“Hrvatska je zemlja znanja. Ako znaš vlasnika firme, možeš se zaposlit.” Željko Pervan, 2017.
Ovom objavom na Facebooku poznati hrvatski komičar je kratko i jasno karikirao tu poznatu krilaticu.
Hrvatska – zemlja znanja. Hm…
Moram biti iskren da sam bio pomalo skeptičan oko te izjave i u doba kada je nastajala i počela se spominjati u javnosti, a danas, nekoliko godina kasnije i 700 kilometara sjeverozapadnije, moram reći da je ta skepsa bila opravdana, barem što se mog konkretnog slučaja tiče. Ionako sve što ovdje u kolumnama pišem, pišem iz osobnog iskustva i iz iskustva prijatelja i poznanika, dakle iz prve ruke. No, da se vratim na temu…
“Predstavljamo Vam projekt „Hrvatska – zemlja znanja“ čiji je cilj stvoriti konkuretno ozračje u kojem bi se razvijale perspektivne poslovne ideje. Ulaganjem u cjeloživotno obrazovanje i usavršavanjem kadrova na pravom ste putu da postanete dio perspektivne zajednice“, stoji na jednoj internetskoj stranici.
Za nas laike prepričano, obrazujte se, učite, usvajajte nova znanja i vještine i bit ćete uspješni, konkurentni, perspektivni i na kraju krajeva – zaposleni.
Tako piše, a je li stanje na terenu u Hrvatskoj zaista tako?
Zadržat ću se, kao i uvijek, na osobnom iskustvu oko obrazovanja, usvajanja novih stručnih znanja i svega što ide s tim, a usput se i dotaknuti i posla, to jest mogućnosti i nemogućnosti razvoja malog poduzetništva u “zemlji znanja”.
Ne smatram se nekakvim genijalcem niti čarobnjakom u svojoj struci, ali činjenica je da imam nekih 12 ili 13 godina iskustva kao grafički urednik, dizajner i organizator događanja, a osim toga imam i diplomu Grafičkog fakulteta u Zagrebu i zvanje diplomiranog inženjera grafičke tehnologije.
Namjerno sam rad i iskustvo naveo prije, jer smatram da je to važnije od diplome, ali, svejedno, da ne bi bilo zabune, imam i taj komad papira.
Ne mogu reći da sam pohodio baš svaki stručni seminar ili da sam pratio svaki internetski tečaj i učio nove trikove u struci i oko nje, ali da sam bio u toku što se tiče posla, bio sam. Izdvojio bih tu desetodnevnu školu medijske kulture i seminar za fotografiju na kojem sam uistinu puno toga naučio i smatram ga iznimno korisnim, i još nekolicinu online i offline kraćih seminara i tečajeva koje sam prošao.
Je li me svako naučeno novo zvanje nekuda odvelo? Jesam li dobio mogućnost pronalaženja novog i kvalitetnog posla koji je još usput i dobro plaćen? Jesam li novostečena znanja i vještine mogao upotrijebiti kao privatni poduzetnik i ponuditi nešto drugačije, novije i bolje od postojećeg? To su pitanja koja si čovjek postavi nakon jednostavnog logičkog razmišljanja i logično bi bilo da je odgovor na sva ta pitanja potvrdan. Da, naučio sam nešto novo. Da, konkurentniji sam na tržištu rada s novim znanjima i vještinama. Da, mogu upotrijebiti novostečeno znanje i kao privatnik osmisliti novi plan/program/projekt koji će mi omogućiti kvalitetan rad i život, ali…
Nažalost, bojim se da ta jednostavna i u cijelom svemiru prihvatljiva logika, u „zemlji znanja“ baš i ne pada na plodno tlo. Barem ne za nas smrtnike bez rođaka, prijatelja i kumova na „položajima“.
Jedino što sam nekoliko puta doživio bilo je izravno ili neizravno pitanje otkuda sam, tko me šalje i imam li nekoga ili sam i sam u XYZ-u, nazovimo tako jednu vladajuću stranku.
Naravno da nikada nisam i nadam se da nikada ni neću biti u XYZ-u, ali ta principijelnost ima svoju cijenu u Hrvatistanu. Uvijek sam naletio na zid i bio uvijek glatko odbijen s bilo kakvom idejom bez obzira na to je li ta ideja valjala ili ne. Nisi u XYZ-u? „Nema posla za tebe niti će tvoj plan/program/projekt uopće ući u razmatranje, ma koliko god razrađen bio“, poručuje mi se izravno ili neizravno. To mi se dogodilo nekoliko puta, a svaki put sam bio naivno uvjeren da se to ne događa baš uvijek i da je to, eto, slučajan splet okolnosti.
I tako, korak po korak, čovjek shvati da od zemlje znanja nema ništa osim pompozno najavljivanog imena. U praksi, nažalost, ne ide… Da se razumijemo, lokalna zajednica i XYZ će vam povremeno pomoći, u organizaciji, logistički i velikodušno će vam čak i dati tisuću ili dvije tisuće kuna za organizaciju nekakvog koncerta/događaja/izložbe. Naravno da hoće, uvijek ima pokoja mrvica i za sitnu ribu i mazanje očiju javnosti, ali budimo realni, kad je u pitanju nekakvo pravo zaposlenje, dugoročni projekt ili posao, ni ne pomišljajte na to. Morate znati svoje mjesto u hranidbenom lancu, to jest da tu za vas mjesta nema.
Kakva je to zemlja znanja u kojoj se, na primjer, u svakom ili skoro svakom rebalansu proračuna reže i smanjuje dio kolača za znanost i obrazovanje? Kakva je to zemlja znanja u kojoj se zatvaraju škole, u kojoj je obrazovanje i znanost svakim danom sve više gubi na značaju, zemlja znanja iz koje više ne odlaze samo nekvalificirani radnici na rad u inozemstvo, kao što je bio slučaj prije 50 ili 60 godina, nego sada odlaze i to prilično masovno i visokoobrazovani ljudi, liječnici, inženjeri, znanstvenici?
Ako nema posla ni života u Hrvatskoj za, primjerice, mene, anonimusa, jednog od stotina i tisuća sličnih, zamjenjivih, ali kako to da u Hrvatskoj nema života ni prosperiteta za jednog Ivana Đikića, znanstvenika svjetskog glasa?
Ne smatram niti očekujem da mi država traži posao ili da me ili bilo koga treba zaposliti negdje u državnoj službi. Ne, nije to posao države ni političara. Posao države i političara bi trebao biti taj da dovedu državu u takvo stanje u kojem će biti posla za sve i u kojem će se cijeniti i adekvatno nagraditi dodatno znanje i vještine u obavljanju nekog posla.
Navest ću primjer s njemačkog Arbeitsamta ili zavoda za zapošljavanje. Dakle, zaposlen sam, ali i dalje ne u struci i na njemačkoj burzi se vodim kao Arbeitssucher – tražitelj posla u struci.
Da bi mi u Njemačkoj diploma bila priznata, jedini uvjet je bio polaganje i certificiranje razine B2 njemačkog jezika. Nikakve dodatne ispite ni razlike, srećom, nisam morao polagati jer kod tehničkih fakulteta iz Hrvatske se svi ispiti priznaju u Njemačkoj. Tako su mi barem rekli za moj završeni grafički studij.
Kad sam položio B2 razinu njemačkog jezika, trebao sam skupiti dokumentaciju iz Hrvatske, sve vezano za diplomu, indeks, broj položenih ispita i slično, prevesti to na njemački kod ovlaštenog prevoditelja u Njemačkoj i poslati u Stuttgart u inženjersku komoru na priznavanje iliti nostrifikaciju.
Sve to sam odradio, ali to u Njemačkoj i stoji. Samo za priznavanje diplome se plaća tri stotine eura, a službeni prijevodi i kopije istih dodatnih četiri stotine, dakle 700 Eura ukupno. Nije to baš zanemariva cifra, pogotovo ne za hrvatske prilike.
Ali, kroz razgovore s ljudima koji su već duže u Njemačkoj, čuo sam da postoji mogućnost da mi svi ti troškovi budu refundirani od strane njemačkog zavoda za zapošljavanje.
Pun skepse, ali ipak radoznao, uputio sam se tamo i pitao za pokrivanje troškova. Referentica je proučila papire koje sam donio, provjerila pravilnike i mrtva hladna mi potpisala ugovor u kojem stoji da će mi pokriti sve troškove prijevoda dokumenata i priznavanja diplome. Moram priznati da sam bio iznenađen. “Platit ćete mi sve? Sedam stotina eura troškova”, pitao sam u čudu. “Gospodine Valjak, nama je u interesu da radite posao u svojoj struci za koji ste školovani i mi ne možemo vama dati posao, ali ćemo vam pokušati pomoći na koji god način možemo da to i ostvarite”, bio je promptni odgovor koji sam dobio.
U čudu, šoku i nevjerici izašao sam van iz ureda držeći taj komad papira u ruci i jedino što mi je bilo za činiti je da skupim sve račune, dokumentaciju i potvrde o plaćanju i to je bilo to.
“Tko si ti njima, najobičniji padobranac iz strane zemlje koja je tek odnedavno u Europskoj uniji koja ima stanovnika kao njihov glavni grad i ne bi ih trebala biti ni mrvica brige oko tebe i takvih“, prva je misao što mi je pala na pamet.
Ali ne, Njemačka želi da radim u svojoj struci i u tome mi zaista, realno, opipljivo, na operativnoj razini i pomaže.
Slušam pred neki dan na radiju vijest da je Njemačka za ovu godinu povećala proračunski udio za modernizaciju školstva i obrazovanja za nekih tri i pol posto, što je, kad uzmemo u obzir njemački proračun, popriličan novac. Ispada da je to investicija od otprilike 1300 eura po učeniku/studentu, i to na razini cijele države.
Povremeno čujem u svakodnevnoj komunikaciji da se Nijemci žale kako im je školski sustav zastario, spor i neučinkovit, a vidim na internetu da je po svim kriterijima njemačko školstvo na svim ljestvicama uvijek među prvih deset u svijetu, ali to ne znači da ne može bolje, a vidim da i rade na tome, definitivno.
Nekidan je docent doktor znanosti Goran Vojković, kolumnist Indexa, objavio je da je zaposlen na dva fakulteta i da sa svim svojim titulama i iskustvom ima plaću oko osam i pol tisuća kuna, što je oko 1130 eura.
Moj prijatelj, koji je završio trogodišnji studij za medicinskog tehničara i radi kao viši medicinski tehničar/voditelj smjene, sa svim problemima i odgovornostima koje nosi taj posao sa sobom, ima plaću od 5700 kuna, rekli bismo oko 760 eura. Trenutno studira i završava visoki studij u svojoj struci, ne bi li mogao potražiti bolji i bolje plaćen posao od nekih osam tisuća do osam i pol tisuća kuna.
Ipak sam gotovo dvije i pol godine u Njemačkoj i ne mogu se ne sjetiti kolike su plaće ovdje. To sam već spomenuo u zadnjoj kolumni i opet ću ovdje ponoviti, jer je razlika brutalna.
U Njemačkoj zamjenik nekvalificiranog radnika ima minimalac od nekih 1100 do 1200 eura mjesečno. Neću ništa komentirati, sve je i više nego jasno, nažalost…
Kad se sjetim Hrvatske, bolje da ni ne spominjem što sam mogao napraviti s mojom diplomom, mogla je bez problema poslužiti kao malo finiji toaletni papir i nikome ne bi nedostajala niti bi tko pitao za nju. Srećom, pa sam ju ipak sačuvao, postoje mjesta, očito, gdje je taj papir bitan, više nego u “zemlji znanja“.
Odoh pisati e-mailove, vidim da se traže grafički dizajneri po Njemačkoj i vrijeme mi je da počnem raditi u struci.
“Ne slažem se ni sa jednom riječi koju si rekao, ali ću se do smrti boriti za tvoje pravo da ih izgovoriš.” Voltaire
