Danko Plevnik i njegovi ljudi Karlovca

Kao humanistički intelektualac je javno dobro pa se ponosim da ga takvog u našem gradu imamo. Osim širokog obrazovanja, inteligencije, radnog potencijala i duhovitosti, Danko je, u karlovačkoj povijesti, koliko je meni poznato, rijetko viđen lokal-patriot. Proputovao je gotovo cijeli svijet, ali Karlovac mu je – u skladu s njegovim intelektom – mnogo više od rodnog grada i prebivališta. Tu činjenicu, po mom uvjerenju, dokazuje i knjiga koja je pred nama

Autor: Radovan Radovinović

Osjećam se počašćenim što mi je pružena prilika govoriti o najnovijoj knjizi  doktora Danka Plevnika „Ljudi Karlovca“. Danko  je respektabilno ime u hrvatskim i inozemnim  novinarskim i publicističkim krugovima, osobno Danka smatram najistaknutijim karlovačkim  intelektualcem, moglo bi se reći – karlovačkim Voltaireom. Književni  povjesničar i sveučilišni profesor Vinko Brešić u svojoj knjizi „Kritike“ (2008) jedno poglavlje knjige posvećuje Plevniku pa citira  izjave nekolicine uglednih javnih osoba. Za Igora Mandića Plevnik je “najbolji hrvatski politički pisac”. Za novinara Dražena Vukova Colića, “utemeljitelj novoga tipa političke kolumne“. Za književnika Mirka Kovača “prvo novinarsko pero Hrvatske”, a Željko Mardešić, katolički intelektualac i sociolog religije, kaže da je Danko – novinar koji “brani  demokratska načela i građanski poredak”.  Naravno,  autor   tog prikaza Brešić spominje i oponente,  za neke od tih on je  “orjunaš” i “ljevičar” i hrvatski nacionalist, praksisovac, „vicaroš”, “preotvoren i preiskren”, tobož “naučenjak”, „drzak”, pretenciozan ili preciozan – čak jezična neznalica, u svakom slučaju – politički sumnjiv.

Istina o Danku nije, kako se često nekritički rezonira, „u sredini“ tih stajališta.  Kritičari i oponenti, oni brojni iz skupine isključivih, motivirani su svjetonazorskim (ideološkim) razlikama, logikom „onaj tko nije sa mnom taj je protiv mene“.  Naravno, ne svi. Spomenuti Brešić na jednom mjestu piše: „Prostor Plevnikovog, uvijek fundiranog i stručno impregniranoga pisanja već si sada može upisati u zaslugu što je omogućio da, na primjer Boris Maruna, izazvan upravo Plevnikovim tekstom, napiše i jedan od svojih najboljih političkih eseja „Zbogom, Jugoslavijo“ jer  historiografija,  htjeli mi ili ne,  više uči od svađalica negoli od šutljivaca“.

Kada je o oponentima riječ – ne samo Dankovim – neću prešutjeti, svjedok sam da je česti izvor njihovih komentara – zavist, zloba pa i neskrivena mržnja, što me – neovisno o današnjoj temi – s obzirom na količinu mržnje u društvu u kojem živimo, zastrašuje i čini nesretnim. Hrvatska još nije izgradila demokratsko društvo, umjesto argumenta, na djelu su prečesto fraziranja, poluistine, floskule i ignoriranje činjenica, što izravno koči demokratski razvoj na širem i užem planu.

Zbog toga, zbog po život važnog demokratskog razvoja, između navedenih pohvala priklanjam se Mardešićevom stajalištu, pa je i za mene Plevnik osoba koja brani  demokratska načela i građanski poredak, čime je Hrvatska danas – deficitarna. Kao humanistički intelektualac Plevnik je javno dobro pa se ponosim da ga takvog u Karlovcu imamo. Osim širokog obrazovanja,  inteligencije, radnog potencijala i duhovitosti, Danko je, u karlovačkoj povijesti, koliko je meni poznato, rijetko viđen lokal-patriot. Proputovao je gotovo cijeli svijet, ali  Karlovac mu je – u skladu s njegovim intelektom  – mnogo više od rodnog grada i prebivališta. Tu činjenicu, po mom uvjerenju,  dokazuje i  knjiga koja je pred nama.

Hrvatska književna enciklopedija Plevnika atribuira kao  novinara, kritičara i esejista. Nadam se da će ovim aktivnostima  u idućem izdanju biti  dodano – i književnik.  Dankov književni  potencijal, uočio sam nakon što sam pročitao njegovu knjigu  „Moja povijest Karlovca“. U toj sam knjizi prepoznao  literarnu  vrijednost – umjetnost riječi, i u tome sam  uživao više nego što mi je ta knjiga bila od koristi za takozvanu „stvarnu  povijest“  Karlovca – pretenzija kojih Danko nije niti  imao.

Za knjigu „Ljudi Karlovca“ sam je autor izričito rekao da je nastavak njegove „Moje povijesti Karlovca“. Zbog toga  je, po mom mišljenju, propustio knjigu nasloviti „Moji ljudi  Karlovca“. Čuo sam, više je njih pitalo, zašto nema, Brace Butkovića, Franje Korena ili Jelice Pavličić da dalje ne nabrajam. Nema ih zato jer stvarajući knjigu – ti vrijedni ili zanimljivi Karlovčani – nisu bili Plevnikovi ljudi. Radeći knjigu autor nikog nije omalovažava, pa niti nespomenute sugrađane.

Odabirući likove, svjesno ili ne, autor je prihvatio „definiciju“  Milana Radeke da Karlovčanima valja smatrati one koji su  rodom ili radom vezani za grad, dodavši i one koji su jednim  dijelom života prihvatili Karlovac kao svoj grad. Da podsjetim, brojni umirovljeni časnici Austro-Ugarske vojske kao umirovljenici izabrali su Karlovac za mjesto u kojem će provesti svoje umirovljeničke dane pa je tako naš grad, za jedno duže vrijeme  nosio naziv „penzionopolis“ – grad umirovljenika.

Stoji, u knjizi su, osim osoba koje su Dankove „autobiografske činjenice“ – njegovi profesori, prijatelji, školski kolege, znanci, rođaci i neki davno umrli uglednici (Ivan Šubašić, Vladimir Matijević, Siegfried Kapper i Nikola Tesla) jer sam je autor o knjizi rekao da osim se pokušao sjetiti nekih nepravedno zaboravljenih ljudi da želi otkriti sadašnje – matadore. Poglavlje o Tesli je u „specijalnoj“ funkciji. Danko je jedan od  najaktivnijih Karlovčana koji je angažiran promocijom Tesle na način da se u Karlovcu uspostavi Dom Nikole Tesle.

Osobno u knjizi  razlikujem  dvije – ali ne i homogene skupine.   Jedni  su oni  koji  najčešće spominje imenom i prezimenom,  ili samo prezimenom, a u nekoliko slučaja umjesto imena  titulira  ih zvanjem, to su „general Opačić“,  „inženjer Šubat“, „Gazda Blažević“. Ta skupina broji  122 osobe.  Drugu skupinu (70-ak) čine oni koje naslovljava samo imenom, nadimkom, pseudonimom ili imenom koje su – za neko vrijeme i u određenoj okolini zvani imenom zvijezde iz svijeta filma, popularne glazbe ili povijesti. Takav je Abubekir i ostali matadori – Buca, Cveto, Duč,  Grof Cojla, Mačo, Medo, Pero Babica,  Sikira, Tom Jones.

Nekima  od „svojih ljudi“ Danko posvećuje 400 pa i više redaka, a ponekima samo desetak. Kod svih osoba ima nešto zajedničko. Sve uvrštene osobe, „perjanice“ i „kruhoborci“, poneki i  s manama – jer autor ne skriva mane –  prikazani su s dozom topline i iskrenog razumijevanja pa su odraz punokrvne karlovačke  atmosfere.

Za one koji ne razumiju razlog tako strukturirane knjige imam odgovor – odabranu strukturu dopušta – pjesnička  sloboda!  Umjetniku je dopušteno da u svom stvaranju odstupi od uobičajenih  pravila ako time postiže stilski učinak.  A učinak kojeg autor želi postići je taj da se knjiga čita  kao cjelina,  počevši od prve stranice do kraja, kao što se čita zbirka pripovjedaka i druga proza, ne kao leksikografsko djelo. I  vjerujem, tako će  knjigu čitati njegovi  fanovi,  brojni čitatelji Slobodne Dalmacije, jer je Danko 25 godina tamo, do mirovine, bio kolumnist pa znam da Danka rado čitaju, da čitaju sve što im je dostupno. Tako će je, vjerujem, čitati i u drugim  „neutralnim sredinama“.  A čita li se tako u Karlovcu? Nisam siguran.

Primijetio sam da su neki od  Karlovčana s knjigom ostali zbunjeni. To su oni koji su od  Plevnika, autora dvadeset knjiga, dva puta u Hrvatskoj proglašenog za novinara godine,  respektabilnog intelektualca – očekivali knjigu kao leksikografsko djelo.  Nisu razumjeli kompleksnost knjige, nisu pažljivo pročitali predgovor u koje kompetentni autor,  Boris Škvorc, redoviti profesor književne i kulturne teorije za Plevnikovu literaturu kaže „specifični i autentični žanr“ pa upućuje na literaturu na poetiku svakodnevnice ključnom za rekonstrukciju autentične povijesti s lokalnom upisanošću kao središnjim mjestom obnove sjećanja“. Čitatelji  kojima je promakla informacija  o „kulturi sjećanja“ pa su od takvog autora kao što je Danko, očekivali dobiti neki kompendij  (leksikografsko djelo),  nešto kao WHO IS WHO u Karlovcu,  a  Danko je polovinu knjige posvetio „ljudima bez karijere“, marginalcima, anegdotama i slično. Ne mislim da su baš svi takvi  kritičari osobe s jakim egom, da su za sebe imali velika očekivanja, ali nisu našli svoje ime iako su napravili neku karijeru,  na primjer odgojili  35 generacija u nekoj od naših škola, a Danko spominje Tobija, birtaša u Logorištu kojemu je ispod časti gostu ispeći kajganu.

Takvi  će čitatelji kriviti autora što nisu dobili literaturu koju su željeli  ne shvaćajući da  problem nije u autoru nego u čitatelju. Takvi me podsjećaju na nogometne navijače koje izborniku žele slagati ekipu. Zbog toga u knjizi, propusta takve vrsti – tko je i  kako uvršten – osobno ne vidim.

Iako Karlovčani imaju svoj leksikon (objavila Školska knjiga 2008., još ga ima na tržištu)  možda ovakve primjedbe otkrivaju jednu potrebu grada kakav je Karlovac.  Zbog mnogih vrijednih i zaslužnih ljudi (profesora i učitelja, poduzetnika i obrtnika, dužnosnika u javnim službama, glazbenika i drugih umjetnika, športaša i stranačkih aktivista te onih umirovljenika koji su za radnog vijeka bili uspješni), vidim šansu za objavljivanjem knjige „Tko je tko u Karlovcu“. Za tako nešto gradu je potrebna nakladna kuća koja bi, prema primjerima „dobre prakse“, vjerujem mogla proizvesti takvu knjigu. Nažalost, Karlovac nema izdavačke kuće kao poduzetničkog projekta a  imaju ih  Zaprešić  i Jastrebarsko.

Dužan sam reći da u knjizi kao grafičkom proizvodu, ima pogrešaka. Nedostaje joj sadržaj, to je pravilo nakladničkog zanata. To nije bio previd nego  odluka autora iz već navedenog razloga, da se čita kao cjelina. Osobno knjizi želim toliki tržišni  uspjeh da izdavač doštampa jedan broj primjeraka sa  sadržajem i u javnim bibliotekama zamijeni ih s isporučenim.  Kao takozvani pomoćni aparat dobro bi došlo i kazalo imena,  ali preko takvog propusta može se preći kad prihod od prodaje ne bi pokrio troškove. Pogreške su nastale jer proces  proizvodnje knjige nije prošao standardnu proceduru, prije imprimiranja jedna je faza ispuštena, knjiga („špalte“) nisu pročitane.  U  odnosu na cjelinu – zanemarivo.  Greške se dešavaju, poznat mi je slučaj, kad je Večernji list pretiskao  prijevod jednog 20-tomnog leksikona, novinar Branimir Souček je u nastavcima, možda dvadesetak,  pisao ispravke.  U ovom slučaju nekoliko materijalnih pogrešaka najviše će smetati, da ne kažem živcirati, one „publiciste“ koji  funkcioniraju na način da se u pisanju oslanjaju na jedan izvor. Publicistika traži istraživanje,  provjeravanje više izvora i akribičnost. Danko je „po definiciji“ Hrvatske književne enciklopedije, novinar, kritičar, esejist.

Da zaključim, Plevnikovim djelom Karlovac je postao bogatiji za vrlo vrijednu knjigu manje poznatog žanra. Iz nje se puno može naučiti o  Karlovčanima.  Čitatelji koji misle da  poznaju Karlovac prisjetit će se starijih i otkriti nove osobe, dok će svaki od mladih Karlovčana, onih  koji znaju tko je Danko Plevnik,  biti  na dobitku  kad pročitaju – tko su njegovi ljudi Karlovca. A onima koji su u stanju prepoznati “poetiku svakodnevnice” knjiga može biti i inspirativna. Ako  pak knjiga dođe do kojeg filmskog redatelja, lako je moguće da će redatelj  potražiti scenarista za jednu od onih koje mogu biti  i „filmska“ priča.

*izlaganje na promociji knjige “Ljudi Karlovca” održane 28. ožujka 2019. godine u Muzeju Mimara u Zagrebu

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije