SpiKA, Davor Gobac: Odredila nas je Godina zmaja

„Bili smo mladi i ludi, željni svega – sviranja, alkohola… Sada smo konačno postali popularni. Prvi album je Ivan Stančić Piko kao producent genijalno upakirao, pa je bio i komercijalan i drugačiji u isto vrijeme u odnosu na ono što se slušalo tada kod nas na radio postajama“, kaže frontmen Psihomodo popa, benda koji obilježava 35 godina postojanja i 30 godina od albuma prvijenca

Autor: Marin Bakić

Davor Gobac, Kamanje, 8. 9. 2018. Foto: Marin Bakić

„Si čul’ kak’ Ramonesi ‘deru’ Rolling Stonese“, pita Davor Gobac, legendarni frontmen legendarnog zaprešićkog pank-rok sastava Psihomodo pop, dok pušta entuzijastično „Street Fighting Man“ pjesmu. Nakon svih ovih godina i dalje voli istu glazbu, nikako da mu dosadi.

– Obožavam to – kaže Gobac, koji je rođen 17. veljače 1964. godine u Karlovcu. To je još jedan razlog za intervju u serijalu SpiKA. Gopca susrećemo na festivalu DOK u Kamanju gdje nastupa s programom kojim „Psihići“ obilježavaju 35 godina postojanja i 30 godina od objave albuma prvijenca.

Obilježavate 30 godina od albuma „Godina zmaja“…

  • I 35 ili 36 godina postojanja benda.

U taj podatak niste sigurni?

  • Nisam.

Kako ste zadovoljni turnejom koju ste tim povodom upriličili?

  • Svirali smo čitavo ljeto i bilo je super, posebice u Splitu, ali nastavljamo i dalje svirati – naš život je non-stop world tour.

Slijedi turneja po Sjevernoj Americi?

  • Tako je. Odlazimo u New York, Chicago i Toronto u kojemu smo bili već 1993. godine. Sada ćemo svirati u jednom drugom klubu. Volim njujoršku scenu već čitav život – Velvet Underground, The Ramonesi, Blondie…

U kojim klubovima nastupate?

  • Svirat ćemo u Cutting Roomu u New Yorku. U Torontu sviramo u Opera Housu, a u Chicagu u Joe’s Baru. Na svim tim mjestima se sviraju kantri, bluz i rokenrol.

Po povratku iz Amerike snimate novi album?

  • Točno. Neke pjesme smo već izdali kao singlove, a još moram nešto snimiti, dvije ili tri pjesme možda i u Americi.

Gdje pronalazite nadahnuće za stvaranje nakon 35 godina karijere?

  • To je dobro pitanje…

U lovi?

  • Pa čak i ne u lovi, neš’ ti Rolling Stonesa. Fakat si dobro pitanje postavio – kak se sjetit napisati pjesmu, o čemu… Nekada nadahnuće dođe samo od sebe.

Postoje li razdoblja kada mjesecima ne biste primili gitaru u ruke?

  • Sve manje, više je toga bilo u mladosti – divljali smo uokolo, pa nismo imali vremena. No, sad te svakodnevne životne obveze od toga odvlače – dolaze majstori i slično. No, sviram gitaru. Na moru ove godine nisam imao gitaru i baš mi je nedostajala.

Što zasvirate osim svojih pjesama?

  • Velvet Underground i opuse sličnih bendova. Sviram pjesme Lou Reeda, The Rolling Stonese, Davida Bowia… Provaljujem kako se svira gitara. Dovoljno sam dobar da mogu skladati što mi treba.

Album „Godina zmaja“ je izdan pet godina od nastanka grupe? Je li mogao biti izdan i ranije?

  • Bio baš tada zreo da se objavi, možda je mogao biti izdan godinu ranije, ali je bilo materijala za još jedan album prije. Kasnije smo te demo snimke objavili na kompilaciji izdanoj povodom 20 godina postojanja benda. U raznim studijima su te pjesme snimane, pa ima dobrih, ali i drugačijih snimki.

Smatrate li Godinu zmaja najboljim albumom Psihomodo popa?

  • Prvi album je uvijek poseban – jednom se prvi puta radi. Drag mi je stoga taj album, jer je odredio naš stil, naše postojanje – to smo mi. Bilo je i kasnije dobrih albuma. „Čiribu-Čiriba“, naš zadnji album, mi je baš drag – povratnički je. Drag mi je i „Jeee! Jeee! Jeee!“, jer smo ga u cijelosti samostalno snimili i sve smo sami odsvirali. „Debakl“ i „Srebrne svinje“ su također dobri albumi. Svaki naš album me podsjeća na neki dio mog života i svog stanja.

Kakvo je bilo Vaše stanje za Godine zmaja?

  • Bili smo mladi i ludi, željni svega – sviranja, alkohola… Sada smo konačno postali popularni. Prvi album je Ivan Stančić Piko kao producent genijalno upakirao, pa je bio i komercijalan i drugačiji u isto vrijeme u odnosu na ono što se slušalo tada kod nas na radio postajama.

Koliko je u Vašoj karijeri važan album Live in Amsterdam kojeg ste izdali ubrzo nakon prvog studijskog?

  • Objavili smo ga godinu kasnije. Zvuk je tu već malo tvrđi nego na Godini zmaja. Ništa nije miksano, nego je iz miks-pulta izvučena kaseta i dotjeran je snimak frekvencijski, neznatno. Nastup u Amsterdamu je bio ostvarenje našeg malog sna. Stigli smo tamo i odmah smo završili u drugom krugu tog festivala, jedini smo prikazivani na MTV-u.

Jedini ste sastav s područja bivše Jugoslavije čiji je spot emitiran na MTV-u, prije pokretanja MTV Adria?

  • Čini mi se da je tako, no moguće je da je Laibach prije nas imao spot na toj televiziji. Gledali smo se na MTV-u u Amsterdamu, znam da smo zamolili u nekom lokalu da upale televizor kako bismo pogledali naš spot. Nakon što nas je vidio na televiziji, gazda nas je počastio rundom.

Biste li mogli biti samokritični u nekim pogledima, ako biste sagledali karijeru u cijelosti?

  • Da smo više radili, mogli smo imati dvostruko više albuma. Da smo ostvarili uspjeh u Americi, zgazio bi nas taj život, vidiš da su Ramonesi svi rano preminuli. Tu smo imali pun kurac vremena za sebe, a živjeli smo od onoga što volimo i nikada nismo bili u groznoj besparici. Čak smo imali briljantnih momenata – prvi album je bio uspjeh, „Sexy magazin“ također, „Unpljugd“ iz 1995. je rasturio…

Performer ste. Kada ste shvatili da ste talentirani za to?

  • S 13 godina sam se sa svojom pank-rok grupom Klinska pomora prvi puta popeo na pozornicu, i to je odmah bilo to – to je bila moja škola, odmah sam otkinul i skužil da to želim delat u životu. Tak’ se i odigralo. No, trudio sam se. Zbilja sam radio. Sada znam i gitaru svirati, a u početku sam znao tri akorda, no volio sam biti domišljat.

Pod kojim okolnostima ste rođeni u Karlovcu?

  • Svi moji, roditelji, baka, dida, su živjeli u Karlovcu u kojemu sam živio do drugog razreda osnovne škole – prvo polugodište prvog razreda sam pohađao u Osnovnoj školi „Banija“, jer sam živio na Drežniku sa starcima, a drugo polugodište sam živio kod bake, pa sam pohađao OŠ „Dragojla Jarnjević“.

Saša Radulović, još jedan Karlovčanin, je bio član Psihomodo popa. Jeste li se poznavali iz Karlovca?

  • Bio mi je susjed. Znamo se kao klinci, a kasnije smo se povezali. S prozora sam gledao njegov stan s prozora bakine kuće. U jednom trenutku smo ostali bez gitariste, Neven Kepeski je napustio bend, pa sam se čuo sa Saletom. Pokazao mi je u podrumu kako svira, pa smo se dogovorili da pristupi bendu.

Koliko često ste u Karlovcu?

  • Otkako su mi baka i dida preminuli, nisam bio previše puta.

Pamtite li s kime ste se družili tu?

  • Družio sam se s Pjerom Mjeničaninom, Kljusom, pokojnim Boltom, Saletovom škvadrom, sad se ne mogu sjetiti svih. Baš smo se družili u djetinjstvu.

Bavite li se više slikanjem ili glazbom?

  • Volim slikati, ali nemam vremena za to sada. No, nekaj si spremam.

Biste li održali izložbu u Karlovcu?

  • Zašto ne?
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije