Umro je Josip Vaništa koji se je najdublje identificirao ističući da je čovjek. A uistinu je bio poseban čovjek. Smiren, duboko misaon, kreativno odvažan. Stremio je ka slobodi budućnosti, a bio je trajno obilježen karlovačkim djetinjstvom. Kao flaner od svoje Promenade do Korane. Bio je slikar, profesor, pisac, akademik, intelektualac. Možda je najviše bio svoj kao avangardni umjetnik. U tom času njegova sklonost za provociranjem svijeta sadašnjice nadilazila je građansku mirnoću njegove osobnosti. U širini svega onoga što se povezuje s Vaništom prečesto se zapostavlja upravo ta njegova energična potraga za drugačijim i novijim koja se manifestirala u gorgonizmu. Bio je utjelovljenje povijesti Gorgone i Postgorgone, tog neformalnog i neciljanog udruženja duhovnih prijatelja povezanih s umjetnošću, koji su se od 1959. okupljali u Vaništinom stanu u Križanićevoj 11 u Zagrebu.
Tu skupinu koja je izdavala antičasopise i pravila antiizložbe činili su, uz Vaništu, Matko Meštrović, Marijan Jevšovar, Radoslav Putar, Dimitrije Bašičević Mangelos, a potom i Julije Knifer, Đuro Seder, Ivan Kožarić i Miljenko Horvat. Na tim give and take sastancima sudjelovali su i Milko Kelemen, Mihovil Pansini, Slobodan Veličević, Ivo Steiner, Božo Bek i drugi. Ono što je prije ratova u Švicarskoj značila dada, a u Francuskog nadrealizam, poslije Drugog svjetskog rata, usred diktature socrealizma, značila je Gorgona. Njena pobuna je bila izvan politike, ali i izvan službene kulture, izvan terora muzejskog ukusa, pa je jedan od njenih hepeninga bio izlaganje i ostavljanje slike u snijegu. Zbog toga su kao svoju privatnu galeriju, što je tada bilo nezamislivo, koristili Salon Šira u kojem su se uramljivale slike.
Gorgonizam je i Vaništin štap s dvije drške. Takvim svojim djelovanjem izazivali su i onda i pola stoljeća kasnije impozantnu pozornost svjetskih umjetničkih kritičara pa su neki radovi završili i u Muzeju moderne umjetnosti MOMA u New Yorku. Mi koji smo se desetljeće kasnije divili misaonim instalacijama Salvadora Dalija i Renéa Magrittea ili kreativnom nihilizmu Yvesa Kleina, nismo imali pojma da su oko nas tada živjeli i njima ravni intelektualni frajeri, koji su umjetnost cijenili kao dio opravdanja svog života, a ne kao sredstvo za superioristički kulturološki eskapizam. Nevjerojatno je kakve su sve misli za pojedine mjesece imali kao svoju vodilju ovi duhovni artisti čije se djelovanje može sažeti mišlju Nicolasa Bourriauda iz “Relacijske estetike” da umjetničko djelo ne kreira “neku zamišljenu ili utopijsku stvarnost, već ustanovljava vidove postojanja i modele djelovanja u okviru već postojeće realnosti.” Mnoge su te stranice u slast estetičarima i teoretičarima umjetnosti, posebice likovne, budući da se u njima demonstrira metajezik slikarstva i tako rafinirane analize koje daleko nadilaze ono na što su u svom općem obrazovanju nailazile poslijeratne generacije gimnazijalaca. Taj odmak od klišeiziranog udžbeničkog i etabliranog razumijevanja života umjetnosti ogromni je dobitak za hrvatsku kulturnu (pri)povijest.
Za intelektualce literarne provenijencije i pregnuća nezaobilazne će biti Vaništine zen opservacije o Miroslavu Krleži na osamdesetak stranica. Ono što je fasciniralo u njegovom prikazu Krleže nije ona već pomalo izlizana fuga krležiana općih mjesta, koju se može susresti kod većine autora koji su objavili svoje razgovore ili impresije o Krleži, već sam siže njegovog postupnog predstavljanja, dan na jedan poseban način, koji omogućuje da Krležu o kojemu mislimo da znamo sve, vidimo na posve drugačiji način, iznutra, iz njega samoga, a za što smo dosada od svih, pa i od samog Krleže bili prikraćeni. Krleža i Vaništa imali su zajedničku osobinu, potpuno zatvaranje vlastite osobe naspram javnosti. Krleža je cijenio tu njegovu/svoju osobinu i radi toga ga je u posljednjih desetak godina prije smrti puštao u domet svojih najintimnijih solilokvija, čemu je doprinosio i smirujući Vaništin izgled, njegova urođena pristojnost i nadnaravno koncilijantna narav. Vaništa je portretima drugih izražavao sebe. Pamtit ćemo ga kao velikana koji je minimumom umjetničkih sredstava postizao maksimum sadržajne unutarnjosti onih koje je slikao i o kojima je pisao. Svojom znamenitom linijom je 24. ožujka 2018. zatvorio krug svog postojanja. Uz ogromnu tugu ispunjava me ponos da me je smatrao prijateljem i da sam s njim mogao provoditi zajedničko shvaćanje života.
foto Dinko Neskusil
