Otkako je prije pola godine pulski arhitekt Emil Jurcan, suvlasnik i zaposlenik Inženjerske zadruge za projektiranje, urbanizam i oblikovanje Praksa, izabran za predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata, o toj se organizaciji u općoj javnosti počelo više govoriti, jer se taj izbor poklopio s informacijama o vrlo lošem stanju financija ove krovne hrvatske udruge za arhitekturu. No, tim povodima je Jurcan, autor pulskih projekata rekonstrukcije Malog rimskog kazališta i sportske luke Delfin, te Palače Nomada u Splitu, ujedno iznosio i zanimljiva opažanja o svojoj struci, što je učinio i na Polkaviewu održanom u Knjižnici za mlade u Karlovcu u organizaciji Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac. Na samom početku razgovora je gost iz Pule, ljubljanski student rođen 1981. godine, koji je suosnivač Pulske grupe i grupe Temp, a od 2015. godine predsjednik Društva arhitekata Istre, izložio knjige i druge publikacije na stolu.
Što ste nam donijeli?
- Kartu neformalnih aktivnosti u Puli vezanih uz prostor. To smo radili 2007. godine. Označili smo gdje su se odvili prosvjedi građana vezano uz prostorna i komunalna pitanja, gdje su sadili stabla ne bi li spriječili izgradnju, gdje su uređivali staze, jer nisu bile asfaltirane, gdje su zauzimali prostore, a gdje su izbacivani iz prostora i tako dalje. Pula je imala urbanistički plan iz 1983. godine koji je bio na snazi do 2008. godine. Imala je, dakle, urbanistički plan koji se temeljio na društveno-političkom sustavu koji 17 godina nije postojao. Drugim riječima, nije imala urbanistički plan. Smatrali smo stoga da aktivnosti inicijativa i udruga građana više utječe na urbanizam nego što to čini prostorno-planska dokumentacija.
Zašto Pula toliko dugo od promjene sustava nije donijela novi urbanistički plan?
- Teško bih mogao opisati uzroke toga, jer tada nisam kao osnovnoškolac pratio što se s time zbivalo. Jedna od prvih odluka nakon osamostaljenja Hrvatske bila je da se ukida dotadašnja prostorno-planska dokumentacija. Tada se nova počela proizvoditi na novim osnovama, a taj proces je potrajao. Čini se logičnim da urbanizmu treba vremena da se postavi na novim društveno-političkim temeljima. U Puli je za to trebalo 17 godina. Crveni plan Pule koji sam donio je relativno poznat, no nije popularizirana publikacija na kojima se taj plan temelji, koja prikazuje analitički pregled povijesti pulskog urbanizma – raščlanili smo tu odnos urbanističkih planova i sam razvoj grada koji je bio jako zanimljiv u Puli. Taj grad je zanimljiv utoliko što često mijenja države i sustave – svaki plan je radila druga država s drugim društvenim i ideološkim osnovama. Prvi prostorni plan Pule je rađen 1900. godine u doba Austro-Ugarske kada je Pula bila glavna vojna luka tog carstva i taj plan je odraz imperijalizma na kojem se temeljio tadašnji sustav. Plan je usvojen dvije godine prije Prvog svjetskog rata. Nakon toga je grad pripao Kraljevini Italiji u kojoj je ubrzo uspostavljen fašizam koji je tek 1936. godine uspio proizvesti novi prostorni plan Pule, dakle grad je bio dvadesetak godina bez tog strateškog dokumenta. Plan rađen na fašističkim osnovama je bio na snazi tri godine. Nakon Drugog svjetskog rata Pula pripada Jugoslaviji i prvi plan se u toj državi i uređenju donosi tek 1963. godine, a rađen je na socijalističkim i samoupravnim osnovama. Stavljen je kao neuspješan van snage krajem 1970-ih, jer je ostvareno samo 80 posto predviđenog stambenog fonda, što je bilo poražavajuće za tadašnje kriterije. Napravljen je nov plan, taj iz 1983., koji već sadrži tržišne elemente i koji je bio na snazi do 1990-ih godina. Nakon toga je napravljen plan na kapitalističkim osnovama koji se orijentira uglavnom ka turizmu. Važno je, dakle, razgovarati dublje o proizvodnji grada. To možda nije analiza konkretnoga što se zbiva u gradu, ali jest bitnog, jer je nužno proizvesti kritički aparat.
Spomenuli ste proizvodnju grada. Možete li pojasniti o čemu se radi?
- Spomenuo sam proizvodnju kritičkog aparata putem kojeg bi se djelovalo u gradu, a proizvodnja grada je nešto prilično složeno.
Zvuči gordo.
- Slažem se.
Megalomanski?
- Ne bih se s time složio. Donio sam i esej o arhitekturi Györgya Lukácsa u kojem tvrdi da je arhitektura proizvodnja svijeta. Najviše se oslanjam na teorije Henrija Lefebvrea, koliko god bile danas upitne i/ili zastarjele. Bavio se pitanjem proizvodnje prostora i, pojednostavljeno kazano, iznio je tezu da svako društvo proizvodi svoj prostor, pa tako smo u Puli gledali kao različiti sustavi proizvode planove, a u biti ideje grada s obzirom da ti planovi nikada nisu primijenjeni, odnosno nisu zaživjeli. Važno je utvrditi kako se proizvodi ideja grada, jer može imati snažne posljedice za materijalnu proizvodnju. Možemo ući u vrlo složene rasprave i doći do jasnih barijera, ako sugeriramo materijalne intervencije u gradu koje ne korespondiraju s prevladavajućom idejom. Ako je ta ideja danas tržišno orijentirana, a treba nam za reprodukciju zajednice neki prostor koji nije sam po sebi održiv, doći ćemo do jako problematične rasprave o proizvodnji tog prostora, iako nam možda realno treba, ali idealistički nije u vladajućem sustavu ideje prostora i grada.
Može postojati utopijska ideja grada koja se sudara s prevladavajućim konceptom?
- Obje varijante koje sam sada naveo su utopijske. Tržišni model grada je podjednako utopičan kao i komunistički. Grad jest neka vrst totaliteta. Ne sastoji se samo od svoje fizičke strukture, nego se pod pojmom grada podrazumijevaju i društvene, ekonomske, ekološke, političke i ine strukture. Čim započinjemo pričati o gradu, onkraj smo realnih intervencija. Ako želimo odrediti što je Karlovac danas, već smo se deteritorijalizirali, u sferi smo utopije, ne baratamo s nekim kontekstom, nego s idejom…
S interpretacijom?
- Tako je, s time da se ta interpretacija poopćuje. Ne poznajem dobro karlovačku, ali poznajem pulsku situaciju. Ako netko kaže da je Pula bila vojni grad, to znači da je vojska određivala sve što se u tom gradu zbivalo. Ako se želi promijeniti paradigma, pa, recimo, odrediti Pulu kao turistički grad, taj turizam determinira sve ostalo. Drugim riječima, sva ostala namjena se mora opravdati u odnosu na turizam – to je paradigma koja određuje ideju tog grada.
Koliko vlasti razumiju Vaše stavove i promišljanja?
- Ovo o čemu pričamo su primarno politička pitanja, a ono čime se bave političari su primarno upravljačka pitanja. Lokalna samouprava reproducira upravljačke mehanizme nekog područja. Sustavi upravljanja mogu isključivo upravljati onime što jest, dakle nemaju mogućnost proizvodnje nečega novoga i samim time ne posjeduju mehanizme kojima bi političku ideju grada mogli pozicionirati.
Nema vizionara među političarima, nego su to uglavnom oni koji uzimaju postojeće stanje zdravo za gotovo?
- U tom diskursu je vizija jako opasan pojam. Dugogodišnji istarski župan Ivan Jakovčić smatra da je vrhunski vizionar. Vizionarstvo podrazumijeva individualnu prosvijetljenost, dok politika podrazumijeva javnost, odnosno našu kolektivnu uključenost u proizvodnju nečega što je prije ideja, program ili projekt nego vizija. Shvaćanje grada kao projekta – a čini mi se da se jedan seminar talijanskog arhitekta i teoretičara Piera Vittoria Aurelija zove baš „Grad kao projekt“ – podrazumijeva to da se politika, koja podrazumijeva javnost, vrati u proizvodnju grada.
Plodovi javnosti su manje kvalitetni od plodova izuzetnog pojedinca? Je li to problem demokracije?
- To može biti činjenica u odnosu na kvalitetu nekog rada, jer taj vizionar može proizvesti fantastično utopijsko djelo koje ne korespondira s realnošću, s vremenom i prostorom u kojemu je stvarano. Po Lukácsu je arhitektura svjetotvorna umjetnost. To uopće ne podrazumijeva vizionarstvo, nego to da je proizvodnja prostora odraz društvenog kolektiva ili zajednice u kojoj nastaje. Arhitektura ne može nastati kao kritika kolektiva koji ju je iznjedrio. Talijanski arhitekt Aldo Rossi je kazao da ne postoje opozicijske, nego samo vladajuće zgrade. Bez obzira je li problem u demokraciji ili nekom drugom sustavu, problem kojeg spominjemo je inherentan arhitekturi samoj po sebi. To je s jedne strane hendikep arhitekture i jako velik problem svim arhitektima koji stvaramo, a ne dijelimo stavove ove zajednice i uređenja.
Mislite na kapitalizam?
- Da, najopćenitije govoreći. Međutim, ako stvaram arhitekturu, stvaram je unutar kapitalističkih okvira, jer jedino tako može biti ostvarena, jer ne posjeduje kritički aparat koji bi upotrijebila na sustav koji ju stvara. Potencijal arhitekture koji iz toga proizlazi je taj što ne postoji niti jedna druga umjetnost koja snažnije izražava poredak.ž
Je li arhitektura umjetnost?
- Jest, primijenjena.
Tatjana Basar: Ili je umjetnost, ako ne odražava sustav u kojem nastaje?
- E, tu sad otvaramo polemiku. Legislativni proces koji arhitektonsko djelo prolazi da bi doživjelo realizaciju je neusporedivo s bilo kojom drugom vrstom stvaralaštva. Upravo zato što je toliko usko vezana uz sustav koji ju proizvodi, više od bilo koje druge umjetnosti odražava epohu, njezin spektar utjecaja je najdugotrajniji, bez obzira koliko arhitektura bila spora u ostvarenju. Nama i danas antički fenomeni proizvode prostor. Najveća snaga arhitekture je što ima mogućnost da nadiđe vrijeme u kojemu nastaje. Dakle, možemo arhitekturu proizvoditi na način da je vrlo usko vežemo uz prohtjeve reprodukcije prostora koji se danas nalažu, a možemo koristiti metode da proizvedemo prostor koji će nakon ove paradigme imati značaj.
Arhitektura je dugotrajnija od poretka za kojeg je vezana?
- Da.
Arhitektura ne emancipira? Poredak ostavlja tragove posredstvom arhitekture?
- Arhitektura ne oslobađa. Prije bi se moglo kazati da stvara okove. Niti jedna revolucija nije započela izgradnjom, nego rušenjem objekata kao simbola starog poretka.
Oktobarska revolucija je ipak iznjedrila avangardnu arhitekturu?
- Jest, no našli su primjenu u novom sustavu – te građevine i projekti nisu stvarani za carizma.
Ako je revolucija, koja je trajala, bila emancipatorna, nije li onda to bila i arhitektura koju je iznjedrila?
- Ona može biti odraz emancipatorske politike ili filozofije, no neće politika i filozofija biti odraz emancipatorske arhitekture, jer arhitektura slijedi. Međutim, iako nije emancipatorska, nije niti banalni odraz sustava koji ju proizvodi, odnosno da će taj sustav zauvijek u toj građevini biti fizički prisutan. U tome se vidi virtuoznost djelovanja arhitekture, u tome koliko može apstrahirati sustav koji ju proizvodi. Građevine koje su nastale u baroku zato da bi katolička protureformacija, dakle jedna vrlo konzervativna reakcija na protestantska zbivanja u Sjevernoj Europi, i barok kao agitpropovski stil toga, postavila svoj politički program u prostor, je proizvela eliptičan prostor koji nema jedan, nego dva fokusa i time stvara unutarnju dinamiku samog prostora koja se može doživjeti kretanjem – uvodi, dakle, kretanje i polaritet. Time se i danas bavimo i tome se posvećujemo bez da razmišljamo koji papa je to izgradio da bi suzbio protestantska previranja.
Što možemo naučiti o kapitalizmu iz arhitekture koju stvara?
- To je sustav koji se vrti oko robne razmjene. Arhitektura s jedne strane proizvodi kvadratne metre kojima se trguje. S druge strane, jednom kada je doživljena kao sredstvo razmjene, sudjeluje u tržištu koje nije teritorijalno. Kuća se može kupiti preko oglasa. Dakle, ta je građevina svedena na vizualno – bilo kakav taktilan ili zvučni element kapitalizmu nije zanimljiv u arhitekturi – ona se svodi na vizualnu komponentu. Ako je predstavljena kao dvodimenzionalna slika, nije niti dubina kao treća dimenzija relevantna. Arhitektura se u društvu spektakla uistinu svodi na sliku. Najjednostavnije je to objasnio arhitekt Kenneth Frampton koji je uzeo troškovnike i po postocima utvrđivao koliko koja vrsta radova ima udjela u građevinama – koliko se ulaže u zemljane radove, koliko u nosivi sustav, pregrade, pročelja i tako dalje. Zaključio je da je početkom 20. stoljeća udio troškova fasade iznosio oko deset posto od ukupne investicije u građevinu, a 1980-ih više od 60 posto – arhitektura se postepeno i sve više svodi na svoju ovojnicu, jer vizualno predstavlja tu robu, to je pakovanje.
Je li moguće iole iskazati kritičnost prema poretku posredstvom arhitekture?
- Najviše što ona kao izgrađeni okoliš može napraviti je da se ne odnosi, dakle da ne progovara, jer bi onda djelovala afirmativno. U arhitekturi se na estetskom planu može pokušati ne predstavljati, dakle ogoliti tu arhitekturu na neke svoje autonomne zakonitosti, da je ravnodušna prema namjerama koji je proizvode. To su ćorava posla, jer se ne postiže ništa naročito, no daleko je veća emancipatorska, kritička i politička mogućnost s jedne strane na teoretskoj razini opisati te odnose i svrstati proizvodnju prostora u paradigmu u kojoj nastaje, kritički se prema tome odnositi, a s druge vratiti raspravu na političku ideju grada i proizvodnje prostora – od političke ideje grada do proizvodnje arhitekture je velik put.
Zanemaruju li arhitekti teoriju?
- Zanemaruju. Frampton iznosi i podatke o smanjenju broja sati teoretskih predmeta na studijima arhitekture te o povećanju satnice tehničkih predmeta i menadžmenta. Današnjem sustavu treba netko tko će upravljati protuslovljima…
…a ne Lukács?
- Nikako ne Lukács, kojemu su nedavno srušili spomenik u Budimpešti.
Jeste li komunist?
- Nisam.
Jeste li marksist?
- Možda jesam, no i Karl Marx je rekao da nije marksist. Jednostavno sam arhitekt.
Političare u Karlovcu ne zanimaju arhitektura i urbanizam, što je apsurdno s obzirom na to da arhitektura, kako ste naveli, proizvodi grad. Je li to slučaj i u Puli?
- Jest, i vrlo je zanimljiv. Moj sugrađanin dizajner svjetla Dean Skira je u Puli jako popularan. Većina javnih intervencija u gradskom prostoru kojima se gradska vlast ponosi jesu svjetlosne. Dizajn svjetla je neusporedivo jeftiniji od izgradnje bilo kakve građevine, a više djeluje na osjetila i sudjeluje u proizvodnji spektakla. Jasno mi je da nekoga tko se bavi menadžmentom ne zanima urbanizam koji se bavi političkom idejom grada. No, ako imaš mogućnost uvoza led lampi iz Kine po vrlo povoljnoj cijeni, novac koji bi utrošio na izgradnju jedne javne građevine s kojom će tvoj mandat biti obilježen možeš uložiti u to da četiri mandata stvaraš vizualne efekte po gradu. Čini mi se da su time arhitektura i urbanizam nepotrebni vladajućima. Ništa od toga nije potrebno u predstavljanju njihovih načela upravljanja, što je uzbudljivo, jer se u tome krije i kriza same struke koja se često žali da je nepriznata i da je izgubila autoritet koji je posjedovala, a to je tako jer nije više potrebna u reprodukciji vladanja kao što je to bilo u planskoj proizvodnji društva. Pritom ne mislim samo na Jugoslaviju i realni socijalizam, nego i na bilo koju državu blagostanja, jer se svaka temelji na istim načelima od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1970-ih, a to je da država reproducira društvo, pretežito posredstvom proizvodnje prostora. Arhitekt i urbanist je bio glavni alat kojim se mogao način vladanja očitovati.
Zašto je to tako u državi blagostanja?
- Zato jer je njen sustav temeljen na tome da se proizvodnjom društva ostvaruje zatvoreni ekonomski planski ciklus – industrijom proizvodiš industrijske radnike, a da bi to učinio, proizvodiš stanove, škole, vrtiće i ostalo kako bi mogao nastaviti proizvoditi i imati potrošače. Tako je država blagostanja funkcionirala dok se nije 1970-ih rasula. S obzirom da takve cirkulacije danas nema, nema niti potrebe za takvim urbanizmom.
Koje su perspektive?
- Ne znam.
Luka Lipšinić: Bi li imalo smisla arhitektonske teme ubaciti u školski program sada s reformom obrazovanja? DAGG provodi arhitektonske radionice s djecom.
- Nema smisla reducirati broj sati na studijama, a uvoditi u škole. Imamo društva arhitekata kao subjekte unutar civilnog društva, one koji nisu dio tržišnog sustava niti državnog, nego su iz društveno-kulturne domene – upravo se kroz njih treba angažirati i razviti kritički aparat i povezivati kritičku teoriju prostora povezuje sa subjektima koji su najvažniji za nadilaženje te paradigme. Utoliko mi je bilo važno predavanje španjolskog arhitekta Joséa Péreza de Lame za mojih studija koji je opisivao avangardne arhitekte 1920-ih godina u kontekstu koji na studiju nismo dotaknuli – kako su tadašnji arhitekti stvarali savezništva sa subjektima onog vremena kao što su bili sindikati, klubovi radnika, građana, neke znanstvene ustanove i slično. Tada su arhitekti otpilili akademske krugove kao zastarjele i počeli stvarati savezništva unutar miljea koji je bio aktivan. U vajmarskoj Njemačkoj su tako nastale i stambene zgrade i bolnice i ostale građevine koje gledamo kao pionire moderne s horizontalnim prozorima ili ravnim krovovima.
Denis Mikšić: Uspjeli ste u Puli ući u veliki napušteni vojni prostor. Kakva je s time situacija deset godina kasnije?
- Pulska grupa arhitekata se uključila u Građansku inicijativu „Volim Pulu“ u kojoj su sudjelovale različite udruge – ekolozi, povjesničari, biolozi, sociolozi i drugi. Primarni interes je bio da se vojne zone u Puli otvore i stave u funkciju građana, odnosno da građani sudjeluju u prenamjeni vojarni. Arhitekti smo jako brzo zatomili projektiranje prostora kao klasični alat i ušli u širu sudioničku priču koja je vršila u biti politički pritisak da te vojne zone ne budu u prostornom planu upisane kao marine, golfski tereni i apartmani, nego da se predvidi mnogo kompleksnija namjena otvorena građanima.
Može li se ulagati u golfske terene bez da to izazove otpore „boraca za javno dobro“?
- Arhitekti su vrlo pragmatični i vični trgovini, pa smo predlagali Gradu Puli da predviđeni golfski teren izmjesti, jer je zamišljen na poluotoku koji je 200 godina bio u vojnoj funkciji, pa nitko nije tamo intervenirao i razvio je uslijed toga svoj endemski ekološki sustav. Žele uraditi greenfield investicije, kako to nazivaju, u krajoliku koji ima svoje vrlo mjerljive kvalitete i koje je dovoljno atraktivno bez golfskog terena. Predlagali smo da se izmjesti na područje na kojemu bi uistinu predstavljao dodatnu vrijednost, a to je u blizini aerodroma i autoceste gdje su napušteni kamenolomi, a to bi bila brownfield investicija, jer bi se kultivirao devastirani pejzaž, a i pristupačniji je za turiste. No, smijali su se našim idejama, jer brownfield investicija podrazumijeva istinsku investiciju, a ne da se samo nakalemiš.
Koje endemsko bilje raste na Srđu, pa da se tamo opstruira izgradnja golfskog terena?
- Ne znam.
Jeste li upoznati sa slučajem projekta „Golf na Srđu“ i argumentacijom onih koji mu se protive?
- Zanimljiva mi je argumentacija koja nadilazi samu ekologiju, prisutna je bila i na Muzilu, a to je u Puli mjesto na najvišoj nadmorskoj visini. Zato je ta lokacija bila pogodna da se na njoj smjesti namjena najveće ekonomske vrijednosti, a isto je bilo u Dubrovniku – cijeli grad je na pladnju, i upravo je to zanimljivo da se smjesti jedan takav kompleks. Najvišu točku grada nadzire vladar i sada već prelazimo na vrlo simboličku i subjektivnu razinu kapitalizma koji više nema veze s trgovinom, nego dominacijom. U Puli je, primjerice, plan – a postoji i studija kolega iz Studija za arhitekturu i urbanizam 3LHD – da na najvišem mjestu u gradu bude golf-kuća. Što bi trebala biti najviša točka u gradu? Što bi ona simbolizira? Na najvišoj točki u Barceloni je muzej žrtava frankističkog režima, i to je nešto što im je po hijerarhiji vrijednosti najvažnije.
Svi gradovi na svijetu na svojoj najvišoj točki imaju nešto simbolično što odražava najvišu vrijednost mjesta?
- To je vrlo često slučaj.
Ne stoji li nerijetko iza protivljenja golfskim terenima teško razumljivi otpor razvoju?
- Što je razvoj? Tražim da razvoj doprinese. Ako smanjuje vrijednost nekog prostora, protivim mu se.
Ulagač Tomislav Horvatinčić kaže da je na Cvjetnom trgu u Zagrebu od štakornjaka napravio šoping centar.
- Ako bi od štakornjaka napravili golfsko igralište ili šoping centar, ne bih imao ništa protiv toga.
Dobro je ono što je Horvatinčić uradio na Cvjetnom trgu?
- Ne znam je li taj prostor prije bio štakornjak. Razvoj podrazumijeva dodavanje vrijednosti.
Denis Mikšić: Nasuprot Brijunima se rađaju slične ideje. U kojoj je to fazi?
- Za razliku od neke druge koja podrazumijeva privatni kapital koji vrši pritisak, u Puli to radi država koja već petnaest godina raspisuje natječaje i traži ponude za prodaju ili koncesiju na tom području i nitko im se ne javlja. Za tog razdoblja ministarstva i vlade razvijaju strateški plan, no ne nailaze na odaziv, iako rade za tržište. Ništa im od toga nije poljuljalo vjeru u te planove. Kao aktivisti lijevog profila smo objašnjavali vlasti da bi trebala deregulirati svoje mehanizme, što je apsurdna situacija.
Zašto?
- Zato što su oni u državi deklarirani liberali. Pokojni kolega Matija Salaj je još radio planove za te zone. Izrazito liberalna vlada Ive Sanadera radi koncepciju kao da smo u 1973. godini, a onda se čudi zašto to ne uspijeva.
Pazite li da aktivizam ne ugrozi Vašu stručnost?
- Aktivizam smatram inherentnim stručnoj etici. Jako je zanimljivo da u sustavu koji arhitekte i urbaniste za reprezentaciju ne treba stručna etika na kojoj se temeljio nekadašnji autoritet struke postaje kontrakultura i aktivizam. Ista etika koja je nekada služila gradovima, taj humanizam, to je danas kontrakulturalano.
Miroslav Katić: Zašto arhitekti često rade spomenike svome liku i djelu, a pritom zanemaruju funkcionalnost i korisnike usluga? Primjerice, u zgradi Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, dograđenom dijelu, postoje prozori koji se ne mogu otvoriti i oprati. Je li u ovom slučaju estetika nauštrb funkcionalnosti?
- Razdvajanje čovjeka i materije, fizičkog oblika same arhitekture, predstavlja tendenciju današnjeg društva. S jedne strane su argumenti za to higijenski, jer se, primjerice, vrata automatski otvaraju i zatvaraju, pa ne dodirujemo kvake i time ne razmjenjujemo bolesti. Kontrolirana klimatizacija je mnogo sigurnija od stalnog otvaranja prozora isto tako. Distanca tijela i arhitekture je nešto što je inherentno našem društvu, pa je to vrlo funkcionalno, što je problematično. Zgrada se kao roba mora isticati, pa se ovojnicom mora istaknuti. Na vizualnom aspektu arhitekture je diktat različitosti vrlo prisutan, pa se najviše danas razvijaju materijali za pročelja. Istovremeno, koliko god ta roba mora biti različita, mora biti normirana na način da je protuklizna, sigurna, da se nitko neće ozlijediti i slično. Prostor korištenja, dakle, mora biti unificiran. Kao što se razvijaju materijali za fasade, tako se razvijaju i sigurnosni normativi. Od arhitekture se očekuje da bude vizualno različita, ali prostorno jednaka. Klima-sustavi stvaraju ambijent idealne temperature zraka, pa očekuješ da temperatura prostora bude jednaka bez obzira bio u Skandinaviji ili u tropskim krajevima – ne želiš platiti kontekstualnu, klimatsku ili ambijentalnu razliku. Arhitektura shvaćena kao roba mora biti distancirana od tijela, unificirana u prostoru i šarolika u izražajnosti, slično kao i liberalna politika kulture različitosti.
Nerijetko se spominju veliki hotelski kompleksi iz socijalističkog razdoblja kao nešto što treba spasiti od propadanja. Mogu li se uopće prevrednovati i staviti u novu funkciju ili jednostavno treba pustiti da sve propadne, jer nemamo sve tragove niti nekih od prijašnjih civilizacija?
- Tako je. Ne mora sve biti arhitektura, nešto može biti i arheologija. Neke stvari su i ljepše kao arheologija. Arhitektura podrazumijeva utilitarnost, a arheologija ne, nego samo relikt neke epohe. Je li nam 1960-ih i 1970-ih tvornica bila paradigma prostora? Je li nam fabrika bila ideal putem kojeg smo proizvodili sve druge prostore? Jesmo li škole, hotele i stanove gradili zamišljajući tvornicu? Pogotovo u raspravi o tome sa zagrebačkim kolegama dolazim u probleme. Kada govorimo o socijalističkim hotelskim kompleksima, možda uistinu ne govorimo o funkcionalizmu, nego primjenjujemo estetske kriterije. Ako je arhitektura zbilja bila funkcionalistička, a funkcije su različite, zašto je škola ista kao hotel, ista kao crkva i tako dalje? Vrlo slična tipologija i jednaka estetika se primjenjivala u svim tim modelima. Koja je naša današnja zamjena za fabriku? Koja je naša paradigma koju pokušavamo primijeniti u ostalim arhitektonskim zdanjima.
Što ste dokučili?
- S jedne strane imamo ikone, arhitekturu svedenu na trodimenzionalni logotip koja je vrlo dominantna, a s druge nađe se na terenu na kojemu je jako nesigurna, i ta se nesigurnost izražava u pokušaju mimikrije – ta arhitektura, svjesna da ne može ništa izreći, prikrije se. Jako dobar primjer mimikrije je zgrada slatkovodnog akvarija u Karlovcu – to je arhitektura koja se sakriva i to joj odgovara više nego da izreče stav.
Luka Lipšinić: Inicijalna ideja je bila da se akvarijem spasi neizgrađeni autokamp na toj lokaciji. Vlast je htjela nedovršene objekte staviti u funkciju. No, došao je stari arhitekt koji je rekao da to treba staviti pod zemlju i da se spasi pogled, okoliš.
- S jedne strane Korane je arhitektura koja se ništa ne usuđuje ništa kazati, pa se ukopava, a s druge je objekt nikao na mjestu nekadašnjeg Hotela „Korana“ koji ima što za kazati. Tko je pobijedio? S koje strane Korane je ljepše?
Najljepše je u Korani.
- Sjetim se u takvim situacijama književnika Guyja de Maupassanta, velikog protivnika izgradnje Eiffelovog tornja u Parizu. Podigao je veliku kampanju protiv tog, kako je smatrao, ružnog objekta koji strši i koji je grozan. Kada je toranj izgrađen, novinari su pronašli Maupassanta kako gore ruča. „Ovo je jedino mjesto odakle se ne vidi“, odgovorio je na pitanje zašto je svakog dana u tornju. Dakle, možda je bolje u Lani Korani popiti kavu, nego otići u akvarij.
Koliko iznosi ukupan dug UAH-a?
- Kada sam u srpnju stupio na dužnost iznosio je 500.000 kuna, a sada iznosi 350.000. Kao i u drugim situacijama, dugovanja i financijsko stanje je posljedica, a ne uzrok.
Kako je nastao dug?
- Rastao je nakon kraha tržišta nekretnina i građevinskog sektora 2008. i 2010. godine, a usporedno s time je smanjen broj arhitektonskih natječaja koje su lokalne samouprave provodile. Dakle, dva ključna izvora prihoda Društva – provedba arhitektonskih natječaja i sponzorstva tvrtki – su naglo presahnuli. Uzrok tome vidim u tome što rukovodstvo nije iz te paradigme uspjelo izaći, a to nije niti lako. Ako su to arhitekti koji su doživjeli uzlet na najplodnijem ciklusu nekretnina u povijesti Hrvatske, razlikuju se od ostalih. Ako i dijelimo ciljeve, pričamo drugim jezikom. Netko tko je doživio svoje profesionalno formiranje na vrhuncu ciklusa kada su se svi diskurzivni alati usmjerili na izgradnju koje nije nedostajalo. Naraštaj arhitekata koji, pogotovo na jadranskoj obali, vode društva arhitekata, dakle generacija koja je dvije ili tri godine tražila posao nakon završetka studija, je razvila drugačije stavove od pripadnika one generacija koja je stasala na izgradnji mnoštva vrlo složenih i zanimljivih građevina, jer se radi o različitim kontekstima. Oni koji su danas angažirani u različitim arhitektonskim društvima su mahom oni koji su profesionalni angažman doživjeli unutar krize. Jasno im je kao je do nje došlo, što je prouzročila i kako se unutar nje postaviti. Oni koji takva iskustva nemaju, nisu se snašli na vrijeme. Nastavili su producirati revijalne izložbe, velike kataloge… Pokušavali su zadržati kredibilitet arhitekture u zajednici, što je zahtijevalo financijske izdatke koje primanja nisu poduprla. Moguće je da ćemo kroz godinu ili dvije pokriti i ostatak dugovanja. Puno je veći problem postaviti paradigmu koja će odgovarati ovom trenutku. Ako je paradigma 2008. doživjela krah, nije proizvela novu. Veseli me – a zato sam se i angažirao – što zajedno, sa svim društvima – ima ih 11 – koristimo snagu i energiju da postavimo tu novu paradigmu.
Kakav je odnos UAH-e i Hrvatske komore arhitekata?
- Već sam dvije ili tri godine predsjednik Društva arhitekata Istre, pa sam o tome raspravljao s kolegama. Društvo vidim kao mjesto razvoja kritičkog aparata, društvenog angažmana, savezništva s ostalim civilnim akterima, a sve u cilju stvaranja nove paradigme, odgovora na pitanje što arhitektura danas znači. Društvo arhitekata ne bi smjelo štititi interes arhitekata, nego interes arhitekture i prostora. Komora je naš ceh koji štiti naš stručni interes. Jesu li podudarni interesi arhitekata i arhitekture? Neki istarski arhitekti nisu htjeli platiti članarinu društvu, jer su smatrali da ono ne štiti njihov interes. Odgovorio sam im da je komora tu da zaštititi njihov poslovni interes, a da je uloga društva da štiti arhitekturu i da je ono klub ljubitelja arhitekture.
Zašto radite u zadruzi, a ne u klasičnom projektnom birou, privatnoj tvrtki?
- Zadruga je ekonomski subjekt, trgovačko društvo, čiji su vlasnici njezini članovi. Nas 12 smo zaposlenici i vlasnici. Zajednički odlučujemo čime se zadruga bavi i na što se novac troši. To podrazumijeva da, kao što nema jednog ili više vlasnika, nema niti direktora, nego upravitelja koji ima mandat nakon čijeg isteka se određuje novi upravitelj. Dakle, uvodimo demokraciju u ekonomsku domenu. Iako je naš politički sustav demokratski, u ekonomiji je isti princip još iz feudalizma.
Zašto ste odabrali rad u zadruzi – da li više zarađujete, lakše pronalazite poslove, bolje radite
- Bolje radimo, jer nemamo podjelu na šefove i radnike, vlasnike i zaposlenike, nego smo kolektiv, ravnopravni članovi koji održavaju zasjedanja skupštine i raspravne mehanizme. Projekte ne predstavljamo kao projekte zadruge, nego konkretnih projektanata. Zadruga se ne ističe kao brend, nego je to skrivena logistika i infrastruktura koja nam omogućava da djelujemo. Nas četiri ili pet je htjelo otvoriti ured, no dogovorili smo se da otvorimo zajednički, pa da dijelimo računovodstvo, printer, prostor i drugo, iako ne dijelimo estetska načela i pogled na svijet. Zato i njegujemo to da se unutar nje i na oblikovnom planu razvija raznolikost. Svatko projektira na svoj način, a svi smo u istom pravnom tijelu.
