Karlovac još nema stalno kino – a ka’će ne znamo, rekoše u “Đekni” – ali zahvaljujući agilnom Marku Pekiću i njegovoj tvrtki Radar povremeno ima filmske hitove. Često i pretpremijerno prikazane, što nije bio slučaj s dugo očekivanim horror/thrillerom “Mjesto tišine”. Naglašavam taj dio, jer forumaške i fejsbukaške recenzije filma, ili bolje rečeno – publike, gotovo su me pokolebale u namjeri da se uputim u Dom Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” koji igra ulogu povremenog gradskog kina. Valja reći, uz vrlo pristojnu kino opremu i ugođaj. Problem je, naime, u tome što je “Mjesto tišine” film koji se mora gledati u kinu, ali čini se da je to teško moguće u Hrvatskoj. Možda je tako i u Belgiji, ali to ne bih znao.
Uglavnom, gotovo svaki komentar filma nakon prvih prikazivanja u Zagrebu počinjao je psovkama na račun publike koja je šuškala, glasno grickala, došaptavala se… A riječ je o filmu u kojem je u jednoj od glavnih uloga upravo – tišina. Priča o obitelji koja se skriva u postapokaliptičnom svijetu, i to na način da izbjegava raditi bilo kakve zvukove, jer upravo u njima leži opasnost, svoj puni potencijal može ostvariti tek ako, jel’, i ljudi oko vas šute i ne zamjenjuju izostanak dijaloga i filmske glazbe krkanjem kokica, čipseva i srkanjem sokova. Ne znam jesu li Karlovčani pristojniji filmoljupci od Zagrepčana, ili sam čitajući komentare s prvih zagrebačkih projekcija očekivao totalni kaos, ali – i nije bilo tako strašno. Mislim, publika nije bila tako strašna. Nije, doduše, bila ni divna. A, trebala bi biti. Zato, ako niste još gledali film, a željeli biste, pričekajte malo da “hajp” još splasne pa ga pogledajte u kinu s nekoliko entuzijasta, kako to već biva nakon početne navale.
Uspijete li osigurati tišinu, ili se toliko izolirati od kokičara da ih i ne čujete, riječ je o filmu koji zaista vrijedi pogledati. Redatelj i glavni glumac te, s Bryanom Woodsom i Scottom Beckom ko-scenarist, John Krasinski, široj javnosti poznatiji kao Jim iz najbolje serije u povijesti svega, napravio je odličan posao upravo u tom ključnom dijelu – uvlačenju gledatelja u svijet u kojem tišina znači život, a svaki neočekivani zvuk smrtnu opasnost. Ima film i svojih boljki, kao i većina modernih filmova mijenja svoja pravila kada je to potrebno, pa zla čudovišta – reklo bi se svemirskog podrijetla – ponekad dojure ni od kuda na najmanji zvuk, a ponekad su neočekivano inertna na zvukove. Ili ih možda ne čuju jer netko kraj njih dere po kokicama. Možda najiritantniji dio filma je trudnoća majke obitelji (Jimova… pardon, Johnova supruga i u stvarnom životu Emily Blunt), koja u svijetu u kojem žive, hodajući bosonogi, komunicirajući znakovnim jezikom i pazeći da ne naprave ni najmanji šušanj, jednostavno nema nikakvog smisla. Bebe, naime, imaju običaj da plaču i vrište bez posebnog uvažavanja želje roditelja pa je zatrudniti u takvom svijetu ravno samoubojstvu i ubojstvu svih oko sebe.
No, pređete li preko te činjenice i imate li sreće da film pogledate u kinu, ali na miru, teško da nećete i sami uploviti u svijet u kojem zvukovi ubijaju i s grčevitom nervozom pratiti put filmskih junaka. Ako se u kinu ipak nađete okruženi bukačima – a uz ovaj film bukači su i oni koji najtiše šapću misleći da ih nitko ne čuje – E PA ČUJE! – može vas utješiti da zamišljate kako je film i alegorija današnjeg društva i ponašanja u… pa, kinu. I da je sve to poruka posjetiteljima kino dvorana da prestanu provjeravati mobitele, komentirati radnju koju i svi ostali vidimo i jesti najbučniju hranu koju su pronašli, jer će ih inače pojesti zla čudovišta. Uz spomenute Krasinskog i E. Blunt, glumi jednostavno fenomenalna mlada Milicent Simmonds i vrlo solidni dječak Noah Jupe. Film je polučio izniman uspjeh diljem svijeta, zarada je sjajna pa najavljuju i nastavak i veselo poručuju da imaju super ideje. Ja bih ipak rekao – nemojte. Ne mora, dovraga, sve imati nastavak.
