Jurica Pavičić: Bili smo nepravedni prema Krleži

„Moja generacija prema njemu ima dug s obzirom da smo dovoljno stari da ga pamtimo kao dosadnog i prašnjavog lektirnog pisca, a doživjeli smo da počinje govoriti o svijetu u kojemu živimo“, kaže kolumnist Jutarnjeg lista, književnik, scenarist i filmski kritičar koji je u ponedjeljak gostovao na Polkaviewu na Maloj sceni Hrvatskog doma u Karlovcu dan nakon što je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu primio nagradu "Fric" za roman "Crvena voda"

Autor: Marin Bakić

Jurica Pavičić je novinar, filmski kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista, ali i scenarist i književnik čiji je kriminalistički roman „Crvena voda“ (Profil, Zagreb, 2017.) ovih dana nagrađen nagradom „Fric“, nazvanoj po hrvatskom književnom klasiku Miroslavu Krleži. Nagrada, koju dodjeljuje tjednik Express, uručena mu je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dan uoči gostovanja na Polkaviewu na Maloj sceni Hrvatskog doma u Karlovcu. Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka Pavičića je pozvala povodom izlaska njegove knjige eseja o Mediteranu „Knjiga o jugu“. No, razgovor smo ipak otvorili onime što je bilo najaktualnije. (tonski snimak)

 Zašto, kada pišete beletristiku, pišete uglavnom krimiće?

  • Nastojim pisati prozu kakvu volim čitati. Želiš pisati književnost stoga koja bi bila privlačna, imala neku napetost. No, ne volim što su krimići uglavnom zadani, struktura je čvrsto postavljena, a volim pisce koji to malo olabave, malo se poigraju s tom strukturom, pobjegnu od te čvrste zadanosti koja podsjeća na pravila soneta u poeziji. Pokušavam stoga i ja pisati knjige koje su žanrovski hibridne. Moje knjige iz tog razloga nisu imale klasične elemente krimića kao što je, primjerice, istražitelj, rijetko uključuju policiju, vrlo često bi se zlodjelo dogodilo na kraju. U romanu „Žena s drugog kata“ odmah na početku saznate tko je počinitelj zločina, a zatim se ne postavlja pitanje tko je kriv, nego zašto i kako. „Crvena voda“ je od svih mojih knjiga najbliža čistom krimiću, jer zaista ima misteriju, policiju koja istražuje i razjašnjenje misterije. No, po strukturi se opet razlikuje od klasičnih krimića jer je mnogo likova i pripovjednih perspektiva, a radnja traje umalo 30 godina.

Navodno postoji tipfeler na 50. stranici.

  • To je krivica urednice Adriane Piteše. Zezam se. Član žirija za dodjelu nagrade „Fric“ nas je zafrkavao da je tako. Mene to baš ne zanima, no urednicu je to pogodilo, ali tvrdi da je to neistina.

Ustvrdili ste da je Vaša generacija bila nepravedna prema Krleži. Zašto?

  • Rođen sam 1965. godine i obrazovao sam se za kasnog socijalizma kada se podrazumijevalo da je Krleža važan pisac – bio je dio službenog političkog i kulturnog kanona – no s druge strane je pripovijedao o nekom svijetu koji je mojoj generaciji bio stran, koji više nije postojao i na jeziku koji je meni, kao nekome iz drugog narječja, bio teško razumljiv. Krleža je bio ideološki podrazumijevan, ali zato i ideološki ispražnjen i često nismo shvaćali o čemu se tu uopće radi. Ako bi netko iz našeg naraštaja kazao da voli Krležu, pomislili bismo da nas laže. No, zatim znamo što nam se dogodilo – „Deset krvavih godina“, „Hrvatski bog Mars“, „Gospoda Glembajevi“… Dogodio se i treći čin te slavne drame – bankrot najveće obitelji u Hrvatskoj, čak i to da barun gliserom pregazi jadne ljude na jedrilici kod Primoštena. Kada počnete živjeti u tranzicijskom kapitalizmu shvatite kako ono što je Krleža pisao ima itekako veze s nama. Postao je pisac suvremenik. Nije čudo da Rajko Grlić i Ante Tomić rade scenarij za film po motivima Krležina romana „Na rubu pameti“ jer kada otvorite novine vidite koliko je ono što je Krleža tamo opisao aktualno. Moja generacija prema njemu ima dug s obzirom da smo dovoljno stari da ga pamtimo kao dosadnog i prašnjavog lektirnog pisca, a doživjeli smo da počinje govoriti o svijetu u kojemu živimo.

Koje ste pisce voljeli kada niste voljeli Krležu?

  • Neki su imali političke, a ja sam imao književne konverzije. Kada sam se književno formirao volio sam tipičnu postmodernističku prozu koju predstavljaju Jorge Luis Borges, Dino Buzzati, Italo Calvino, američki postmodernisti… Zatim sam počeo otkrivati realistične pisce i žanrovsku prozu. Kada se Raymond Carver pojavio kao da nas je stresla struja, nešto slično kao kada se pojavio pank u glazbi, sve suvišno odbacio i usredotočio na bitno. Carver je jako utjecao na našu generaciju. Otkrivao sam i autore žanrovske književnosti kao što su Ruth Rendell, Patricia Highsmith, Leonardo Sciascia, Graham Green i drugi. Tada sam – sredinom 1990-ih – shvatio da bih kao prozaik htio pisati u tom duhu. No, dobri pisci se stalno otkrivaju, pa sam tako kasnije zavolio i djela Agote Kristof i cijeli niz drugih.

Pišete i publicistiku i „lijepu književnost“. Što Vam je bliže?

  • Od novinarstva živim i to mi mora biti primarno. To mi je profesija, a književnost hobi i strast. Ulažem se emotivno u književnost možda i više nego u publicistiku, možda i zato što se s njom ne bavim svakodnevno. No, čak kada bih i bio u prilici da živim isključivo od književnosti, ne bih. Volim raditi i jedno i drugo. Kada pišete knjigu osamljeni ste tri ili četiri godine unutar četiri zida i pitate se ima li to uopće smisla. Kada je i izdate, za mjesec dana se pojavi jedna recenzija, za dva mjeseca druga… U novinarstvu pak danas ste napisali tekst, sutra je izišlo, a preksutra su to svi zaboravili, što daje adrenalin koji pomaže premostiti kritična razdoblja u pisanju proze. Stoga volim kombinaciju publicističkog i književnog stvaranja.

Kolumnu „Vijesti iz Liliputa“ pišete umalo 30 godina?

  • Počeo sam je pisati u dvotjedniku Matice hrvatske „Vijenac“ 1993. godine, ako se ne varam. U uredništvu su tada bili Vlado Gotovac i Mario Bošnjak. Odgovarao mi je dvotjedni ritam izlaženja lista jer sam svaka dva tjedna bio na frontu. Nakon Vijenca, kolumna je izlazila u Zarezu, Nedjeljnoj Dalmaciji i od 2000. godine u Jutarnjem listu.

Jeste li kao branitelj bili u šatoru u Savskoj?

  • Ti ljudi su napravili više štete generaciji koja je bila u ratu od bilo koga drugoga. Sram me uopće spomenuti da sam bio branitelj. Cijeli naraštaj su predstavili kao parazite.

Nedavno ste polemizirali s filmskim redateljem Arsenom Antonom Ostojićem koji se nije složio s Vašom tvrdnjom da je 2018. godina bila neuspješna za hrvatski film. Smatrate da je za to kriva šatoraški pokret?

  • Samo sam iznio brojke. Lani je bilo šest premijera hrvatskih igranih filmova, preklani deset, i bili su manje gledani, ujedno bilo je manje strane produkcije i tako dalje, a Ostojić je dijelom sudjelovao u tim prevratima i bunama koje spominjemo. Zapeklo ga je, procjenjujem, u biti to što njegov film niti kolega Nenad Polimac niti ja nismo uvrstili među pet najboljih hrvatskih filmova prošle godine, a ne toliko sam moj tekst. Činjenica je da je zbog famoznog nalaza Državne revizije Hrvatski audiovizualni centar morao vraćati u budžet jako velik iznos, da se produkcijska godina razvukla na dvije, da je nastala nesigurnost kod produkcija koje su došle snimati u Hrvatsku, pa je jedan dio njih otišao… To su ekonomske brojke. Ostojićev odgovor na moj tekst je bio čudan – argumentira da 2018. nije bila gora, a, ako i jest, krivi su za to oni prije. Liči mi ta argumentacija na slavni čajnik Slavoja Žižeka – prvo nisi mi ga niti posudio, a kao drugo već je bio razbijen.

Kada ste se počeli baviti filmskom kritikom?

  • Bio sam apsolvent komparativne književnosti. Profesor mi je bio Ante Peterlić, naš poznati filmolog. Imao je lijepi običaj da traži angažmane za bolje studente. Poslao me u časopis u kojem su autori bili manje-više mog naraštaja „Kinoteka“ kojeg je izdavala tvrtka „Filmoteka 16“. Objavljivao sam tamo tekstove, a odjednom se zalomilo da sam – i dalje kao student koji živi između Zagreba i Splita – počeo pisati književne kritike za kulturni prilog Slobodne Dalmacije. Odjednom, čudnim spletom okolnosti, Slobodna Dalmacija je ostala bez filmskog kritičara. Zlatko Gall – kojeg tada uopće nisam poznavao, a koji je pratio moj rad – me pozvao na telefon i pitao bih li od idućeg tjedna postao filmski kritičar tom splitskom dnevniku. Četiri mjeseca nakon toga sam bio zaposlen. To je splet okolnosti i nešto što se danas zove potraga za kadrom iliti head hunting.

Idete li u kino?

  • Idem, naravno.

Da živite u Karlovcu ne biste mogli.

  • Zanima me što je s kinom „Edison“. To je jedno od dva – uz osječku Uraniju – od najstarijih namjenski izgrađenih kino objekata u Hrvatskoj. Morate vlast pritisnuti da otvori kino. Ako je Grad Karlovac vlasnik zgrade, vrlo je jednostavno opremiti je.

Nije Karlovac jedini hrvatski grad koji je ostao bez kina.

  • Nije, ali, srećom, zahvaljujući programu digitalizacije mnogo je manje gradova bez kina. Nedavno je otvoreno kino u Vodicama, postoji u Baškoj, Imotskom, Koprivnici, Zlataru… Zlatar je po stanovništvu četvrtina Karlovca. Tamo su dobili bespovratni kredit za digitalizaciju, a onda su uložili dodatno novac da mogu gledati 3D filmove.

Vlado Travica: Film „Roma“ ima deset nominacija za nagradu „Oscar“. No, nije rađen za kinodvorane, nego gledanje na televiziji. Treba li nam uopće kino?

  • Unatoč tome se i dalje odlazi u kino. To je institucija s puno funkcija – kada imate kino možete održavati filmski festival, revije, retrospektivne programe… Mnogo onih koji se bave filmom su protiv Netflixa je, kao, uništava kino-kulturu. Netflix je izbačen s festivala u Cannesu – Francuzi su tu vrlo strogi. No, i „Roma“ je igrala u kinima, samo nisu poštovali pravilo da se ne smije prikazivati četiri mjeseca nigdje drugdje do u kinodvoranama. Tko želi malo dublje posegnuti i džep i na velikom platnu pogledati predivan film, može to napraviti. Isto tako, tko želi može za sedam eura kupiti pretplatu i gledati ga na računalu. S time nemam problem, neće to ubiti film kao što niti film nije ubio kazalište.

Slažete li se s Emirom Kusturicom koji tvrdi da se film odrekao vlastite estetike i da je poprimio televizijsku?

  • Uopće ne, prije bih kazao da je televizija prihvatila filmsku estetiku. Nekad ste imali čak i dobre televizijske serije koje su izgledale loše – snimane su na elektronici, imale srednje planove kao da gledate Dnevnik… Uzmite za primjer seriju Davida Lyncha „Twin Peaks“. To genijalno ostvarenje izgleda grozno kada ga gledamo danas nakon 30 godina. Danas televizijske serije izgledaju bolje nego filmovi. Televizija je ušla u svoj modernizam, poput filma 1960-ih.

Kusturica je glavni kritičar holivudske estetike.

  • Holivudska estetika znači puno toga, i ona se mijenjala. I 1950-ih su svi pljuvali po holivudskoj estetici, pa autore iz tog razdoblja danas smatramo klasicima. Problem kod Hollywooda je što se orijentirao ograničen broj žanrova za tinejdžere. Zbog toga su filmovi postali previše slični. Isti problem do digitalne revolucije je imala i televizija. Sada se može izraditi televizijska serija koja će se sviđati maloj manjini, ali će ta mala manjina to ostvarenje gledati narednih 20 godina i plaćati pretplatu za to. Hollywood se grupirao na filmove namijenjene publici od 14 do 28 godina, dakle onoj koja izlazi na provode. Unatoč tome, i dalje Hollywood stvara jako dobre filmove.

Koja Vam je kinematografija sada najzanimljivija, odnosno koji autori?

  • Početkom stoljeća je rumunjska kinematografija s pravom bila na visokoj cijeni jer je davala fantastične filmove. U jednom trenutku su Filipinci radili sjajne filmove. Sada mi je najzanimljivija Latinska Amerika koja proizvodi jako lijepe filmove, uključujući Romu. Volim jako puno autora i teško ih je nabrojati, no spomenut ću Mikea Leigha, Michaela Hanekea, Royja Anderssona…

Često tematizirate deindustrijalizaciju i promjene društvene paradigme općenito, a to se proteže i kroz Knjigu o jugu. Zašto?

  • Dijelom i iz autobiografskih razloga. Dijete sam inženjera iz kemijske industrije i odrastao sam u Splitu u doba rumenih zora – cijeli grad je živio s tvornicama i imao je radnički ritam od pet ujutro kada se ustajalo, a i plaća je bila redovita. Grad je bio tada pomalo sumoran i dosadan kakvi su već svi industrijski gradovi, a bio je i zagađen. No, bio je bogat. Sve ono što danas shvaćamo kao splitsku mitologiju – primjerice uspjeh košarkaša Jugoplastike – u velikoj mjeri su se temeljile na tadašnjoj ekonomskoj snazi. S nestankom tog svijeta nije nestalo samo te ekonomije, nego i ideja organiziranog grada, radničke klase, sindikalizma, moderniteta, javne stanogradnje, urbanizma, ravnopravnosti žene… Nisam se htio baviti brodogradnjom u toj knjizi, jer mi se čini da je o tome sve kazano, nego sam obradio dvije „ženske“ tvornice – „Jugoplastika“ u Splitu i „Dalmatinka“ u Sinju. Povodom obljetnice uspjeha košarkaša sam bio zamoljen da napišem esej, ali sam smatrao da ne mogu pisati o Toniju Kukoču ili Dini Rađi bez da spomenem prije njih i švelje, patike, ženama koje su brizgale gumenjake i čitavoj toj industriji koja je ciljano nastala da zaposli žene. O tvornici konca sam pisao jer su dvije odlične kustosice sinjskog muzeja napravile izložbu koja je išla u paru sa sociološkim istraživanjem. Intervjuirano je mnogo žena i „Dalmatinka“ je istražena iz svih aspekata – od javne stanogradnje i uloge žena u patrijarhalnoj sredini nadalje. Primjerice, tvornica je podijelila ženama 400 bicikala kako bi putovale tako na posao. Zamislite 400 žena na biciklima u hlačama kako putuju na posao po Cetinskom polju 1957. Dogodili su se cijeli slojevi promjena. Pronašli su originalni komad papira na kojem je ispisan zahtjev za dodjelu stana: „Molim da mi se dodijeli stan jer sam se odlučio oženit“. Te priče govore o tome kako je nastao svijet čije ostatke i dalje gledamo. Možda su tvornice propale, ali zgrade u kojima su svi ti stanovi, vrtići i domovi kulture i dalje tu. Cijela stečevina modernizma je 1990-ih za retradicionalizacije društva bačena u stranu i smještena u paket s propalim ideološkim projektom, a moja je želja bila podsjetiti da taj svijet postoji. No, nisam u tome jedini, nego se ta tema umnogome obrađuje.

Odrasli ste na splitskoj adresi Gajeva 20, u jednom zgradi izgrađenoj za radnike koja je specifična po vrlo jeftinoj izgradnji?

  • U toj su zgradi stanove uglavnom dobivali radnici Jugovinila u kojoj je radio moj otac. Izgrađena je 1960-ih godina. Radilo se o jednostavnoj, brutalnoj socijalističkoj izgradnji s otvorenim stubištem… Nisam razmišljao mnogo o njoj dok nisam istražujući nešto naišao na članak o tom tipu izgradnje. Zamislio ga je arhitekt Vuko Bombardelli. Inače, brat mu je bio Silvio Bombardelli, poznati dirigent splitske opere za kojeg je kružio zločesti trač da je nakon Drugog svjetskog rata dirigirao s pištoljem za opasačem. Obojica su bili partizani. Vuko je tvrdio da može napraviti stan za 40 posto cijene po kvadratnom metru stanova koji su se do tada radili. Napravio je stoga taj tipski projekt, ali su ga kolege popljuvali da je profanirao arhitekturu. Istina je da je ta zgrada u kojoj smo živjeli imala mnogo problema. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako je ta zgrada utjecala na stanare, uključivo i moju majku koja i dalje tamo živi, te kako je taj tekao proces formiranja mentaliteta i mikrosociologije te kako se taj obrazac ponašanja prenosio iz jedne generacije u drugu nasljeđivao, mada oni koji danas tamo žive nemaju nikakve veze s Jugovinilom. Nekakav genotip načina kako zajednica funkcionira je ostao isti.

Split 3 je proslavljena četvrt. No, gdje su Split 1 i Split 2?

  • Kada je koncem 1960-ih započela izgradnja tog novog kvarta dosjetili su se dopadljive dosjetke, pa shodno tome i imenovali novi dio grada. Split 1 je stari dio grada. Od 1945. do 1969. je podignut još jedan Split. U tom razdoblju je Split udvostručio broj stanovnika. Potom se radi „treća trećina grada“ s oko 60.000 stanovnika i s kojom će grad narasti na oko 180.000 stanovnika. No, Split 3 u biti niti ne postoji kao kvart, nego se sastoji od tri ili četiri četvrti.

Kako danas izgleda Split 3?

  • To je drukčija priča od one o Bombardellijevim zgradama, jer su stanovi bili skuplji i država je bila bogatija pa je i arhitektura bila bolja. Tada su se već naučili i greškama i primjećivali probleme modernističkog urbanizma pa su se tražili rješenja kako život u novim četvrtima učiniti ugodnijim. Napravili su urbanistički natječaj na kojem su pobijedili slovenski urbanisti Braco Mušič i Nives Starc. Odlučilo se napraviti mnogo stanova, dakle i visokogradnje, no kako to učiniti a da ne bude otuđujuće i tužno? Stoga su urbanisti napravili projekt po kojem će se sve četvrti Splita 3 – tih sedam ili osam velikih blokova – sastojati od pješačke ulice na čijoj sjevernoj strani bi bilo veliko zdanje, a na južnoj manje kako bi svi imali priljev sunčeve energije i pogled na more. Osmislili su kvartove koji i danas dobro funkcioniraju – i dalje žene piju kavu na klupici, djeca voze bicikl i slično. Urbanisti su ostavljali blokove na velikoj čistini računajući da će se tu osigurati zelene i parkirne površine, a dogodilo se da su u povratu imovine ta zemljišta promijenila vlasničku strukturu nakon čega su uslijedile brojne interpolacije, pa je Split 3 „bombardiran“ zgradama između stambenih blokova kao što su crkve, poliklinike i drugo.

Kada prosječan čovjek pomisli na Split i Dalmaciju pomisli na ljetovanje i sunce, nekoliko klišeja iz popularnih dalmatinskih pjesama, no argumentirate da je Dalmacija mnogo slojevitija. Kada je nastupila vulgarizacija Dalmacije?

  • Postoji stih klape Intrade „Nek ti kušin bude stina“, a pank bend „Ilija i zrno žita“ pjeva „Nek tebi kušin bude stina, pizda ti materina“. Turizam ima svoje zakonitosti. Ako se netko time bavi, pogotovo ako se samo time bavi, kao što se kod nas događa, sebe izlaže nečijem pogledu, dakle mora prodati autentičnost koja se mora simulirati, pa se događaju ribarske večeri s „mornarima“ koji donesu lokarde od prekjučer i kupus salatu, pa sve moguće povijesne bitke u režiji turističkih zajednica… Samo čekam da netko upriliči bitku partizana i Mlečana i Rimljana. Postoje i mnogo profinjenije simulacije. Kada vidite da je nešto zanimljivo, širite dalje vijest o tome, pa to počne obilaziti sve veći broj posjetitelja. Samim time se to nešto mijenja – kada nešto promatrate već ste promijenili. Stoga se domicilno stanovništvo prilagođava pogledu turista, jer se mora biti „autentičan“. Pogled turizma na neki način pervertira identitet, a kada imate ekonomiju koja ovisi isključivo o tome sve se to pretvara u neku vrst servisnog igrokaza. No, turizam je ekonomija s jako malim multiplikativnim faktorom, jer od njega živi samo onaj tko baš izravno živi od toga. S druge strane, gdje turizam ugazi mnogo toga drugog čini nekonkurentnim, jer tamo gdje je turizam možete komotno imati visoku stopu poreza na dodanu vrijednost, visoku cijenu nekretnina, pa je livada toliko skupa da se ne isplati ulaziti u greenfield investicije… Na taj način je drugi dio države žrtva turizma, jer biste ovdje na kontinentu, da turizam nije toliko dominantan, imali manji PDV, niže kamate na kredite, jeftiniji benzin… Netko od tog turizma nešto zaradi, a netko ne.

Opisujete u knjizi na primjeru Vaše derutne obiteljske kuće na Hvaru kako „skaču“ cijene nekretnina u Dalmaciji zbog turizma.

  • Moja obitelj je porijeklom iz sela Vrbanj koje se nalazi u unutrašnjosti otoka. Preci su stoljećima bili težaci i kopali na polju. Od toga se loše živjelo i nakon izbijanja epidemije filoksere se obitelj rasula po cijelom svijetu. Moja strana obitelji je preselila u Split. Ostala je na Hvaru prazna kuća. Običaj je bio da jedan sin dobije zemlju, drugi kartu za Ameriku, a trećem se plaća školovanje. Shodno tome, američka strana obitelji se napismeno odrekla zemljišta – u biti je tako formalizirano 30-godišnje stanje stvari. Znam da imam tog dalekog rođaka u Americi s kojim se čujem dva puta godišnje da si čestitamo blagdane. Jednog dana me nazvao na telefon. „Strašno mi je neugodno, ali ću ti morati tužit mater. Nisu mi priznali onaj papir i sad vas sve moram tužiti“, kazao mi je. Dakle, morao je tužiti tri tete u Kaliforniji, jednu u Australiji, neke druge još u Hrvatskoj. „Ti nju pripremi, neka se ne brine, samo ne mora doći“, dodao je. Dakle, ako ne dođe na suđenje, utvrđuje se ogluha. Znadete li koliko je priča kada bi se netko iznebuha sjetio da ima kuću na nekom otoku, nakon čega slijede godine parničenja? Viška književnica Anela Borčić je izdala vrlo zanimljiv roman „Garbin, zao vjetar“ koji govori baš o tome.

S druge strane ono što je izgrađeno u socijalizmu propada velikim dijelom. Kažete da, ako nas nešto karakterizira to su propali prostori?

  • Bio bih oprezan s tom tvrdnjom, ako govorimo o četvrtima iz socijalizma, jer stanovi u njima drže bolju cijenu od stanova u novogradnji s obzirom da nude zelenilo, igrališta, ugodan ambijent, ali i kvalitetnu izgradnju. Priča o ruševinama je u biti priča o diskontinuitetima. Postoje, naravno, ruševine iz ratova, ali i ekonomske. U Dalmaciji ima sela uz brdo koja su napuštena kada se zbog turizma stanovništva spušta u priobalje. Kada posjetite te lokacije danas kao da ste posjetili Mikenu. Uđete u te napuštene kuće, nešto čeprkate pa naiđete na Podravkinu konzervu iz 1967. godine. Dakle, izgleda kao Troja, a tamo se živjelo još za mog života. Na koncu, tu su industrijske ruševine i ruševine hotela. Fotografkinja Nela Laptoš koja živi u Švedskoj ima internetsku stranicu Abandoned Croatia na kojoj objavljuje fotografije napuštenih hrvatskih mjesta kao što su stari dvorci ili lijepe bogataške kuće iz sjeverne Hrvatske, ali meni je bio zanimljiv, primjerice, kompleks Haludovo čija je izgradnja bila zajedničko ulaganje Jugoslavije i časopisa Penthouse. To naselje je napravljeno da bude najprestižniji, najraskalašeniji, najslobodarskiji hotelski kompleks na Jadranu. No, dogodilo se da je propao i dva ili tri puta je za tranzicije mijenjao vlasnike. Sada je to u vlasništvu jednog Armenca koji je nedavno kazao da će to obnoviti, ali samo ako mu daju koncesiju da zatvori obalu u dužini šest kilometara. Na Krku su to raspravili i odlučili da mu ne udovolje. U knjizi sam pisao o Hotel „Jadran“ u Tučepima kojeg je izgradila Udba za sebe – navodno je njezin šef Aleksandar Ranković gliserom putovao po Jadranu da odabere lokaciju za to zdanje koje su 1948. i 1949. godine gradili njemački zarobljenici. Jedan od njih – bečki liječnik – je igrao nogomet za lokalnu momčad. Na koncu se vratio nakon nekoliko godina i počeo ljetovati u tom hotelu. To je najčudniji stockholmski sindrom za kojeg sam čuo u svom životu. Od sredine 1950-ih je taj hotel prestao biti hotel tajne policije. Kada sam pisao tekst o njemu bio je ruševina, a sada su ga uredili i u vlasništvu je Nijemaca. Priča se tako ironično zaokružila.

Priobalno područje je bilo najmanje cijenjeno svojevremeno?

  • Davalo se neudanim kćerima, jer je zemlja uz obalu bila nekorisna. Kome se htjelo dati najgori dio imovine, dalo mu se zemlju uz obalu. To je u Dalmaciji proizvelo čudnu vrst matrijarhata s promjenom paradigme jer su samo kćeri imale sve što je bilo vrijedno. No, sada se s prevelikom izgradnjom na obali i to mijenja, pa je sad u trendu graditi bazene u zaleđu.

Spomenuli ste Vis. Pišete i o jednoj komiškoj izložbi koja svjedoči da, što god radili u životu, pamtit će nas nakon smrti po beznačajnim sitnicama.

  • Filmski redatelj Dinko Božanić je dospio u posjed kovčega u kojem je bilo poslagano oko 50 staklenih negativa koji su ostali za komunalnim fotografom u Komiži. Uglavnom se radilo o negativima fotografija za dokumente koje je netko bacio na smetlište. Božanić je smislio da razvije te slike, izloži ih i ostavi mogućnost posjetiteljima na Visu da napišu prepoznaju li osobu sa slike, znaju li njezino ime i prezime i gdje je radila te imaju li neku dosjetku o toj osobi. Dogodilo se da je jedna gospođa iz doma umirovljenika prepoznala samu sebe. Dakle, riječ je o snimkama iz razdoblja od 1930-ih do 1950-ih godina. Niti jedna osoba s fotografija nije ostala neidentificirana. No, najzanimljivije je ono po čemu ih se pamti. „Jako je volio makarune“, napisano je za jednu osobu, „Uvijek je nosio češalj u džepu“, sjećanje je na drugu, „Umro je jer se prejeo slanih sardela“ i slično.

Borivoj Vitas: Hrvati i Slovenci su se 1917. godine dogovorili da će napraviti zajedničku državu koja će se zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U isto vrijeme je Stjepan Radić upozoravao da ne srljamo kao guske u maglu. Kako gledate na postupke Ante Trumbića i Ivana Meštrovića koji su potpisali Krfsku deklaraciju te Radićevo upozorenje? Ujedno, kako gledate na ulogu partizana u Hrvatskoj, a naročito Dalmaciji?

  • Nedavno je splitski povjesničar Aleksandar Jakir objavio knjigu „Dalmacija između dva svjetska rata“ koja se baš bavi tom temom. Dalmatinci su htjeli ući u Jugoslaviju jer je alternativa bila Italija. Josip Smodlaka upozorava hrvatske političare u Zagrebu da ne otežu s odlukom o ulasku u novu državu sa Srbijom i Slovenijom jer će joj se u protivnome Dalmacija sama pridružiti. U to vrijeme su u dalmatinskim lukama već bili usidreni talijanski torpedni čamci, pa dalmatinski političari nisu imali mnogo izbora. Znali su oni da srljaju kao guske u magli, nije im Radić to trebao osvijestiti, no okolnosti su diktirale njihovo ponašanje.

Kakav je odnos Hrvatske i Dalmacije prema Jugoslaviji, njezinoj baštini i posebno partizanskom pokretu?

  • Dalmacija je bila izuzetno partizanska regija. Partizani su bili ideološki vrlo pluralan pokret. Dominirali su, dakako, komunisti. No, moji su doma bili relativno konzervativni obrtnici, ali su pomagali partizane. Partizanski pokret je obuhvaćao i sokolaše, radićevce, orjunaše… Komunisti su bili i prije rata relativno jaki, dobivali su na lokalnim izborima i do 25 posto glasova. U ratu se ne bori toliko za koliko protiv. Tako je bilo i za posljednjeg rata. Današnje generacije skrivaju vlastite djedove. Pročeprkate li bilo kome s dalmatinske desničarske scene obiteljsko stablo pronašli biste partizana. Jedan bivši splitski rektor je sa svoje kuće u Sućuraju na Hvaru skinuo spomen-ploču svom stricu jer mu kao članu Hrvatske demokratske zajednice nije pasalo da ima taj spomen na rođaka partizana.

Koliko taj nacionalistički konstrukt može još potrajati s obzirom na povijesne činjenice?

  • Mene iznenađuje da je sve jači, a užasno je lažan.

Vladimir Lay: Što je s političkim filmom u nezavisnoj Hrvatskoj, koji je politički film kod nas rasni?

  • Što je politički film? Svaki film je na neki način politički. „Metastaze“ govore o skinhedsima i navijačkoj desnici, „Ljudožder-vegetarijanac“ o korupciji u zdravstvu – oba filma je režirao Branko Schmidt – „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić o funkcioniraju obitelji u dalmatinskom okružju… Klasični politički filmovi kakvi su se radili 1970-ih godina nisu niti u modi, mada se ponovno polagano vraćaju. „Svećenikova djeca“ Vinka Brešana su također politički film.

Sviđa li Vam se njegov najnoviji film „Kakva je ovo država“?

  • Ne. Prvi put se Brešanu dogodilo da nije anticipirao vrijeme, nego da je zakasnio s diskursom nekoliko godina. To je politički film po temi i motivima, ali nije politički zarezao do kraja.

Matija Žibrat: Petnaest godina je prošlo od Vašeg zajedničkog projekta. Možete li povući paralelu između Svjedoka tada i današnjeg vremena, ozračju koje se stvaralo prema vama kao neprijateljima države u ono doba i današnje vrijeme?

  • Opuštenija je politička klima bila 2004. godine nego danas, mada su nas i tada malo mrzili pa se sjećam televizijske rasprave prije premijere filma o filmu trojice uglednih sudionika prije no što su ga uopće pogledali. No, tada ipak nije bilo prosvjeda i šatora i film je normalno igrao. Kada smo bili na berlinskom filmskom festivalu, u veleposlanstvu nam je ambasadorica priredila koktel. Kada bi netko danas napravio takav film imao bi mnogo više problema nego što smo ih tada imali.

Kako to objašnjavate?

  • Ušli smo u Europsku uniju pa se više ne moramo pretvarati da smo dobri. Pogledajte kako su se Mađari i Poljaci povampirili. I oni su bili uzorni odlikaši, a sad mogu raditi što požele. Kolegica Ines Sabalić je kazala da su svi perfektni dok ne uđu u EU, a onda se pretvore u borate. Drugo, ako u srcu globalne liberalne demokracije na vlasti imate Donalda Trumpa, što možete očekivati na periferiji? Treće, došlo je do razočarenja liberalnom demokracijom i globalizacijom općenito.

Vlado Travica: Oliver Dragojević je rekao da Split ne trpi zvijezde, a njegov ispraćaj iz Splita je bio fascinantan. Kako to objašnjavate?

  • Pa umro je.

Vlado Travica: Odakle Splitu toliko genijalnih glazbenika?

  • Sam Oliver je iz Vele Luke. Bolje je stoga pitanje odakle Korčuli toliko genijalnih glazbenika kao što su on, Meri Cetinić i Jasna Zlokić. Split je meka pop glazbe. Ima jaki festival i jaku scenu. Za Split je karakteristično da briše granicu između srednje struje i alternative.

Koliko je ideološki podijeljen Split?

  • Koliko i Hrvatska.

Djeluje ipak ekstremnije.

  • Cijela Hrvatska je polarizirana, a u Splitu je možda to operetnije izraženo.

Navodno će posjeći velik dio šume na Marjanu.

  • Hoće, trećinu. Oko Marjana se događalo mnogo toga. Taman kada se sve pokrpalo, kada smo ga zaštitili dogodila se epidemija potkornjaka koja ga je jako nagrizla. Javnoj ustanovi koja skrbi za Marjan je trebalo dvije godine da uopće dokuče u čemu je problem. Jedni tvrde da treba ući brzo s mehanizacijom prije no što se obnovi vegetativni ciklus i za tri mjeseca biti gotov, ali s velikim prostornim posljedicama, dok se drugi zalažu za manje radikalne zahvate s prijetnjom da se epidemija pogorša. Marjan može izdržati tu sječu, jer svi šumarski stručnjaci ionako govore da je previše gust i da mu treba prorjeđivanje. Problemi su ako sječa stabala ne zaustavi bolest i ako se ošteti prostor.

Angažirani ste i u svezi Hrvatskog nogometnog kluba „Hajduk“?

  • Član sam Udruge „Naš Hajduk“ koja ima 30.000 članova i biramo upravu kluba. Za razliku od ostatka Hrvatske, meni je prošla bila izborna godina, jer smo imali izbore u klubu. To je bilo jako lijepo organizirano – dobili smo poveznicu za glasovanje, glasači listić, strukturirane intervjue i motivacijska pisma kandidata.

U eseju o Tomislavu Iviću kažete da žalite današnje generacije navijača Hajduka jer su najzagriženiji u doba kada se igra loš nogomet?

  • Split 1980-ih je imao mnogo mana i ne volim glorificirati to doba koje je ipak, što se sporta tiče, bio fantastičan. To je doba koincidiralo s moji tinejdžerskim godinama. Tada redovito dolaze najjači svjetski klubovi u Split. Pun sam sjećanja pa kad mladim navijačima prepričavam svoja sjećanja djelujem im kao da dolazim iz neke mitske prošlosti.

Ako je nogomet tako loš, zašto posjećujete utakmice?

  • Jer imam strast prema tome. Kod nogometa nije bitno je li dobar, nego angažira li vas emocionalno. Postoje navijači lokalnih klubova, a to jesu najposvećeniji štovatelji nogometa. Realno, imamo na najvišoj hrvatskoj nogometnoj razini jest nižerazredni lokalni nogomet – ozbiljan u biti i ne postoji izvan Lige prvaka. Malo i žalim za demokratičnijim nogometnim vremenima.

Mladen Matan: Je li huliganizam ozbiljan društveni problem ili tek navijački folklor?

  • Riječ jest o problemu, ali preuveličanom. Valja istrijebiti govor mržnje i šovinizam na stadionima. No, da se policija bavi dogovorenim tučnjavama navijača po benzinskim crpkama je bez veze. Tim navijačima bih samo naplatio bolničke troškove. Ako se žele tuči, neka se tuku. Problem je u nekoj mjeri mistificiran jer se htjelo navijače prikazati kao neku bagru.

Kako gledate na spregu nacionalizma i sporta kod nas?

  • Kod nas postoji sprega nacionalizma sa svime. Nekidan sam vidio na emisiji Hrvatske televizije „Lijepom našom“ da neka klapa iz Benkovca pjeva pjesmu o atentatu na Franju Tuđmana u tom mjestu. Reprezentacija pak s nacionalizmom ima veze svugdje – čak su i Nijemcima, koji su imali nakon Drugog svjetskog rata strašan zazor prema isticanju nacionalnog osjećaja – nogomet bio odušak jer su na stadionima mogli mahati zastavama. Spoj nacionalizma i sporta je također fantastičan za trgovanje. Primjer za to su reklame za pivo.

Postoji veza nacionalizma i filma, naravno. Ivona Duka će snimati uskoro film o akciji Maslenica, a Anton Vrdoljak snima film o generalu Anti Gotovini. Kako gledate na takve projekte?

  • Nemam ništa protiv toga da netko radi akcijske ratne filmove. To je legitimni žanr i protiv toga, ako ne uključuje govor mržnje, nemam ništa protiv. Čak ste i u partizanskim filmovima imali Nijemce koji shvate da su u zabludi. Film o Gotovini je projekt iz taštine koji će se približiti budžetu od 20 milijuna kuna, a za taj novac se moglo snimiti pet hrvatskih filmova. Redatelj više fizički ne može snimati, pa mu pomaže Kristijan Milić koji mu režira masovne scene. Taj projekt je iznuđen za tolikog ideološkog pritiska na kinematografiju da, ako se ne bi odobrio, sve bi pomeli. Riječ je o iznuđenom ideološkom reketu. Oni koji su odlučivali financirati Dugu mračnu noć, prethodni Vrdoljakov film, su mi rekli da će mu dati osam ili devet milijuna kuna, ali da ih onda pet godina više neće maltretirati. To je odnos hrvatske kinematografije prema Vrdoljaku koji je užasno naporan kad je zločest. On je poput onih koji prodaju ciglu djeci ispred škole.

Kako je dobar redatelj postao loš?

  • Bio je dobar redatelj jer je radio filmove koji su bili protiv njegove ideologije, pa je znao njihov ideološki kut balansirati i relativizirati taj mit Narodnooslobodilačke borbe jer je prema njemu bio rezerviran, i ta ga je rezerviranost činila dobrim autorom. Kada gledate danas „Kad čuješ zvona“ i posljednju scenu kada iz jednog sela idu pljačkati u drugo zapitate se – kao što sam se ja zapitao nakon Oluje – kako je znao da tako rat funkcionira. Kasnije je počeo raditi filmove u skladu s ideologijom kojoj previše vjeruje. Vrdoljakovi filmovi mi više liče na sovjetske filmove iz 1940-ih kada Josif Visarionovič Staljin rukom dotakne traktor, pa taj traktor proradi nego na partizanske.

Tomić je kazao da ste desničar. Jeste li?

  • Naravno da nisam. Gušt mi je naići na civiliziranog desničara, to je kod nas vrlo rijetko. Griješi se kod nas kada se govori o ljevici i desnici, jer se to određuje prema identitetskim temama, pa se dogodi da ljevičari budu oni koji su visoko u biznisu, dijele otkaze i imaju vrlo neoliberalne poglede na ekonomiju. To nisu ljevičari, nego su samo identitetski bliski lijevoj tradiciji. Ljevičari bi trebali biti socijalisti. Kod nas su konzervativci često prikriveni socijalisti, samo što ne bi htjeli parijski, nego biskupski politbiro.

Koja je onda karakteristika Sredozemlja?

  • Mediteran nije jedan – postoji južni, sjeverni, postoje dijelovi Sredozemlja koji su jako razvijeni… Mediteran o kojem ponajviše pišem, a to je istočnojadranska obala – karakterizira nikada dovršena modernizacija, stalno počinjanje ispočetka. Živim u regiji koja je živjela od vinograda dok ih filoksera nije uništila pa su svi otišli u Sjevernu i Južnu Ameriku. Potom je došla socijalistička industrija u kojoj su svi dobro živjeli pa je i to propalo. Kako onda možemo biti sigurni da će turizam trajati vječno? Ta vrst sinkopa je jako karakteristično za naš dio Mediterana. Drugo, Dalmacija nije nikada imala feudalizam, nego kolonatski sistem – mogli ste feudalca kao kmet tužit sudu. To je stvorilo egalitarnu kulturu – nitko nije veći, ako je bogatiji i moćniji. Takva je kultura omogućila i veću vertikalnu prohodnost nego u austrijskim i turskim zemljama. Treće, Dalmaciji je imanentna konzervativnost i utoliko se razlikuje od Istre. Dalmacija ima instinktivni otpor prema bilo kakvoj promjeni. Dalmatinci su jedini žalili – čak ne niti Venecijanci – kada je propala Venecija. Također, Dalmatinci su najduže ostali Jugoslaveni.

Kao jedan od simbola Mediterana navodite i Renault 4. Zašto?

  • To je moj prvi automobil, ali ga ne navodim zato. Bio je jako čest automobil na Jadranu. Moj prijatelj enolog Živko Skračić je rekao da bi na svakom gatu na svakom dalmatinskom otoku trebalo izgraditi spomenik Renaultu 4 jer je sagradio sve vikendice, sve suhozide, sav materijal doveo… Ustanovio sam da je to automobil i osmišljen za Provansu, za voćare, vinogradare i druge. Tvornice su postojale u Francuskoj, Španjolskoj, Tunisu, Turskoj, Grčkoj i Sloveniji – kao da je namjerno napravljen sredozemni krug u kojem se proizvodio.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije