Proučavajući kreiranje industrijske baštine (socijalističke Jugoslavije) „u stvaranju“, Tanja Petrović iznosi da je jedna od ključnih karakteristika suvremenih pregovaranja i prisvajanja socijalističke industrije baštine proizlazi iz činjenice da se socijalistički industrijski rad i modernizacija bivših jugoslavenskih društava pretvara u baštinu dok su i dalje dio osobnih biografija i iskustvenog sjećanja za više generacija bivših Jugoslavena. U svojem članku „Muzeji i radnici. Pregovaranja o industrijskoj baštini“, T. Petrović je zaključila kako postoje četiri trenda u muzealizaciji povijesti i sjećanja na socijalistički industrijski rad – linearizacija generacijskog iskustva industrijskog rada u šire i općenitije povijesne tekovine; komercijalizacije iskustva industrijskog rada; normativni pristup industrijalizaciji i modernizaciji i njezinim ishodima; te konačno nacionalizacija jugoslavenske povijesti rada.
Monografije o Karlovcu objavljene u socijalističkoj Jugoslaviji povodom velikih obljetnica postojanja grada, isticale su kako, uz pojedine iznimke u predratnom periodu, industrija u Karlovcu zapravo počinje tek poslije 1945. godine kao dio državnog projekta socijalističke Jugoslavije. Parola „modernizacija = elektrifikacija + industrijalizacija“ iz pedesetih godina 20. stoljeća govori kako je industrijalizacija činila okosnicu transformacije društava jugoslavenske države, u kojoj se sredinom četrdesetih godina najveći dio stanovništva bavio poljoprivredom. Nakon Drugog svjetskog rata, u Karlovcu se sustavno razvijala industrija. Osamdesetih godina, SOUR „Jugoturbina“ bila je gigant sa sedam tisuća radnika i deset radničkih organizacija; uz nju bili su i RO „Kordun“ i „Že-Če“ u području strojogradnje i metaloprerađivačke industrije; „Velebit“, „Vunateks“, „Konteks“, „Lola Ribar“ i „Kamod“ u području tekstilne industrije; „Poljoprivredno prehrambeni kombinat“ (PPK), „Karlovačka industrija mlijeka“ (KIM), „Žitoproizvod“ iz područja prehrane; Karlovačka pivovara; tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda „Josip Kraš“; Drvna industrija/Drvno industrijsko poduzeće (DIP); štamparija „Ognjen Prica“… Prema monografiji iz 1983. godine, u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je „industrija u kojima je udio proizvodnje karlovačkih tvornica 70 posto republičke proizvodnje, (građevinski okov) ili proizvodnje u čitavoj Jugoslaviji (jedaći pribor). U toj točki u povijesti u Karlovcu su proizvođene parne turbine, motori za atomske centrale i pumpe. Temeljem te industrije, kao sastavni dio industrijalizacije grada, Karlovac je naseljen i izgrađen, udvostručen u odnosu na stanje prije Drugog svjetskog rata. Sredinom 19. stoljeća Karlovac je imao oko osam tisuća stanovnika, a do sredine 20. stoljeća grad se povećao za 14.000; 1981. godine Karlovac je imao 55 tisuća stanovnika. Stoga je gotovo čitava karlovačka industrijska baština, mimo pojedinih prvih tvornica i prije toga manufakturne proizvodnje, dio socijalističkog modernizacijskog projekta i paradigme.
Virtualni muzej karlovačke industrije fokusira se na proizvode karlovačke industrije, odnosno na „prikupljanje i prezentaciju artefakata te dokumentiranje proizvodnih procesa i prostora, kao i pozicioniranju čitavih spomeničkih kompleksa u društveno-povijesni kontekst te na kulturno-turističku kartu“ (vmki.gmk.hr). Virtualni muzej lokalizira karlovačku (socijalističku) industrijsku baštinu usmjeravajući svoju pažnju na „karlovačke proizvode i sredstva za proizvodnju koja su bila u karlovačkoj uporabi“, premda je ona u svoje zlatno doba bila multilokalni fenomen, koji je nadilazio i povezivao raznolike (lokalne) prostore. Virtualni muzej karlovačku industrijsku baštinu nanovo čini dijelom lokalnog identiteta, resurs za pozicioniranje lokalnog u širim razinama identifikacija, tako da vrednuje prošlost. Moglo bi se argumentirati ili raspravljati da li taj projekt svojim načinima prezentacije/reprezentacije fetišizira proizvode, mistificirajući proizvodni proces i/ili društveni kontekst u sklopu kojeg se on odvijao i/ili u sklopu kojeg je i napušten. Virtualni muzej karlovačke industrije ipak je jedan od boljih primjera muzealizacije i prezentacije/reprezentacije industrijske baštine, utoliko što ne nameće jedan uzak i/ili pristran interpretativni okvir svojim korisnicima.
Virtualni muzej karlovačke industrije, ipak, iz virtualne sfere smjestio se upravo sada u fizičko i lokalno, u Galeriju Zilik u Radićevoj ulici u događanju Industrija u galeriji – Kustoski desk Virtualnog muzeja karlovačke industrije. Kustoski desk je otvoren od 30. kolovoza do 10. rujna, a organizira ga Udruga za društveni razvoj KA-MATRIX u okviru programa Nova kultura _ Hibridni grad 018. u partnerstvu s Gradskim muzejom Karlovac uz potporu Zaklade Kultura Nova, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Karlovca i Karlovačke županije i uz suradnju s Dječjim domom Vladimir Nazor – Galerija ZILIK.
Ovo događanje objedinjuje kako multimedijalno galerijsko predstavljanje fotografija, predmeta, uređaja i alata proizvedenih ili korištenih u karlovačkoj industriji i kućanstvima, kao i in situ instaliran informativni pult i dokumentacijski centar. Oba aspekta događanja pozivaju na sudjelovanje građana. Građani mogu ne samo posjetiti izložbu i promatrati kustosa Igora Čuliga kako radi te tako vidjeti nevidljiv kustoski rad, već donijeti predmete iz svojih kućanstava, posuditi ih za izložbu ili ih donijeti kako bi se na licu mjesta uz pomoć kustosa ti predmeti uveli u Virtualni muzej. Na taj način, posjetitelji sami postaju ti koji odmah na licu mjesta doprinose muzeju, sudjeluju u stvaranju njegove građe.
Učinio sam to i sam, donijevši dva predmeta koji se čuvaju u kućanstvu mojih roditelja. Prvi je predmet petrolejka koju je proizvodio, kako piše na njoj, „Kordun – Yugoslavie“; drugi je predmet crni muški kaput, sašiven u KAMOD-u, namijenjen za izvoz pa umjesto ikakve etikete koja bi sugerirala izradu u karlovačkoj industriji na podstavu je ušiven opis „Wool and Cashmere“. Pokojni djed ga je kupio u KAMOD-ovom dućanu u Zvijezdi. No, u kućanstvu mojih roditelja bilo je i drugih predmeta. Kada sam poveo majku u Zilik da pogleda naše predmete koji čine dio izložbe, kroz razgovor se ispostavilo da je popis stvari koje je proizvela nekadašnja karlovačka industrija, a koje i dalje imamo „doma“ podugačak. Kaput i petrolejku smo odabrali i donijeli na izložbu, jer su bili „neuobičajeni“ u odnosu na sveprisutan Kordunov jedaći pribor.
Svi ti predmeti u našem kućanstvu nisu u našem kućanstvu kao dio zbirke koja bi bila rezultat svjesnog sakupljačkog napora entuzijasta i kolekcionara predmeta karlovačke industrije; s druge strane oni nisu ni, kao što se često misli za predmete „iz prošlosti“, neželjeni ostatak kojeg se još nismo riješili, dio „hrpe stvari“ u garaži ili na tavanu, a kojeg već smatramo otpadom. Svi predmeti iz nekadašnje karlovačkoj industriji dio su svakodnevne upotrebe ili namijenjeni potencijalnoj upotrebi – iz Lola Ribara kaliko gaze za previjanje, iz KAMOD-a jedan ružičasti ženski sako, dvije sklopive kašete iz Jugoturbininog pogona koji je obrađivao plastiku, neizbježni „beštek“ iz Korduna (na izložbi Šezdesete u Muzeju umjetnosti i obrta predstavljen kao vrstan primjer industrijskog dizajna)… Svi su ti predmeti nisu ostali dio svakodnevne upotrebe u kućanstvu zbog inercije ili jer nam se nije dalo ili nismo mogli kupiti nešto novo (npr. kupiti novi beštek). Nisu ostali dio kućanstva ni zbog neke posebne sentimentalne privrženosti. Dio su našeg kućanstva zbog praktičnosti i kvalitete izrade. Svi ti predmeti ostali su dio svakodnevne upotrebe jer je industrija, u skladu sa socijalističkom proizvođačkom paradigmom, proizvodila svakodnevnu živuću kulturu, određenu kulturu življenja – nešto što izostaje u suvremenoj karlovačkoj industriji.
Pritom, svakodnevica koju je proizvodila industrija nije svediva na artefakte; ona je proizvodila i emocije, afekte, svakodnevne prakse, stavove, iskustva i način života. Životne priče mojih roditelja u tom smislu možda i nisu reprezentativne; oboje su bili djeca privatnih poduzetnika, te manje poznate, ali realno postojeće sfere jugoslavenske ekonomije, pa je djed s majčine strane bio staklar sa svojom staklarskom radnjom na Baniji, a djed s očeve strane instruktor vožnje. Njihove životne priče, pa onda i obiteljske, ne sačinjavaju priče o industrijskom radu članova obitelji u karlovačkim tvornicama. Ipak, priče o radnicima u karlovačkim tvornicama i načinu rada karlovačkih tvornica čine dio njihovog sjećanja na prošlost. Kao i u drugim manjim gradovima u Hrvatskoj, poput Siska ili brodograditeljskih centara na Jadranu, a onda i u drugim manjim gradovima u zemljama bivše Jugoslavije – industrija je pogonila i tvorila okosnicu društvenog života, diktirala dnevni ritam i producirala društvenost općenito. Upravo zbog toga je antropologinja T. Petrović napomenula da manji i srednje veliki gradovi zaslužuju veću pažnju ne samo istraživača, nego i društva općenito jer su poprišta novih ideoloških borbi, prostor drastičnog restrukturiranja i rekonstruiranja urbanih i industrijskih krajolika. Upravo zbog toga je Industrija u galeriji – Kustoski desk Virtualnog muzeja karlovačke industrije bitan događaj; u izložbenom prostoru Zilika, gotovo kao u malom performansu, nebrojeni posjetitelji se prisjećaju nekadašnjeg načina života, s ili bez nostalgije, osvještavaju svakodnevicu koju je karlovačka industrija proizvodila, a koja je dio njihovog svakodnevnog života, bilo kao predmet koji i danas koriste (zasigurno Kordunov beštek), bilo kao sjećanje i iskustvo koje su proživjeli.
T. Petrović istaknula je kao ključno suvremeno istraživačko i muzeološko pitanje, između ostalog, na koji način se stvaranje baštine i muzealizacija industrijskog rada i modernizacije u postjugoslavenskim, postindustrijskim, postsocijalističkim društvima direktno povezuje sa industrijskim radnicima i načinima osnaživanja bivših ili sadašnjih radnika? Čitateljima svakako toplo preporučam da posjete izložbu dok je još otvorena i doprinesu svojim pričama ili predmetima Virtualnom muzeju karlovačke industrije. Ako obrate pažnju, nekadašnji radnici nekadašnje karlovačke industrije kroz ovu izložbu mogu biti sigurni da su proizvodili rad i grad koji je bio bitan ne samo u lokalnom već i daleko širem kontekstu. Sljedeći je korak, čini se, da se počnu sakupljati njihova životna iskustva te da upravo ljudi, a ne predmeti, budu okosnica Virtualnog muzeja – ali i dokumentirati suvremena produkcija, poput dizajna Ljubice Golubić, autorice autentičnog karlovačkog fonta na plakatu događanja.
