Foxtrut: Dobra Makedonka ili Veliki Makedonski Roman

Ako već nismo u dvije zajedničke države naučili o Makedoncima puno više od toga da su dobri, u "Skrivenoj kameri" moći ćete nadoknaditi sve to pa i više od toga. L. Dimkovska pritom istovremeno pothranjuje i ruši stereotipe, jer koliko god je taj osjećaj varljiv i koliko god je nemalo suprotnih primjera, dok čitate "Skrivenu kameru" ne možete a da ne budete sigurni da je L. Dimkovska dobar čovjek. I da ne pomislite, kao Holden Caulfield, da su najbolja djela nakon kojih poželite da vam je autor prijatelj. Da možete sjesti negdje s njim, pričati o svijetu, svemu važnom i nevažnom. Ali u isto vrijeme, iako bez obzira na povremeni cinizam autorica ne može sakriti emocije prema Makedoniji, "Skrivena kamera" srušit će vam i predodžbe o Makedoniji kao mirnoj i dobroj zemlji u kojoj vječno sunce sja, a sve neki dobri ljudi šetaju starim i šarmantnim orijentalnim uličicama i čekaju da rode lubenice

Autor: Darko Lisac

Slovenci su bahati i misle da su iznad svih. Bosanci su glupi. Crnogorci ljenčine. Hrvati i Srbi… eh, Hrvati i Srbi, da ni ne počinjemo… Živjela je Jugoslavija na negativnim stereotipima o svojim narodima i narodnostima. Sve smo se kao voljeli, ali trpali smo jedni druge u stereotipne ladice pa i sami sebe, iako bi se na puno primjera mogla proširiti ona Miroslava Krleže o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu.

No, i pozitivni stereotipi jednako su loši. Makedonci su, tako, bili dobri. Ništa drugo, tek dobri. Nitko u Jugoslaviji nikad nije upoznao lošeg Makedonca.

Ali ti dobri Makedonci u kolektivnom stereotipu bili su uglavnom vozači kamiona, prodavači lubenica, zlatari i draguljari… Bilo im je određeno da mirno vode svoje male živote i bivaju dobri, tako dobri da se svi grabe pomalo za tu Makedoniju – i Grci, i Bugari, i Albanci pa, na kraju, i Srbi, jer kakva je to zemlja koju ni Srbi neće?

Tek su rijetki, opet, u našoj svijesti, prerasli tu dobrotu i postali i veliki. Veliki kao velika iznimka. Vlatko Stefanovski, Darko Pančev, tu je otprilike kraj.

Zato nije čudno, ako pretpostavimo da će čak i oni stariji od 35 ili 40 godina, koji su u školu krenuli u bivšoj državi, s njenim udžbenicima sastavljenim po načelu bratstva i jedinstva, zastati, ako ih upitamo tko im je najdraži makedonski književnik ili znaju li barem jednog.

Možda će se ponetko, ako nije baš studirao književnost, sjetiti Koče Racina i njegovih “Bijelih zora”, revolucionarno i ilegalno tiskanih u Zagrebu, možda Ace Šopova, a da su i u toj Makedoniji čuli za književnost, barem za poeziju, svjedočile su i Struške večeri poezije, najveći skup pjesnika u SFRJ.

Romanopisca teško da će se netko sjetiti, a šteta je to, jer, ako imate sreće da se nađete u Beogradu i da naletite na staretinarnicu punu prašnjavih knjiga i iz nekog razloga odaberete “Veliku vodu” Živka Činga, pročitat ćete golem roman.

Nepravedan je odnos prema makedonskoj književnosti, a VBZ je na svom putu po Europi u 30 knjiga ispravio to barem djelomično objavom “Skrivene kamere” Lidije Dimkovske kojoj je u Hrvatskoj u Nakladi Ljevak preveden i roman “Rezervni život”.

Svaki Amerikanac koji je jednom u životu sjeo za pisaći stroj, ili u novije vrijeme laptop, sanja o tome da napiše “Great American Novel”. Lidija Dimkovska sa “Skrivenom kamerom” napisala je, sanjala o tome prije ili ne, Veliki Makedonski Roman. Iako je glavna junakinja Lila fizički smještena u Beč, gdje je na kulturnoj rezidenciji, roman je ovo i o Makedoniji, socijalističkim i tranzicijskim vremenima, ali i roman o suživotu i međunacionalnim odnosima, o životu u tuđini i, jednostavno, o životu.

Gusto tiskanih 256 stranica ne sadrži poglavlja, gotovo ni paragrafe, no ako niste pasionirani čitatelj nemojte da vas to prestraši. “Skrivena kamera” teče lako i pitko, istovremeno lijepa i oštra, duhovita i crna, dirljiva i beskompromisna.

Ako već nismo u dvije zajedničke države naučili o Makedoncima puno više od toga da su dobri, u “Skrivenoj kameri” moći ćete nadoknaditi sve to pa i više od toga. L. Dimkovska pritom istovremeno pothranjuje i ruši stereotipe, jer koliko god je taj osjećaj varljiv i koliko god je nemalo suprotnih primjera, dok čitate “Skrivenu kameru” ne možete a da ne budete sigurni da je L. Dimkovska dobar čovjek. I da ne pomislite, kao Holden Caulfield, da su najbolja djela nakon kojih poželite da vam je autor prijatelj. Da možete sjesti negdje s njim, pričati o svijetu, svemu važnom i nevažnom. Ali u isto vrijeme, iako bez obzira na povremeni cinizam autorica ne može sakriti emocije prema Makedoniji, “Skrivena kamera” srušit će vam i predodžbe o Makedoniji kao mirnoj i dobroj zemlji u kojoj vječno sunce sja, a sve neki dobri ljudi šetaju starim i šarmantnim orijentalnim uličicama i čekaju da rode lubenice.

Lila u Beču stan dijeli s Albankom Eldirom i pakistanskim kršćaninom Josephom – odabir predvidljiv, ali baš zato težak za pretvaranje u djelo koje neće biti jeftino i površno. L. Dimkovska maestralno gradi njihove međuodnose tako da vam i ne ostaje drugo nego da zaključite da je sve to zaista tako i bilo.

Makedonka, Albanka i Pakistanac točno su takvi kakvima ste ih mogli i sami zamisliti na početku, ali ne biste to znali i napisati. Možda će vam se učiniti da biste mogli, ali to je samo zato jer je L. Dimkovska velika spisateljica. Velika makedonska spisateljica s velikim makedonskim romanom. Pročitajte ga.