Na prvi pogled brzo možemo odgovoriti na ovu inače bezazleno pitanje koje ipak želi biti barem malo provokativno. Naravno se ne nitko boji ovog, u velikoj mjeri zaboravljenog i za mnoge nadiđenog, blagdana. A možda ipak postoji sistemska nelagoda, kao kod mnogih stvari, koje se u nekim društvima žele zaboraviti ili se svoditi na gole prazne simbole nekadašnje prošlosti. Slušajući radijske ankete prosječnom slušatelju se može učiniti da je jedan od rijetkih običnih ljudi koji 8. mart smatra vrlo relevantnim praznikom i uvjeren je da njegovo obilježavanje kroz rasprave i crvene karanfile i sve što još dolazi s tim može bit sasvim u redu, ako se uz to sjetimo da onoga što je danas samorazumljivo nekada nije bilo i da ništa što je izboreno nije nužno vječno te da se svakoga dana treba boriti da situacija u polju jednakosti ljudskih bića bude bolja i pravednija.
Čega bismo trebali sjetiti 8. marta, ali i svakog drugog dana, i tko se čega zapravo treba sjetiti? Jesu li to samo oni koji se osjećaju ženama s obzirom da se radi o Međunarodnom danu žena, ili i oni koji sebe smatraju muškarcima? Što je s onima koji se ne smatraju ni muškarcima ni ženama, nego nečime trećim ili četvrtim? Svaki praznik, kao i svako javno obilježje, spomenik je nekog vremena, nekih osoba, a da ispuni svoju svrhu treba mu publika. Ako publike nema, nema ni obilježja. Publika 8. marta trebali bismo biti svi gore nabrojeni, jer su postignuća osoba iz naše zajedničke svjetske povjesti omogućila bolji i pravedniji život svima nama koji smo u prvom redu osobe, ravnopravne osobe, a onda dobijemo sva ona obilježja koje donosi društveni živiot. I kao što su sve žene u prvom planu ljudska bića, tek onda žene, tako je logično i 8. mart blagdan svih jednakih, svih ljudskih bića, a pogotovo se na taj dan sjetimo onih, a to su bile konkretne osobe, koje su se osječale žene i koje su u borbi za jednakost napravile ogroman korak unaprijed.
K tome da je 8. mart postao međunarodni dan žena između ostalih doprinjela je Clara Zetkin, žena, socijalistica, za svog života i komunistica. Radi se o ženi koja je se sa svojih 75 godina, bolesna i umorna na zasjedanju njemačkog Reichstaga kao njegov najstariji član 1932. godine, godine uspona nacizma, kao komunistica, a ne samo komunistica, nego žena komunistica, popela iza govorničkog pulta te sve prisutne bučno pozvala na oprez i borbu protiv fašizma i nacizma, koji se proširio po Njemačkoj. Nakon njezinog govora mjesto je trebala prepustiti zastupniku Nacionaldemokratske socijalističke partije Njemačke, Hermannu Wilhelmu Goeringu, kao novom stalnom govorniku Reishstaga. Možemo samo zamisliti osjećaj s kojim je Zetkinova prepustila pozornicu dolazećemu užasu, koje će zauvijek obilježiti 20. stoljeće.
C. Zetkin je rođena Eissner – prezime Zetkin po kojem se zapisala u povijest preuzela je od svoj partnera Ossipa s kojim je imala dvoje djece i s kojim se nikada nije oženila. Zetkin je kao ruski politički emigrant, komunista, imao veliki utjecaj na razvoj njezinog svjetonazora. Kad je iz političkih razloga trebao emigrirati u Francusku, pridružila mu se nakon nekog vremena u Parizu te zbog praktičnosti promjenila prezime koje je zadržala do kraja života, i nakon vjenčanja s njemačkim slikarom Friedrichom Zundelom.
Iako je Zetkinova mogućnost za emancipaciju žena vidjela u okviru šire emancipacije čovjeka i promjeni društveno-ekonomskog sustava, znala je da rodne razlike kao posljedica društvenih odnosa neće biti riješene samo kroz emancipaciju radničke klase i promjenu proizvodnog sustava, nego se zato treba boriti i na to upozoravati. Njezino razumijevanje jednakosti i preduvjeta njezine realizacije bilu je blizu tome da klasna emancipacija neće nužno donijeti i kraj društveno ugrađenim nejednakostima, koje su temeljene na rodnim razlikama, jer su te starije i na nekoj razini otpornije. Socijalizam je preduvjet, ali rodna jednakost neće doći i bez napora na tom planu. Po Zetkinovoj treba se boriti na svim frontama. U Parizu je Zetkinova življela od novinarstva, obavljala svakojake poslove u sferi obrazovanja i nalazila se s različitim akterima koji su u tom vremenu tražili revolucionarne socijalne promjene. Smrt partnera donosila je tugu i suočavanje s teškom ekonomskom situacijom uz brigu za dvoje djece. Unatoč teškoj situaciji, nestabilni poslovi iz nje su izvukli još više energije i borbe za veliku društvenu transformaciju. U pismu kolegi Karlu Kautskom pisala je: „Novac, novac, novac. Novac je inače sranje, ali sranje nije novac“. Sve u svemu izgleda da su tu ženu sve životne poteškoće još više poticale u borbi za jednakost i slobodu. Preselila se nazad u Njemačku, gdje je postala urednica socijalističkih novina Jednakost i članica njemačkih socijalista. Neposredno nakon što njemački socijaldemokrati nisu bili protiv ulaza Njemačke u Prvi svjetski rat postala je komunistkinja. Nakon Oktobarske revolucije okrenula se istoku i putovala u Moskvu. Iako je uvijek bila svjesna negativnih aspekata revolucije, njih je ipak smatrala legitimnom žrtvom za pravedniji društveni sustav.
Na konferenciji Druge internacionale 1910. godine u Kopenhagenu, u vrijeme kad su žene već objelodanile svoje ideje o kraćem radnom vremenu, boljim plaćama i nužnosti jednakopravnog sudjelovanja na izborima, kao voditeljica Ženskog ureda Socijalnodemokratske partije Njemačke, Zetkinova je proširila ideju o Međunarodnom danu žena. Po njezinom mišljenju, na Međunarodni dan žena sve žene, i svi istomišljenici svijeta udružili bi se u borbi za jednakost. Njezin prijedlog je jednoglasno usvojilo više od stotinu žena iz 17 zemalja. Po svijetu nakon toga vrijeme donosi sve više javnih prosvjeda za prava žena, za jednako obrazovanje, zauzimanja poslova u javnom sektoru, na javnim funkcijama, izborna prava i protiv svih oblika diskriminacije. Žene su 1917. protestirale protiv politike Rusije koja je dovela do milijuna mrtvih i željele pravo na glasanje koje jim je bilo osigurano od strane privremene vlade nakon pada cara. Već prije i također kasnije 8. mart se nekako ustoličio kao međunarodni dan žena. Tek 1975. godine prvi put su blagdan obilježile Ujedinjeni narodi, dok je u prosincu 1977. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela rezoluciju koja je za međunarodni dan žena i međunarodni dan mira pozvala neka svaka država za obilježavanje odabere dan sukladno svojim nacionalnim i povjesnim specifikama.
Na našim postjugoslavenskim prostorima nakon nastanka novih kapitalističkih država većinom je sve što je mirisalo na prošli sustav brzo je postalo nepoželjno. Zadržao se 8. mart, koji se ipak više nego s jednakošću svih ljudskih bića povezivao s nekim drugim vremenima. Istovremeno se podrazumjevalo, da su žene već u socijalizmu ostvarile svoju rodnu ravnopravnost kroz ostvarena socijalna prava i da feminističke borbe više nisu potrebne. To je postala dominantna pozicija i zbog toga, jer se rodne studije i cijeli razvoj debata razvijao unutar akademskih diskusija, odmaknuto od svakodnevnog života ljudi. Osmi mart tako danas obiljževamo s javnim diskusijama na kojima je i dalje puno veći broj žena od muškaraca. Statistika još uvijek govori da su žene za isti posao plaćene manje od svojih muških kolega. Starije žene puno su puta siromašne i jedne od najranljivih društvenih skupina, jer su kroz godine rada i koordinacije svog poslovnog i privatnog života – porodiljni dopust, neplaćeni rad – došle do toga da je na kraju mirovina jedva dovoljna za životarenje iz mjeseca u mjesec. U Sloveniji u javnom sektoru se karijerni uspjesi žena i muškaraca uopće ne analiziraju, jer se stoji na poziciji da razlika u nagrađivanju nema, pa ne treba ni paziti na to. To je prilično problematičan stav na kojeg za sada upozoravaju akademici i savez slobodnih sindikata, a na jednoj konferenciji na to je upozorio Miha Lobnik u ulozi novog zagovornika principa jednakosti. Za sada nema indicija da će država nešto napraviti po tom pitanju, ali barem se o tome govori. Isto tako rodna ravnopravnost ili isticanje jednakosti ljudskih bića te oprez za njihovo osiguranje u smislu zaštite ljudskih prava svih bića nisu baš isticane ni u programima političkih stranaka. Još uvijek tim pitanjim puno puta se bavi nevladina scena i akademici. Malo je žena ili muškaraca koji bi kao jednu od svojih identifikacija u 21. stoljeću uvrstili i feminizam, osjećali se kao feministi ili feministice. Zašto je to tako? Najvjerovatnije to možemo pripisati u nekoj mjeri i radikalnom feminizmu koji naziv feministice prepušta samo ženama i tako sve ostale potencijalne saveznike isključi iz borbe, kao ključne dionike patrijarhata, i tome da potrošački kapitalizam kreira višestruke identifikacije i stvaranje pojedinaca s puno identifikacija, ona identifikacija koja ističe ravnopravnost spolova teško dobiva neku snažnu mjesto u danim uvjetima. Postoje mnoge druge, potrošački efikasnije.
I dalje se, kako je to moderno, nađu oni koje razlike između muškaraca i žena, homoseksualaca i heteroskesulalaca nađu u prirodnoj sferi, povezano s biologijom i/ili genetikom, što je uvijek opasno i u nekim mračnim vremenima donijelo je masovno rasističko istrebljivanje kad je tlo za to u nekom momentu bilo prihvatljivo, što se može lako dogoditi ponovo, ako neki mehanizmi prevencija i smanjivanja kriza ne djeluju.
Caitlin Moran, britanska novinarka, na humorističan, popularan način se bavi feminizmom i rodnom problematikom. Po njezinom stavu, svaka je žena feministica, jedino što toga možda nije svjesna. Ako neke od žena s kojima je u kontaktu imaju negativan stav prema feminizmu, Moranova ih pita jesu li protiv toga da su isto plaćene kao njihovi muški kolege? Ne žele li mogućnost izlaska na izbore? Ne žele li imati jednaki pristup obrazovanju i profesionalnoj karijeri? Moranova nepopularnost feminizma u potrošačkom društvo vidi i u tome, da je taj nakon drugog vala u 1960-im i 1970-im godinama ostao u prevelikoj mjeri zatvoren u akademske krugove, pa obični ljudi s tim idejama i upozoravanjima da je svaki dan mogućnost da se borimo za jednakost bića i jednakih prava za sve postala manje prisutna u ostalom društvu, i nekako distancirana. Kad se takvi stavovi predstavljaju, to se čini jezikom kojeg mnogi i mnoge ne razumiju, pa tako nema ni buđenja strasti i mobilizacije.
Iako postoje kritike iz akademskih krugova da, ako previše populariziramo ovu temu i o njoj govorimo na jednostavan, možda i zabavan i ironijski način, te tako upozoravamo na svakodnevne bizarnosti i apsurde u našim životima, banaliziramo sam feminizam i smanjujemo njegov progresivni moment. S tim se ne bismo mogli složiti. Mislimo da je u borbi za jednakost ljudskih bića dobrodošao svatko koji jednakost vidi kao progresivni element i korak u bolje društvo. Ako se na nešto može odgovoriti „pa da, to sam stvarno i sama doživjela ili doživio„ to je dobar korak iz znak da ljudi razmišljaju te dobar preduvjet za pažnju i akciju.
Ono što je danas bitna uloga svih koji za jedno od svojih identifikacija mogu izabrati i feminizam, je upozoravati da žene još danas nisu jednako nagrađene za jednaki rad kao njihovi muški kolege, da u manjem broju dolaze na pozicije u menedžmentu i politici i više su žrtve nasilja nego muškarci. I to ne samo u nerazvijenim ili zemljama „drugih“ kultura kako se rado naglašava. Feminizam je dobrodošao svugdje na zemaljskoj kugli, jer jednakost još nije realizirana. U zapadnom svijetu jedne od tema kojima se treba baviti feminizam bila bi svakako nasilje nad ženama, neplaćeni rad u kućanstvima, kojeg i dalje u velikoj mjeri obave žene, uvjeravanje žena, da su jednako sposobne od svojih kolega i da na pokroviteljski odnos ne treba pristati.
Pokret #MeToo dobar je dokaz toga, da u zapadnom svijetu žene poslovnu karijeru i dalje mogu ostvariti kroz metode, koje volimo pripisivati nekim drugim, nerazvijenim zemljama. I dalje na Zapadu postoji puno čuđenja u stilu „tako dobro izgleda, a uz to je još pametna“ kao da i jedno i drugo kod žena nekako ne bi trebalo biti povezano. Žene koje dolaze na mjesta u politici puno puta su procjenjivane više po tome kako izgledaju, nego po svojim postignućima. Sposobne i impulzivne žene koje se ne uklapaju u matricu lijepe, sposobne, mirne i nježne brzo se kategorizira u granične kategorije „čudakinje“ ili „lude žene“. Također, odabir nekih žena da ne žele imati djecu čini se nepoželjan u društvu i otkrivaju se mogući razlogi i pogreške u karakteru tih žena, a „loš“ bi bio poželjan pridjev za taj karakter. Dokaz o tome da se žene i dalje inherentno povezuje s funkcijom majčinstva iznesla je kroz svoju frustraciju i bivša slovenska premijerka Alenka Bratušek koja je često bila od strane novinara upitana, kako može uskladiti svoj privatni i poslovni život, dok nije primijetila da bi se tako nešto pitalo njezine muške prethodnike. To je još jedan dokaz da se ženu primarno vidi kao one odgovorne za kućanstvo i u vezi s brigom za kuću i djecu.
U svakom slučaju postoji puno dimenzija rodne ravnopravnosti, puno aspekata kroz koje ju možemo promatrati i stojimo na stajalištu da je feminizam progresivna sila koja naglašava jednakost svih ljudskih bića. Tako se moze pridružiti različitim progresivnim pokretima za jednakost različitih društvenih skupina i ljudi te ukazivati na njihovu inherentnu jednakost. Iako smo već došli daleko, trebamo ići dalje. 8. mart svakako bi trebao proširiti svoju publiku. Zato – sretan 8. mart svima.
