Kazalište kao pojam i/ili kao zbilja

Ostaje nam otvoreno pitanje, jesmo li konačno spremni upitati se kako iznaći način da kazališna praksa doživi istinsku preobrazbu s disperzivnošću programa koji potiču na inovativno djelovanje i donose novu kvalitetu za mladu publiku i možemo li promišljati na način osmišljavanja istraživačkih, ne nužno samo kratkoročnih (jednogodišnjih) programa koji programski i povezuju različite dobne skupine publike

Autor: Vera Mitrović Vrbanac

Ono što se ne može zanemariti na karlovačkoj kulturnoj sceni je snažno opredjeljenje i angažman na kazališnoj produkciji za najmlađe, na koju  Gradsko kazalište „Zorin dom“ stavlja u kontinuitetu naglasak posljednjih godina.

Naslanjajući se na tradicionalno snažan Dramski studio, stvaranjem profesionalnog ansambala koji većim dijelom dolazi s Umjetničke akademije u Osijeku, smjera gluma i lutkarstvo, razumljivo je da nastaju i lutkarske predstave za djecu u profesionalnoj produkciji.

Ako je za pretpostaviti da je to rezultat promišljanja karlovačke situacije u kulturi, koja je – kao uostalom i u drugim područjima – imala svoje razdoblje mraka, svakako je za pozdraviti da se kreće od najmlađih u ponovnom stvaranju kazališne publike i ulaganju u razvoj buduće publike, s premisom da je dječje kazalište važno.

Ta važnost nosi dakako i značajnu odgovornost, jer kako možemo mladu publiku pridobiti, isto tako je možemo i nepovratno izgubiti pa si ne možemo dozvoliti eksperimentirati metodama pokušaja i pogrešaka.

Suvremeno kazalište za djecu, ako njemu težimo – a trebali bismo –, nedvojbeno zahtijeva promišljen odabir jezika kojim komunicira s djecom, uvažavajući i razumijevajući kontekst vremena u kojem odrastaju.

Uloga kazališta u životu djeteta kada je umjetnost u obrazovnom sustavu posve marginalizirana, a komercijalan pristup programima za djecu posve isključio i potisnuo umjetnički, možda je značajnija nego ikad i tu ulogu treba posve osviješteno nositi, što „Zorin dom“ i čini donoseći obimom i kvalitetom predstava za djecu značajan pomak na bolje.

U karlovačkom primjeru moramo biti svjesni i činjenice da su mladi roditelji sami kao djeca bili zakinuti za kontinuirani i osmišljeni kazališni repertoar, što zbog objektivnih ratnih okolnosti, što zbog politika kojima je kultura i umjetnost bila – i još uvijek jest – proračunski gledano kategorija „troška“. Dolazeći danas sa svojom djecom u kazalište, mnogima je doživaljaj kroz produkciju za djecu i prvi pravi doživljaj kazališta uopće.

Djeca bezuvjetno poklanjaju svoje povjerenje, a pred njima uvijek moramo čučnuti ili kleknuti, upravo zato je karlovačko kazalište postalo ponovo važno i veliko, u trenutku kad se „spustilo“ na otvaranje velikog dijela svog prostora na prostor za dječju produkciju.

Činjenica je da se na neki način, dječje kazalište uvijek nekako manje vrednuje, pa i kazališna kritika i na nacionalnoj razini uvijek manje prati kazalište za djecu i mlade, osim ako se radi o poznatim autorima koji su iz svijeta predstava za odrasle napravili izlet u dječje kazalište.

Stoga je opravdano i potrebno otvarati prostor dijaloga u cilju skretanja pozornosti šire javnosti na značaj kazališne produkcije za djecu i mlade, bilo da se radi o pisanju osvrta na aktualnu produkciju, promišljanju načina vrednovanja kroz financiranje projekta i programa za djecu i mlade, stvaranju uvjeta za njihovu realizaciju ili jednostavno autorskih, produkcijskih i izvedbenih suradnji u proizvodnji programa za djecu i mlade s kritičkim i samokritičnim osvrtom na odgovornost koju nosi svaki od tih segmenata.

Jedno od pitanja koje se otvara jest je li dovoljno samo postaviti nešto u kazalištu i imati kazalište kao pojam ili doživljavamo kazalište kao prostor umjetničkog sustvarateljskog komuniciranja s osmišljenim odabirom i načinom otvaranja i donošenja tema u predstavama za djecu,  sa  sviješću da djeca u određenoj dobi kopiraju modele ponašanja, preuzimaju klišeje i stvaraju etički kodeks i da kazalište za njih nije pojam, nego trenutak u kojem su istinski emocionalno proživjeli putovanje kroz predstavu i sve što je ona donjela na više razina.

A kazališni prostor nije samo kazališna dvorana, svaki prostor postaje scenski prostor kada imamo izvođače i gledatelje, to je i javni otvoreni prostor ulice i školski hol i dječji vrtić i svi koji postavljaju programe s djecom i za djecu imaju jednaku odgovornost, bez obzira na produkcijske mogućnosti i sintagme koje definiraju neko kazalište kao profesionalno ili amatersko, a koje su determinirane pravno-financijskim kategorijama.

Kada gledamo „Zorin dom“ kao ustanovu u kulturi koja ima svoju kulturno-povijesnu funkciju i tradiciju i koja pod svojim krovom mora pokriti sve aspekte kulturnog djelovanja u gradu, a ne samo i primarno umjetničke, nepravedno se čini svaliti svu odgovornost na tu kuću.

Kvalitetni suvremeni programi za djecu i mlade koji se kreiraju na vaninstitucionalnoj, takozvanoj nezavisnoj sceni, jednostavno nedostaju. Oni koji nastaju uglavnom su komercijalnog, zabavljačkog tipa i često dvojbene kvalitete. Uzroke takvog stanja nalazimo i u činjenici što političke opcije sustavno zanemaruju potrebu investiranja u infrastrukturalnu podršku koja je primarni preduvjet, pa tako još nemamo na primjer kulturni centar ili multifunkcijski centar za mlade o kojima se isticanje potrebe već mjeri desetljećima. Grad nema niti adekvatnu ljetnu pozornicu, čija se potreba također definirala, pa i javno komunicirala, desetak godina unatrag, a dvorana Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“ je potiho skliznula negdje u nepoznato kao uopće mogućnost mjesta za stvaranje i produciranje karlovačkih i županijskih programa u kulturi i nigdje i nitko je više i ne spominje.

Sustavno je zanemareno  i primarno razumijevanje organizacijskih oblika zajednica u kulturi, koje djeluju i na gradskoj i na županijskoj razini i financiraju se isključivo proračunskim sredstvima, a koje bi mogle dati konkretnu stručnu i logističku pomoć udrugama, umjetničkim organizacijama i samostalnim umjetnicima na području izvedbenih umjetnosti općenito.

Sve to ne čudi kada Grad Karlovac ima Upravni odjel društvenih djelatnosti koji pokriva jedan pročelnik, a odjel pokriva i sport i školstvo i socijalu i kulturu i zdravstvo i udruge  – sveukupno 14 područja društvenog djelovanja, a na razini Karlovačke županije iz dugog naziva upravnog odjela koji je donedavno bio UO za kulturu, tehničku kulturu, školstvo, šport i informiranje ostalo je samo „školstvo“ i u tom odjelu jedan stručni suradnik koji pokriva kulturu, tehničku kulturu i sport. U Gradu i u Županiji imamo po jednu stručnu suradnicu za kulturu, pa da su žene sedmoglave aždaje i osmerororuke hobotnice, nebi mogle opslužiti sve potrebe u svakom segmentu administrativnog i stručnog suporta onima koji stvaraju programe u kulturi.

Ako krenemo samo od toga i od činjenice da su kulturna vijeća Grada Karlovca kao savjetodavna tijela koja bi trebala biti riječ struke samo pro forma u svojoj funkciji i da se njihovi „savjeti“ i rad ne uzimaju u obzir kada dođe trenutak „krojenja“ proračuna, već se sve „skroji“ i „sreže“ po sistemu „ovima moramo dati – pa daj nešto sitno“, a „ovi su naši-pa daj koliko ima“, pa onda to sve amenuje Gradsko vijeće na čijim sjednicama nitko i ne postavlja pitanja vezano za proračunski dio koji se odnosi na kulturu, a ako pak slučajno i zaluta neko pitanje, očito je potpuno ne razumijevanje tog pojma u suštini.

No, i gradski i županijski „oci“ i njihova „djeca“ – vijećnici, također su – većina njih – ili generacijski ili prostorno u svojoj dječjoj i mladenačkoj dobi bili zakinuti za kazalište, što samo potvrđuje dalekosežne posljedice te zakinutosti koja se danas isčitava u nerazumijevanju stanja u kulturi i uopće potrebe za istom, a koje bi  upravo oni sa svojih političkih pozicija trebali promišljati i svojim djelovanjem stvarati uvjete za njezino unapređivanje. Čini se da će trebati još mnogo mandatnih inkarnacija za značanije pomake, do tada. Možda da krenu na svaku matineju u „Zorin dom“.

A matineja ima, gotovo svaki vikend u sezoni i u tjednu namjenski za škole. Tako je, primjerice, tijekom ožujka, u kojem se obilježavao i Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, a čiji je ovogodišnji slogan bio „Povedite dijete u kazalište“, karlovačko kazalište složilo i donjelo obilan i raznolik program, dodatno podcrtan i obilježavanjem 65 godina rada Dramskog studija.

Dvije predstave u vlastitoj produkciji i dvije gostujuće predstave, s ukupno 11 izvedbi u kući, te tri gostovanja, u samo jednom mjesecu. Imali smo uistinu priliku povesti dijete u kazalište, ali je i naše kazalište otišlo djeci u Vinkovce, Županju i Vukovar.

Osobno sam se, nakon dužeg vremena, počastila s čak tri predstave za djecu, različitih poetika i tehničko-izvedbenih obilježja i u sva tri slučaja – uživala.

„U potrazi za slovom R“ Petre Cicvarić, najnovija predstava za djecu u produkciji Zorin doma, u režiji Peđe Gvozdića, topla je i zanimljiva lutkarko-kazališna priča koju su glumački uvjerljivo iznjeli Sara Ipša, Petra Cicvarić, Vanja Gvozdić i Filip Eldan. Značajno je napomenuti da je P. Cicvarić dobila treću nagradu „Mali Marulić“ na natječaju suvremenih tekstova za djecu i mlade, koji raspisuje Gradsko kazalište lutaka u Splitu, što dodatno govori u prilog kvalitete ove produkcije. Scenografiju potpisuje Irena Kraljić, kostimografiju Morana Petrović, a glazbu Damir Šimunović.

Predstava na suptilan način tematizira dječju usamljenost u korporativnom svijetu odraslih, potrebu za učenjem, prijateljstvom i potpuniji odnos s roditeljima. I što je značajno, u snažnoj interakciji komunicira sa svojim malim gledateljima po čijim je reakcijama očito da su se u potpunosti identificirali s malom, glavnom junakinjom na sceni.

„Dindim – o nježnosti“, uistinu je nježna priča koju je jedanko tako u istinski svoj čaroliji lutkarskog kazališta, donio GLLUGL TEATAR iz Varaždina. Priča tematizira prijateljstvo kao uzvišenu kategoriju ljubavi koja  ne poznaje granice.

U režiji Tamare Kučinović, igraju Nikša Eldan, S. Ipša i Goran Guksić.

Ova intimna priča smještena je u cijelosti na intiman prostor scene na kojoj se nalazio i prostor za publiku, čime je doživljaj bio još veći.

„Jaje“ – predstava Dramskog studija, prema poznatom tekstu Zlatka Krilića, dakako, u režiji koju potpisuje Sanja Hrnjak, razumljivo je raskošna u svojoj produkciji s obzirom da je posvećena i obilježavanju 65 godina rada Dramskog studija. Mali glumci – amateri, s kojima se sustavno, kontinuirano i osvješteno radi, glumački su snažno donjeli adaptaciju ove priče, koja također tematizira prijateljstvo.

Velika produkcijsko-izvedbena ekipa bila je angažirana na radu predstave. Glazbu potpisuje Mate Matišić, kostimografiju M. Petrović, scenografiju Marta Crnobrnja, a scenski pokret Martina Maričić. U glumačko-izvedbenom dijelu bio je angažiran cijeli ansambl Dramskog studija, što je već prepoznatljivo za režije S. Hrnjak, koja izvedbeni materijal vješto prilagođava mogućnostima i potencijalu malih i velikih glumaca.

Poznati redateljski  rukopis i pedagoški potpis S Hrnjak u dugogodišnjem radu s malim i mladim glumcima i u ovoj je priči donio neodoljivu kazališnu imaginaciju koja snažno dotiče gledatelja bez obzira kojoj dobnoj skupini pripada. S posebnim zanimanjem rado bismo pogledali njezin iskorak iz provjereno „sigurne zone“ i u autorskom  radu na predstavi za odrasle.

Predstava „Jaje“, na 11. Festivalu kazališnih amatera Karlovačke županije, proglašena je najboljom i bit će županijski predstavnik na 58. Festivalu kazališnih amatera koji se održava u organizaciji Hrvatskog sabora kulture u mjesecu svibnju u Pazinu i Vodicama.

Sve pohvale, sve čestitke i tople preporuke da pođete u kazalište, bez obzira imate li dijete za povesti sa sobom ili jednostavno samo želju za, makar na trenutak,  probuditi dijete u sebi.

Što se kvalitete i kontinuiteta tiče, dječja produkcija je jedini segment koji čini u pravom smislu sezonu kazališnog repertoara.

Kako bi kvaliteta ostala na toj razini i s tendenciojm da ista raste i razvija se, neophodno je potrebno da postoji alternativa. Prostor drugačijih umjetničkih poetika, šireg spektra izazovnijih tema današnjice, kazalište za mlade u kojem autorski djeluju mladi, ka, na primjer, studentski teatar i općenito raznolikost i bogatstvo teatarskih formi i tradicija koje ovaj grad ima.

Iz pozicije kreiranja kulturne politike koja je dužna promišljati sve segmente u kulturi, a koji su prepoznatljivi i već djeluju i organizacijiski i autorski u nepodržavajućim uvjetima, bilo bi konačno vrijeme, pažnju, novac i vrijeme posvetiti i rješavanju problematike infrastrukturalne podrške za daljnji razvoj takvih programa.

Ako se s nekim novim (starim) prostorom s kojim je na pomolu mogućnost otvaranja izvedbene scene u zgradi kina Edison, ponovo propusti prilika i isti se da na upravljanje već postojećoj ustanovi kao što je gradsko kazalište, kratko rečeno, nismo napravili ništa.

Kazalište kao institucija trebala bi se osloboditi i već dodatnih balasta, kao što su recimo organizacije zabavljačkog, komercijalnog/polukomercijalnog i turističkog/poluturističkog tipa programa, od kojih se veći dio odnosi na programe u danima obilježavanja Dana grada, dočeka Nove godine i slično, a sa ciljem kako bi kazalište, počevši od onog za djecu, moglo kvalitativno rasti i u stvaranju ozbiljnijeg repertoara za odrasle u umjetničkom smislu.

Kao upravljački model nekog novog prostora potrebno je izabrati od nekih od modela upravljanja koji se odnose na participaciju, kako u upravljačkom, tako i u programskom smislu, s dionicima koji već djeluju na vaninstitucionalnoj sceni. Jedino na taj način stvorili bi se uvjeti za alternativu već postojećim kazališnim programima, što bi dalekosežno gledano, koristilo i jednima i drugima, otvorilo, osvjetlilo i obojilo prostor na kojem djeluju umjetnici izvan institucija, a i oni koji djeluju unutar institucije mogli bi se uključivati u drugačije projekte, koji stvaraju novu publiku i pružaju mogućnosti izbora već posojećoj. U protivnom sve će se zacemenitrati u ustajaloj žabokrečini, na čiji smo se smrad već pomalo svi navikli.

Ostaje nam otvoreno pitanje, jesmo li konačno spremni upitati se kako iznaći način da kazališna praksa doživi istinsku preobrazbu s disperzivnošću programa koji potiču na inovativno djelovanje i donose novu kvalitetu za mladu publiku i  možemo li promišljati na način osmišljavanja istraživačkih, ne nužno samo kratkoročnih (jednogodišnjih) programa koji programski i povezuju različite dobne skupine publike.

I napokon, možemo li  svi zajedno „podići zastor“ s pretpostavkom da nam je svima kazališna umjetnost potrebna i da smo svi publika.

„Na pozornici se prvo podigne zastor, pa se tada odigrava drama. U životu to drugačije biva, najprije se odigra drama, pa se onda podigne zastor.“ (Branislav Nušić)

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije