Od Zorin doma do Edisona i natrag

Kako saznajemo iz poučne knjige Igora Jurilja, film, žurnalistika ili pluralizam imali su u Karlovcu, filmskim rječnikom rečeno, prošlost u tehnikoloru. Divno je imati bogatu i sadržajnu prošlost, ali bit će jako neugodno i posve negledljivo, ako nam se budućnost svede na dvije-tri nijanse sive

Autor: Dražen Cukina

„Naš novi Kino možemo postaviti o bok najmodernijih velegradskih Kino Kazališta. Ima 640 sjedala, te je prostraniji od ijednog zagrebačkog kina.“ Tim se riječima u listu Karlovac popratilo otvaranje namjenske zgrade kina Edison u veljači 1920. godine.

Taj i mnoge druge navode iz ondašnjeg karlovačkog tiska možete pronaći u knjizi Igora Jurilja „Film od Zorin doma do Edisona“. Podnaslov „Recepcija filma i prvih karlovačkih kinematografa u lokalnoj periodici, 1896 – 1920.“, dodatno pojašnjava o čemu je riječ. U opisu velebnosti Edisona autor novinskog članka je malo pretjerao s brojem sjedala – 490 sjedala je vjerojatniji broj – ali stvarna brojka ne bi tako dobro izdržala usporedbu sa zagrebačkim kinima. Nije to bio jedinstven slučaj, kao što saznajemo čitajući Juriljevu knjigu – ondašnji novinari imali su stalnu potrebu nadmetati se sa Zagrebom. Taj „kompleks manje vrijednosti“ konstanta je tijekom cijelog perioda obrađenog u knjizi, pa urednik Svjetla 1895. samozadovoljno zaključuje da „smo ovdje posve blizu Zagreba i zapada, naše je estetičko čuvstvo nekako ustančeno.“

Samohvala ili ne, imali su i par razloga za takvo razmetanje. Kako saznajemo iz knjige, u promatranom periodu u Karlovcu je djelovalo čak šest tiskovina – Svjetlo, Glasonoša, Sloga, Karlovački glasnik, Narodni glas, te Karlovac poslije rata. Početkom 20. stoljeća izlazila su barem dva naslova istovremeno. Svaka politička opcija imala je svoje novine, odnosno medijski prostor za promicanje vlastitih ideja i svađanje s ostalima. Za ono doba tiraže nisu bile male, a drže vodu čak i komparirajući ih s današnjim novinama. „Svjetlo“ koje je uređivao Dušan Lopašić tiskalo se u 800 do tisuću primjeraka, što je list rado iskoristio za još jedno ogledanje s metropolom, navodeći kako zagrebački listovi imaju tiražu jedva duplo veću od Svjetla.

I u filmskom pogledu bilo je dovoljno primjera koji su potvrđivali karlovački razvoj. Dok je film u većini hrvatskih gradova bio getoiziran po kavanama – u kavani su i braća Auguste i Louis Lumière održala prvu naplaćenu kino predstavu – u Karlovcu se film vrlo brzo i ugodno smjestio u zgradi Zorin doma, gdje su putujući kinematografi prikazivali filmove izmjenjujući se s glazbenim i dramskim priredbama. Ipak nije išlo bez kavane – u Centralu je otvoreno prvo stalno karlovačko kino, Royal Amerikan kinematograf. Vrlo dobra posjeta dovela je do otvaranja i drugog stalnog kina, Apolo u Zorin domu.

Usprkos velikom zanimanju publike, film se teško probijao u karlovački tisak. Kako navodi Jurilj, Lopašić, urednik Svjetla, u filmu nije vidio puno više od trivijalne zabave za široke mase. Ignorirao je film i više su ga zanimale druge, ozbiljnije teme. Narodni glas bile su prve karlovačke novine koje su u filmu prepoznale nešto više i važnije, često su pisale o filmskom programu te upravo u tom listu pronalazimo i rudimentarne začetke karlovačke filmske kritike.

Demokršćanski Karlovački glasnik prvi puta donosi mišljenje čitatelja i to upravo vezano uz film. Kad je Isidor Kršnjavi sa svojom Uranijom gostovao u Karlovcu s filmskim projekcijama koje bi obično pratila poučna predavanja, obični čitatelji i gledatelji dobili su priliku reći koju o onom što su gledali. Kako su to iskoristili? Neimenovani gledatelj u crtici iz Karlovačkog glasnika koju prenosi Jurilj ističe važnost i poučnost Uranije, ali zamjera previsoku cijenu ulaznice, neprihvatljivu radništvu kojem „u prvom redu pouke i treba.“ Bilo bi nepristojno i neumjesno dovoditi takvu kritiku s današnjim komentarima na internetu, ali ostaje činjenica da se u karlovačkim medijima mišljenje čitatelja prvi put pojavilo upravo zahvaljujući filmu.

Još ćete poneku sličnu crticu pronaći u Juriljevoj knjizi. Primjerice, kako to izgleda kad Lopašić vrijeđa političke suparnike nazivajući ih „reptilićima“. Kad se Rudolf Mosinger početkom 1914. godine svađa s protivnikom njegovog kina Apolo u Zorin domu, s podsmjehom ga oslovljava kao gospodina Diletanta. Iz današnje perspektive možda je najzabavnije kako su se reklamirali filmovi. Između ostalog, jako je važna bila metraža, odnosno kilometraža filma. Često se uz ime filma i glumce navodi i duljina filma, pri čemu je veća duljina sugerirala i veću kvalitetu filma. Zahvaljujući sličnim pričama, Juriljeva knjiga zanimljiva je i onima koje film ne zanima previše, ali žele saznati ponešto o povijesti Karlovca i gradskog žurnalizma.

Priča ove knjige staje puštanjem Edisona u rad 14. veljače 1920. godine. Hoće li, poput uspješnog filmskog pandana, i ova knjiga imati svoj nastavak? Ako, kao u filmskoj elipsi, preskočimo neki vremenski period, relativno je lako osmisliti naslov nastavka, dovoljno je tek zamijeniti poredak riječi u naslovu: „Film od Edisona do Zorin doma“. Kao u nekoj (lošoj?) filmskoj priči, na kraju smo se vratili na početak. Filmovi se opet prikazuju u Zorin domu. Kino Edison će 14. veljače proslaviti još jedan rođendan u mraku, ali ne onom dobrom mraku obasjanom jedino svjetlošću projektora.

Kako saznajemo iz ove poučne knjige, film, žurnalistika ili pluralizam imali su u Karlovcu, filmskim rječnikom rečeno, prošlost u tehnikoloru. Divno je imati bogatu i sadržajnu prošlost, ali bit će jako neugodno i posve negledljivo, ako nam se budućnost svede na dvije-tri nijanse sive.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest