Naslov ovog ogleda, „Smrt i život“ se može naizgled – osim možda onima koji istinski vjeruju u život nakon smrti – učiniti nelogičnim jer život prethodi smrti, kao što svi znamo.
Postoji li život nakon smrti? Fraza kaže da pokojnik živi dok postoji sjećanje na njega, no pokušavat ćemo se kloniti fraza u tekstu u kojemu se nastojimo prikladno osvrnuti na tragedije koje su zadesile Karlovac u nekih mjesec dana kada je živote izgubilo troje izvanrednih mladih ljudi – jedan bračni par i još jedna izuzetna osoba.
Svo troje je u dva odvojena slučaja stradalo pod naletom vlaka – prvo mladi bračni par u automobilu na već ranije kobnom pružnom prijelazu u Zvečaju, a u Mrzlom Polju mladić koji se proslavio u karlovačkoj javnosti prije nekoliko godina time što je uhvatio razbojnike nakon što su na ulici opljačkali građanku. Kao da nije dovoljno što se sva sila kvalitetnih osoba zbog neravnopravnosti prilika, nedostatne razvijenosti i sveopće atmosfere seli iz Karlovca, ne vidi u svom gradu, poput Igora Jurilja, mladog povjesničara i anglista koji je u nedavnom intervjuu našem portalu kazao da bi volio da želi živjeti tu, ali s obzirom da ne želi živi u Istanbulu, pogibaju i kvalitetni koji ostaju, a s obzirom da su nesreće slične i vremenski bliske, šok je tim veći.
Činjenica da su tri osobe iz Karlovca u tako kratkom vremenu stradale na pruzi mogla je poslužiti kao poticaj Gradu Karlovcu da, u suradnji s Hrvatskim željeznicama, apelira na oprez pri prelasku tračnica, bez obzira na stvarne okolnosti i uzroke ovih nesreća, što nam je nepoznato, te da se s državnom željezničarskom tvrtkom dogovori o poboljšanju sigurnosnih uvjeta na pružnim prijelazima. No, Grad je propustio priliku za takvu inicijativu.
Uzgred, kada takve tragedije zadese grad i one koje poznajemo, konkretizira nam se kao putnicima kojima je to prije svega smetnja i zastoj u prometu patnja koju proživljavaju obitelji mnogih koji su skončali pod vlakom iz ovog ili onog razloga.
Teško je kazati bilo što smisleno obiteljima poginulih i nemoguće je – barem nama – ući u njihovu kožu. U javnosti je u isto vrijeme bilo spomena o još jednoj tragediji koja je pogodila poznatog blogera Domagoja Jakopovića Ribafiša.
„Pobjegao sam za Zagreb isti dan, jedva stigao na polaganje urne i krenuo odgovarati na mejlove, sms-ove, poruke… I shvatio da se moram maknuti. Jer koliko god vas volim, kada bih sada sjeo sa svima vama koji ste se ponudili da popijemo kavu, uništimo rakiju, prošećemo Sljemenom ili samo šutimo, ne bih se pomaknuo s mjesta sljedećih pet godina. A pomaknuti se moram jer smatram da sam dužan još puno toga napisati i stvoriti, i zato odlazim na jedan udaljeni otok gdje ću se pokušati rekuperati i staviti na papir nešto što bi moglo pomoći novim generacijama roditelja i djece. Neka to za sada bude mala tajna, a ja vam se javim za dva tjedna. Do tada me neće biti u javnosti, ne zamjerite“, napisao je Ribafiš nakon što je doživio neizrecivo groznu obiteljsku tragediju i sahranio sina.
Samo napisati to je grozno. Jasno, radi se o njegovoj privatnoj tragediji koju je Ribafiš ipak učinio javnom. Na taj je način dao ogledan primjer kako se može – nećemo kazati i treba jer nam nije namjera docirati onima koji se s time nose – pobijediti tragediju. U hrvatskoj kulturi je prije njega o tragičnom gubitku djeteta progovorio Igor Mandić u svojim dnevnicima, a prošle godine je izdao i Predsmrtni dnevnik, koji je pisao u zalazu života i u kojem uglavnom tematizira smrt.
Sve je to na tragu onoga što je zagovarao austrijski psihijatar Viktor Frankl koji je osmislio, temeljem strašnog iskustva zatočenika nacističkih koncentracijskih logora smrti i onoga kojemu je čitava obitelj stradala u holokaustu, metodu pronalaska smisla života nazvanu logoterapija. Njegova je poanta da je čovjek odgovoran za to da u životnim okolnostima pronađe smisao, a ne izlike za svoje stanje, bez obzira koliko stravične te okolnosti bile. Za njega je čovjek usmjeren na nešto ili na nekoga, dakle netko tko ima smisao, a preduvjeti za to su da postoje slobodna volja i volja za smislom. Čovjek ne smije gledati na ono što ga je odredilo u ranoj mladosti – smatrao je Frankl – niti na ono što ga određuje izvana kao na nešto nepremostivo, on je dužan oduprijeti se sudbini. Slično je to odnosu virtùa iliti vrline pojedinca i fortune iliti sudbine, izvanjskih okolnosti u političkoj filozofiji Niccola Machiavellija.
Frankl ističe da čovjek bez odgovornosti da se hrva sa sudbinom ne može biti slobodan, a sloboda se ne određuje negativno prema nečemu, nego pozitivno, ona nije sloboda od nečega, nego za nešto i logoterapija se u biti bavi budućnošću i nadilaženjem samoga sebe. Pronaći smisao života daje motivacijsku snagu. Takozvanu egzistencijalnu prazninu – u karlovačkim slučajevima koje razmatramo nastalu tragedijom – može se nadići stvaralaštvom, kao što to čine Ribafiš i Mandić, utvrđivanjem neke vrijednosti i odnosom prema patnji, a za Frankla se najjača motivacija može pronaći u trpljenju.
Dakle, tragedije koje su doživjeli Ribafiš i Mandić su urodile pozitivnim, optimističkim primjerima pronalaska daljnjeg životnog smisla – stvaralaštvom popunjavaju nastalu egzistencijalnu prazninu, a to se može činiti i na druge načine. Utoliko daju primjer kako se nositi s užasima koji su većini nas strani.
Ova Franklova teorija može, a i ne mora ništa značiti obiteljima poginulih ili bilo kome drugome, no ako je barem jednu osobu potaknulo na promišljanje i djelovanje, ovaj tekst je imao odličan učinak.
U Karlovcu je prošle godine osnovan Integrativni centar mentalnog zdravlja, nevladina organizacija čiji je cilj destigmatizacija psihičkih bolesti i onih koji od njih pate. Ta je adresa ispravna za svakoga u Karlovcu tko doživljava duševne tegobe kakve mogu prouzročiti i opisani tragični događaji. Taj centar vodi psihijatar Igor Salopek.
Ništa ne može, nažalost, vratiti proteklog mjeseca tragično preminulu mladost. No, ako se držimo Franklove doktrine, moguće je i iz ovog groznog iskustva izvući novi smisao koji će najožalošćenijima pomoći u tome da podnesu gubitak najmilijih, a i ostalima da promisle logoterapijska načela i postavke kada već vlasti propuštaju sa svoje strane apelima i dogovorima sa HŽ-om učiniti svoj obol u ovoj tragičnoj situaciji da se podigne svijest o sigurnosti u prometu, a da se ona i infrastrukturno poboljša, ako je moguće.
