- Pjesme. Zagreb – Mladost. 59.str.
- Mrtve ptice djetinjstva… Pečarić&Radočaj – Karlovac.
- Bila sam mala ptica u velikom jatu. Karlovac – vlastita naklada.
Urednik mi je nakon jednog razgovora o njegovom intervjuu s Anom Postružnik postavio pitanje bih li napisao neku vrstu retrospektive na njezine pjesme; kada je dogovoreno da bih, uručio mi je tri njezine knjige.
Dijelom je nezahvalna odluka pisati neku vrstu retrospektive na temelju tri knjige; Ana Postružnik, naime, do sada je objavila deset zbirki pjesama – „Pjesme“ (1978.), „Monolozi“ (1982.), „Srce pjesnikinje: šest pjesama za alt i klavir“ (1987.), „Glasovi stare kuće“ (1989.), „Mrtve ptice djetinjstva“ (1998.), „Zatvaram vrata svog hrama“ (2001.), „Oaza samoće“ (2008.), „Lamentacije jedne stare Karlovčanke“ (2013.) i „Bila sam mala ptica u velikom jatu“ (2017). Knjige koje sam dobio za prikaz tri su točke u stvaralaštvu ove pjesnikinje koja „[u] Karlovcu živi od najranijeg djetinjstva“ – prva „Pjesme“ (1978.) iz početka stvaralaštva; druga, „Mrtve ptice djetinjstva“ iz sredine stvaralaštva, te zadnja „Bila sam mala ptica u velikom jatu“. Stoga ovo nije ozbiljna retrospektiva, već više kratak osvrt.
Biobibliografske crtice na kraju svake od tri zbirke djelomično su se mijenjale. U sve tri uz kratke biografske napomene (rođena u Tovarniku 1937., živi u Karlovcu gdje je pohađala gimnaziju, živi i radi u Karlovcu kao službenica „Jugoturbine“) stalna je točka da „[p]rvi put objavljuje u karlovačkom časopisu „Svjetlo“, što ga uređuje književnik Stjepan Mihalić. On joj ujedno daje i prve savjete i pomaže da nađe svoj poetski izraz“. Međutim, kasnije nestaju bibliografski podaci iz prve – da se uz Svjetlo u početku javljala u tvorničkom listu „Poezija radnika“, na Radio Zagrebu, te da je 1977. godine zastupljena s dvije pjesme u Zbirci pjesama metalskih radnika Jugoslavije.
Od prve do posljednje od triju zbirki provlače se isti pjesnički registri – neka egzistencijalistička nelagoda; postepeno otuđivanje od „grada“ i „ljudi“, osamljivanje, zaboravljanje“; dosljedan osjećaj mučne samoće, neuspješnog traganja, evokacije sjećanja i njezine težine, mučnog umora. Ovi registri donekle su stalna mjesta te nema posebne inovativnosti u tretmanu svake od tih tema, stalnih kulturnih metafora u kojima je samoća nužno mučna i nelagodna, sjećanja su teška i bolna za one koji se sjećaju i tako dalje. Grad je prostor stalnog otuđivanja, s kojim pjesnički subjekt uspostavlja tek donekle neku intimu i vezu, no jače od pjesničkog subjekta s gradom intiman odnos uspostavlja priroda, vrijeme i slično, barem na razini da takve slike zamjenjuju možda jednostavnije fraze (umjesto da kaže da je večer, pjesnikinja piše „dok je večer grlila grad“). Ženski pjesnički subjekt dosljedno je taj koji osjeća određeni patos – glavni doživljaj života – i koji/što ga ustrajno deklarira. Poneke od pjesama u kojima A. Postružnik direktno pjeva te doživljaje iznimno su dobra ostvarenja – poput, u prvoj zbirci, „Plačem zbog tebe rođeni/i još nerođeni/Zbog vas znani i neznani/zbog svih onih crnih jama/u koje ćete leći/Plačem zbog cijelog/nemoćnog svijeta/što rađa mrtvace“ ili „Saznanjem da je sve ništa gubimo smisao/za život/a smijemo li biti tako nemoćni“.
Od „Pjesama“ do „Mrtvih ptica djetinjstva“ osjeća se velik pomak. Izraz postaje složeniji, metafore bogatije i češće, motivi fantastični (s likovima čarobnica, čarobnjaka, vila, Pana), preokupacija sve tvrđe usidrena u Karlovac/Grad, monolozi-rasprave pjesničkog subjekta postaju okupirani Velikim Pojmovima jedne vlastite mitološke kozmologije (Svjetlost, Smrt, Velika gospođa, labirint vremena, Veliki ponor, Tama, Veliki Počinak). Pjesme, one u posljednjoj cjelini zbirke „Duga nad Gvozdom“, ujedno su solidno utemeljene u nacionalističkom sentimentu kraja 1990-ih godina, kada su (prema anotacijama) i pisane i predočavaju doživljaje i iskustva ne post factum nego u trenutku kada su i doživljena, pritom okićena gotovo biblijskim jezikom – „I poslije BLJESKA I OLUJE/trobojnica izroni u svoj svojoj jarkosti/i bi znamen (…) Dok Veliki Svijet spava/nad ispaćenim GRADOM/ukaza se DUGA u trobojnici/i bi z n a m e n …“ (pjesma „Duga nad Gvozdom, 20. kolovoza 1995. u 18.30“). Kako napominje i Danko Plevnik u Proslovu ovoj zbirci, „Postružnikova vrhunac svojeg poistovjećivanja s razaranim gradom Karlovcem postiže u pjesmi ‘Kako ću ući u moj ranjeni grad’“.
Konačno, od „Mrtvih ptica djetinjstva“ do „Bila sam mala ptica u velikom jatu“ ponovno se osjeća pomak u poetici A. Postružnik; potonju većinom čine polemičke i refleksivne pjesme u prozi uz pjesme koje se tek prijelomom stiha razlikuju od pjesama u prozi. U njima autorica ponovno adresira ključne teme koje je načinjala ranije – otuđenost u Gradu, osjećaj nepripadanja, razočaranost u društveni kontekst grada (Karlovca). Pojmovi „grada“, „naroda“, „svjetla“, dodatno su uvećani i grafički naglašeni (pisani „G R A D“ ili „N A R O D“). Pritom, najizričitije tematizira svoj nezavidan položaj, marginaliziranost u karlovačkom kontekstu i to refleksivnim intertekstualnim strategijama. Teme koje je prate iz prve zbirke više ne zakriva metaforama, ne zameće u mitološke, nego učvršćuje pozivajući se na svoju biografiju. Njezin pjesnički subjekt u ovoj zbirci neodvojiv je od nje kao autorice. Pjesma koja započinje citatom iz prikaza njezine zbirke, a koji potpisuje Sead Begović, dobro rasvjetljava konačni pomak. U njoj A. Postružnik jasno ispisuje svoju biografiju, poetiku i poziciju – u njoj i drugdje spremna je koristiti velike pojmove globalizacije, problematike, pretvorbe i privatizacije usporedo s faktografijom svojeg života – da živi u 27 kvadratnih metara stana u Riječkoj 9b, premda je članica Društva hrvatskih književnika. U tom smislu, čitavu zbirku „Bila sam mala ptica u velikom jatu“ treba promatrati kao uporno razračunavanje s „rezultatima“ onoga što je kao pjesnikinja i kao žena pratila i svjedočila u prethodnim zbirkama – „tisuće ljudi na ulici i bez posla, a SVJETLA ne vidim niotkuda, ovo su posljednji dani ostarjele žene čiji su ideali srušeni, a ovaj nekad lijepi G R A D je utonuo u beznađe i siromaštvo… možda zadugo!“. Njezina poezija u tom smislu postaje polemički tekst u kojem napušta poetiziranje i preferira referencijalnu ulogu jezika, upravo jer joj je pozicija pjesnikinje i priznanje dosljedno uskraćivano.
Mašta, goruća volja za životom, želja za pisanjem i stvaranjem ipak prate A. Postružnik od prve zbirke do one posljednje, čak i ako pjesme u njoj i nisu vrhunske već osrednje. Međutim, vrijedi ih čitati kao podsjetnik na društveni kontekst. Možda bi njezinu refleksivnu, autopoetičku i autobiografsku opasku da je bila „mala ptica u velikom jatu“ trebalo reformulirati da je bila mala ptica u gradu svraka.
