Loncu poklopac: Dubovačke orgulje protuotrov otrovnom tjednu

Naravno da su gradska jezgra i njezina obnova mnogo veći zalogaj od bilo kojih orgulja, međutim ovaj primjer s Dubovca može ipak biti poučan, jer, bio zalogaj mali ili veliki, važno je zagristi – ne ispiti – imati volju. Put od tisuću kilometara i od kilometra se počinje prvim korakom, a ne pišu se biblioteke studija o tome kako taj prvi korak treba izgledati

Autor: Marin Bakić

Kolaudacija obnovljenih orgulja u crkvi Majke Božje Snježne u Karlovcu 30. 11. 2017.

Može li se u ovotjednoj otrovnoj stvarnosti i javnosti pronaći bilo što dobro, da baš ne pišemo u detalje poput drugih o bizarnoj i morbidnoj atmosferi nastaloj u Den Haagu, na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, i proširenoj po našoj javnosti i drugim našim javnostima? Samoubilački čin u sudnici osuđenog ratnog zločinca je dobio svjetski značaj, pa bi najlakše bilo pisati o tome, jer je događaj godine zasigurno, barem po upečatljivosti, no osjećamo odbojnost s time u vezi, a možda i zato što je samoubojstvo, kao specifična tragična smrt, ne bez razloga tabuizirana. U novinarskoj etici, primjerice, stoji da se o suicidu u pravilu ne izvještava, ne navode se imena samoubojica niti ostali detalji o tom činu. No, naravno, svako pravilo ima izuzetak, posebice ako se radi o samoubojstvu kao političkoj manifestaciji i poruci kao što je to u slučaju češkog studenta Jana Palacha ili u ovom haškom slučaju. No, dok je većina ovdašnjih medija neprekidno prikazivala sam samoubilački čin ispijanja otrova, najugledniji zapadni su samo ispijanje cijankalija izbacili u montaži ili zamaglili, upravo se povodeći pravilom da nasilne scene, a posebno samoubojstva ne treba posredno ili neposredno promovirati. Ako se o suicidu govori, tada bi to u najmanju ruku trebalo činiti utemeljeno, ne pamfletski, najmanje esejistički, kao što to u svojoj posljednjoj knjizi “Predsmrtni dnevnik” piše, primjerice, Igor Mandić.

Iz otrovne atmosfere koja je uslijedila nakon samoubilačkog performansa tražila se vijest koja će tome doći kao protuotrov, a došla je iz podnožja Starog grada Dubovca istoga dana.

Što zbog toga što nam crkvena događanja nisu u prvom planu po vlastitom afinitetu i/ili navici, a što zbog toga što se „normalna“, odnosno neincidentna crkvena događanja ne uspijevaju nametnuti u prvi plan šire iliti opće javnosti, malo je poznato izvan vjerskih zajednica što se u pojedinoj događa, iako se možda događa nešto značajno za nacionalnu, regionalnu ili lokalnu baštinu ili društvo.

To u Karlovcu već odavno mijenja Nacionalno svetište svetog Josipa pod ravnanjem monsinjora Antuna Sentea mlađeg koji to svetište, izgrađeno, između ostaloga, u komunizmu, za što je zasluge imao i tadašnji gradonačelnik Josip Boljkovac, što spominjemo samo kao kuriozitet, i Župu Majke Božje Snježne, naslijedio od popularnog monsinjora Marijana Radanovića na čijoj ostavštini nastavlja raditi.

Sente je prilično poduzetan, pa je temeljem toga Karlovac postaje jedno od većih, odnosno popularnijih vjerskih središta u Hrvatskoj. Rekli bismo da, ako turizam u Karlovcu napreduje, to je zasluga prije svega činjenice da se na Dubovcu uspješno razvija vjerski. No, ne samo da je župnik poduzetan, nego je ta poduzetnost popraćena i većom medijskom prisutnošću informacija iz te župe i Crkve uopće u općim medijima.

Ipak, i s tim vjerskim turizmom ide ruku pod ruku i briga o baštini, kako i treba biti, jer nema prvog bez drugog, pa su tako nekidan obnovljene 160 godina stare orgulje župne crkve Majke Božje Snježne. Time se podsjetilo na karlovačkog graditelja orgulja Johanna ili Ivana Heilingera, autora i ovih obnovljenih. Rođen je u Beču 1797. godine, a preminuo je u Karlovcu, u kojemu je živio od 1835. i gdje je otvorio radnicu, 1. veljače 1872. Prve orgulje je izgradio 1836. godine u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Donjem Zvečaju, a poznate su i sačuvane i orgulje koje je oko 1850. izradio za glinsku crkvu svetog Ivana Nepomuka. Uradio je i pozitiv, to jest male mobilne orgulje koje su se nalazile u kapeli na Rimokatoličkom groblju Dubovac.

„Zahvaljujući dragom Bogu, za godišnjicu smo uspjeli obnoviti Heilingerove orgulje, iako su mnogi orguljaši i organolozi od njih digli ruke i savjetovali da ih slobodno maknemo iz crkve“, zapisao je Sente u knjižici koju je povodom obnove orgulja izdala Župa Blažene Djevice Marije, a koju je kao župnik uredio.

Izazov obnove orgulja je preuzeo Splićanin Philipp Amon Polić, što su financirali s trećinom iznosa ponaosob Štefanija Relić-Mast, Josip Antonac, župnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u njemačkom Regensburgu, te prečasni Alojzije Burja. Radovi su se odužili zbog lošeg stanja instrumenta, pa su narasli i troškovi, što su Župa i Sente pokrili. Orgulje su svečano predstavljene u četvrtak uz misno slavlje s nastupom zbora NaSveJaK kojim je rukovodila Jelena Mužar Smenderovac, povjesničarka umjetnosti poznata javnosti još iz gotik-metal benda Downcast Art, a orgulje je zasvirao domaći orguljaš Krešimir Klarić. Taj instrument je blagoslovljen, što se u crkvi naziva kolaudacijom. Nakon toga je izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Pavao Mašić nastupio sa skladbama kojima je, skupa s kratkim usmenim tumačenjima, približio prisutnima orgulje kao instrument.

Kolaudacija dubovačkih orgulja je zanimljivija iz našeg aspekta utoliko što ne predstavlja populističku akciju ili djelovanje bez kraja i konca, kao što je to, primjerice, s obnovom Zvijezde, devastirane karlovačke gradske jezgre, nego jedno manje-više tihu, a učinkovitu brigu o baštini. Posebno je zanimljivo što su tu ulogu preuzeli pojedinci, građani koji ne predstavljaju neku instituciju ili ustanovu, odnosno nisu u ime neke organizacije pomogli novčano da se orgulje obnove. Rijedak je slučaj, barem se o tome ne priča mnogo i ne piše u medijima, kao što je ovaj karlovački, da, eto, primjerice, te orgulje, jednu malu, ali konkretnu baštinu, netko tako učinkovito i nesebično obnovi.

Druga je vrijednost što se i obnovljenim orguljama i svime što se drugo radi Dubovac profilira dodatno kao turistička destinacija, i to vjerojatno po broju posjetitelja jača od Zvijezde.

Naravno da su gradska jezgra i njezina obnova mnogo veći zalogaj od bilo kojih orgulja, međutim ovaj primjer s Dubovca može ipak biti poučan, jer, bio zalogaj mali ili veliki, važno je zagristi – ne ispiti – imati volju. Put od tisuću kilometara i od kilometra se počinje prvim korakom, a ne pišu se biblioteke studija o tome kako taj prvi korak treba izgledati.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije