Vlada Ilić (Vlastoince, 1882 – Beograd, 1952.) jedan je od najznačajnijih gradonačelnika Beograda, kojim je upravljao od 10. siječnja 1935. do 13. rujna 1939. godine. Za vrijeme njegova mandata prijestolnica je dobila Pančevački most, zoološki vrt, Beogradski sajam, Vukov spomenik. Gradsku polikliniku, Polikliniku za kožne i venerične bolesti, Dom dječje zaštite u Zvečanskoj, temelje hrama svetog Save, tramvajsku vezu Zemuna s Beogradom, desetak novih škola… Međutim, javnost malo zna o njegovim vezama sa Zagrebom i Karlovcem.
Nakon školovanja u Beču i Aachenu postaje 1904. prvi školovani tekstilni industrijalac u Srbiji. Zajedno s ocem i starijom braćom otkupljuje tvornicu štofa Evgenija Mihela na Karaburmi, uzevši kredit Srpske banke u Zagrebu u kojoj je Lazar Dunđerski bio jedan od glavnih dioničara. Lazar i Kosta, Vladin otac, su bili stari poslovni partneri, pa je Lazarova unuka Olga Jovanović ubrzo postala Vladina supruga. Vjenčani kum im je bio Aleksandar I. Karađorđević. Do Prvog svjetskog rata koncern Koste Ilića se raširio po Kraljevini Srbiji Nakon rata kapital ulažu u industriju Vojvodine, Makedonije i Hrvatske.
Tvornica vunenih tkanina „Vuna“ u Karlovcu je poduzeće čije dionice je otkupila uprava Tvornice vunenih tkanina Koste Ilića i sinova 1925. Naredne godine Vuna d. d. je imala osnovni kapital od četiri i pol milijuna dinara i u rezervnom fondu još 2,8 milijuna, što ju je svrstavalo među već tekstilne tvornice u Hrvatskoj. Proizvodila je sve vrste muških i ženskih štofova – od najjeftinijih do najboljih, čoju za vojsku, žandarmeriju, vatrogasce i željezničare, deke, šalove i druge tkanine od vune. S obzirom da su radili za vojsku tržište im je bilo sigurno. Tvornica je imala moderne strojeve i veliki rezervni fond. Poduzećem je upravljao Svetozar Ilić (1885-1961), Vladin bratić, koji je formirao i radničku koloniju. U rukama Ilića tvornica je bila do 1941. godine.
Tekstilna industrija d. d. je nastala nakon što su Ilići otkupili dionice Prvog hrvatskog mlina na čigre u Karlovcu i tamo instalirali moderne tekstilne strojeve. Tvornica se strujom napajala iz hidroelektrane na Korani, a imala je sljedeća obilježja – štofaru, trikotažu, konfekciju i pogon za izradu vrpca. Proizvođene su sve vrste vunenih tkanina, muško i žensko rublje, kupaći kostimi marke „Korana“, odijela i kaputi „Optimus“, džemperi, marame… U oba karlovačka poduzeća radilo je 1928. do 600, a kasnije više od osam stotina radnika. I ovom tvornicom upravljao je S. Ilić do nastanka Nezavisne Države Hrvatske kada emigrira u Francusku gdje i umire. S oduzetim objektima otvara se 1949. godine tvornica „Edvard Kardelj“ koja će kasnije promijeniti ime u „Jugoturbina“. Zgrada čuvenog mlina na Korani stradat će u požaru 1954.
Svetozarovi nasljednici su se nakon Drugog svjetskog rata vratili u Karlovca gdje i danas žive, a njegov unuk Predrag je vjerojatno posljednji muški izdanak obitelji. Nažalost, Vlada i Olga nisu imali djece, a ni četiri Vladina brata nemaju izravne potomke. Jedino je Mihajlo Ilić od sina Svetozara dobio šukununuka Predraga, rođenog 1972. godine. Ako on nema muško potomstvo, s njim nestaje loza. Predrag je prekinuo svaku komunikaciju s rođacima u Srbiji, tako da potomci Ilića po ženskoj liniji imaju posljednje podatke o njemu dok je bio dijete. Najpoznatiji portret V. Ilića je naslikao Siniša Labus, a na zahtjev Vuka Bojovića, čuvenog direktora beogradskog zoološkog vrta. Bojović se tim portretom i spomenikom htio odužiti Iliću kao osnivaču zoološkog vrta.
