I dalje struji i kola, teče i brodi “Kupa”

I dalje postoje aktivistički raspoloženi suradnici kojima je kultura potreba, a ne biznis ili luksuz, oni koji su svojim repertoarom pokupskih tema homogenizirali ovaj dvobroj tekstovima o pokupskom putopisu (Antun Alegro, Draženka Polović, Vlatko Čakširan), nepoznatim karlovačkim danima Lovre Matačića (Radovan Radovinović), Holjevčevom poimanju problema iseljavanja (Danko Plevnik), Krležinim mladim danima (Dušan Rapo) i drugi. Umjesto klasičnom in memoriam Vaništi i Lasiću, odlučio sam se za objavu, iz njihovih, meni otposlanih pisama selekcioniranih pasusa, svojevrsnih ekscerpata, jedinstvenih i nipošto marginalnih svjedočenja o pokupskih ljudima, gradovima i pojavama

Autor: Boris Vrga

Boris Vrga. Foto: Marin Bakić

Nakon 15 mjeseci stanke, evo pojavljuje se novi dvobroj Kupe, časopisa kojega sam inicirao 2011. godine sa željom da na njegovim stranicama okupim suradnike koji vole Kupu, koji imaju i žele izreći pokoju riječ o ovoj mitskoj rijeci i ljudima koji vjekovima nastanjuju prostor uz nju.

Kada sam ga, dakle, pred osam godina entuzijastički pokrenuo vlastitim financijskim sredstvima, moja očekivanja nisu bila mala. Koncepcijski ga usmjeravajući prema pokupskosti tema i motiva, vjerovah kako se u pokupskom prostoru nalazi dostatan broj ozbiljnih i odgovornih suradnika koji mu mogu osigurati kvalitativnu distancu od dominacije metropolitizma, s jedne, i provincijalne beskriterijalnosti, s druge strane, tih dvaju oprečnih i za cjelinu nacionalnog kulturnog života podjednako štetnih pojava.

Moje zadovoljstvo bilo je tim veće što su spomenutu uređivačku koncepciju, zasnovanu na fenomenu kulturnog regionalizma i njegova doprinosa polivalentnosti hrvatske kulture, iskreno prihvatili vodeći „pokupski“ (Josip Vaništa, Stanko Lasić, Slavko Goldstein, Georgij Paro) i drugi hrvatski intelektualci (Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević) objavljujući i sami, u znak moralne podrške, naravno (ta, radi se o respektabilnim autorima čije bi suradništvo poželjeli najelitniji nacionalni mediji) na stranicama Kupe vlastite autorske tekstove.

Unatoč uredničkim naporima, nisam uspijevao osigurati drugačiji ritam izlaženja od jednog sveska godišnje (umjesto deklariranih dva). Kako je izlazak svakog narednog sveska bio obavijen neizvjesnošću, to nažalost nisam mogao prihvaćati ponude za pretplatom, mada mi je posebna čast da uopće postoje pojedinci koji su na takav način spremni sudjelovati u sunakladništvu Kupe.

Razlozi za spomenutu neizvjesnost ili učestalost izlaženja nisu bile samo materijalne mogućnosti i nemogućnosti, budući da časopis od samog početka nisam smatrao ekonomski isplativim projektom. Uzroci „neredovitosti“ ticali su se autorskih priloga, „sušnih“ stvaralačkih perioda pojedinih suradnika i sporog dotjecanja kvalitetnih autorskih prinosa.

Naravno da nisam zadovoljan, a koji izdavač i urednik uostalom jest, ni institucionalnom financijskom potporom, koja je (izuzevši pomoć Grada Karlovca i karlovačke tvrtke Aquaterm) gotovo potpuno izostala, ni medijskim praćenjem časopisa (tim više što se njegove programatske premise, zasnovane na otporu globalizacijskoj shemi nisu mijenjale, tim više što je, ako je vjerovati dosadašnjim medijskim komentarima, časopis već postao stanovita institucija).

No, srećom, i dalje postoje aktivistički raspoloženi suradnici kojima je kultura potreba, a ne biznis ili luksuz, oni koji su svojim repertoarom pokupskih tema homogenizirali ovaj dvobroj tekstovima o pokupskom putopisu (Antun Alegro, Draženka Polović, Vlatko Čakširan), nepoznatim karlovačkim danima Lovre Matačića (Radovan Radovinović), Holjevčevom poimanju problema iseljavanja (Danko Plevnik), Krležinim mladim danima (Dušan Rapo) i drugi. Umjesto klasičnom in memoriam Vaništi i Lasiću, odlučio sam se za objavu, iz njihovih, meni otposlanih pisama selekcioniranih pasusa, svojevrsnih ekscerpata, jedinstvenih i nipošto marginalnih svjedočenja o pokupskih ljudima, gradovima i pojavama.

Ni ovaj put nije izostalo prozno i pjesničko pokupsko stvaralaštvo, eseji, kritički prikazi knjiga i izložaba, intervjui i likovni prilozi te one kulturološke rubrike koje nema nijedan drugih hrvatski časopis, a koje, sve zajedno, posvjedočuju puninu pokupskog života. Jer, kao što rekoh, začudivši one koji smatraju kako je pravi mirakul da se časopis takva profila već odavno nije ugasio: „I dalje struji i kola, teče i brodi ‘Kupa’“. Upravo ta činjenica, daje nam snagu za nove izazove.

*preuzeto iz časopisa “Kupa”, godište VII/VIII, Petrinja, 2018/2019

*primjerak časopisa može se kupiti u Paviljonu Katzler