U četvrtak je u Parizu preminuo književni povjesničar i teoretičar Stanko Lasić.
Rođen je u Karlovcu 25. svibnja 1927. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je 1953. godine diplomirao jugoslavistiku i filozofiju, a 1965. je na istome sveučilištu doktorirao. Na matičnom fakultetu je do 1976. godine predavao noviju hrvatsku književnost, a potom odlazi u Amsterdam i Pariz gdje je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama.
Od 1970. do 1977. je uređivao časopis “Croatica”, a od 1971. do 1975. godine i časopis “Književna smotra”. Objavio je niz članaka i knjiga, a najvažnija njegova djela su “Roman Šenoina doba” (1965.), “Sukob na književnoj ljevici” (1970.), “Poetika kriminalističkog romana”, (1973.), “Struktura Krležinih Zastava” (1974.), “Problemi narativne strukture” (1977.), “Krleža – kronologija života i rada” (1982.), “Književni počeci Marije Jurić-Zagorke” (1986), “Mladi Krleža i njegovi kritičari” (1987.), “Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži”, I-VI (1989-1993), “Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam” (1994.), “Autobiografski zapisi” (2000.) i “Iz moje lektire – portreti” (2001.).
Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo je dobio 2001. Nagradu Grada Karlovca dobio je 2014. Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen mu je 2015. godine.
“Radostan i sretan jer mi ovom nagradom posebno priznanje iskazuje grad koji je za mene bio prvi viši oblik ljudskog zajedništva (prvi oblik mog povijesnog života), odmah nakon obiteljskog i vjerskog podneblja. Na prvom koraku iz dječaštva u mladost, bio sam prisiljen suočiti se sa zagonetkom čovjekove egzistencije, s jedinstvom temeljnih kontradikcija koje razdiru čovjekovo biće, ali se zato jedino njemu otvara i nada u progres i vjera u život prožet mudrošću i smislom, vrijednošću i savršenstvom. Morao sam naći svoj put iz tih kontradikcija koje žive kao ‘identitet identiteta i neidentiteta’. Drugim riječima, a isto – izlaz iz jedinstva jednakosti i slobode (jednakosti i nejednakosti, neslobode i slobode), univerzalnosti i partikularnosti, apsolutnosti i relativnosti, objektivnosti (determinizma, ‘prirode’) i subjektivnosti (negacije, transcendiranja), vječnosti i trenutačnosti, Drugog i Mene”, naveo je u pismu zahvale povodom dodjele gradskog javnog priznanja.
To je pismo u Gradskom kazalištu “Zorin dom” na svečanoj sjednici Gradskog vijeća pročitao Lasićev dugogodišnji prijatelj i korespondent Danko Plevnik.
Za razumijevanje Lasića najvažnija je njegova autobiografija u kojoj ističe takozvani ontološki strukturalizam kao osnovu svog pogleda na svijet, kao metodu i teoriju slobode.
“Od rane mladosti opsjedao me ovaj put k sebi, strast za samospoznajom. Dosta sam rano shvatio da je spoznavanje sebe stvaranje sebe, vrlo sam se kasno probio do svijesti da je svako stvaranje sebe jednog sebe jer se iza stvorenog totaliteta krije pravi totalitet, onaj nikada dohvaćen. Moj me funkcionalni Ja nije nikada zadovoljavao. Taj sam identitet shvaćao kao luku koja me udaljava od polaska na široko more, u nepoznati i tajni svijet moje intime”, tumačio je Lasić.
Na početku “Autobiografskih zapisa” Lasić je obrazložio svoju metodu.
“S jedne strane apsolut je bio podrovan eksteriornom i interiornom negacijom – relativnošću. I druga su Rješenja imala (ili mogla imati) značajku apsolutnosti, a protuslovlja unutar ‘osvojenog’ sistema otkrivala su njegovu nepotpunost. U apsolutu se smjestila njegova negacija koja ipak nije mogla uništiti (neuništivi) zalet k totalnom, transcendentalnom, uzvišenom, božanskom (…). S druge strane, (apsolutno) znanje nije prodiralo do individualnog. Mene je u njemu nestajalo. Pretvorio sam se u točku u kojoj su se presijecale osnovne kategorije spoznajnog načela, ali u toj točki nije zrcalilo i ono što je u meni neponovljivo, jedinstveno”.
Nastavio je da je posljedica ovih pukotina bila nelagoda u kojoj se topilo njegovo povjerenje u apsolutnu spoznaju.
“Bez nje nisam mogao (ni želio) postojati, a ona me je svojim negacijama, vraćala ljudskoj sudbini – nikada nećeš biti Bog, Znanje, Sigurnost. Kako da u tom času zamislim sintezu apsolutnog i relativnog? Čekao me je dugi put do mudrosti u kojoj se sjedinjuje ljudskoj i božansko. Tako su me čežnja za apsolutom i svijest o njegovim ‘pukotinama’ upućivale prema ‘autentičnosti’ koja mi je izbjegavala”, zapisao je Lasić.
Naveo je da su mu se tri “autentična životna oblika” nudila kao pomoć “na putu k sebi (ili na putu k Spoznaji”, a nije ih znao, mogao ili htio upotrijebiti, a da bi ga mogli “spasiti od površnosti, arogancije, prevelike intelektualnosti i zaronjenosti u bezvrijedno”.
“Prvi se oblik zove smrt, drugi samoća, treći literatura – pisanje, pustinja i svijest o smrti kao oslobođenje od volje i banalne funkcionalnosti. Težio sam ovim oblicima, oni su me primali kao stranca. Slutio sam da bi oni omogućili da se lakše suočim sa svojom slobodom, da je lakše prevladam, ali i da ne zaboravim da je bitak (apsolut) varka bez koje, međutim, ne mogu živjeti. Uporno sam ih tražio, stalno gubio. Sam sam sebi sličio Sizifu”, pisao je.
Lasić je svojom autobiografijom hrvatskoj kulturi podario veliko, katarzično, djelo u kojemu se u potpunosti otvorio, ali ne prikazujući svoj život kronološki, kao što je to najčešće slučaj s autobiografijama, nego ga raščlanjujući opisujući glavne teme i događaje svog života.
Preminuo je nedugo nakon svog prijatelja Slavka Goldsteina u čijoj je izdavačkoj kući objavio knjigu “Sukob na književnoj ljevici”. Goldstein i Lasić su “karlovački dečki”, kako ih je nazvao, skupa s i dalje živućim Josipom Vaništom, Miroslav Krleža.
