Žikina kronika: Ja sam vlak što zgazit će te, mali

Na pomisao veselja koje u dječjem srcu izaziva pogled na silne i moćne vagonske konstrukcije Hrvatskih željeznica i ja se razveselim. Klincu nije važno što jedan od tih vlakova nema WC, što je drugome hrđa pojela krov, u trećemu ne radi grijanje, dok je u četvrtom ventil za regulaciju topline zaglavio i drži konstantu temperature od 40 stupnjeva – u njegovim očima vlakovi su najmoćnije mašine na svijetu, spremni da te u trenutku odvezu na drugi kraj svijeta, i dovoljno mu je da promatra kako dolaze i prolaze te beskrajno duge vagonske kompozicije, koje nas nepreglednim kilometrima tračnica spajaju s Barom, Atenom, Istambulom i Vladivostokom. „Pogledaj me, o, pogledaj me očima deteta!“

Autor: Livija Stanišić-Žika

Izlazim neku večer iz vlaka na željezničkom kolodvoru u Karlovcu i na peronu sretnem Suzi u pratnji dvoje djece. Ona i sinčić, zapravo, stoje; bebačica je još premalena i čvrsto spava u kolicima, blaženo sanjajući uljuljkana u sigurnost i toplinu svojih kolica, mirna u okrilju mamine brige i pažnje. „Otkud vi ovdje, čekate nekoga?“, pitam Suzanu. „Ma kakvi“, ona se nasmije, dok se malički bojažljivo skriva iza kolica pred pitanjima nepoznate tete. „Ovdje sam s njima kad ih treba na neko vrijeme zabaviti. On obožava vlakove“, pokaže glavom u pravcu sinčića kojemu samo coflek kape viri iza kolica. „A taman u ovo vrijeme, unutar dvadeset minuta prođu čak četiri vlaka – da ga samo vidiš, koja je to sreća i divljenje dok ih gleda kako prolaze!“.

Na pomisao veselja koje u dječjem srcu izaziva pogled na silne i moćne vagonske konstrukcije Hrvatskih željeznica i ja se razveselim. Klincu nije važno što jedan od tih vlakova nema WC, što je drugome hrđa pojela krov, u trećemu ne radi grijanje, dok je u četvrtom ventil za regulaciju topline zaglavio i drži konstantu temperature od 40 stupnjeva – u njegovim očima vlakovi su najmoćnije mašine na svijetu, spremni da te u trenutku odvezu na drugi kraj svijeta, i dovoljno mu je da promatra kako dolaze i prolaze te beskrajno duge vagonske kompozicije, koje nas nepreglednim kilometrima tračnica spajaju s Barom, Atenom, Istambulom i Vladivostokom. „Pogledaj me, o, pogledaj me očima deteta!“.

Voljela bih da su i meni oči kao u deteta dok budilica neumoljivo zvoni u pet sati, pa da mogu na vlakove, sramežljivi dolazak zore i dan koji se polako rastvara gledati iz tako svježe i nevine perspektive. Međutim, zavisnost o vlaku kao prijevoznom sredstvu rezultira posebnom vrstom stresa koji se redovito aktivira, ako vam je baš izuzetno važno da na odredište stignete na vrijeme. Hrvatske željeznice vrlo su fleksibilne u poimanju vremena, i u pravilu osjete nervozu – što vam se više žuri, veće su šanse da će nešto poći po krivu i da će vlak kasniti baš vama u inat. Postoji vozni red, dakako, ali bez riječi objašnjenja došao je i prošao trenutak kad su se šine već trebale potmulo zatresti pred dolaskom kompozicije. Ni najiskusniji Indijanac ne bi mogao, ma koliko dugo osluškivao, zaključiti kad, kvragu, više dolazi taj vlak iz smjera Moravice-Ogulin-Karlovac, za Zagreb. Obično se kakvih petnaestak minuta nakon inicijalno predviđenog vremena dolaska vlaka iz kolodvorskog zvučnika počne razlijegati krckanje. Zvuk je to na koji svi putnici s iščekivanjem i nadom podižu glavu, jer znaju da tridesetak sekundi krckanja služi kao uvertira za poruku o vlaku. Glas iz kutije velikodušno nam poklanja informaciju da će vlak kasniti 20 minuta u dolasku. Zašto, kako, pitanja su koja, ako se i postave, u pravilu ostaju neodgovorena. Među nervoznim i na posao kasnećim putnicima počinju se raspredati priče „pao je napon“, „iskočio je iz tračnica“, „netko se bacio“. Ane Karenjine našeg područja nisu, srećom, toliko aktivne u svom djelovanju, ali se iskusnijim putnicima s nekoliko godina staža ipak dogodilo da su dva ili tri puta svjedočili takvom mučnom i tužnom događaju. Ljudi k’o ljudi, nakon početnih nekoliko sekundi šoka, u mislima već razmišljaju kako će sigurno kasniti na posao, koje će isprike reći nadređenima, te hoće li im na šalteru službenica napisati ispričnicu koja će njihove navode i potvrditi. U ovom kontekstu ona starudija od Emilije Kokić: “Ja sam vlak što zgazit će te, mali, vatromet kakav nisi probao, ja sam vlak što zgazit će te, mali, zaboravit ćeš da si hodao” ne zvuči kao lakoglazbeni dance hitić, već kao morbidna i opominjuća sirena..

Naizust mogu nabrojati sve stanice od Karlovca do Zagreba u bilo koje doba dana i noći – Draganići, Lazina, Domagović, Jastrebarsko, Desinec, Mavračići, Horvati, Hrvatski Leskovac, Remetinec te, konačno, Zagreb – glavni kolodvor. Predviđenih 55 minuta trajanja putovanja često se oduži, a sam čin kupovanja karte ne znači nužno da kupuješ i pravo sjedenja. Prijevoz je zajamčen, duljina trajanja putovanja je nepoznanica, a sjedenje se ostvaruje po principu „tko prvi, nek’se udobno smjesti, jer ovi nakon tebe neće“. Pametni se studenti, utreniranih mozgova, uvijek najbrže prilagode pa posjedaju po svojim torbama ili zalegnu na stepenicama. Ostalim putnicima preostaje tiše ili glasnije negodovanje, a eventualnu pisanu žalbu mogu slobodno uputiti upravi vodovoda – slabe su šanse da će kao odgovor na nju dobiti išta više od slijeganja ramenima kojeg od skretničara. Prvi kupe u vagonu uvijek ima natpis „REZERVIRANO“, te služi valjda kao neki salon za odmor konduktera. Posebna ga je milina gledati kako zjapi prazan, zaključanih vrata, dok se putnički živalj natiskuje uz prozorska stakla u očajničkoj želji da se domogne koje molekule kisika. Ne postoji kritična masa koja bi spriječila revne konduktere u obavljanju njihovog posla, te se spretno provlače i probijaju preko zbijenih putnika dok cvikaju karte i skeniraju „pametne“ kartice. No, od ovakvih dana ipak su učestaliji oni u kojima gotovo svaka putnička guza grije barem po jedno sjedalo, a kupei se redom popunjavaju nakon svakog stajanja.

Prilikom jednog od bezbrojnih zaustavljanja, u selu Domagovići ulazi starija gospođa u vlak, a zatim i u kupe u kojem sjedim. Preostalo je još taman jedno mjesto, odmah do prozora. Gospođa krene skidati sa sebe bezbrojne šalove, marame i rubac s glave, naposljetku se liši i teškog kaputa, te tako rasterećena napokon u miru sjedne. Ostatak ekipe u kupeu po običaju drijema, a jedan lik bezuspješno pokušava čitati knjigu u mračnom kupeu. Mrak odgovara gotovo svima, i jedina osoba koja ima pravo na trenutak narušiti mir jutarnje vožnje je kondukter, koji žuri što prije provjeriti karte kako bi radničku klasu što prije ponovno prepustio njihovom drijemežu. Naša nova suputnica, po svemu sudeći, nema pametni telefon, nije ponijela knjigu, a ne vidim ni da drži klupko vune kako bi dokone ruke zabavila kakvim štrikom ili heklom. Naprotiv, pozorno i vrlo zainteresirano pogledava svoje suputnike, i kao da nas detaljno proučava. Dotad udubljena u neki podcast o porijeklu začina, u jednom trenutku primijetim kako mi dotična maše. Izvadim jednu slušalicu iz uha i čekam da vidim što treba. „Milo“, započne bakica, „jel’ znaš ti kade uvi vluak pride v Zagreb?“. Odgovaram gospođi da, ne bude li neobjašnjivih zaustavljanja putem, u Zagreb stižemo oko sedam i trideset. Uvijek mi je to zaustavljanje stres i razlika hoću li na posao stići deset minuta prije osam ili bogzna koliko nakon. „Fala ti, milo“, odgovori bakica te raširi usta u bešumni i bezubi osmjeh. Kimnem glavom i uzvratim joj sličnom gestom, no taman dok pokušavam vratiti slušku u uho, ona opet progovara: „A kulike je sad sati?“. Letimični pogled na ekran monitora pokazuje mi da je sedam, pa joj priopćim tu informaciju. „Fala sunce, babino“, odgovara ova simpatična starica, „ja idem doktorici za tlak. Ne morem se sama, muž mi je mrl pret eno dve let, pa je se na meni – i pajceke raniti, i kokoši otprti, i drva cepati…“. Slušam tako neko vrijeme sve o imanju koje je nekoć bilo gazdinstvo, a sad očito gospođinstvo. Jedan sin joj je u Švedskoj, dok drugi živi u istom selu, no slaba je korist od njega jer on vuče drva iz šume, ide u lov, i vozi kamion miješalicu pa ga po cijele dane nema doma, a kad je posjeti ostavi joj dvjesto kuna, premda bi njegova majka radije da joj priveže lozu, popravi vrata od kokošinjca i zamijeni štrik na vodokotliću. Nakon što sam dovoljno puta kimnula glavom, čini se da je zadovoljna, te se okreće dečku do vrata koji škilji u svoju knjigu. „A vi se učite?“, pita ga. Ne promiče mi to da njega persira makar je evidentno mlađi od mene, niti me to čudi – ’em je muškarac, ’em nosi naočale – što se nje tiče mogao bi jednog dana postati neurolog, a ona mu stići na stol u sali. Sad je na dečku red da odgovara i kima glavom, a ja napokon vraćam slušalicu u uho, umirena činjenicom da starica ima s kime ćaskati.

Upoznavanja i razgovori u vlaku gotovo da su pravilo, ali je važno napomenuti da se oko ovog pitanja putnici dijele u dva tabora. Jedni za brbljanje s poznatima i nepoznatima koriste svaku priliku, dok drugi prilično žestoko negoduju na bilo koji oblik ometanja jutarnjeg drijemeža. Nije rijetkost da osoba, odmah po sjedanju u kupe, navuče kapuljaču preko očiju, spusti glavu na rub naslona, te se, često uz slinjenje i dobru dozu hrkanja, prene tek kad ostali suputnici počnu ustajati pri dolasku na odredište. Jednom sam tako svjedočila razgovoru dviju časne sestre i još jednog putnika. Priznajem da sam ih bezočno prisluškivala, ta nemam često priliku ni vidjeti časne sestre, a kamoli slušati o čemu pričaju. Tračaju li ekipu iz samostana? Ide li im na živce šefica predstojnica? Kamo one uopće odlaze vlakom? Na moje razočaranje, razgovor se ticao sasvim običnih i dosadnih stvari – jedna je pričala o svom skorom odlasku na Trsat, gdje će pomoći u uređenju vrta, a druga je pričala o cijenama iznajmljivanja apartmana u Pakoštanima, gdje od turizma i rentijerstva živi njena obitelj. Nakratko se spomenulo ime generala Ante Gotovine, koji je, eto, ovoj časnoj bio školski. Potom je ispričala drugoj, a nehotice i meni, da su djeca Gotovina ostala rano bez majke koja je skočila da ih zaštiti od eksplozije na nekakvom gradilištu, te tako nažalost sama stradala. Ovo mi je bilo zanimljivo jer nisam dosad čula tu crticu, ali kako nisam ravnopravno sudjelovala u razgovoru nisam imala pravo ni postavljati pitanja. Palo mi je na pamet kako je Josipa Broza Tita spasio njegov pas Luks uhvativši u zube granatu koja je trebala pogoditi maršala, ali sam odmah pomislila i da nije primjereno o što mi se mota po umu/neumu, ali što mogu, kad su čudni putevi misleći. Časna, kao da je osjetila moje zanimanje, brzo odluči promijeniti temu, pa je razgovor tako skrenuo na temu rezidbe voćaka i rasprave koje je gnojivo najpogodnije upotrijebiti za prihranjivanje samostanskog bilja. Premda su dvije časne razgovarale tek šaptom (amaterski šuštavim, doduše) u jednom se trenu s drugog sjedala trznula jedna od suputnica, otvorila oči i prosiktala: „Dobro, hoćete se vi stišat’ više?“. Malo je reći da su časne ostale zabezeknute. U jednom sam trenu pomislila da će dohvatiti križ koji je svakoj visio na prsima, točno kod srca, i uperiti ga prema ovoj ljutoj spavačici uz zaziv: „Marš, Sotono!“. No, kako se ova u međuvremenu vratila svom drijemežu, časne su se zadovoljile time da je još neko vrijeme promatraju, da bi nakon nekoliko trenutaka pogledale jedna drugu – mlađa je napravila grimasu koja je vjerno oponašala reakciju razbuđene spavačice, na što joj je starija vratila krevelj i teatralno zakolutala očima, baš onako, od srca. Nastavile su svoje besjede, ovoga puta u pol šapta, a meni se svidjelo što su i časne ponekad nečasne. I pritom sam bila na njihovoj strani, jer, braćo i sestre, imamo pravo spavati u vlaku, ako nam se hoće, ali ne možemo zahtijevati od ostalih putnika da nijemo sjede kako bismo mogli nesmetano kunjati. Dobro da naša ljuta spavačica nije jučer bila u mom kupeu – dvije vesele srednjoškolke jutro su započele tako što su nam naglas s mobitela puštale neke pjesmuljke-poskočice, komentirajući usput kako je Aca Lukas star i ima bradu, ali da to samo pokazuje da su njegove pjesme, kao i on, „za sva vremena“. Uz svaku su pjesmu zatvorenih očiju skroz uživljeno pjevušile: „Tvoj sam terapeut i tvoj manijak, slab sam analgetik, ali bol sam jak. Između da budem ne znam ja ili sam ti sreća ili nesreća. Tvoje sam bogatstvo i tvoj bankrot sam alavi zelenaš i tvoj dužnik sam. Između da budem ne znam ja ili sam ti sreća ili nesreća?!“. Nema što, ova numera vrišti evergrin potencijalom.

Tko je preskočio doručak, morat će se strpjeti do prve pekare u Zagrebu, jer se u vlaku, dakako, ne može ništa pojesti ni popiti. Doduše, u ICN-vlakovima omogućena je kupovina rashlađenog pića, toplih napitaka, grickalica i sendviča, ali to je moguće samo na relaciji do Splita, s obzirom da isključivo ljudi koji putuju tim vlakom uspijevaju ogladnjeti. Zapravo je posljednji vlak u kojemu sam vidjela vagon-restoran bio onaj na relaciji Zagreb-Beograd, kad smo skupina nas sedmoro razigranih i nadobudnih studenata, putovali na neku konferenciju. Sjećam se da je kolega Filip bio toliko ushićen što se nalazi u pravom pravcatom vagon-restoranu, da je naručio baš Karađorđevu šniclu. S obzirom da još nismo bili prešli granicu, te da smo se tehnički nalazili u vlaku, a ne u vozu, morao se zadovoljiti običnom bečkom šniclom, koju je pojeo s upravo dirljivim žarom, halapljivo kao mu je ta šnicla posljednja večera. Ispostavilo se da ovo i nije bilo daleko od istine, s obzirom da je zaradio trovanje želuca zbog kojeg je veći dio puta, dok smo se mi zezali u kupeu i po hodnicima punim bekpekera, studenata i raje, proveo u nimalo dostojanstvenom čučanju i klečanju nad WC školjkom bez dna, iz koje prikupljeni materijali padaju ravno na tračnice.

Nastoji HŽ stimulirati vožnju vlakovima, pa vam tako daju da ukrcate ljubimce, bicikle, pa čak i automobile na za to predviđene vagone; tu su i spavaći vagoni za noćna putovanja te razne povlastice u vidu jeftinijih karata prema turističkim hit destinacijama kao što su Tuheljske toplice, ali i manifestacijama poput Karlovačkih dana piva ili Vinkovačkih jeseni. U našim se vlakovima gotovo sigurno nećete naspavati, za odlazak na WC trebat ćete nekoliko minuta ohrabrivanja kroz meditacije i afirmacije, a sjedenje je više privilegija, nego pravo. No, nesumnjivo ćete u jednom trenutku stići na odredište, a hoće li to biti na vrijeme ili ne, ovisi o tisućama faktora na koje ne možete utjecati. No, vlakom se ionako ne vozi da bi se stiglo, već stoga što samo u vlaku možete svjedočiti živopisnim ljudima i bizarnim događajima, nevjerojatnim propustima i često granično po život opasnim situacijama. No, vodite li se onom „journey is the destination“, vožnja vlakom postat će vam omiljen, a možda i jedini način na koji ćete ikad više htjeti putovati.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije