U bogatom programu za manifestacije „Noć kazališta“ u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ u subotu karlovačka publika ponovo je imala priliku vidjeti i plesnu predstvau „Mystery“, koja je premijerno izvedena 29. travnja ove godine, na Svjetski dan plesa.
Sve u vezi s nastankom ove predstave je zanimljivo i neuobičajeno za karlovačku plesno-kazališnu scenu. Gorljiva želja, entuzijazam i potreba grupe plesača za stvaranjem, radom i samoizražavanjem, a na inicijativu Gorana Koprenice koji u okviru Baletnog studija GK „Zorin dom“ vodi tečajeve brejk densa, uspjela je potaknuti vodećeg čovjeka karlovačkog kazališta, ravnatelja Srećka Šestana, da kazališna kuća produkcijski stane iza njihovog projekta i podrži realizaciju postavljanja plesne predstave sa svom logistikom koju pruža ustanova.
Tim sretnim spojem nastala je predstava pod nazivom „Mystery“, a grupu koja je autorski i izvođački iznijela ovaj uradak čini 11 plesača koji su se za ovaj projekt nazvali Karlovačka plesna reprezentacija, jer svi dolaze iz više plesnih studija, različitih plesnih izraza i u svojoj želji da predstave najbolje od toga čime se dugi niz godina bave na amaterskoj plesnoj sceni, imenovali su se i reprezentima iste te scene.
Premijera je, kao i sve druge koje nastaju u profesionalnoj produkciji kazališne kuće, dobila svu pozornost javnosti u predstavljanju i najavama kroz koje se ambiciozno predstavljalo inovativni uradak i temom i spojem plesnih poetika.
Predstava je inspirirana detektivskim pričama i likovima kriminalističkih romana Agathe Christie i Arthura Conana Doylea, Sherlockom Holmesom, dr. Watsonim i Herkulom Poirotom, koje na sceni utjelovljuju plesno i glumački odlični Mateo Trezner i Viktorija Paljug. Ovaj detektivski dvojac razrješuje ubojstvo koje se dogodilo u baru i svi prisutni likovi su mogući ubojice.
Glavni lik ubijenog utjelovljuje Petar Bijelić koji nosi zahtjevan plesno-glumački dio kojem uspješno odoljeva tijekom trajanja cijele predstave.
Atmosferi značajno pridonose odlična svjetlosna dizajnerska rješenja s prepoznatljivim potpisom Roberta Pavlića, a vidljivo s velikom pažnjom pristupilo se dizajnu zahtjevnih kostima, koji estetski i funkcionalno podržavaju temu i mogućnost izvedbe tjelesno zahtjevnih plesnih brojeva. Kostimografkinja Morana Petrović izvrsno je odradila ovaj zahtjevan posao.
U predstavi se redaju scenske slike i plesni brojevi u jednostavnoj realističnoj i statičnoj scenografiji bara u kojem se dogodilo ubojstvo, a za tumačenje istih zadužen je pripovjedač – narator u čijoj se ulozi našla Irena Gerovac Zrnić i uspješno je iznjela do kraja, uz učešće i u kondicijski zahtjevnim grupnim plesnim brojevima.
Tijekom predstave pripovjedač u svojim izlascima između plesnih dijelova, jednostavnim tekstom vodi publiku kroz radnju. Činjenica da se u formi pribjeglo ovakvom rješenju ostavlja cijelu predstavu u jednodimenzionalnom prostoru, bez mogućeg otvaranja intrigantnih drugih razina za gledtelja.
Izostanak tematiziranja kriminalističkog žanra kao takvog i/ili detektivskog kao njegove podvrste, ostavlja priču na razini lajt motiva žanra kojem je autor sklon kao čitalac, a željeni misterij u narativu izostaje u redanju teksta i plesnih brojeva, bez dinamičnih obrata karakterističnih za sam žanr i plesnog pokreta koji dodatno pocrtava narativ.
Plesno upečatljive i u grupnim formacijama i u solima, odlične su Željka Koastanjšek, Azra Gorić i Petra Sanković, šteta što smo sav njihov plesni vokabular vidjeli samo u naznakama u pojedinim solo dionicama.
Koreografski, izričito grupni plesni dijelovi predstave ostali su na razini geometrijskih formacija s unisonim elementima specifičnim za plesne spektakle, bez prostorne razvedenosti i raspisanosti koreografije. Plesači koji raspolažu plesnim vokabularom suvremenih plesnih i jazz tehnika, „ugurani“ su u isključivo u street dance prezentaciju s minimalnim prostorom moguće individualnosti, što je u konačnici šteta, jer od 11 izvođača samo njih petoro izvorno dolazi iz urbanih plesnih stilova i širi plesni vokabular većine iskusnih izvođača znatno bi pridonio kvaliteti plesne prezence i značajnijem donošenju sadržaja kroz pokret.
U isključivo plesnom dijelu gledano, kada bi se sve komprimiralo u petominutnu koreografiju, bila bi to atraktivna show koreografija u kategoriji Production number, koja bi ozbiljno konkurirala na velikim Show dance plesnim natjecanjima, no iz perspektive forme i najavljivanog inovativnog uratka, na neki je način rezultat upravo izostanak nečeg inovativnog.
Spoj urbanog plesnog izričaja i suvremenog plesa te stavljanje istog u kontekst kazališne scene i njezinih zakonitosti, nije novost niti na amaterskoj, a niti na profesionalnoj nacionalnoj sceni, a o internacionalnoj da i ne govorimo.
Energiji uličnih plesova brejk densa i hip-hopa, ekspresiji i snazi, pogotovo muških plesača kojih uvijek nedostaje u plesu, nisu odoljeli mnogi koreografi koji su se, više ili manje uspješno, upuštali u takve projekte. Uspješnost je uvijek upitna zbog činjenice da je urbani ples zapravo ulični folklor, da je na ulici, u urbanim zajednicama i nastao i da je njegova izvorna prezenca proizašla iz potrebe prezentiranja vještine, snage, složenosti i zahtjevnosti plesnih elemenata pojedinca i grupe u odnosu na drugog pojedinca ili grupu.
Potrebno je znatno znanje i iskustvo da se napravi dobar spoj plesne estetike različitih plesnih poetika, da se razradi i dramaturški dobro postavi tema, da se usklade tekst, govor, pokret i ples, te da se u svemu tome u konačnici „pomire“ različite tehničke i tjelesne mogućnosti izvođača.
Ambiciozna želja autora Koprenice, koji potpisuje režiju, dramaturgiju, tekst, koreografiju i scenografiju, a istovremeno je i u ulozi izvođača, skliznula je ipak negdje tijekom ovog zahtjevnog i dugotrajnog procesa u nedostatku konkretnog znanja i „alata“ s kojima koreo-redatelj gradi jedinstvenu plesno-kazališnu cjelinu, a koja nosi neko drugo značenje.
Neuobičajeno je potpisivanje režije i dramaturegije u jednoj osobi, pa ne čudi što je u ovom slučaju dramaturg u potpunosti izostao, kada je njegova primarna uloga upravo ta da je on „vanjsko oko“ i da svojim savjetima i stručnim intervencfijama pomaže redatelju i/ili koreografu u korekcijama na dramskom tekstu, pokretu i radu s izvođačima.
U tome je trebala biti pomoć institucije konkretna i na tome se iz te pozicije trebalo inzistirati iz razloga opravdanosti profesionalne produkcije i kvalitativnog nadilaženja amaterskih kazališnih uradaka koji razumljivo, iz posve drugih uvjeta u kojima rade, ne rijetko upadnu u tu zamku.
Unatoč svom dugogodišnjem stažu i iskustvu na amaterskoj plesnoj sceni kao plesača i voditelja, autoru je u ulozi redatelja i koreografa bila potrebna pomoć i stručno vodstvo kada je u pitanju postavljanje plesno-kazališnog komada.
Ipak je značajno da se „Mystery“ u formi plesne predstave u Karlovcu dogodio. Gorljivost u snazi i ekspresiji izvedbe plesnih dijelova svih članova ove plesne ekipe snažno je prenesena na gledatelja. Publika je dobila taj input i isto tako i uzvratila, podržavajući izvođače snažnim pljeskom nakon svakog plesnog broja.
Vrijednost ove predstave čitljiva je u iskrenosti, strasti i gorljivoj željii u radu ove grupe da se zajednički radi na plesno-kazališnim projektima. Ta je vrlina privlačna publici, a u slučaju „Mystery“ nije joj odoljela ni produkcija pa smo dobili novo teatarsko mainstream iskustvo.
S velikom strašću i energijom, dobro izveden ples koji se obraća širokom krugu publike, uvijek ima svoju vrijednost i tu nema misterije.
Misterij ostaje jedino u pitanju hoće li gradsko kazalište i nadalje otvarati mogućnosti produkcijske podrške plesno-kazališnim projektima i neafirmiranim autorima, te hoće li zakoračiti u repertoarnu politiku koja bi kroz autorske i koprodukcijske projekte značajnije pridonjela razvoju šire kazališne publike i njenom snažnijem senzibiliziranju za umjetnost.
U maniri detektkivskog žanra, mogući su svi obrati.
