Loncu poklopac: Jahači magle

Ta je reakcija, koja uslijed društvenog, političkog i ekonomskog napretka gubi tlo pod nogama, dakako, s obzirom na glasnoću i agresivnost njezinih predstavnika, povezana s populistički nastrojenim političarima tipa Damira Jelića, karlovačkog župana, predsjednika Županijskog odbora HDZ-a i gubernatora čitavog Karlovca, koji je zaključio da je oslanjanje na takve društvene skupine i snage politički profitabilno, iako se – ponovno – ne radi o prevladavajućem svjetonazoru, nego svjetonazoru moćne kaste. I upravo se u tome krije razlog zašto je karlovački HDZ tako reagirao na negodovanja iz braniteljske populacije glede koncerta beogradskog kantautora na Danima piva – jelićevština podrazumijeva populističku/reakcionarnu maglu

Autor: Marin Bakić

Krvožedni jugounitarist Momčilo Bajagić Bajaga, zajedno sa svojom bandom arkanovaca koja se predstavlja kao glazbeni sastav Instruktori, eto, sva je sreća, neće nastupati na Danima piva u Karlovcu ove godine, a, ako je Boga i pravde, nikada više u našem gradu neće pjevati pjesme velikosrpskih stihova tipa „Maslina je oliva, mene sunce poliva“. Za to možemo zahvaliti Gradu Karlovcu, naročito karizmatičnoj Andreji Navijalić, zamjenici gradonačelnika-padobranca Damira Mandića, koja je argumentirala zašto ovaj pevaljak ne bi trebao nastupati na uglednoj karlovačkoj manifestaciji, te boračkim organizacijama koje su izvršile pritisak da se taj nastup otkaže.

Naravno da se u uvodnom odlomku radi o ironiji, jer niti je Bajaga krvožedni jugounitarist, niti su Instruktori arkanovci, karizma A. Navijalić je ravna otprilike karizmi mladog krumpira, a nisu niti Dani piva ugledna manifestacija već jako dugo. Istina je da nas je ova vlast, koja je samu sebe izabrala, jer ostatak građanstva, oni koji nisu umreženi, u pravilu niti ne izlaze na izbore, pa je tako gradonačelnik mogao postati i Mandić koji na toj funkciji djeluje kao da je pao s vedra neba, dobrano osramotila grad, kao da nije dosta što mu već desetljećima koči razvoj.

Povezani su, naravno, inertan razvoj, odnosno stagnacija ili čak nazadak, gleda li se s usporedivim sredinama usporedno, s naravi vlasti, s onime čime se legitimira, na koje društvene skupine i ideologije se oslanja. Nisu Istra ili Međimurje napredniji samo zato što u njima nije bilo rata – to je samo sekundarni razlog – nego zato što su otvorene, a samim time i prosperitetne sredine. Može se argumentirati da Istra, primjerice, nije otvorena sredina za likove tipa Marka Perkovića Thompsona, ali, kao što je poznato, sasvim je legitimno prema netrpeljivima biti netrpeljiv. Može se, dakako, uvjerljivo i obrazlagati da niti jedna zabrana nije dobra, pa i potpisnik ovog stajališta smatra da bi ideološke podjele u društvu bile manje izražene, ako bi se ono amerikaniziralo glede slobode govora – kada bi se ona u potpunosti liberalizirala, marginalci – s obzirom da je većina građana ipak centrumaški nastrojena – bi izgubili auru kontroverznosti i preselili bi se na svoje prirodne pozicije – rub politike i društva, međutim ne samo da Bajaga ne zaslužuje da ga se uspoređuje s lošim glazbenikom i politikantom i Thompsonom, ne samo zato što je apolitičan, nego prije svega zato što je riječ o nemjerljivo boljem umjetniku, već takvu usporedbu ne zaslužuje niti u Hrvatskoj proskribirani, uistinu političan i nacionalistički nastrojen glazbenik Bora Đorđević, frontmen beogradske grupe Riblja čorba, koji, i to unatoč svojem ratnom angažmanu, upravo iz razloga što je, poput Bajage, nemjerljivo bolji umjetnik, ozbiljan outlaw pjesnik, sposoban za ironiju i autoironiju. Utoliko Thompson nije sličan niti narodnjačkom ratnom huškaču Baji Malom Knindži, jer je potonji neusporedivo bolji tekstopisac, mada, eto, recimo da oni pripadaju negdje istoj kategoriji, iako bi bilo najbliže istini Thompsona strpati u klasu s Minđušarima, kninskim treš bendom koji je otpjevao udarnu ratnu himnu krajiških Srba „Armija srpska“ koju tendenciozno pojedini hrvatski branitelji iliti, kako ih se u javnosti počelo nazivati, zabranitelji pripisuju Bajagi, ili, još bolje, s Borom Drljačom.

Bajagin je pak problem krajnja apolitičnost. Nije sasvim bezazleno pjevati u Banja Luci ili Kninu za posljednjeg rata, makar i na humanitarnim koncertima, jer je sve tamo i tada bilo režimsko, pa i takve manifestacije, a samim time se sudjelovanjem na takvim manifestacijama posredno ili neposredno, svjesno ili nesvjesno podržavaju i ti režimi pod vodstvom Milana Babića i Milana Martića, odnosno Radovana Karadžića. No, zamjerati to bilo kome, naročito dobroćudnom Bajagi koji se ničime zasigurno namjerno nije ogriješio u hrvatski narod i hrvatsku državu, je hrvatski moralistički ratni i postratni sindrom traženja dlaka u jajetu u sklopu sveopće desrbizacije hrvatskog društva. Jer, upravo je riječ, htio to netko priznati ili ne, ali to je tako očigledno, o obračunu s ostacima ostataka srpstva u Hrvatskoj i bilo kakvog jugoslavenskog/južnoslavenskog/regionalnog sentimenta. Izrazita nacional-šovinistička kampanja, koju je oživio HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka, a ovjerio Most nezavisnih lista odlukom da s takvim HDZ-om napravi vladajuću koaliciju i tako honorira njegovu destruktivnu i nazadnu politiku, ima za cilj opravdanje klijentelističkog poretka, njegovo učvršćenje regresijom, upravo stoga što se taj poredak ozbiljno ljulja. Te se nacional-šoviniste pogrešno naziva konzervativcima, koji se u biti zalažu za očuvanje postojećeg stanja, dok su reakcionarne one snage koje se protive svemu onome postignutome nakon tuđmanizma – razvoju i otvaranju Hrvatske, koji se zalažu na povratak suverenizmu, gotovo autarkiji, kojima ne odgovara razvoj Hrvatske kao otvorenog društva. Iako su marginalni dio politike, što pokazuju i izbori, snažnog su odjeka u javnosti i političari paze da im se ne zamjere, imaju snažnu, dakle, društvenu moć, mada njihove stavove – govorimo napamet, temeljem izbornih rezultata, ali osjećamo da je tako i uvjereni smo da postoje studije koje bi to dokazale ili koje bi se mogle izraditi – ne dijeli većina građana, pa tako niti braniteljske populacije.

Kada se govori podrugljivo o subnorovcima, aludirajući na Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, koji je u prošlom režimu također djelovao poput ćudoredne policije, čuvara poretka, govori se o profesionalnim braniteljima koji štite one političke interese koje zagovaraju najbliže ili najučinkovitije one vrijednosti kojima se njihov politički, ne samo socijalni u smislu prava branitelja i njihovih obitelji – to je drugi par rukava – status opravdava. Da bi bili konzervativci, morali bi prihvatiti sve ono što je od tog vremena, od poraća, usvojeno kao vrijednost hrvatskog društva, a onda to i štititi, no oni bi se – ponavljamo – radije vratili u ono doba kada su najviše na cijeni bile njihove suverenističke vrijednosti, odnosno kada je Hrvatska bila nerazvijena bespravna država u kojem se moglo lakše manipulirati javnim resursima. Primjera radi, konzervativac bi bio sljedbenik premijera Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a koji muku muči s ostacima reakcije u vlastitoj stranci kojim je veći dio službene braniteljske populacije politički instrument, u najbolju ruku saveznik ili suučesnik.

Ta je reakcija, koja uslijed društvenog, političkog i ekonomskog napretka gubi tlo pod nogama, dakako, s obzirom na glasnoću i agresivnost njezinih predstavnika, povezana s populistički nastrojenim političarima tipa Damira Jelića, karlovačkog župana, predsjednika Županijskog odbora HDZ-a i gubernatora čitavog Karlovca, koji je zaključio da je oslanjanje na takve društvene skupine i snage politički profitabilno, iako se – ponovno – ne radi o prevladavajućem svjetonazoru, nego svjetonazoru moćne kaste.

I upravo se u tome krije razlog zašto je karlovački HDZ tako reagirao na negodovanja iz braniteljske populacije glede koncerta beogradskog kantautora na Danima piva – jelićevština podrazumijeva populističku/reakcionarnu maglu. Utoliko su Jelić, Mandić, A. Navijalić i ostali predstavnici takve politike, Bajaginim riječima – jahači magle.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije