Nedavna tribina o Holjevcu, u organizaciji inicijative Za radnički Karlovac, imala je za osnovni cilj ukazati na to da Holjevac nije bio jednodimenzionalna ličnost, da nije bio samo zagrebački gradonačelnik ili samo antifašist. Gotovo svi skupovi organizirani na temu Holjevca patili su od tri bitna nedostatka. Prvo, polazili su od pretpostavke da je Holjevčevo političko djelovanje nužno utemeljiti na njegovom svjetonazorskom opredjeljenju (antifašističko nasljeđe nasuprot ustaškom nasljeđu), pogrešno to nazivajući ideologijom. Drugo, zanemarivali su utjecaj Komunističke partije Jugoslavije na Holjevca u godinama od 1937. do 1945. Treće, zanemarivali su da je njegova ideologija bila klasna (drugačija i ne postoji) i da je Holjevac branio interese rada i radnika nasuprot interesima profita i kapitala.
Stoga smo željeli naglasiti činjenicu da su godine provedene na karlovačkom području od 1937. do 1941., bile presudne u organizacijskom i političkom smislu za njegovo kasnije djelovanje. K tome, željeli smo naglasiti i to da njegova praktična djelatnost nije bila besmislena, slučajna ili inatljiva, nego je bila uglavnom posljedica komunističkih ideja i teorijskog rada. Kad se kaže uglavnom, to znači da je uz taj subjektivni faktor postojao i objektivni faktor, odnosno da je tadašnji političko-ekonomski kontekst utjecao na to da je baš ekipa s karlovačkog područja odigrala neke od presudnih uloga u nadolazećem ratu.
Tri su pretpostavke presudne za Vecino partizansko kao i za njegovo poslijeratno djelovanje. Prvo, radnički pokret 1920-ih u Karlovcu bio je razvijen i direktno je utjecao na protagoniste radničkih borbi u 1930-ima, uključujući Holjevca, Branka Priselca, Macu Majstorović, Drageca Starešinića i druge. Dugo, kroz skautsku organizaciju i sindikalno djelovanje Holjevac je stekao prva iskustva, političko-klasnu svijest i organizacijske sposobnosti. Treće, prvu sindikalno-političku fazu Holjevac je zaključio primanjem u Partiju 1939., a potom i u okružno rukovodstvo 1940.
Navedene pretpostavke omogućile su kako Holjevcu tako i ostalim partijskim radnicima da se u ključnim trenucima što bolje pripreme za otpor okupatoru i kasnije političko djelovanje.
U svom opsežnom tekstu Tomislav Majetić i Đuro Zatezalo navode kako je radnički pokret u Karlovcu bio razvijen uopće, a pokret metalskih radnika posebno. U potonje ubrajaju i radnike „Gradske munjare i vodovoda“.
Snaga radničkog pokreta u to vrijeme može se ilustrirati pomoću nekoliko slika:
- „10. listopada 1919. radnici i namještenici Gradske munjare i vodovoda uputili su zahtjev u vidu memoranduma Gradskom zastupstvu, a 19. prosinca 1919., upravi Gradske munjare i vodovoda i traže, između ostalog, da se svim radnicima koji su uposleni kod Gradske munjare i vodovoda plaća povisi za 75 posto, “da se rasvjetljenje i voda svakom radniku munjare besplatno dade”, da se priznaju radničke organizacije, da uprava niti jednog radnika ne prima, odnosno otpušta iz posla bez znanja radničkog povjerenika munjare, da ostalo vrijedi prema kolektivnom ugovoru;
- „22.siječnja 1920., radnici Tvornice štednjaka šalju vlasniku dopis u kojem se žale na teške životne prilike i ujedno zahtijevaju da se plaće povise bez kvalifikacije za muške i ženske za 75 posto, da minimalna plaća za početnike iznosi 35 kruna dnevno, da radni dan traje osam sati, da se tvornički rad preinači u sporazumu s radničkim povjerenicima i drugo.
Jasno, ovi radnički zahtjevi nisu bili u potpunosti ostvarani, ali dio ipak jest. Radničke pobjede dodatno su jačale motivaciju ostalih radnika, jer su dokazivale da radnici od poslodavca ne dobivaju ništa osim onog što sami traže i za što se sami izbore. Karlovačkim radnicima u to vrijeme ta činjenica bila je poznata. Gotovo da nije bilo mjeseca u kojem se oni nisu borili za svoja prava, bilo pisanim zahtjevima bilo štrajkovima.
Tako su u ljeto 1920. kožarski radnici štrajkali gotovo četiri tjedna prije nego je štrajk obustavljen, uprava realizirala radničke zahtjeve i potpisala kolektivni ugovor. Ali radnička borba ovdje nije stala, pa su se tako pobunili i pekarski radnici koji na kraju „uspijevaju sklopiti kolektivni ugovor o povišenju plaće za 40 posto, ukinuću noćnog rada i neradnoj nedjelji, te zapošljavanju preko radničkih organizacija… kao i o pravu nadzora da li poslodavci izvršavaju navedene tačke sporazuma“, kako pišu Zatezalo i Majetić.
Iz ovog vidimo da su se karlovački radnici 1920-ih godina štrajkom i borbom izborili za one uvjete, poput ukinuća noćnog rada i rada nedjeljom, za koje se karlovački radnici 2010-ih opet moraju izboriti. Pritom je tehnologija radikalno napredovala, a proizvodnost rada itekako porasla. Ipak, radi se sve duže i napornije, a prava karlovačkih radnika sve su manja.
Zanimljiv je i podatak da su se „…aprila 1920., karlovački željezničari pridružili generalnom štrajku 65.000 željezničara iz Kraljevine SHS. Kroz Karlovac u 15 dana ovog štrajka uspjela su proći svega dva vlaka“.
Prema tome, osim čvrstine i sasvim dobre organiziranosti karlovački radnici razvijali su i solidarnost na radnom mjestu.
Karlovačka organizacija Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) imala je u to doba oko 300 članova. Bilo bi pretjerano reći da je ona u potpunosti rukovodila karlovačkim radničkim pokretom, ali ipak treba reći da je imala presudni utjecaj na njega. U tom kontekstu je, gledajući retrospektivno, Holjevac i mogao zabilježiti za Karlovac: „Ovaj je grad među prvima u Hrvatskoj organizirano okupio radnike. Tu je radništvo razvilo punu nacionalnu i klasnu svijest i povelo borbu za svoja prava i napredak u mnogo većoj mjeri nego u nekim drugim hrvatskim gradovima“
Osim toga, bio je tu još jedan dokaz ne samo popularnosti karlovačkih komunista, nego i stvarne podrške Karlovčana.
„Građanstvo Karlovca se zgražalo nad postupkom vlade u Beogradu… Neposredno nakon te akcije vlade došlo je do štrajka željezničara. Vlasti su zabranile sastajanje i pohapsile članove KP u Karlovcu… O tome kako su karlovački komunisti pobijedili na izborima, o svim detaljima njihove kratkotrajne vladavine, imao sam prilike slušati iz pričanja moje majke, starijeg brata i mnogih Karlovčana koje sam kasnije sretao. Bio je to značajan događaj u životu Karlovca koji je široko odjeknuo, ostavljajući duboki trag u njegovoj novijoj povijesti”.
Dakle, na „općinskim izborima 15. ožujka 1920., liste kandidata SRP Jugoslavije (komunista) dobila je relativnu većinu u Gradskom zastupstvu. Od 4291 u izbornoj listi upisanih birača glasalo ih je 3070 ili 71.06 posto. Za kandidatsku listu demokratskog građanstva glasalo je 369, za kandidatsku listu komunista 1169, za kandidatsku listu seljaka 789 i za kandidatsku listu nezavisnog građanstva 743 birača… U Gradsko vijeće izabrano je 11 komunista, 8 seljaka, 7 nezavisnih i 4 demokrata“ (Majetić, Zatezalo, 1969: 74, 75).
Pobjeda komunista dala je radničkog gradonačelnika Aleksandra Majdera koji je, iako je imao legitimitet građana, nasilno srušen svega tri dana nakon izbora ukazom i zajedničkom suradnjom vlasti u Beogradu i Zagrebu.
Na taj način završila se epizoda čiji će utjecaj samo jačati i koji će u narednom periodu zračiti samo pozitivnom energijom potrebnom u borbi karlovačkih radnika za njihova prava. Taj događaj bitno je utjecao na Holjevca. O njemu je slušao kroz priče kasnijih karlovačkih radnika, kao i kroz priče svoje majke.
Kroz skautske i sindikalne organizacije Holjevac je stekao svoja prva iskustva, političko-klasnu svijest i organizacijske sposobnosti. Zajedno je s Priselcom organizirao karlovačku podružnicu Saveza bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije (SBOTIČ) i pronašao za to potrebne prostorije (Holjevac, 1972:39). Kakvu je ulogu ova podružnica imala vidi se iz sljedeće Vecine izjave: „Veliku je ulogu odigrao SBOTIČ u povezivanju činovnika i namještenika s radnicima kao i u podizanju njihove klasne svijesti. Iz njihovih redova regrutirao se niz članova Partije, koji su većinom kasnije postali prvoborci Narodnoslobodilačke borbe“ (Holjevac, 1969:134).
Treba napomenuti da je u te prostorije redovito dolazio i profesor Ivo Marinković, najutjecajniji član Partije tih godina u Karlovcu i čovjek kojem je povjeren nastavak izgradnje i razvoj partijske strukture na karlovačkom području.
Da je Holjevac bio upućen u razvoj karlovačkog sindikalnog pokreta vidi se i iz njegove bilješke kako su „nezavisni sindikati tada (oko 1921., D.B.) imali u Karlovcu više od dvije tisuće članova i na taj način postali najjača organizacija radničke klase u Karlovcu” (ibid.:123).
Dalje, bio je svjestan o utjecaju komunista na sindikate: „Razvijajući svoju djelatnost, a posebnu u URSS (gdje su bili najnapredniji radnici) komunisti su bili inicijatori mnogih štrajkova koji su u razdoblju 1922-1940 vođeni u Karlovcu“ (ibid.:124).
Spomenuti Branko Priselac za čije prijateljstvo Holjevac piše da je bilo „važan događaj“ u njegovom životu, bio je i glavni čovjek skautske organizacije i predsjednik radničke planinarske zajednice (Holjevac, 1972:23). Inače, Priselac je, kako je zapisao u svom kratkom životopisu, 5. svibnja 1941. završio čak 36 dana u zatvoru jer ga je ustaška policija uhvatila s prvomajskim lecima. U takvim okolnostima, bila je potrebna dobra organiziranost i povezanost za malo utjecajnije političke korake, a kamoli za podizanje ustanka i oružanu borbu. Ovo je nesumnjivo KPH posjedovala.
Skautska je organizacija presudno utjecala na Holjevca jer je kroz nju i pomoću nje upoznao nove prijatelje, suradnika i buduće sindikalne i partijske radnike. Njegova kćer Tatjana, na našoj tribini rekla je kako je tek kasnije saznala da je to skautsko društvo u kojem je bio i njezin otac, imalo i ulogu baze za regrutaciju sindikalnih i partijskih kadrova. Tu je Veco razvio i neke svoje vještine poput pucanja iz pištolja što mu je kasnije, zajedno s jako dobrim poznavanjem karlovačkog terenskog područja, itekako trebalo.
Na značaj skautskih organizacija ukazao je ovako: „Starešinić je našao one prostorije u Pekarskoj ulici, a na vrata smo stavili tablu s natpisom: ‘Skautski stijeg Karlovac’. I tu se okupila četa skauta, gotovo sve mladići i djevojke koji će nekoliko godina kasnije zauvijek ući u naprednu radničku organizaciju u URSS, a kasnije SBOTIČ i KP, pa tako 1941., postati prvoborci oslobodilačkog rata“ (ibid.:25).
Izuzetna pronicljivost Holjevca kod analize sindikalnih pitanja vidi se u sljedećim rečenicama: „U sindikatu su… bile dvije struje. Jedna je zastupala stajalište da sindikat mora djelovati na idejnoj osnovi i tražiti poboljšanje ekonomskih uvjeta života radnika, ali da se ne smije miješati u izričito politička pitanja. U drugoj su bili mladi ljudi, koji su smatrali da putem sindikata treba provoditi političke akcije i da radnike treba teoretski i politički uzdizati i upoznavati sa marksističkom literaturom… Pokazalo se da su u karlovačkom URSS-u zasjeli diskutanti, pošteni doduše i napredni, ali ne i spremni za politička djelovanja”(ibid.:35,36).
Teško je naći aktualnije misli od ovih za sindikalni pokret koji danas možda nego ikad prije pati od razorne podjele na „diskutante“ i one spremne na politička djelovanja.
Godine 1939. Holjevac i Priselac su na prijedlog Marinkovića primljeni u Komunističku partiju Hrvatske. „Pošli smo (ljeto 1939.) prema Gradskoj kavani, a onda skrenuli na Promenadu, prema Lopašićevom spomeniku… Marinković je tada Priselcu i meni rekao da smo primljeni u partiju“ (ibid.:47).
Ovim primanjem u partijsko članstvo započela je formalno nova faza u Vecinom životu, partijsko-politička faza. Ona mu je omogućila da dodatno razvije svoje organizacijske sposobnosti i politički talent. Zato nije slučajno da Holjevac naglašava da su „1940. i početak 1941., bile obilježene organizacijskim i političkim poduhvatima… Negdje tada sam sa stalnim društvom iz SBOTIČ-a otišao na izlet u Kozjaču – između ostaloga, imali smo vježbe pucanja, a ja samo rukovodio tom vježbom budući da sam bio najvještiji u rukovanju oružjem“ (ibid.:65).
S druge strane, partijska infrastruktura i partijska pomoć pozitivno su utjecali na Vecino sindikalno djelovanje, kako i sam primjećuje: „U takvoj atmosferi Priselcu i meni je bio olakšan posao jer je svaka djelatnost u korist sindikata – kao i uopće sve napredno orijentirane akcije – odmah nailazila na razumijevanje i podršku velikog broja građana“ (ibid.:43).
A Karlovčani su podržavali Komunističku partiju Hrvatske i praktično, pa u tijeku 1938., 1939. dolazi do „omasovljenja partijskih organizacija u Karlovcu i u cijeloj Hrvatskoj: partijske ćelije u Donjem Pokupju, Šišljaviću, Dugoj Resi, Oštrom Vrhu, Ribniku, Vučjaku, Sjeničaku, a u samom gradu ima ih na Baniji, Turnju, Gazi, Dubovcu, u poduzeću ‘Impregnacija’, ‘Treppo’, ‘Tvornici parketa’, tvornici ‘Fišer’, na željeznici i na kolodvoru, u poduzeću ‘Mustad’, u sindikalnim organizacijama, u SBOTIČ-u i drugdje. Po brojnosti organizacija i članstva KPH u Karlovcu, jasno se može uočiti značenje i važnost osnivanja KPH, koja je u Karlovcu bila prihvaćena kao jedina napredna organizacija hrvatskog naroda“ (ibid.).
Utoliko dolaze u proturječnost s Holjevčevim tvrdnjama oni koji danas tvrde ili impliciraju da Karlovac nikad prije Drugog svjetskog rata nije bio uz komuniste. Prožetost radničkih organizacija i KPH u karlovačkom organizmu bila je na toj razini da su postojale razne sekcije na karlovačkom području koje su bile pod partijskim utjecajem. To su osim spomenutih skauta bile i šahovska, kazališna, teniska, tamburaško-mandolinistička sekcija, planinarsko društvo, pjevačko društvo itd.
Naravno, „sve su te sekcije bile samo oblik rada pred vlastima, jer su radnici pored društvenog života u njima nalazili mogućnost za politički rad“ (Holjevac, 1969:133).
S druge strane, u tadašnjem Karlovcu „već do konca 1940., radom Saveza komunističke omladine Jugoslavije obuhvaćeno je oko 200 omladinaca, a na širem području Karlovca još 300 omladinaca” (ibid.:136). S treće strane, „od 1939-1940, partijska je organizacija utjecala na studentsku omladinu preko Hrvatskog akademskog kluba, koji je od 1935., kada je smanjen utjecaj Hrvatske seljačke stranke, neprestano bio pod rukovodstvom napredne studentske omladine” (ibid.:137). I s četvrte strane, „partijski utjecaj u karlovačkoj gimnaziji provodio se preko đačkih društava koja su gotovo sva u to vrijeme bila u rukama naprednih đaka bliskih Partiji“ (ibid.:138).
Prema tome, osim što su Holjevac i njegovi prijatelji ulaskom u partijsko-politički život dodatno razvili svoje sposobnosti koje će im kasnije trebati kako u borbi tako i u poraću, sama je KPH bila jedan dobro organizirani i rasprostranjeni mehanizam koji je u tom kontekstu onda i mogao koliko-toliko spremno dočekati ratnu 1941.
Mogu zaključiti s Holjevčevom misli kojom sam se vodio kad sam radio prezentaciju njegovog predratnog djelovanja:
„Početak 1941., dočekali su karlovački komunisti s velikom aktivnošću. Ta aktivnost bila je posljedica snage partijske organizacije koja je bila u to vrijeme brojna i vođena od iskusnih kadrova.“ (ibid.:143)
Literatura:
1. Većeslav Holjevac, Razvitak radničkog pokreta u Karlovcu između dva svjetska rata (str. 117-146), članak u: Djelatnost KPJ do aprila 1941. na području Karlovca, Korduna, Like i Pokuplja, Zbornik 1, Državni arhiv u Karlovcu, Karlovac 1969.
– Zapisi iz rodnog grada, Zagreb, 1972
2. Tomislav Majetić i Đuro Zatezalo, Nastanak i razvitak radničkog pokreta u Karlovcu i Dugoj Resi do 1921. godine, članak u: Djelatnost KPJ do aprila 1941. na području Karlovca, Korduna, Like i Pokuplja, Zbornik 1, Državni arhiv u Karlovcu, Karlovac 1969
3. Branko Priselac, Partijska biografija pisana neposredno nakon rata (zahvaljujem gospođi Priselac Ribičić koja mi je tekst i omogućila).
