Predstavljanje fragmenata iz karlovačke svakodnevice

Ključna poveznica obaju izložbi jest što su angažirali Karlovac i Karlovčane u pričanju svojih priča, bilo kao umjetnike, kao objekte umjetničke intervencije, bilo kao kazivače; od kazivača D. Palajse ponosno prisutnih na izložbi do sudionika radionice „Grad na drugi pogled“ koji su na izložbi pozorno gledali svoje radove i radove svojih poznanika, odnosno nudeći viziju naše prošle ili sadašnje svakodnevice i grada, angažirajući nas da ih ponovno promišljamo, pričamo i gledamo

Autor: Tomislav Augustinčić

Nedavno je bila  još jedna Noć muzeja, u Karlovcu posvećena njegovoj sportskoj povijesti. Uoči i dan nakon otvorene su dvije izložbe koje su adresirale povijest, suvremenost i značenja Karlovca. Na  silosima Žitoproizvoda je 24. siječnja projicirana filmska instalacija Nives Sertić kao svojevrstan uvod izložbi „Sekvenca Karlovac: Grad u prolazu“ sutradan u prostorijama Galerije Zilik s radovima nastalim u sklopu provedbe projekta „Grad na drugi pogled“ u Karlovcu. U subotu 27. siječnja u Centru za mlade u Grabriku otvorena je izložba „Kad tvornice utihnu, a radnici progovore“ Dore Palajse, studentice pete godine etnologije i antropologije te sociologije Filozofskog fakulteta u Zadru.

Ove dvije izložbe svojim se konceptima i polazištima naizgled doimaju nepovezane – dok je izložba u Ziliku predstavljala drugi pogled na grad posredstvom umjetničkih radova, izložba u Centru za mlade predstavljala je glasove radnika nekadašnjih tvornica. Međutim, obje izložbe nudile su ne samo vizualne reprezentacije grada i Karlovčana, nego i naracije o njima, odnosno uvid u dijelove njegovog fizičkog, kulturnog i društvenog krajolika. Na koji su to način činili?

Druge perspektive

Prema etnologinji Neveni Škrbić Alempijević, umjetnost se nadaje kao bitan agens promjene našeg poimanja, doživljavanja, korištenja i prisvajanja prostora, a umjetničke intervencije u gradu i radovi koji tematiziraju grad nastoje umjetnost činiti relevantnom u svakodnevnom iskustvu grada. Upravo je taj cilj upisan u projekt „Grad na drugi pogled“, koji polazi od premise imaginacije, odnosno reimaginacije prostora grada. Glavni nositelji ponovnog zamišljanja grada su pozvani umjetnici koji u gradu imaju ostvariti svoje umjetničke intervencije ili radove specifične za lokalitet (site-specific), ali i kao mentori voditi radionice za osnovnoškolce i srednjoškolce.

Dolazak projekta „Grad na drugi pogled“ u Karlovac, piše autorica uvodnog teksta Irena Borić u programskoj brošuri, „logičan je nastavak dosadašnjih sekvenci [projekta] jer Karlovac je onaj grad koji je istovremeno na putu i izvan njega, i često je stajalište, a gotovo nikad cilj“; u sklopu tog napokon-dolaska u Karlovac, 2017. godine proveden je niz umjetničkih radionica te radionica za učenike osnovnih i srednjih škola.

Odgovarajući možda ponajbolje na ovakvu krovnu konceptualizaciju Karlovca kao tranzitnog grada, ali i specifični društveni kontekst Karlovca je rad Nives Sertić, predstavljen na silosima Žitoproizvoda. Projicirajući video s vedutama Karlovca iz obiteljske arhive na oronuloj promidžbenoj reklami na kojoj su preostale samo dječje oči, Sertić je suprotstavila reklamu kao simbol prolaznosti i nestajanja s idealiziranom slikom koja je činila prisutnom u sadašnjosti neoštećenu prošlost, promidžbenu imaginaciju budućnosti sa sjećanjima koja djeluju gotovo kao otpor istoj, suprotstavila, ispreplela i angažirala pogled izvana – prolaznika autocestom, sudionika projekcije kao publike – i pogled iznutra – Karlovčana koji je snimao te filmove – te javno, privatno/privatizirano i obiteljsko. Sertić je angažirala i problematizirala „tranzitnost“ prostora, ali i vremena. Intervenciju na silose Žitoproizvoda svakako treba sagledati kao nostalgičnu, no u onom smislu kako nostalgiju opisuje Svetlana Boym – kao utopijsku i pozorno svjesnu nepovratnosti vremena, koja ponovno konstruira i domišlja afektivne geografije koje se ne poklapaju sa poznatim krajolicima. N. Sertić na temelju osobnog sjećanja kooptira i gradi šire ideje prošlosti i sadašnjosti, no ne pokušava zacijeliti situaciju ili eskapistički se utopiti u sentimentu koliko podsjetiti na ono – nekadašnje – drugačije, time podcrtavajući aktualno stanje.

Karlovac kao lokalitet, onako kako je opisan u projektu „Grad na drugi pogled“, grad je čiju „urbanu jezgru vojna povijest obilježava od renesanse pa sve do danas. Dok se njegov tlocrt šestokrake zvijezde smatra vrhuncem obrambene arhitekture, danas mnoštvo arhitektonskih objekata zjapi prazno upravo zbog njihove nekadašnje vojne funkcije. Industrija je počela propadati i prije devedesetih, a potom se sve potenciralo novom ratnom, gospodarskom i društvenom devastacijom. Važan dio karlovačke ekonomije čini HS produkt, tvrtka koja proizvodi i prodaje vatreno oružje čime djeluje poput točke na i u vojnoj povijesti Karlovca“.

Programska brošura sa svojim tekstom, u tom smislu, ponudila je interpretaciju i okvir promatranja društvene stvarnosti u Karlovcu – grad sagledavan kroz njegovu jezgru, ispunjenu tragovima nekadašnje vojne funkcije, odavno propale industrije i sada markirane HS produktom. U tom smislu, zgrade u Zvijezdi zjape prazne zbog „njihove nekadašnje vojne funkcije“ i kao „spomen ratnog razaranja“, a ne lošeg upravljanja građevnim fondom pod posebnim režimom zaštite i upravljanja te vlasničkim odnosima. Međutim, u Galeriji Zilik predstavljeni radovi nisu adresirali vojnu povijest Karlovca, osim rada N. Sertić nisu uputili ni na industriju, nego na i angažirali njegov fizički i značenjski krajolik. U tom smislu, čini se da ih programska brošura nije uspjela objediniti u smislen krovni koncept.

Martina Meštrović i Roko Crnić svoj su interes posvetili napuštenim građevinama u Zvijezdi i njihovim fasadama – Meštrović posvećujući se praznim zgradama poput Oružane, a Crnić oštećenim fasadama – između ostalog – nekadašnjeg Putnika. Poetičnost oba rada, a osobito društvena angažiranost upisana u rad M. Meštrović, tvore građevine i njihove fasade kao mjesta i prostor imaginacije i stvaranja, pridodaju im karakter, te ih čine agensima našeg drugačijeg sagledavanja. U radu M. Meštrović rupe u fasadama koje su nekad bile prozori sada postaju budne otvorene oči, simbolizirajući oči „građana koji budno posmatraju što se događa s njihovim gradom i u skladu s time reagiraju“ , tako uvodeći element nelagode u već nelagodne objekte ruševina – Oružana postaje živuće biće, na svojevrstan način utjelovljen kolektiv-koji-promatra, a potom bjelina. Crnić, nasuprot tome, bira oštećene fasade, koje ispunjava bojom, izolira bojanjem okoline ili ih puni bojom, pretvara u konstelacije te uokviruje plavim krugom tvoreći zamišljene zemljopisne karte mogućih svjetova.  Dijelovi raspucanih fasada time postaju predmet i moment sagledavanja, promišljanja, imaginiranja, prepoznavanja obrazaca i sličnosti. Poetičnost koja prekiva ove radove možda najsnažnije bivaju primjer argumenta o umjetnosti kao relevantnom načinu sagledavanja i iskustva grada, ne samo zato što nude drugačije iskustvo fragmenata grada nego i zato što angažiraju naizgled, ako ne nezamjetne, onda nebitne momente, odnosno traže pozorno promatranje onoga što možda i nije gledljivo. Rad Borisa Greinera prikazuje „niz izvedbi umjetnika i njegovog sina kako prilaze ili odlaze od kamere“, s krajem upravo pred zgradom Eparhije gornjokarlovačke u Zvijezdi, koja postaje kulisa za umjetničku posvetu karlovačkom umjetniku Josipu Vaništi.

Pozornost na momente svakodnevice obraćaju i učenički radovi. Primjer je „Odrazi“ Doriana Lekaja i Vite Butkovića u kojima snimaju odraze svakodnevice u sjajnim, reflektirajućim površinama, voajerski hvatajući kako ono što je odraženo u njima, istovremeno i svakodnevicu iza njih, kada je moguće. Antonela Zovković u djelu „Mostovi“ brzim preglednim potezima dokumentira segmente karlovačkih mostova i onih između njih, sugerirajući iskustvo mostova kao pokreta, a ne statičnih pojava, mostova kao tečnosti, istovremeno fiksnih i sveprisutnih pojava no i dezorijentirajućih. „Drugi pogled“ doslovno je prenesen u neimenovanom radu Anamarije Tonžetić, snimljenom na željezničkoj stanici u Novom centru, jednom tipičnom tranzitnom mjestu, ne-mjestu, to jest mjestu bez identiteta i povijesti u kojem je perspektiva doslovno izokrenuta naglavačke. Naracija koja prati video uradak artikulira učestale naracije o tijesnom gradu i tijesnim ljudima, već viđenom i već poznatom od negdje i nekad, od lica do radnji koje rade, o već poznatom, čime proširuje konceptualizaciju ne-mjesta s kolodvora na čitav grad, ne bi li na kraju rada gotovo epifanijski poznati ljudi u tijesnom gradu postali najdraži, a pozorno poznavanje grada postaje povod voljenja grada. „Prazno pun grad“ Matije Cerovca i Rudolfa Ravbara adresira upravo praznine i ispunjenosti ljudima u gradu, prikazujući fragmente iste svakodnevice koja ima snažnu prisutnost u radu A. Tonžetić. Rad „4rijeKA“ plesni je video realiziran u sklopu radionice pokreta i plesa u javnom prostoru pod vodstvom Melite Spahić i sumentorstvo N. Sertić, a u kojem su sudjelovale Tea Komljenović, Maja Marjanović, Nina Mihelac, Andreja Štefanac i Kristina Šimić – uz Koranu eksperimentiraju u tjelesnom kretanju koje reproduciraju momente rijeke, poziciju tijela i kamere. Konačno, dva učenička rada imaju i odlike igranog filma – „Sutra u osam?“ Kristine Bijelić, Borne Burića, Neve Knežević, Petre Kranjčec, Marije Mikšić, Tereze Pavlina i Ivana Stišćaka bavi se prazninom u slobodnom vremenu koje bi ispunjavalo kino, a snimljeni materijal prepliće se s animiranim crtanim uratkom gdje najznačajniji podaci o kinu postaju dio projekcije na njegovom platnu. Konačno, rad „Plijen“ Ive Kostelac, Maje Marković, Tene Radočaj, Frane Roknića, Jure Šebalja i Leona Lenuzzia Šupera možda najviše odudara od drugih videa svojom ludičkom, karnevalskom pričom o opetovanom pljačkanju/otimanju „plijena“ pred oronulim i propalim zgradama uništenih fasada uz gotovo cirkusku glazbenu pozadinu.

Dok je cilj projekta bio učiniti umjetnost relevantnim faktorom imaginacije/reimaginacije gradskog prostora, te da polaznici radionica „uče misliti grad kroz iskustvene i stvaralačke principe“, uspješno realizirani radovi ujedno otvaraju prostor za ponovno promišljanje, doživljavanje, korištenje, interpretiranje i reprezentiranje fragmenata Karlovca i njegove svakodnevice.

Drugi glasovi

Izložba D. Palajse nastala je u sklopu nastavne obaveze kolegija „Praktikum etnološkog istraživanja i prezentacije“ pri Odsjeku za etnologiju i antropologiju u Zadru, i to prema autorici, s utemeljenjem u cilju da se samim istraživanjem i prezentacijom, ali posljedično i angažiranim radom doprinese lokalnoj zajednici.

D. Palajsa u svojoj se izložbi upirala na vlastito istraživanje nekada važnog dijela karlovačke svakodnevice – svakodnevna življenja, iskustva radnika karlovačkih industrija. Izložbom su predstavljena kazivanja svjedočanstva života radnika koje rijetko kad dospiju u javni diskurs, a koja su tek naizgled dekontekstualizirana. Naracije su to jedne kazivačice o kuhanju kave, drugog kazivača o pijenju alkohola na radnom mjestu, a trećeg o krađi tvorničkih materijala. Dva paragrafa svakog sugovornika popraćena su sa dvije fotografije, uz predstavljene arhivske fotografije iz digitalne zbirke KAfotka i privatnih fotoalbuma. Fotografije sugovornika predstavljene uz njihove naracije uzemljuju ih i smještaju u tvornice u koje su radili, u njihove profesije, u moguće pretpostavke u kojim su desetljećima proveli svoj radni vijek. U tom smislu, reprezentirani na fotografijama radnici svojom tjelesnošću sami nude odgovore. Štoviše, radnici čije su priče predstavljene izložbom konkretne su osobe sa konkretnim životnim pričama i putanjama. Izložbu nadalje kontekstualizira lokalno znanje o nekadašnjim karlovačkim tvornicama i njihovim radnicima te širim društvenim procesima u Karlovcu uslijed kojih su „utihnuli“. Sama izložba na otvorenju nije imala vodstvo, osim usmeno izrečenih uputa da započinje na ulazu te ima linearni slijed (no ne kronološki) te u tom smislu Palajsa prepušta transkribiranim, odabranim i predstavljenim naracijama-tekstovima da prenose priču. Konačno, izložba je kontekstualizirana i zanimljivim odabirom da predstavi pjesme o propasti jedne karlovačke tvornice koju je napisala jedna radnica.

Adresirajući implicitno pitanje industrijske baštine, kao pojma općenito tako i u slučaju Karlovca, čini se da Palajsa radi jedan bitan pomak. Primjerice, Virtualni muzej karlovačke industrije, što je ogranak Gradskog muzeja Karlovac, u središte pažnje stavlja „karlovačk[e] proizvod[e] i sredstva za proizvodnju koja su bila u karlovačkoj uporabi“, i to „u prikupljanju i prezentaciji artefakata te dokumentiranju proizvodnih procesa i prostora, kao i u pozicioniranju čitavih spomeničkih kompleksa u društveno-povijesni kontekst te na kulturno-turističku kartu“. Etnologinja Tanja Petrović je naglasila kao problematičan trenutak u pitanju industrijske baštine to da se socijalistički industrijski rad i modernizacija jugoslavenskog društva pregovaraju i svojataju te pretvaraju u baštinu u trenutku u kojem je rad u socijalističkim tvornicama i društvenom poretku još uvijek dio osobnih biografija i iskustvenog sjećanja za više generacija stanovnika suvremenih društava. Prema njoj, problem reprezentacije rada u socijalističkoj industriji povezan je upravo uz pitanje koje mjesto u izložbama i muzejima zauzimaju radnici, njihovi glasovi i afekti? U okviru Virtualnog muzeja karlovačke industrije, barem za sada, radnici i njihovi glasovi i afekti nemaju nikakvu ulogu.

U tom smislu, Palajsa je napravila pomak vrednujući i prezentirajući fragmente življenje (radne), a time i ambivalentne svakodnevice karlovačkih radnika koja se odvijala unutar tvornica, neispričane priče „odozdo“, a koje radnici imaju potrebu pričati. Na taj način, ne samo da su propašću utihnule tvornice već su „utišane“ svakodnevne prakse radnika, koje izmiču kao suvišak iz nekadašnjih, ali i iz suvremenih političkih naracija o tvornicama. T. Petrović istaknula je kako upravo u tranziciji iz socijalizma/industrije u demokraciju/neoliberalizam radnik kao ideološka figura i simbol vrijednosti rada nestaje iz javnih prostora, nestaje sa reklamnih plakata i novčanica, odnosno kako su radnici izmješteni iz domene ideologije i politike u egzistencijalnu sferu rada za vlastito preživljavanje.

U Palajsinoj izložbi ranici nisu imaginarni već, mada namješteni u fotografiji, stvarni sa stvarnim pričama koje svjedoče o nekadašnjoj življenoj kulturi rada koje se stvarala u inače nezanimljivim praksama poput kuhanja kave ili ispijanja alkohola na radnom mjestu, ali i o društvenim pojavama poput krađe tvorničkog materijala ili kako su majstori „pokradali“ u nagovještaju propasti tvornica i društvene transformacije. U jednom širem kontekstu istraživanja transformacije industrije i gospodarstva u Hrvatskoj – na primjer istraživanje etnologinja Sanje Potkonjak i Tee Škokić s radnicima sisačke Željezare ili istraživanje Tihane Rubić o nezaposlenima i neformalnoj ekonomiji –  ili Srbiji – istraživanje etnologinje Ildiko Erdei u pančevačkoj pivovari – upravo naracije o nekadašnjoj svakodnevici i međuljudskim odnosima, ponašanjima i interakcijama postaju bitan dio suvremenog iskustva i osnova poredbe pozicije radnika nekada i radnika danas, pa i stvaranja jedne vrste zajednice. Na otvorenju izložbe već su mnogi sudionici raspravljali koje bi moguće sugovornike predložili autorici. I upravo je ovdje ključan doprinos ove izložbe. Izložba D. Palajse – za koju se svesrdno nadam da će prerasti u jedan opsežan istraživački projekt s mnogim nastavcima – doprinosila je izricanju, prepoznavanju, definiranju i stvaranju jedne nekadašnje, sadašnje ali i buduće zajednice koje povezuje življeno iskustvo – svih onih radnika koji imaju nešto za ispričati, a takvih je s obzirom na prošlost karlovačke industrije mnogo, a čiji su glasovi do sada u javnom prostoru bili tihi. Tim povodom, Dimitrije Birač, u ime inicijative Za radnički Karlovac, istaknuo je kako „pitanje industrijske baštine danas [je] aktualnije nego ikad. Danas se karlovačka zajednica ne može razvijati baš zato što se zanemaruju potrebe radnika i njihovih obitelji, zato što se ignoriraju njihovi problemi, riječju zato što ne postoji proradnička (već antiradnička!) politika. Ta politika, sa svoje strane pak, savršeno odgovara nesposobnosti vladajućih da se promisli strategija razvoja kroz planiranje i da se iskoriste svi resursi i potencijali karlovačkog prostora. Ono iz čega mi moramo učiti i što moramo dijeliti kao nasljeđe iz prošlosti, nisu građevine koje su preostale ni betonske konstrukcije, nego društveni odnosi koji su ih projektirali, financirali, gradili i tako razvijali Karlovac.“

Ključna poveznica obaju izložbi jest što su angažirali Karlovac i Karlovčane u pričanju svojih priča, bilo kao umjetnike, kao objekte umjetničke intervencije, bilo kao kazivače; od kazivača D. Palajse ponosno prisutnih na izložbi do sudionika radionice „Grad na drugi pogled“ koji su na izložbi pozorno gledali svoje radove i radove svojih poznanika, odnosno nudeći viziju naše prošle ili sadašnje svakodnevice i grada, angažirajući nas da ih ponovno promišljamo, pričamo i gledamo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije