako ističe, „provodi neviđenu represiju nad medijima“.

  • Izostaju jasne osude napada na novinare i govora mržnje u javnosti. Lani je u Splitu osoba koja je kazala da sve novinare Indexa treba poubijati oslobođena optužbi jer je višestrukoodlikovani hrvatski branitelj te s dodatnim obrazloženjem da nije bio ozbiljan kada je to ustvrdio. U samom začetku se, dakle, promovira nejednakost građana pred zakonom te se daje zeleno svjetlo svakome tko misli da je u redu nekoga uvrijediti ili mu prijetiti ubojstvom, potpuno je skandalozna izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se u tom slučaju radilo o iskazu nezadovoljstva. Oni koji prijete vide da su sankcije male ili nikakve. Napadač na Bajla je tog novinara izvrijeđao na izlasku iz suda nakon presude. Ne bježi se iz Hrvatske zbog nedostatka posla nego zato što se ne vidi perspektiva u nepravednom društvu – ističe Zovko.

Koje su mogućnosti ograničenja nedemokratskog lokalnih moćnika i što HND može, osim deklarativne osude, učiniti da se to stanje promijeni? Je li moguće, primjerice, oduzeti koncesije nad frekvencijama onim elektroničkim medijima koji vrše propagandu neke od političkih opcija?

  • Može za govor mržnje.

To je sljedeća razina problema. Je li moguće mediju koji bi trebao djelovati kao informativni servis građana oduzeti frekvenciju, koja je javno dobro, ako ne ispunjava svoju ulogu nego je posvećen propagandi vlasti?

  • Teoretski bi se to moglo. Treba drugačije preraspodijeliti novac kojim suvereno raspolažu lokalni šerifi. U praksi sve stranke koje su vladajuće na lokalnoj razini zlorabe svoju poziciju.

Frekvencije dodjeljuje Agencija za elektroničke medije.

  • Mogla bi na takav način reagirati, slažem se, no i tamo mogu biti podložni političkom utjecaju.

Jeste li zadovoljni radom Agencije?

  • Mogu mnogo bolje raditi. Zadovoljni smo sa sankcijom prema Z1 televiziji. No, nije ih dovoljno kazniti s nekoliko dana neemitiranja programa, nego bi kazne trebale biti i financijske. Zakon je u tom pogledu nedorečen. Trebalo bi takvim nakladnicima oduzeti pravo sudjelovanja na natječajima za sufinanciranje programa jer su isti oni koji su 2016. godine u atmosferi linča izvršili desant na Agenciju za elektroničke medije sljedeće godine dobili sredstva.

I sami kažete da je lokalno novinarstvo teži oblik novinarstva, no lokalni novinari i po svom djelokrugu rada nisu vidljivi poput onih koji rade na nacionalnoj razini. Koliko HND može učiniti da njihov rad bude vidljiviji? Primjer je izbor novinara godine. Kada je posljednji put za tu nagradu HND-a predložen netko od lokalnih novinara?

  • Više je razina problema. Jedna je ta što su televizijski novinari uvijek vidljiviji. Bio sam 2012. godine nominiran za tu nagradu s kolegom s Hrvatske radiotelevizije Josipom Šarićem. U drugom planu su ostali kolege iz tiskanog novinarstva koji su imali sjajne rezultate. Nažalost, naše članstvo te izbore tako percipira. No, svatko može biti nominiran. HND može više uložiti u promociju lokalnog novinarstva. Jedan od načina bi bio da na svojim platformama objavljuje tekstove s lokalne razine, da pozove kolegice i kolege da što više ljudi nominiraju za nagrade. Dotakli smo se sad velikog problema. I radijski novinari su također zasjenjeni televizijskim, iako se na radiovalovima emitiraju sjajne priče. Oni koji djeluju u Zagrebu su vidljiviji u odnosu na novinare koji djeluju u drugim sredinama, a to je nepravedno.

Najnovija bizarnost u hrvatskom novinarstvu dolazi iz već spomenutog Splita. U ovoj državi je i Parni valjak postao subverzivan. Radio Split je, nakon negodovanja jednog pojedinca, zabranio emitiranje pjesme „Prokleta nedjelja“ nedjeljom jer se, kao, vrijeđa taj, vjernicima svet, dan. Što to govori o kulturi kao kontekstu u kojemu novinarstvo u Hrvatskoj djeluje?

  • Bio sam veći pobornik ranog Prljavog kazališta nego Parnog valjka. Bi li rani album Prljavog kazališta, objavljen 1979. godine, s pjesmama kao što su „Neki dječaci“, „U mojoj općini problema nema“, „Veze i poznanstva“, „Moj je otac bio u ratu“ i tako dalje, danas imao prođu u Hrvatskoj? I dalje samo nominalno svjetovna zemlja. Jedna osoba je reagirala na emitiranje pjesme „Prokleta nedjelja“ nedjeljom. Umjesto da se to shvati kao besmislica, radiopostaja se javno ograđuje od te svoje prakse. To je nevjerojatno. Slažem se da treba uvažavati osjećaje vjernika, no ta pjesma ni po čemu nije uvredljiva. Televizijsku i radijsku pristojbu plaćaju i oni koji nisu vjernici. Ne mogu sva četiri televizijska kanala biti puna vjerskog sadržaja. Sve je to znak dubokog poremećaja u društvu. Nazadujemo. Samo smo na papiru svjetovna i antifašistička zemlja – svakim danom se ruše postavke iz preambule Ustava. Nema sve to veze s vjerom. I sam sam vjernik, išao sam u crkvu i bio ministrant. Mogao bih takvu odluku shvatiti da je Radio Split privatna postaja, ali riječ je o javnom servisu. Što je iduće? Na tom istom Radio Splitu je već izbačena iz repertoara pjesma Bijelog dugmeta „Lipe cvatu“ jer se u jednom stihu spominje Jugoslavija.

To su natruhe totalitarizma?

  • Pa naravno. Ako si 1954. godine kritizirao Josipa Broza Tita i Komunističku partiju Jugoslavije, bio si protivnik bratstva i jedinstva i riskirao si da izgubiš glavu. Ako se usprotiviš danas vlasti ili nekom biskupu, protivnik si hrvatske države.

Kako tumačite da u našem društvu taj vjerski fundamentalizam ide u paru s govorom mržnje? U istoj osobi ćete nerijetko imati fundamentalista katolika koji promiče govor mržnje. Govorimo o kontekstu u kojemu novinarstvo djeluje.

  • Ovo što se dogodilo na Radio Splitu nije novinarstvo. Oni koji žive govor mržnje, a trebali bi biti Božji poslanici, nailaze na odobravanje onih kojima se obraćaju. To što se Vama i meni to neće svidjeti, ne znači ništa.

Jesu li institucije dovoljno jake da amortiziraju takve društvene pojave?

  • Nisu – institucije se raspadaju nakon ulaska u Europsku uniju.

Agencija za elektroničke medije je ipak obranjena od onog nasrtaja 2016. godine?

  • Jest, obranjena je tako što je tadašnjoj predsjednici Vijeća za elektroničke medije Mirjani Rakić uručena šajkača srpskih zločinaca, a u biti – koliko sam čuo – uzeta je iz Jadran filma. Koja bi žrtva zločina u Vukovaru čuvala kapu zločinca?

Je li se uspjelo u narušavanju vjerodostojnosti tog javnog tijela?

  • Uspjelo se u svemu. Na HRT-u je u jednom vikendu smijenjeno 70 osoba.

Je li u pitanju nekakva desničarska rekonkvista, kontrarevolucija… Čemu svjedočimo u društvu?

  • Tko god ozbiljno razmišlja i propitkuje nema prostora u ovom društvu. Tome svjedočimo, kao i tome da ne postoji više nikakav monitoring za Hrvatsku i od ulaska u EU se ponašamo bahato. Ranije se barem glumilo da nam je stalo do europskih vrijednosti. Pogledajmo tendencije u Mađarskoj i Poljskoj. Nazadujemo. Kažu da smo bili iza željezne zavjese. Po struci sam povjesničar i mogao bih dugo pričati što je valjalo, a što nije u Jugoslaviji te sve to staviti u povijesni kontekst, ali iza željezne zavjese ipak nismo bili. U Zagrebu su 1976. godine svirali The Rolling Stones – glavni hrvatski grad je jedini na toj turneji u kojem su održali dva koncerta.

Pitajte one koji su protiv Proklete nedjelje nedjeljom i oni će Vam kazati da smo živjeli najgori totalitarizam ikada.

  • Nedvojbeno je postojao jednopartijski sustav. Ne želim kazati da su tekli med i mlijeko u socijalističkoj Jugoslaviji. U to vrijeme su nas učili da je Austro-Ugarska bila tamnica naroda, a kada sam pričao s djedom koji je živio u to vrijeme kazao je da je Austro-Ugarska bila najbolja, najuređenija, država. Svi oni koji pričaju o Jugoslaviji kao najgorem totalitarističkom sustavu su se othranili, školovali i okućili baš za tog režima. Znam jednoga koji je s mojim ocem u Imotskom predavao marksizam, a kasnije je proganjao Jugoslavene.

Možda ih je proganjao s marksističkih osnova.

  • Da se vrati bivši sustav, današnji hrvatski nacionalisti bi proganjali hrvatske nacionaliste.

Ta društvena podjela se odrazila i na novinarstvo. Nakon što je izabran za predsjednika HND-a Vaš prethodnik Saša Leković osnovano je alternativno novinarsko udruženje Hrvatski novinari i publicisti. Percipira se da je HND lijevo, a HNiP desno nastrojen.

  • HND se treba baviti profesijom. To je društvu u kojemu su članovi i članice različitih ideoloških usmjerenja. Bez problema mogu ustvrditi da je Zakon o HRT-u koji je stupio na snagu za vlasti Socijaldemokratske partije Hrvatske katastrofalan, odnosno ima katastrofalne učinke.

I danas je na snazi.

  • Tako je. Tadašnja opozicija koja se protivila donošenju tog zakona danas ga u svojstvu vlasti obilato koristi, a za taj zakon, koji je dao faraonske ovlasti glavnom ravnatelju, nema opravdanja. HRT-u se događa ono što se događalo Vjesniku, a ne bih volio da HRT, koji bi trebao biti važna institucija ovog društva, završi poput Vjesnika. Danas HRT ne ispunjava ulogu javnog servisa. Fantomsku udrugu HNiP valja staviti u kontekst. HND se sam financira, ima svoju imovinu, ima veliko članstvo i oni koji su ga htjeli osvojiti u tome nisu uspjeli. Osnivanje HNiP-a je samo jedan od pokušaja depozicioniranja HND-a. Slično je 1990-ih godina osnovana Udruga hrvatskih novinara, kao da smo mi u HND-u norveški novinari. Takvi pokušaju nakon našeg posljednjeg prosvjeda izgledaju smiješno. HNiP je paraobavještajni proizvod. Poručujem im da ime te udruge i novinarstvo ne mogu stati u zajedničku rečenicu.

Biste li pozvali članstvo HNiP_a da se vrate u HND.

  • Koliko ih ima uopće?

Biste li televizijskog novinara Velimira Bujaneca, autora i urednika emisije „Bujica“, pozvali u HND?

  • Neću pozivati nikoga…

Ili Katju Kušec?

  • Ne mislim u članstvo pozivati nikoga tko je difamirao kolege. Pozvao sam mnoge da se vrate u HND. Ima u članstvu i izvan HND-a onih koji poštuju našu organizaciju, a potpuno smo suprotnih ideoloških uvjerenja, ali poštuju novinarstvo i nisu slijepi pored zdravih očiju. Neki su korišteni za difamaciju kolega i nije im mjesto u HND-u. Ne vidim koja je svrha bila okupacije HRT-a i zauzimanja pozicija. Kada ste čuli da se HNiP zauzeo za novinare, a unazad četiri godine su novinari i premlaćivani? Kada su ukazali na situaciju na HRT-u?

HNiP je politički instrumentaliziran?

  • Čitav HNiP je političko-obavještajni projekt. Nemam lijepe riječi za njih. To je za mene paraudruga. Ova vlast bira K. Kušec u Vijeće za elektroničke medije, što je uvreda zdravom razumu, ali ni prva ni zadnja. Članovima HNiP-a nije mjesto u novinarskom udruženju koje postoji 109 godina i koje je važna institucija hrvatske države ili društva.

Kako tumačite fenomen kolege Bujaneca – njegova emisija, njegov rad, to što je „Bujica“ vjerojatno najgledanija informativna televizijska emisija u Hrvatskoj…

  • Ne čudim se tome.

Smatrate li Bujaneca kolegom?

  • Ne, moje i njegovo poimanje profesije nije isto.

Kada se govori o govoru mržnje u javnosti, često se njega i njegovu emisiju proziva za to. Slažete li se s onima koji u njemu vide jednog od većeg generatora mržnje u hrvatskoj javnosti?

  • Govor mržnje je bio nedvojbeno prisutan u njegovoj emisiji, no veći problem su oni koji to toleriraju.

Na koga mislite?

  • Na institucije ove države. Netko govor mržnje omogućava. Ima onih koji sjede u Hrvatskom saboru i šire govor mržnje. Bujančeva emisija ima sadržaj koji je ocijenjen kao govor mržnje, ali to nije jedini izvor mržnje. Nećemo riješiti problem, ako zabranimo tu emisiju. Govor mržnje je na svakom koraku.

Govor mržnje nalazimo ispod umalo svakog članka na internetskim portalima.

  • Govor mržnje je i kada vam visoki dužnosnici poruče da, kome se ne sviđa, može seliti iz ove države.

Tko je to poručio?

  • Potpredsjednik Hrvatskog sabora kada je govorio o predstavnicima manjina.

Milijan Brkić?

  • Imamo i političke stranke koje pale primjerke Samostalnog srpskog tjednika Novosti.

Imamo, ali marginalne.

  • Uporno ih smatramo marginalnima dok ti marginalci ne postanu saborski zastupnici. Zakon bi trebao vrijediti za sve isto. Legitimno je ne slagati se s Novostima, no važna je poruka kada se spale novine.

Palili su se i primjerci Feral Tribunea.

  • Novinare se 1990-ih uhodilo, mobiliziralo, otpuštalo se nepoćudne s HRT-a, brojalo krvna zrnca, svašta… Nedavno sam dobio nepotpisani dopis da sam predsjednik četničkog novinarskog društva. U tom dopisu se kaže da sam promotor četništva i da će svatko odgovarati za svoje grijehe. Takvim kukavicama i dobrovoljnim davateljima tuđe krvi poručujem da je šteta što se nisu potpisali. Takve „domoljube“ bih podsjetio da sam kao novinar HTV-a bio u Stajićevu, Begejcima, u Sremskoj Mitrovici, u niškom zatvoru… Ne sjećam se da sam vidio tamo gdje su hrvatski branitelji bili zatočeni vidio profesionalne utjerivače hrvatstva.

A zovete se i Hrvoje.

  • Tako je, Hrvoje dinamovac.

Bili ste jedini dinamovac u mjestu?

  • Jesam, i bio sam vrlo ponosan dinamovac. Cijelo mjesto mi se 1986. godine rugalo kada je Dinamo izgubio kup utakmicu. Taj vikend je igrao u Splitu protiv Hajduka i imao sam dobar osjećaj, pa sam kupio kasetu te snimio prijenos na Radio Splitu. Dinamo je pobijedio 4 naspram 0 pa sam zamolio rođaka da mi kasetofon priključi na pojačalo. Čitavog tog rujna sam preko razglasa čitavom mjestu puštao snimku te utakmice.

Može li na Zapadu propangandist, vulgarni režimski novinar, ući u medijsku srednju struju? Jesu li u Hrvatskoj čitateljski kriteriji razlikovanja vjerodostojnih i nevjerodostojnih medija i novinara iskristalizirani?

  • Propangandisti su ušli u mejnstrim, isto kao i pozdrav „Za dom – spremni“. To nisu marginalne pojave. Mediji su nekada imali obrazovnu ulogu.

No, koja je odgovornost konzumenata medijskog sadržaja?

  • Odgovornost je na medijima i medijskoj politici. Zašto bi HRT morao biti jedan od medija na kojemu se tek na kapaljku godinama moglo spomenuti vlasnika Agrokora Ivicu Todorića? HRT je kao javni servis kojeg plaćaju građani mogao bolje izvještavati na tu temu. Dogodila se kriza u novinarstvu koja je povezana i s razvojem tehnologije, pojavom besplatnih sadržaja na internetu, smanjila se cijena rada, počelo se otpuštati, mediji su počeli voditi računa što će i o kome pisati i oglašivači su tako postali rak-rana novinarstva. Tko je sad todorić, onaj o kome se ne piše, koji je zaštićen i kojeg ćemo cipelariti kada padne za deset godina?

Postoji li europska praksa za suzbijanje govora mržnje ispod tekstova objavljenih na internetu koju biste voljeli primijeniti u Hrvatskoj?

  • Već imamo prikladne zakone. Za te tekstove je odgovoran nakladnik kojeg možete tužiti. Vjerojatno je takav patološki oblik govora mržnje postojao i u ranijim sistemima, ali je demokratizacija javnosti pojavom interneta to učinila vidljivijim. Internet je postao poligon za najgori govor mržnje i najgore dezinformiranje.

Kada se pročitaju takvi komentari nametne se pitanje živimo li uistinu s takvim ljudima u društvu.

  • Kada bi netko neupućen pročitao što se o meni u tim komentarima piše zaključio bi da me treba ubiti odmah, bez suđenja.

Jeste li reagirali kod nakladnika na takve komentare?

  • Dobio sam pet sudskih sporova s time u vezi. Za uvrede i govor mržnje treba tužiti. To ne smatram novinarstvom, nego muljem i najgorim otpadom.

Treba li zabraniti komentiranje novinskih sadržaja na internetu?

  • Da.

Vedran Gvožđak: Izdavači smatraju da su se riješili problema, ako takve rasprave prenesu na društvene mreže.

  • Ali nisu… Vidio sam nekidan i na Twitter računu Predsjednice u komentarima na neku njezinu objavu slične nedopustive komentare. Ljudski gledano je to nevjerojatno. Brisanje takvih komentara nije cenzura.

Hrvatska je ponovno pala na ljestvici medijskih sloboda koju rade Reporteri bez granica?

  • Nominalno smo četiri mjesta gori nego ranije. Jedno mjesto bolje od nas drži Bosna i Hercegovina, tridesetak mjesta je bolja Slovenija, za Srbiju i Crnu Goru podaci su katastrofalni…

Hrvatska je loše ocijenjena zbog niza tužbi protiv novinara i nakladnika?

  • Čitav izvještaj Reportera bez granica potvrđuje ono na što upozoravamo godinama. Prvo, HRT nije javni servis nego je pod izrazitim utjecajem politike. Dovoljno je pratiti program da se vidi da tamo ima cenzure. Onima koji dobro rade posao treba omogućiti da rade, a ne da javni servis bude platforma za pojedince. Osim toga, velik je pritisak na one koji tematiziraju korupciju i ratne zločine. Sve u svemu, loša je slika Hrvatske i to pobija sve teze premijera Andreja Plenkovića koji kaže da je smiješno tvrditi da 2019. godine nema medijskih sloboda u Hrvatskoj.

Premijer Vas je proglasio kolovođom?

  • Jest, i kazao je da sam skoro nasrnuo na urednicu. Nisam nasrnuo ni skoro ni uopće na nikoga. Nevjerojatno je da premijer iznosi ono što je nedostojno njegove dužnosti, i to prije no što je započet sudski postupak u tom slučaju, pa se radi i o strašnom pritisku na pravosuđe. Namjera mu je diskreditirati sve one koji su došli na naš prosvjed. Ispred Banskih dvora je bilo dvije tisuće novinara. Umjesto da se saslušalo njihove probleme išlo se na takav grub način diskreditirati predsjednika HND-a. Vidjeli smo po reakcijama da se nije proslavio tom izjavom – svađao se i s predstavnicima Europske federacije novinara, što je vrlo ružno.

Bili ste 21 godinu novinar i urednik Hrvatske televizije. Kako izgledaju pritisci na novinare tog medija? Jeste li cenzurirani? Jeste li sami sebe cenzurirali?

  • Nisam, a o tome svjedoči moj rad. Dao sam ostavku na mjestu izvršnog urednika Četvrtog programa HTV-a jer sam bio nezadovoljan činjenicom da doživljavamo tehnički kolaps.

Radilo se o sabotaži?

  • Nije, nego o nevaljalosti tehnologije. U utorak 11. rujna 2018. godine sam obavijestio o tome pretpostavljene, pa me sljedećeg dana urednica Katarina Periša-Čakarun pozvala na razgovor i optužila da iskačem iz kolosijeka.

Što to znači? Niste na liniji?

  • Za razliku od nekih čitam dokumente. Akti HRT-a mi daju za pravo da prijavim sve što smatram da nije u redu i što može štetiti kući. Dijete sam HRT-a i uvijek sam radio u korist tog medija. Može mi se prigovoriti svašta, osim da ne pamtim detalje. Htio sam 10. rujna u 17 sati sam predložio urednici programa da obradimo takozvani autobusni desant Darka Milinovića na Hrvatsku demokratsku zajednicu. Predložio sam da radimo priču o prosvjedu kojeg je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava najavio za 13. listopad prošle godine zbog nekažnjavanja ratnih zločinaca, a u kontekstu obračuna unutar HDZ-a. Niti to nismo mogli raditi s obrazloženjem da to ne radimo i da se treba baviti problemima u SDP-u. Oko 15 sati 12. rujna sam zamolio pismeno da me se razriješi dužnosti urednika. Sljedećeg dana ujutro sam došao urednici, podnio ostavku, naveo razloge i ostavka je prihvaćena. Dva sata nakon toga me se ponovno zvalo da rastumačim ono što je već prihvaćeno, napalo me se na ljudskoj razini, došlo je do svađe s povišenim tonovima, kakvih je već bilo tisuću, a idućeg dana sam dobio zahtjev da se očitujem u postupku raskida ugovora o radu pod optužbom da sam nasilnik. Uz sve to sam bio predsjednik HND-a i vršio se pritisak na mene „da se odredim između HND-a i HRT-a“.

Što može HND napraviti za cenzurirane novinare, odnosno one koji su pod političkim i gospodarskim pritiscima?

  • Možemo napraviti veliku frku, alarmirati međunarodnu javnost, ali i pravno zaštititi novinare koji se nerijetko nađu na cesti zbog takvih situacija. Parničenje je užasno skup sport. Samo jedna tužba protiv mene, koju je HRT podnio zbog povrede ugleda i časti, iznosi 250.000 kuna. HND može zaštititi novinare, vršiti pritisak na medijske kuće, ali naglašavam pružanje pravne pomoći koja osigurava da strukovno udruženje kolege neće ostaviti na cjedilu.

Kako komentirate navadu da se iz novinarstva odlazi u odnose s javnošću ili politiku pa onda opet vraća u novinarstvo?

  • Svatko ima pravo promijeniti profesiju, ali nisam pristalica tog vraćanja.

Novinari su egzistencijalno ugroženi i razumljivo je da odlaze na poslove koji su bolje plaćeni. Znači li to da se više ne bi smjeli vratiti novinarstvu?

  • Netko tko je glasnogovornik Vlade, Hrvatskog sabora ili neke političke stranke više nema što raditi u novinarstvu. Kako će se glasnogovornik Dinama ili Hajduka vratiti u sportsku redakciju? Kako mogu očekivati njegovu objektivnost?

Što vrsne novinare „tjera“ iz novinarstva u odnose s javnošću? Primjeri su Zoltan Kabok, Danko Družijanić, Dušan Miljuš…

  • …Goran Rotim je bio također glasnogovornik.

Zašto za njih nije bilo mjesta u novinarstvu?

  • Možda im je prelazak u odnose s javnošću samo predstavljao izazov. Možda netko misli da je PR zanimljiviji od novinarstva. Ne smatram da su svi koji su otišli na tu drugu stranu to učinili zato što za njih u novinarstvu nije bilo mjesta. Protiv sam povratka s iz odnosa s javnošću u novinarstvo.

Smiju li se – po novinarskoj etici – novinari politički angažirati?

  • Smiju, ali onda više nisu novinari.

Dakle, novinari su lišeni radnih prava, a onda još i građanskih? Je li novinaru uistinu toliko sužen prostor da ne može djelovati izvan svoje profesije?

  • Tko brani nekome da pristupi političkoj stranci? Ali onda više nije novinar.

No, zar je nemoguće da se netko prestane baviti politikom i vrati novinarstvu? Primjerice,  bi li se Jadranka Kosor mogla vratiti novinarstvu?

  • Pa teško mi je zamislivo da netko tko je bio predsjednik stranke i Vlade to napravi. Teoretski je moguće, no čime da se bavi u novinarstvu? To mi nije spojivo. Kako možete biti politički novinar, ako ste bili glasnogovornik neke stranke.

Novinarstvo nije objektivno, ali je važno pridržavati se njegovih pravila?

  • Radio sam subjektivni dokumentarac o generalu Petru Stipetiću i sve što sam u njemu naveo stoji i nitko me nije demantirao. To je najveći general kojeg je Hrvatska imala.

Unatoč tome, Županija karlovačka tom Ogulincu ne želi posthumno dati javno priznanje.

  • Stipetić je stalno spominjao Karlovac.

Zašto mu Županija ne želi odati priznanje?

  • Ne znam. Zašto mu država nije dala novac za stan? Razni kokošari su dobivali sve, a Stipetić nije mogao dobiti ništa.

Županija će, inače, javno priznanje dodijeliti Branku Obradoviću-Kini, glavnom uneredniku Karlovačkog tjednika iliti smećnika, za pokornost vlastima.

  • Ne znam to, ali postavljam pitanje zašto Stipetić nije dobio stan. Jedini je aktivan general Jugoslavenske narodne armije koji je prešao 1991. godine na hrvatsku stranu.

Pa i Davor Domazet-Lošo je prešao, ali malo kasnije, dok je već trajao rat. Aleksandru Stankoviću, voditelju i uredniku HTV-ove emisije „Nedjeljom u 2“ je rekao da je čekao da mu se u Beogradu napravi zubalo.

  • Stipetić je osnivao Hrvatsku vojsku. Stalno je govorio da se godišnjica Oluje ne treba obilježavati samo u Kninu i nije se slagao s načinom proslave. Naše društvo je vrlo licemjerno i ima dvostruke kriterije. Nekome se tolerira govor mržnje, a one koji govore istinu će se goniti. U Hrvatskoj možete izgubiti sudski spor, ako napišete istinu.

Kako se može boriti protiv naslova-navlakuša, senzacionalističkog novinarstva kojem su najvažniji klikovi? Nije li to također degradacija novinarstva?

  • Novinarstvo se pretvorilo u prolazno zanimanje jer oni koji se sada time počinju baviti ne misle u tome ostati do mirovine. Poprilično je to uništena profesija. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati istraživački tekstovi. Kada se ekonomska kriza iz Sjedinjenih Država prelila u Europi i uzrokovala otpuštanja, više do osam stotina novinara je završilo na cesti. Danas mediji imaju samo funkciju zabave – nema kritičkog razmišljanja, sve je „apolitično“. Tješi nas činjenica da postoje mlade kolegice poput Dore Kršul koja je lani dobila nagradu HND-a za istraživačko novinarstvo. U pravilu više nitko nema vremena i volje da mjesecima financira novinara za jedan istraživački tekst. Danas u medijima sve više imamo samo zabavu, prikriveno oglašavanje i naručene političke tekstove.

Kako uvećati razinu pismenosti u društvu, pa da čitatelj može prepoznati sporan tekst?

  • Jedan od naših zahtjeva je uvođenje medijske pismenosti kao školskog predmeta. Klincima treba dati da uređuju novine i da kritički promišljaju.

Postoje školske novine.

  • Da, djeci treba omogućiti da uređuju i stvaraju školske novine. Neka ih čitaju između sebe pa će razviti kritičko promišljanje.

Neka čitaju sve novine.

  • Razina opće kulture je također sve manja. Hrvatska Wikipedia je leglo najgoreg revizionizma. Tu se mogu pronaći mase dezinformacija. Bizarno je i što Vlada najavljuje borbu protiv lažnih vijesti jer proizvodi lažne vijesti.

Koje lažne vijesti proizvodi?

  • Krenimo od Badnjaka 2016. kada je najavljeno da će država otkupiti sve udjele Ine. Možemo govoriti i o vojnim zrakoplovima ili da aktualni ministri kažu da je zakon po kojem se sudi za sramoćenje donesen 2013., a izglasan je na prijelazu u 2011. godinu.

Jedno su političke manipulacije te vrste, a drugo lažne vijesti. Može biti riječi i o izjalovljenom političkom planu. Lažna vijest je kad glavni unerednik gradskih medija napiše da je Velimir Visković u Karlovcu sudjelovao na skupu o Stanku Lasiću, a nije.

  • Je li lažna vijest da smo živjeli iza željezne zavjese ili da nismo imali nekoliko vrsti jogurta?

Ne znam.

  • Sjećam se da je bilo krize, stabilizacijskog programa Milke Planinc i parnih i neparnih dana, dakle nije bilo dobro u Jugoslaviji, no moji prijatelji iz Poljske su mi pričali da su mogli svakih pet godina ići na more.

Lažna vijest bi bila kada bih uistinu plasirao – o čemu sam razmišljao ne bih li osigurao brojniju publiku – da je Damir Karakaš, koji predstavlja knjigu na drugoj karlovačkoj lokaciji, a u isto vrijeme kada je i Polkaview, otkazao nastup.

  • Ali je lažna vijest i kada kažeš da ćeš nešto kupiti, a nisi kupio i nisi uopće imao namjeru. Uglavnom, Vlada bi trebala dati snažnu podršku ozbiljnom novinarstvu, a ne čekati tri godine s raspisivanjem natječaja za medije zajednice. Medije se shvaća kao ideološke protivnike, a mediji koji su financirani od 2013. do 2015. iz Ministarstva kulture su bili izrazito kritični prema Vladi Zorana Milanovića i u tim medijima su radili i rade vrsni novinari koji nemaju mjesta u srednjostrujaškim medijima, što govori o tim glasilima, kao što o HRT-u govori činjenica da su otišli mnogi vrsni montažeri, snimatelji, novinari…

Posljednjih godina je smanjena stopa poreza na dodanu vrijednost na novine.

  • Da, i? Novinari nisu imali nikakvu korist od toga, samo vlasnici. Medijska sloboda vlasnika ne znači i novinarsku. Jedini zakon koji nema svoje regulacijsko tijelo je Zakon o medijima. Po tom Zakonu, za netočnu informaciju odgovara nakladnik. U praksi se tuži izravno novinara. Živimo u državi koja je osudila emisiju „Provjereno“ ne zbog toga što bi bile objavljene dezinformacije nego zato što su te informacije objavljene u prilogu, kako se obrazložilo, stvorile dojam da je netko nešto zgriješio. O čemu pričamo? Europski sud za ljudska prava je nekoliko puta opomenuo Republiku Hrvatsku zbog presuda protiv Narodnog lista iz Zadra. Novinare tuže suci, javne institucije poput Sveučilišta u Zagrebu ili HRT-a, političari… Svaka protuha u ovoj državi vas može tužiti za klevetu i nanošenje duševne boli, a pokojni psihijatar Vlado Jukić je kazao nedugo pred nedavnu smrt da mu se 15 godina nitko nije obratio za vještačenje duševnih boli.

Nije li objavljen članak nedavno da je zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora Brkić, po tužbama koje podiže, toliko duševno bolestan da je čudo što uopće funkcionira u društvu?

  • To je objavio Nacional. Naša kolegica Davorka Blažević iz Šibenika kaže da ju je tužila jedna sutkinja za 240.000 kuna, slično kao i HRT mene za povredu ugleda i časti. A tko će odgovarati za revizionističke i neprofesionalne ispade u programu? Nije li sramota javnog servisa da se radi za male plaće, da se dopisnicima obraća bez poštovanja? Zlorabe se i odredbe o tajnosti podataka ne bi li se uskratile informacije novinarima. Nije li to sramota? Tužbe su sramota za hrvatsku državu. U svijetu nije zabilježen slučaj da javni servis tuži novinarsko udruženje kao što je HRT tužio HND. Smisao postojanja HND-a je da propitkuje stanje na medijskoj sceni.

Kako procjenjujete da će se razviti situacija s HRT-om? Je li taj sustav moguće popraviti?

  • Nisam siguran. Sve je to krivo nasađeno. Ima tamo i dalje onih koji dobro rade svoj posao. Teoretski bi se moglo popraviti taj sustav, ali bi trebalo vratiti one koji su otišli ili dovesti „svježu krv“. Ništa se ne događa slučajno. Ne mogu vjerovati da je doneseno toliko loših odluka koje za posljedicu imaju srozavanje HRT-a. Upozoravamo posebno na vanjske produkcije, protiv kojih nitko načelno nema ništa, ali je nedopustivo, primjerice, da se uradi film o privatizacijskoj pljački koji sve aktere te pljačke abolira. Ponašamo se kao da se zakoni i Ustav ne vrijede.

Nije li čudno da postoje studiji novinarstva? Mladi to upisuju s nadom da će postati novinari po struci i da će kao takvi naći posao, a novinarstvo uopće nije struka i njime se može baviti osoba s bilo kojom razinom ili vrstom stručne spreme.

  • Novinarstvo je poziv za kojeg moraš imati nešto urođeno u sebi.

Naposljetku mladi koji upisuju taj studij ostaju bez struke.

  • Ne tako davno se taj studij završavao bez sekunde prakse. Činjenica je da se sad više bave odnosima s javnošću, a ne novinarstvom. Prije nekoliko godina je na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu ukinut kolegij istraživačkog novinarstva, što dovoljno govori za sebe. Završio sam studij povijesti i zemljopisa i bavim se novinarstvom. Nije nužno da ćete biti odličan novinar, ako završite fakultet, niti da ćete biti odličan prosvjetni radnik, ako završite profesorski smjer.

U školu možete primiti jedino profesora koji je za to školovan. U redakciji možete zaposliti bilo koga.

  • Tako je. Mladima bi više vrijedilo da su se bavili aktivno novinarstvom nego što ga studiraju.

Stanje novinarstva u Hrvatskoj je loše, no po istim mjerenjima u Srbiji i gore. Bili ste tri godine dopisnik iz Srbije pa ste upoznati sa situacijom u toj zemlji. Što se tamo događa?

  • Hrvatska je sramota za Europsku uniju.

U Slovačkoj i na Malti su ubili novinarke.

  • To je istina. EU više nije sigurno mjesto za novinarstvo. Tu je bila snažna novinarska tradicija. Kolegama iz drugih postjugoslavenskih država smo bili pojam i ne mogu se načuditi što proživljavamo, da se tu vodi najmanje 1163 sudskih postupaka. U Srbiji je situacija katastrofalna za medijske slobode. Pod političkom kontrolom su manje-više svi srednjostrujaški mediji, a ujedno imate i neviđenu tabloidizaciju u čemu prednjači list Informer. U Hrvatskoj vladajući pokušavaju kontrolirati medije, ali postoji dovoljan broj medija koji se tome odupiru. Tamo uopće nema drugog glasa, a vrh bizarnosti je kada ministar obrane, najbestijalniji huškač, štrajka glađu.

Od 1991. do danas su građani tri puta nasrnuli na Radioteleviziju Srbije. Što to govori o RTS-u?

  • Vlada veliko nezadovoljstvo s tim javnim servisom. Nije mi se svidjelo što su na RTS ove godine upali predstavnici nekih od najradikalnijih političkih opcija. EU je poprilično licemjerna jer europske političare ne zanimaju medijske slobode u Srbiji nego rješavanje problema između Beograda i Prištine. Kada je Hrvatska pristupala EU pitanje o novinarskim slobodama je trebalo biti dio poglavlja o ljudskim pravima.

Odumire li profesionalno novinarstvo, odnosno što mislite o razvoju građanskog iliti hobističkog novinarstva?

  • Amateri ne mogu raditi posao bolje od profesionalnih novinara. U redu je da građani žele i na tom području biti aktivni. Bez obzira što je novinarstvo u teškom položaju i ne radi se više o privlačnom zanimanju, opstat će kao profesionalna djelatnost. Čitatelji/slušatelji/gledatelji će se uvijek okretati profesionalcima, kao što ćete i automobil na popravak odvesti profesionalnom automehaničaru. Nastale su crne rupe pa se uslijed te krize profesionalnog novinarstva pojavilo građansko.

Kada će se profesionalno novinarstvo oporaviti?

  • Taj oporavak će trajati godinama. Društvene mreže su također dio medijske platforme. Možete se informirati u objavama kolega na društvenim mrežama. I dalje postoje dobri tekstovi. Novinarstvo više neće biti kao ranije, neće biti velikih redakcija i naklada, ali će opstati. Napravio sam 10. veljače 1998. godine prilog od 52 sekundi o nekakvom županijskom SDP-u za središnji dnevnik HTV-a, što je čitao spiker – dva milijuna ljudi je vidjelo što sam napravio. Dobio sam tisuće poruka nakon toga. U zadnje vrijeme mogao sam se spaliti u eteru i ne bi nitko primijetio.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije