Loncu poklopac: Što znači da smo provincija?

Svatko tko se želi baviti karakterom Karlovca kao zajednice, mogućnošću promjene i vlastitom ulogom u svemu tome, odnosno svatko tko želi tražiti odgovor na pitanje je li Karlovac zatvorena učmala provincija/kasaba/palanka bez perspektive za razvoj sukladno potencijalima, neka tu avanturu počne s dva pitanja. Prvo, zašto Laibach, koji je već svirao u Pjongjangu, nikada nije svirao Karlovcu. Drugo, zašto je Damir Mandić gradonačelnik. Važno je ipak to učiniti sa sviješću da se ta pitanja postavljaju u svojstvu provincijalca. Prigrlimo provinciju oko sebe i u sebi – kako nas poučava Andrić – i već smo manje provincijalni, a time i sposobniji za promjenu koja se nikada neće dogoditi

Autor: Marin Bakić

„S obzirom da svakom središtu prijeti provincijalizam, pošteno je reći da je Karlovac u svojoj prošlosti uvijek imao više ili manje provincijalnih ‘snaga’. Problem je u tome, to uporno tvrdim, što je u posljednje vrijeme, na bitnim pozicijama, provincijalizacija dominanta. Za provincijalizam, ili za gubitak urbaniteta odgovorni su oni koji su plaćeni za to da svoj posao rade dobro, a to ne čine. Točno je, unatrag nekoliko desetljeća Karlovac je bio manje provincijalan, ako hoćete bio je više urban, nego danas. Njime su upravljali ljudi koji su imali više ‘nerva’ za grad, koji su znali bez straha komunicirati s drugima koji su od njih više znali“, kazao je u diktafon Željka Vesića, novinara Karlovačkog lista, početkom 2001. godine Radovan Radovinović, karlovački kulturni pregalac, nakladnik, publicist.

Nekidan se na TV4r povela rasprava o tome je li Karlovac provincija, pa se, između ostalog, ustvrdilo, da jest, ali zato što to Zagreb tako želi, što je točno utoliko što Zagreb želi biti središte, ali inače ne može biti dalje od istine, jer Karlovac sam kroji vlastitu sudbinu i niti jedan drugi grad nije kriv za njegove nedaće. Teško da ćemo na ovome mjestu razbistriti pojmovno zamućenu vodu, ali možemo barem pokušati se pozabaviti pitanjem je li Karlovac provincija i što to, pobogu, znači.

U odnosu na središte, a to je Zagreb, Karlovac je nesumnjivo provincija, kao što je Zagreb u odnosu već na München, koji je malo veći po broju stanovnika, ako ne i manju Ljubljanu, ali što je loše u životu izvan središta i zašto bismo se sramili toga da smo provincijalci? Naravno, provincija nije jednoznačan izraz, pa se sada upuštamo u mlaćenje prazne slame kako bismo – ne fingirajući nikakav teoretski diskurs – ušićarili loveći u mutnom neke odgovore.

Stvar je jasna – sve prednosti života u maloj sredini ujedno su i naplata. Primjerice, divna činjenica da se međusobno poznajemo je ujedno ponekad i grozna, jer ne možeš izbjeći one koje želiš izbjeći, a i privatnost je ugroženija nego u većim sredinama, ali je zato prisnost izraženija. U malim sredinama vlada egalitarizam – ovdje su nobelovac i klošar jednaki, što je divno i grozno u isto vrijeme. U malim sredinama svi moramo biti u ravnovjesju ili, riječima filmskog redatelja Emira Kusturice, čim radiš kuću na dva kata, dva zgubidana s benzinske pumpe te promatraju i komentiraju: „Pranje para“, no, ako bi samo malo propao, pozvali bi te da im se pridružiš i kazali: „Sjed’, bolan, ‘vamo, da se dogovorimo“. Poznat je onaj princip „skratiti-za-glavu“ svakoga tko se malo istakne. To čvrsto demokratsko načelo je predivno na jednoj strani medalje, na drugoj ruši sve kriterije koji motiviraju za i na napredak. „Provincija je diktatura neambiciozne većine, pa je po definiciji demokratska i napredna, okrenuta masi. Istodobno je, međutim, netrpeljiva prema svemu što se ne uklapa u standarde prosječnosti, to jest većine, te se prema iznimkama odnosi krajnje neprijateljski“, zapisala je književnica Irena Lukšić koja je, živeći u Dugoj Resi, dokazala da se iz geografske provincije može uspjeti na nacionalnom planu, pa i šire od toga, a posebice sada kada su informacije i znanje svima jednako dostupni.

Hrvatska je provincija u lošem smislu te riječi, jer desetljećima u nekim stvarima zaostaje za Zapadom. Navodno hrvatska sveučilišta ne kotiraju dobro na svjetskim ljestvicama, no – zanemarimo sada pitanja kako se ta rangiranja provode i na kojim vrijednostima se temelje – pitanje je tko brani studentima da slušaju predavanja s, po tim istraživanjima, najboljih fakulteta na svijetu. Dostupnost građe u svim medijima nikada nije bila veća. Ako netko želi slušati predavanja vrhunskih znanstvenika na temu, primjerice, kvantne fizike, najlakše mu je to potražiti na Youtubeu, nalazio se ispred spomenika banu Josipu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu, usred Berlina ili u Tounju. Tounjcima i Parižanima je sve što Internet nudi jednako dostupno, jedino što u Tounju ne postoji Louvre.

Znamo da „svi veliki ljudi dolaze iz provincije“, kako glasi fraza, ali znamo i da često provincijalci nadrapaju u velikom gradu, kao što je u pjesmi Elvisa J. Kurtovića saznao i provincijalni homoseksualac koji je otišao u veću i slobodniju sredinu „da nađe sebi slična bića“ koja su ga, ipak, u toj homofobnoj pjesmi tako silovali da su mu „na hitnoj krpali šupak“. Kantri glazba je puna pjesama onih koji pate za svojim rodnim krajem dok šljakaju na tvorničkim trakama u, primjerice, Detroitu. Provincijalna homogenost može biti i okrutna prema onima koji imaju aspiracije da joj se otrgnu upravo zato što provincija traži unisonost u pogledima. I. Lukšić primjećuje još jednu osobitost provincije – izrazito uvažavanje praktičnog rada u odnosu na nepraktičan, više se cijeni imati dobar zanat, a jedva da se cijeni, ako je netko, primjerice, profesor filozofije. Još jednu zanimljivost I. Lukšić detektira, a to je isticanje posebnosti, posebice kroz jezik, no to ne mora biti samo odlika provincije. Primjerice, vođa demokrata u američkom Senatu Chuck Schumer i američki predsjednik republikanac Donald Trump su uspjeli postići dogovor, kažu analitičari, jer obojica “pričaju New York (talk New York)”, drugim riječima obojica su iz New Yorka i kao takvi gaje poseban njujorški način međusobnog ophođenja, pa se lakše sporazumiju i dogovore, a nema većeg središta na svijetu od grada u kojemu je sjedište Organizacije Ujedinjenih naroda. Dakle, ako ne živiš u New Yorku, sasvim je svejedno gdje živiš, jer ne možeš izbjeći provinciju. S obzirom na to da je mimo New Yorka sve provincija, provincija je u lošem smislu uistinu, kako zaključuje I. Lukšić, prvenstveno u ljudskim glavama. No, masa takvih ljudskih glava čini lokalnu zajednicu od koje se valja otrgnuti, ako se želi razlikovati ili pak je prigrliti i prihvatiti s ironijom, odnosno autoironijom, da bi se ipak ostalo samosvojan. Najveći bi provincijalci u pežorativnom smislu pak mogli biti oni koji živeći u velikom gradu taje da dolaze iz provincije. Ima i onih koji se stalno žale da u njihovom provincijalnom gradu nema nikakvih sadržaja, a sami ne žele učiniti ništa da se to promijeni. Ili pak oni koji bi živjeli u Zagrebu, jer tamo ima kazališta i kina, ali, kada se u Zagreb presele, baš i ne odlaze na kulturna događanja. No, dobro, vrijedi imati i mogućnost.

Malo je onih koji su Karlovcu podarili literarne spomenike kao novinar i publicist Danko Plevnik. Međutim, čaršija to ne honorira, barem ne onoliko koliko iznosi stvarna vrijednost tog opusa, jer nju za to u biti nije briga. Te Plevnikove knjige nisu ništa u usporedbi s popravljenim vodokotlićem. Kada su pitali Plevnika, koji se od neprihvaćanja i svođenja na čaršijsku mjeru već refleksno brani onime što mnogi prepoznaju kao samohvala, zašto je ostao u Karlovcu, obrazložio je to Stokholmskim sindromom. No, istinski zaljubljenici u provinciju kao što su Plevnik ili Miljenko Smoje su upravo u takvom kontekstu načinili, na temu tih provincijalnih zajednica, djela koja su nadmašila provincijalne okvire i, ako već ne od provincija učinile veća središta, a ono barem stvorila iluziju da je tako. Plevnik i Smoje su elitizirali spram elita nepovjerljive čaršije, oni su prihvatili princip ravnopravnosti i od pripadnika provincijalnog egalitarnog građanstva ili malograđanstva napravili veličine. Slično je napravio i Željko Malnar koji je temeljem priče o perifernom zagrebačkom kvartu napravio televizijski fenomen svjetskog značaja.

„Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas ‘vapijućeg u pustinji’. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta. Kao što je o tome napisao Radomir Konstantinović: ‘Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje“, kaže Stanko Andrić, no, iako je možda u pravu, što ćemo s takvim stavom – što god radio na tome da od svoje sredine učiniš manju provinciju, radiš na provincijalizaciji i jedino ti preostaje ili se predati tome ili sjesti u autobus i zaputiti se ka nekom središtu?

„Već se neko vrijeme uzgred bavim skiciranjem stanovite tipologije intelektualaca u provinciji. Zajedničko je svim tim tipovima da im je vlastita provincijalnost nekakav problem i tegoba, s kojom se kad-tad suoče, bilo dok žive u samoj svojoj provinciji ili kad nakratko napuštaju njezin prisni teritorij. Moglo bi se reći da zbog tih ‘kompleksa’ oni i nisu istinski provincijalci. Osim ako bit provincijalnosti nije baš u tome da vas vlastita provincijalnost nekako tišti i muči, u tom neprihvaćanju i odbijanju sebe sama“, veli Andrić.

„U suprotnom bi se moglo proglasiti da jedino pravi provincijalac nema problema sa svojim provincijalizmom. Tu kao da postoji paradoks: istinski provincijalac možda uopće nije provincijalan. Jer, čini se, biti istinski provincijalac za većinu je provincijalaca nedostižan ideal“, poentira Andrić.

Nakon ovog izvođenja je teško ne defetistički pokleknuti. Prilično je to razoružavajući stav za sve one koji se po provincijama bore za barem mrvu napretka. No, ta borba može biti unaprijed uzaludna – ne vodi se prvenstveno radi razvoja grada i sugrađana, nego zbog sebe, da se – ivančićevskim rječnikom – ogradi od stvarnosti ili da se ispunjenje pronađe u samom procesu/metodi/djelovanju/zanatu/radu. Dakle, apsurdna pozicija se prigrli i djeluje unatoč njoj.

Iako živi nezanteresiran suviše za prošlost i budućnost, baštinu i viziju, Karlovac konkretno ima problem što je nekoć – a to je urezano u kolektivnu memoriju, pa utoliko sadašnjost u kolektivu izaziva frustraciju – uistinu bio središte, i to središte za Zagreb, da bi se krajem 19. stoljeća provincijalizirao, što je opisao Ante Kovačić koji je opet – valjda zbog svoje beskompromisnosti – ceh platio pomračenjem uma. Karlovac se u socijalizmu ponovno uzdigao visoko, da bi konačno dosegao ove niske razine nakon promjene društvenog i političkog sustava i završetka rata. Sve bi bilo lakše da nam je povijest jedne Gline, ako se već približavamo njezinoj sadašnjosti i perspektivi.

Pa da dalje ne lupetamo u beskonačnost, svatko tko se želi baviti karakterom Karlovca kao zajednice, mogućnošću promjene i vlastitom ulogom u svemu tome, odnosno svatko tko želi tražiti odgovor na pitanje je li Karlovac zatvorena učmala provincija/kasaba/palanka bez perspektive za razvoj sukladno potencijalima, neka tu avanturu počne s dva pitanja. Prvo, zašto Laibach, koji je već svirao u Pjongjangu, nikada nije svirao Karlovcu. Drugo, zašto je Damir Mandić gradonačelnik. Važno je ipak to učiniti sa sviješću da se ta pitanja postavljaju u svojstvu provincijalca. Prigrlimo provinciju oko sebe i u sebi – kako nas poučava Andrić – i već smo manje provincijalni, a time i sposobniji za promjenu koja se nikada neće dogoditi.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije