Frano Supilo – velikan s margine

Mogao je poput Josipa Franka ili frankista koji su se izredali u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća lagodno živjeti od šovinističkog huškanja i nepreuzimanja odgovornosti za hrvanje s istinskim političkim problemima. Njegova veličina upravo i jest u tome što je bio odlučan rješavati ključne društvene i političke jednadžbe, što je zasigurno teži način od gore opisanog. Njegovo iskustvo, koje je dio hrvatske političke baštine, može poslužiti kao etički putokaz suvremenim i budućim političkim akterima (Članak prvotno objavljen u časopisu "Svjetlo" Matice hrvatske, broj 1-4/2017)

Autor: Marin Bakić

U posljednjih 20 do 30 godina život i povijesni značaj Frana Supila (Cavtat, 1830-London, 1917.) sustavno su na margini interesa šire javnosti, inače sklone povijesnim temama, iako se radi o jednoj od najznačajnijih hrvatskih političkih ličnosti 20. stoljeća. Što je razlog tome? Zašto se Supilo nije „uklopio“ u shemu suvremenog hrvatskog nacionalizma? Leži li odgovor u tome što se zalagao za suradnju sa Srbima, odnosno za ujedinjenje južnih Slavena? U kontekstu raspada ili rušenja Jugoslavije i „obračuna“ Hrvata sa Srbima i Srba s Hrvatima doista primjećujemo da bi Supilo bio neobičan potporanj suvremene inačice hrvatskog nacionalizma. S druge strane Supilo jest bio hrvatski nacionalist – težio je izgradnji i emancipaciji hrvatske nacije. Međutim, kao i svaka ideologija, tako je i hrvatski nacionalizam iz 1990-ih godina instrumentalizirao neke elemente povijesti, a ostale ostavljao prešućenima. Osjećamo potrebu povodom stote godišnjice smrti skenirati ovog hrvatskog velikana. Prva namjera je prikazati Supilovu ključnu ulogu u kontekstu integracije hrvatske nacije, a posebice u stvaranju južnoslavenske države kao jamca opstanka i dovršetka izgradnje hrvatske nacije. Druga je namjera prikazati da, suprotno prevladavajućoj ideologiji, povijest hrvatsko-srpskih odnosa nije samo povijest sukoba, nego i suradnje. A odnos hrvatskog i srpskog nacionalizma u 19. i 20. stoljeću smatramo ključnim čimbenikom izgradnje „hrvatstva“.

Crvena Hrvatska

Supilo je rođen u težačkoj konavoskoj obitelji, koja se, kada je imao deset godina, seli u Dubrovnik. Ondje završava trorazrednu građansku školu u kojoj dolazi u doticaj s pravaškim naukom. Posredstvom Melka Čingrije, sina narodnjačkog prvaka Pere Čingrije, Supilo dolazi u doticaj s političkim životom onog vremena. Odlučuje se i sam upustiti u nj, pa tako s Melkom i još nekolicinom drugova osniva tajno društvo koje će se boriti protiv njemačkog utjecaja. Njemačka nije imala kolonije poput Velike Britanije ili Francuske, pa je prostor za svoj kapital pronalazila na europskom i Bliskom istoku, što je bilo u suprotnosti ponajprije s ruskim interesima. Rusija je svoje interese širila prikrivajući ih ideologijom panslavizma. Od Berlinskog kongresa 1878. godine Austro-Ugarska postaje politički ovisna o sve moćnijoj Njemačkoj, koja južnu sestru koristi u probijanju puteva za njemački kapital na istok. Nakon što im se pridružila kao saveznica Italija 1882. godine, čime je nastao Trojni savez, posebice hrvatskim nacionalistima, i to ponajviše u Dalmaciji, postalo je očigledno što predstavlja najveću prepreku nacionalnom razvoju južnoslavenskih naroda. Stoga u posjeti austrijskog prijestolonasljednika Rudolfa Dubrovniku 1885. godine Supilo i njegovi drugovi vide priliku za prvu akciju koja iz današnje perspektive izgleda potpuno neprovokativnom – za prolaska delegacije, Rudolfa i njegovu suprugu Stefaniju nisu pozdravili skidanjem kape. Nezreli su se time hvalili po gradu, pa su kažnjeni privremenom zabranom dolaska u školu, koju je ipak završio, da bi kasnije upisao i završio dvogodišnju poljoprivrednu školu. Prekretnica koja je označila jačanje pravaštva u Dalmaciji bila je pobjeda srpsko-autonomaških političkih snaga na općinskim izborima u Dubrovniku 1890. godine. Dubrovnik je možda najplastičnije oslikavao sukob hrvatskog i srpskog nacionalizma – i Hrvati i Srbi su ga smatrali svojom Atenom na kojoj su gradili mitove o vlastitoj tisućugodišnjoj kulturi i državnosti. Hrvatsko-srpski odnosi se pogoršavaju i otkrivanjem Gundulićevog spomenika u tom gradu 1893. godine. Tim povodom dubrovački književnik je predstavljen kao najveći srpski pjesnik. Bilo je očito da ideologija velikosrpstva – čiji su nositelji u Dubrovniku bili katolici koji su se izjašnjavali Srbima – uzima velikog maha. Hrvatsko-srpski sukob u Dubrovniku pokreće i mladog Supila da se aktivnije uključi u politička zbivanja, u prvenstveno putem lista Crvena Hrvatska. Na taj način je zamislio borbu protiv velikosrpstva, odnosno poticanje hrvatstva u Dalmaciji na izlazak iz političke letargije. Za Supila to je bila „borba za opstanak“. Bio je pravaš, ali je odbacio starčevićansku isključivost, o osnivanju lista obavijestio je Josipa Jurja Strossmayera, a razgovarao je i s Antom Starčevićem. Nikad, pa ni u mlađim danima, nije negirao postojanje Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvate i Srbe vidio je kao pripadnike istog naroda, ali različitih plemena. Upozoravao je na opasnost od velikosrpske ideologije jer ju je smatrao isključivom, a one koji su ju širili optuživao je da rade protiv stapanja dva, kako ih on vidi, plemena u jednu naciju. Zbog faktičnog protektorata Austro-Ugarske, Supilo, valja naglasiti, nije vidio Srbiju kao os ujedinjenja južnih Slavena. Plašio se velikoaustrijske politike Beča, odnosno pangermanizma koji joj je stajao u pozadini. Kao branu tome prepoznaje ujedinjenje i emancipaciju hrvatskog naroda. Težio je sjedinjenju svih južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske u jednu političku zajednicu. Smatrao je da je srpskom isključivošću poražena utopija stvaranja jugoslavenske države. Zamislio je da se na temelju hrvatskog državnog prava ujedine zemlje južnih Slavena oko Beograda, Sofije i Zagreba, a potonje središte bilo bi konačni centripetalni čimbenik ujedinjenja. Supilo se 1889. godine kao izgrađena politička ličnost preselio u Sušak, jer je ostvario glavni cilj u Dubrovniku suzbivši velikosprski utjecaj, a namjeravao se aktivno pozabaviti i prilikama u svim hrvatskim zemljama, zbog čega mu je zemljopisni položaj Sušaka odgovarao. Nadalje, Supilov novi angažman omogućio mu je bolje izvore prihoda. Time se završava prva faza njegova političkog djelovanja.

Novi kurs

Na prijelazu u 20. stoljeće sukob hrvatske, srpske i talijanske nacionalne ideologije u Dalmaciji stavljen je, silom nužde, po strani. Gospodarska zaostalost pokrajine  proizvodila je protunjemačke osjećaje unutar nacionalnih i gospodarskih grupacija u Dalmaciji. Novom kursu hrvatske politike, koji je bio izraz domaćih građanskih elita, u kojem je ključnu ulogu uz Antu Trumbića odigrao i Supilo, a koji je reakcija na politiku Beča te neslogu oko ciljeva i načina njihova ostvarivanja unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, povod za nastanak dala je kriza dualizma u kojoj se Dvojna Monarhija našla nakon mađarskih zahtjeva za većom samostalnošću u odnosu na Austriju, te češko-njemačkog sukoba. Kao reakcija na krizu dualizma javila se velikoaustrijska politika. Političke okolnosti u Monarhiji očitovale su se, između ostalog, i u nemirima u Hrvatskoj 1903. godine, kada je kriza bila najizraženija do tada. U tom je kontekstu, a poglavito zbog germanizma i centralizacije koja je bila nepovoljna za Dalmaciju, počelo zbližavanje triju nacionalnih grupacija, a na temelju načela tada osviještene hrvatske politike – najveći su neprijatelji njemački imperijalizam i hegemonija te sistem koji se uz njih veže. Nov naraštaj hrvatskih političara krenuo je, dakle, tim smjerom 1903. godine, a stavovi pripadnika te generacije čuli su se i u Dalmatinskom saboru tog istog ljeta. Dvije godine potom hrvatska politika dostiže najveću kompaktnost ikad kada se spajaju Narodna stranka i Stranka prava u Hrvatsku stranku. Nova stranka se zalaže za suradnju Hrvata i Srba u borbi protiv politike Drang Nach Osten i državnog uređenja te podređenog položaja Dalmacije te, naravno, za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Međutim, iz obzira prema srpskim interesima, ne navode se poimence. Supilo i Trumbić nastojali su djelovati na Srbe ne bi li podržali ujedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Sama koncepcija Hrvatske stranke bila je djelovati u okviru neposredno mogućeg. Dalmatinski Hrvati se odlučuju, u skladu s ranijim stajalištima, u austrijsko-mađarskom sporu podržati Mađare, sa čime su se složili i Srbi. Na skupštini Srpske stranke u Splitu 1903. godine pobijedila je takozvana sekularna ili liberalna struja koja se zalagala za čvršću suradnju s Hrvatima. Njezini nositelji bili su dubrovački Srbi predvođeni Antunom Fabrisom. Ta činjenica ukazuje na evoluciju u odnosu Srba katolika prema hrvatskom narodu. Odustaje se od srpske isključivosti po pitanju nacionalnih identiteta, to jest navodi se da su Hrvati i Srbi dva različita naroda te da se prepušta svakom narodu da se slobodno razvija. Zbližavanju hrvatskih i srpskih političara u Dalmaciji zasigurno su pridonijele i prilike u Srbiji. Ubojstvom kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage u Majskom prevratu Srbija je napravila obrat od gospodarski neodržive proaustrijske ka proruskoj politici. Srbiji je odgovarala kriza u Austro-Ugarskoj Monarhiji. S jedne strane je opstruirala austrougarske planove na Balkanu te je pogodovala rješavanju nacionalnih pitanja. S druge strane, Srbija je glavninu poljoprivrednih proizvoda vezala za tržište Dvojne Monarhije. Međutim, u njemu je imala veliku konkurenciju u ugarskom agraru. Ako bi se Monarhija raspala, Srbija bi svoje proizvode mogla povoljnije plasirati na tržište Austrije, koja bi samostalna predstavljala manju geopolitičku prijetnju srpskim interesima. Također, i dalmatinski Srbi su bili ogorčeni austrijskom vladavinom, a prepoznali su u novim političkim kretanjima potencijal kojeg su poželjeli biti dio. Listopada 1905. godine održana je na Supilovu inicijativu Riječka konferencija koja je urodila Riječkom rezolucijom – zajednički nazivnik većine političkih snaga hrvatskog naroda za krize Dvojne Monarhije i orijentir za njihovo zajedničko djelovanje. Iako su bili pozvani svi srpski i hrvatski opozicijski zastupnici u Hrvatskoj i Slavoniji i Dalmaciji, Konferenciji se nisu odazvali frankovci i prodanovci te Srpski klub iz Dalmacije iz razloga što su pozvani čisti pravaši. Rezolucija poziva na suradnju s Mađarima, ali uz uvjet promjene Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, ne bi li se osigurala ravnopravnost Ugarske i Hrvatske. Naravno da se pod Hrvatskom podrazumijeva sjedinjena (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), što se i navodi diskretno, ali u obliku imperativa. Austrijanci su osudili, a Talijani podržali Riječku rezoluciju, jer su u austrijskoj politici prepoznavali najveći problem Dalmacije. Međutim, zatražili su da se Talijanima u Dalmaciji priznaju politička prava srazmjerno njihovom kulturnom i ekonomskom utjecaju, dok je javnost u Ugarskoj pozdravila riječki dogovor. Zadarska rezolucija usmjerila je srpsku politiku, koja je odlučila podržati mađarsku stranu u krizi Dvojne Monarhije, ako ona podrži sjedinjenje Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i njihovu veću autonomiju te pristupiti pregovorima s hrvatskom stranom o određivanju daljnje suradnje. Najavljeni pregovori održani su u studenom 1905. godine i na njima je postignut sporazum. Odlučilo se, između ostalog, da se Hrvati i Srbi imaju smatrati jednim narodom te da se jezik nazove hrvatskim ili srpskim. Time je stvorena Hrvatsko-srpska koalicija, koja je djelovala u Hrvatskoj i Slavoniji, a obuhvaćala Hrvatsku stranku prava, Hrvatsku naprednu stranku, Srpsku samostalnu stranku, Srpsku radikalnu stranku i Socijaldemokratsku stranku. Započelo je doba, piše Supilo, političke renesanse, to jest političkog preporoda. Novi list – koji je u međuvremenu preseljen u Rijeku, koja je bila integralni dio Ugarske u kojoj su vladali liberalniji zakoni o štampi nego u Hrvatskoj i Slavoniji – polužio je kao glasilo nove politike, a s obzirom da je bio vrlo kritičan, ali ne na bombastičan, nego argumentiran način, nije trebalo dugo čekati da se nađe kao predmet represivnih mjera vlasti.

Međutim, ubrzo nakon sporazuma u sklopu austrijsko-mađarskog sukoba počeo je gubiti snagu i novi kurs. Nacionalna pitanja su polako ustupala mjesto klasnim, što je potencirao i Beč, a ni u Hrvatskoj stranci nije vladala sloga primjerena njezinoj zadaći. Ideju jugoslavizma počinje zamjenjivati ideja jugoslavenstva – izgradnja jugoslavenske nacije. Smatralo se da se jedino na taj način južnoslavenski narodi mogu oduprijeti njemačkoj supremaciji. Ipak, novi kurs je označio put kojim potlačeni narodi slavenskog juga mogu krenuti ne bi li se nacionalno emancipirali. Učvrstio je zajedništvo hrvatskih i srpskih nacionalista. Predsjednik ugarske vlade Ferenc Kossuth i Nezavisna stranka koju je vodio 1906. godine popuštaju u namjeri preuređenja Austro-Ugarske. Kossuthova stranka ulazi u vladu čiji predsjednik postaje Sándor Wekerle, što označava početak mađarske protudualističke politike i novog odnosa prema Hrvatskoj. Na svibanjskim izborima Hrvatsko-srpska koalicija postiže uspjeh osvojivši 31 mandat, a vladajuća većina 38. Time se Koalicija istaknula kao značajan politički čimbenik. Za taj uspjeh najviše se zasluga pripisuje Supilo, a ni on ne proturječi tome. Sam Supilo je izabran u glinskom kotaru, koji je bio nastanjen većinom Srbima, osvojivši svih 166 glasova.

U to se vrijeme sve jasnije hrvatska i ugarska politika razgraničavaju, po suradnji za krize dualizma. Kossuth sada traži načine da unese neslogu u hrvatsko-srpsku koaliciju i na svaki mogući način izazove nedjelotvornost i neuspjeh politike koju predvodi Supilo. Tako su koaliciju za njezine saborske adrese napali prvenstveno frankovci i klerikalci. Povod za to pronašli su u terminu „hrvatski i srpski narod“. To bi moglo značiti, objašnjavali su, da je srpski narod u Hrvatskoj politički narod, što bi moglo biti osnovica za legitimiziranje posebnog srpskog teritorija u sklopu Hrvatske, što je, uz napomenu da Srbi ne žele biti politički Hrvati, odbacio Svetozar Pribičević uime Srpske samostalne stranke, što, opet, nije zadovoljilo Srpsku radikalnu stranku, također članicu koalicije. Supilo se, svjestan osjetljivosti ovih pitanja, izbjegavao očitovati na njih. Nastojao je izbjeći također i za Hrvate i za Srbe važno pitanje Bosne i Hercegovine. Samo je napomenuo da, ako se BiH ne ujedini s Hrvatskom, treba pripasti Srbiji te da je to bolje nego da pripadne „tuđinu“. Takvim balansiranjem omogućavao je nastavak hrvatsko-srpske suradnje.

Da je ljubav Mađara i Hrvata pukla pokazala je više od ičega takozvana željezničarska pragmatika. Nju je, iz bojazni od radničkog pokreta, koji se tada tek oblikovao, ali prije svega iz želje da slomi politiku Hrvatsko-srpske koalicije i ostale nacionalno-emancipatorske pokrete u Translajtaniji, uvela u travnju 1907. godine Wekerleova pronagodbenjačka vlada. Željezničarska pragmatika je zabranjivala štrajkove i uvela mađarski jezik kao službeni na svim željeznicama u Ugarskoj, a u njoj stoji i to da željezničari moraju biti mađarski državljani te da je njihovo poznavanje mađarskog jezika uvjet za opstanak u toj službi, odnosno za zapošljavanje. Koalicija je u tome vidjela kršenje autonomnih prava Hrvatske, koja proizlaze iz Hrvatsko-ugarske nagodbe. Supilova taktika u ovoj situaciji sadržavala je opstrukciju zajedničkog parlamenta, što bi prvenstveno ostvario držanjem govora isključivo na hrvatskom jeziku, što je, po saborskom poslovniku, bilo moguće. Na margini sukoba hrvatskih i mađarskih političara Srpska radikalna stranka napušta Hrvatsko-srpsku koaliciju, vjerojatno na prijedlog matične stranke u Srbiji i njezinog predsjednika Nikole Pašića, predsjednika srpske vlade, kojem se politika sukoba s Mađarima nikad nije činila pragmatičnom. Mađari su, ne bi li spriječili opstrukciju rada parlamenta, nastojali izazvati trzavice između hrvatskog i srpskog političkog korpusa. Hrvate su ujedno optuživali za urotu s Bečom i Rimom, a Srbe da surađuju s Beogradom protiv Budimpešte. Postavljanje za hrvatskog bana Pavla Raucha 1907. godine, koji je dobio zadatak da provodi dualističku politiku, značilo je da mađarska vlada namjerava, u sklopu priprema za aneksiju Bosne i Hercegovine, osigurati uvjete koje taj potez neće dovesti u pitanje niti proizvesti ozbiljnije probleme. Mađari su predano radili i na proizvodnji izdajica i veleizdajica. Tako su Srbi izdajnici, jer surađuju sa srpskom vladom, a Hrvati jer su na strani Beča. No, posebna se pozornost posvetila Supilu, ne samo kao vođi Koalicije, uredniku utjecajnog lista, nego i kao čovjeku velike strasti, političkog virtua i neokaljane karijere. Sve ga je to činilo iznimno opasnim po mađarske interese, pa je čak i austrougarski ministar vanjskih poslova Alois Aehrental naredio da se o Supilu na jednom mjestu prikupe svi, pa i najbeznačajniji, podaci kako bi se moglo doći do barem jednog kompromitirajućeg, a čak je i zabranjeno Novom listu da se prodaje u Austriji i Bosni i Hrecegovini, pa je Supilo novine preimenovao u Riječki novi list. U cilju da omogući većinu u Hrvatskom saboru klerikalcima, frankovcima i rauhovcima, ugarska vlada raspisuje nove izbore za veljaču 1908. godine. Koalicija postiže uspjeh s 56 osvojenih mandata. Frankovci su osvojili četiri, a rauhovci nisu ušli u Sabor. Supilo je tada „progledao“ po pitanju suradnje s Mađarima, točnije Nezavisnom strankom. Uočava da više ne može računati niti na potporu njenog lijevog krila, pa dolazi na ideju da program Riječke rezolucije, koji govori o suradnji s Peštom protiv Beča, okrene naglavce, odnosno da podrži aneksiju Bosne i Hercegovine pod uvjetom da se ona pripoji u sklopu Monarhije nezavisnoj Hrvatskoj. Kako su se pripreme za aneksiju provodile, a ona bivala sve realnijom, tako se provodila i protusrpska histerija u Monarhiji, koja je bila usmjerena prvenstveno protiv članova Samostalne srpske stranke, koja je prilično rezervirano prihvatila probečku politiku, što nije omelo Supila u nastojanjima da s njom održi partnerski odnos. Kada je 6. lipnja 1908. godine proglašena aneksija, Supilo je energično ustvrdio kako je ona protivna interesima i Srba i Hrvata. Valja kazati i to kako je Supilo nakon procesa protiv Srba zbog navodne veleizdaje ponovio svoje tvrdnje karakteristične za rano razdoblje novog kursa da je važno provoditi politiku koja će Srbima omogućiti ostvarenje svih onih prava koja im omogućuju baštinjenje i razvijanje nacionalnih osobitosti u Hrvatskoj, odnosno da većina ne bi smjela ugrožavati prava manjine, nego ih omogućiti.

Odgovor Supila na ponudu velikoaustrijskih krugova čiji je glavni eksponent bio Franjo Ferdinand, koju je prenio bečki gradonačelnik i predsjednik Kršćansko-socijalne stranke Karl Luger, da njegova politička opcija podupre aneksiju Bosne i Hercegovine, čime bi se, kao, otvorila vrata većoj autonomiji Hrvatske, a i ostavila mogućnost da se joj se BiH pripoji, bio je, dakle, negativan. Tada monarhijska politička elita odlučuje anulirati Supila kao političkog čimbenika. Započinje propaganda koja „razotkriva“ veleizdajničke aktivnosti ovog hrvatskog političara, te Kossutha, Pribičevića i Edmunda Lukinića, odvjetnika i političara iz redova Koalicije. Supilo je optuživan da je na platnom spisku srbijanske vlade i velikosrpskih krugova te da je protiv interesa Monarhije radio u dosluhu s pripadnicima mađarske opozicije. Nakon što su se Rusija i Srbija pomirile s pripojenjem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, objavljen je članak povjesničara Heinricha Friedjunga. U njemu se teško optužuje Supila za suradnju s neprijateljima Monarhije, prvenstveno sa Srbijom. Supilo i drugi iz Koalicije ubrzo su tužili povjesničara. Europska javnost pratila je sudski proces s velikim zanimanjem, jer se odvijao neposredno nakon aneksione krize, pa je mogao zainteresiranima predočiti dodatna saznanja o austrougarskom položaju u novonastaloj geopolitičkoj situaciji, unutrašnjim prilikama u Monarhiji i njenom odnosu prema Srbiji. Kao glavni akter afere, prvi je riječ uzeo Friedjung. Svoje stavove utemeljio je optužujući Srbiju koja, tvrdio je, nastoji dezintegrirati Monarhiju, a u tome joj, smatra taj pangermanist, svesrdno pomažu domicilni Hrvati i Srbi zastupljeni Hrvatsko-srpskom koalicijom. Tvrdnje je potkrijepio krivotvorevinama. Kao svjedoci obrane svoje iskaze dali su barun Leopold von Chlumetzky i Vilim Dorotka. Ustvrdili su da je Supilo bio plaćenik Beča i Pešte, što sugerira da se nudio kome god je stigao. S obzirom da su ova lažna svjedočenja snažno odjeknula u javnosti, Supilo, iako ustrajan u svojoj nevinosti, odstupa s čelnog mjesta Hrvatsko-srpske koalicije te stavlja na raspolaganje svoja dva zastupnička mandata. Međutim, u nastavku suđenja je, pozivanjem za svjedoke Vladislava Kaćanskog i Josipa Tončića, pobio iskaze Chlumetzkog i Dorotke te pozvao da svjedoči Stjepana Zagorca, bivšeg kolegu iz Koalicije, a potom političkog protivnika. Zagorac je ustvrdio kako Supilo nikada ni od koga nije primio novac te da je sve u politici radio iz čistog uvjerenja. Između dvije strane u sporu posreduje zatim Joseph Baernreither, izaslanik prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. U prosincu 1909. godine postignut je sporazum. Njime je Supilo dobio moralnu zadovoljštinu prije svega, a i veliku popularnost u Europi.

Koalicija se za suđenja ponijela oportunistički. Odbila je podržati Supila plašeći se kompromitacije i nemogućnosti osvajanja vlasti. Tako je, primjerice, Pribičević, po lažnim svjedočenjima Chlumetzkog i Dorotke i njihovog odjeka u javnosti, kada je Supilo bio na najtežim mukama do tada, kazao da bi Supilovo povlačenje s čelnog mjesta Hrvatsko-srpske koalicije i iz parlamenata moglo uroditi povoljnim političkim učincima. Supilo je bio spreman raskrinkati klevetnike u potpunosti, no članovi Koalicije su odlučili da se s tuženima sporazume, čime je sudski spor okončan. Supilo i dotadašnji njegovi politički saveznici nastavljaju dalje zasebnim putevima. Pribičević i Samostalna srpska stranka preuzimaju vodeće mjesto u Koaliciji, koja pokreće oportunističku politiku sporazumijevanja i s Bečom i s Peštom, što je 1910. godine okrunjeno njezinim sporazumom s mađarskim ministrom predsjednikom Kuhenom Héderváryjem te Nikolom Tomašićem, hrvatskim banom mađaronom. Krajem 1910. godine Supilo je ponovno izabran u Hrvatski sabor nakon čega i dalje nastavlja kritizirati stanje u Hrvatskoj, osobito politiku Hrvatsko-srpske koalicije i Pribičevića, koji će provoditi produalističku politiku i više brinuti o interesima srpske države nego Hrvatske. Koalicija sklapa sporazum s unionistima, međutim ne dobiva jamstva da će se mađarska politika promijeniti u odnosu na Hrvatsku i Slavoniju. Pa i unatoč tome što su u parlamentu tvorili poziciju, nijedan od predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije nije bio zastupljen u izvršnoj vlasti. Supilo za opisivanje toga ne pronalazi drugog izraza do – kapitulacija. „Ali, hrvatska delegacija učinila je nešto gore i od same kapitulacije. Ona je položila oružje, a da ne samo nije dobila nikakve ozbiljne garancije da će se glavno pitanje sukoba s Ugarskom, mađarski jezik na željeznicama u Hrvatskoj odstraniti i uvesti hrvatski, kako to već i sama Nagodba propisuje, nego ona, kao ogromna većina Sabora, nije dobila ni vlade svoje! I još gore: ne samo što nije dobila vladu, nego je pristala da vlada bude ustoličena baš iz elementata koji su pravi direktni krivci svega zla što ga Hrvatska trpi, iz elemenata koji u Hrvatskom saboru nemaju ni stranke ni zastupnika, iz elemenata protiv kojih se baš i obrazovala Hrvatsko-srpska koalicija. I da to nije nečuvena kapitulacija“, zapisao je tada. Supilo je za predizborne kampanje u delničkom kraju, gdje je i izabran, naglasio važne sastavine vlastitog pogleda na svijet: subjekt politike mora biti narod, a politika mora biti protiv Nagodbe, mora biti radikalna i državnopravna. I dalje naglašava potrebu za jedinstvom Hrvata i Srba te ujedinjenje hrvatskih zemalja. Za njega su Hrvati i Srbi jedan narod s dva imena, a tvrditi suprotno dovodi do nacionalne isključivosti. Na prijedlog novog bana bana Slavka Cuvaja 1912. godine raspušta se Hrvatski sabor, nakon čega će se Supilo morati okrenuti drugim načinima borbe.

Emigracija

Iako je podržavao Srbiju u njezinoj borbi za teritorijalno proširenje tijekom balkanskih ratova, Supilo nije vjerovao da će ona postati Pijemont Balkana – u toj ulozi i dalje je vidio Hrvatsku. Međutim, proširenje srbijanskih granica te ugled koji je Srbija stekla u međunarodnoj javnosti, a posebice nakon atentata u Sarajevu, utjecalo je na to da Supilo polako počne mijenjati stav po tom pitanju. Nakon 14. lipnja 1914. godine saznaje da se Austro-Ugarska sprema objaviti rat Rusiji. Podiže ušteđevinu i bježi za Veneciju. Austro-Ugarska ga proglašava veleizdajnikom i za njim raspisuje tjeralicu. U Italiji depozitira novac, od čega ostvaruje pasivnu kamatu i prihod dostatan za život i djelovanje u emigraciji. Svoje planove sada veže isključivo za rušenje Austro-Ugarske, stvaranje južnoslavenske države koja bi nastala ujedinjenjem oko Srbije, koja je ratovala na strani Antante. Supilo i Trumbić nalaze se s ostalim emigrantima te započinju zajednički diplomatski djelovati na zaštiti interesa hrvatskog naroda, a posebice smanjenju mogućnosti podjele hrvatskog i slovenskog teritorija između Italije i Srbije. Pašić 1914. godine Nikolu Stojanovića i Dušana Vasiljevića odabire da stupe u dodir s emigrantima sa ciljem da se osnuje Jugoslavenski odbor. Tim putem je Baja, kako se u narodu nazivao Pašić, ponudio Trumbiću i Supilu ustupke Hrvatskoj unutar buduće zajedničke unitarne države koja bi predstavljala rješenje ujedinjenja Srba, ali ujedno i spriječila osnivanje hrvatske države. Unatoč rezervama, posebice po pitanju ustrojstva buduće države, Supilo i Trumbić sa srpskim predstavnicima postižu dogovor da sjedište Odbora bude u Londonu, a sporazumili su se i oko načina financiranja, što bi se ostvarivalo dobrovoljnim prilozima. Utvrđeno je da će Odbor raditi na osnivanju jugoslavenske ili srpsko-hrvatske države i izrađivati prijedloge za njezinu organizaciju. Kada je u veljači 1915. godine posjetio Niš, Supilo, koji je za boravka u emigraciji nastojao što više pojedinaca iz visokih političkih krugova najvažnijih zemalja onog doma (osim, naravno Austro-Ugarske i Njemačke), zainteresirati za južnoslavensko pitanje, sastao se, među ostalima, s ruskim ambasadorom Grigorijem Trubeckim. Na pitanje kakvom unutrašnjem uređenju teži, Supilo se, taktizirajući da ne izazove sukob sa srpskim vodstvom, izrazio naizgled paradoksalno odgovorivši – centralističkom federalizmu. Raspolagao je informacijama o tome da Italija traži ustupke na istočnoj obali Jadrana za pristupanje Antanti te je djelovao cijelim bićem da spriječi taj scenario, a u početku se zalagao i za talijansko-srpski protunjemački sporazum pod pokroviteljstvom Engleske. Stoga ga je snažno emotivno pogodilo potpisivanje Londonskog ugovora 1915. godine na temelju kojeg je Italija odustala od svoje neutralnosti, za što su joj saveznici obećali Gorišku, Trst, dio Kranjske, Istru i Kvarner bez Krka te Dalmaciju do rta Ploče s većinom otoka. Ubrzo potom u Londonu je osnovan Jugoslavenski odbor s Trumbićem na čelu. Prva zadaća Odbora bila je izrada memoranduma o oslobođenju, a tu su se već iskristalizirala suštinska razmimoilaženja. U tom dokumentu se spominje federalno uređenje, a nastojalo se uvrstiti i kovanicu jugoslavenski narod, kao kompromis između težnji hrvatske strane da se u tekst uvrsti kako će narod plebiscitom odlučiti o svojoj sudbini i srpskog protivljenja tome. Srbi nisu bili zadovoljni ni time što se spominju hrvatska prava na Dalmaciju bez da se spominju srpska prava. Supilo, nezadovoljan držanjem Pašića glede ustupaka Italiji, iako je Srbija žestoko izrazila svoje neslaganje s Londonskim ugovorom, optužuje srpsku vladu da joj je stalo samo do srpske isključivosti, a ne i do istinskog oslobođenja južnoslavenskih naroda. Sukob je nastao nakon što je Supilo saznao da Britanci kane Srbiji za ustupke u Makedoniji omogućiti aneksiju Bosne i Hercegovine, Slavonije, Srijema, Bačke i dijela Dalmacije koji ne potpada pod koncesije Italiji po Londonskom ugovoru, dok bi se pitanje sjedinjenja Hrvatske sa Srbijom riješilo naknadno. Plan faktički podrazumijeva komadanje hrvatskih zemalja, pa Supilo intervenira kod ministra vanjskih poslova Velike Britanije Edwarda Greya i ishođuje da se sudbina zemalja koje nisu obećane Italiji određuje plebiscitom stanovništva, što Pašić odbija, kao i gotovo cijeli Jugoslavenski odbor uključivši i Trumbića. Srpski predsjednik vlade nastoji svesti Supilov utjecaj u Jugoslavenskom odboru na najmanju moguću mjeru. Supilo nije bio samo revoltiran srpskom politikom, nego i politikom Odbora. Stoga je na veljačkom plenumu 1916. godine čak zaprijetio osnivanjem samostalne hrvatske države, ako procijeni da će interesi hrvatskog naroda u budućoj južnoslavenskoj državi biti ugroženi. Cjelokupni Odbor odbio je ideju samostalne Hrvatske. Pašić talijanskom tisku naknadno iste godine izjavljuje da priznaje interese Talijana na istočnoj jadranskoj obali te da prihvaća Antantine ustupke novoj saveznici. Supilo je na to na sjednici Odbora reagirao izjavivši da očekuje da će se Srbija reformirati prije no što odigra ulogu ujedinitelja južnoslavenskih naroda. Na sljedećoj sjedici je predvidio taj svoj stav pisano obrazložiti, međutim zaključio je u međuvremenu da se njegova gledišta ne podudaraju s gledištem Jugoslavenskog odbora, pa je dao ostavku na članstvo u njemu. Pritom je naglasio da Odbor ne uzima ozbiljno u razmatranje hrvatsko nacionalno pitanje, a postavio je i pitanje kolika je uopće politička težina tog emigrantskog tijela. Ispraćen je optužbama za hrvatski nacionalizam i separatizam. No, i dalje je nastavio diplomatsku misiju koja je za cilj imala ujedinjenje južnih Slavena na ravnopravnoj osnovi, međutim ona je bila manjeg utjecaja.  Zabrinjavalo ga je što je austrougarski car Karlo I. Austrijski, koji je naslijedio preminulog Franju Josipa I., nastojao zadovoljiti slavenske interese, a poglavito interese Poljaka i južnoslavenskih naroda. Supilo je na Pašićev zahtjev, uoči pregovora Srbije i Jugoslavenskog odbora na Krfu, skicirao moguće unutrašnje uređenje buduće jugoslavenske države. U toj skici je naveo da vanjski, vojni, gospodarski i sveučilišni poslovi trebaju biti pod ingerencijom federalne države, a ostali poput uprave, školstva, pravosuđa, poljoprivrede i financiranja područje djelovanja sljedećih federalnih jedinica: Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U konačnici je na Krfu dogovoreno da se odbijaju etapna ujedinjenja južnoslavenskih naroda, jer bi ona mogla dovesti do komadanja zemalja na koje ti narodi polažu prava. Predviđeno je da država poprimi oblik parlamentarne monarhije, a sam dogovoreni ustroj države naginje unitarizmu koji uvažava ravnopravnost nacionalnih identiteta, znamenja i pisama. Supilo je također prihvatio Deklaraciju. U kolovozu 1917. godine sastaju se Supilo i Pašić. Supilo dobiva dojam da je srpski predsjednik vlade zainteresiran za provedbu onoga što mu je skicirao, no historiografija ipak smatra da je Supilo tada bio već kronično mentalno rastrojen, zbog čega je krivo procijenio Pašićev stav. Supilo je imao neopisivu energiju koju je crpio iz motivacije za oslobođenje hrvatskog naroda iz podređenog političkog, gospodarskog i svakog drugog položaja. No, političke intrige i sukobi pomiješani s neostvarivim idealima konačno su ga stajali psihičkog zdravlja. Sve je češće padao u rastrojstvo i radio incidente. Preminuo je psihijatrijskoj bolnici 25. rujna 1917. godine. „Franu Supilu politika je bila opasna igra koju je godinama igrao o vlastitu glavu. Politika mu je bila fanatična vjera u pobjedu pravde i istine, a politički programi služili su mu trajno kao igraće karte u smrtonosnoj partiji na život i smrt“, zapisao je Miroslav Krleža.

Rođen za politiku

Supilo je svoju politiku prilagođavao aktualnim potrebama, ali ne u vulgarnom smislu. Naravno da je imao svoja načela, ali je istodobno bio toliko politički zreo da je znao kada insistirati na njima, a kada postići kompromis, a sve s krajnjim ciljem – oslobođenja južnoslavenskih naroda, posebice hrvatskog. Stoga je pregled njegove biografije najbolji prikaz njegova političkog djelovanja, programa i svjetonazora uopće. Bio je politički mudar i odgovoran, a politiku nije povezivao s vlastitim probitkom. Iako je u politiku ušao revoltiran velikosrpskom ideologijom, nikada si nije dopustio da zabrazdi u šovinizam. Štoviše, velike mu zasluge pripadaju jer je shvatio istovjetnost hrvatskih i srpskih nacionalnih interesa te je na temelju toga izgrađivao suradnju tih dvaju naroda u Austro-Ugarskoj. Pa kao što mu pripadaju zasluge za ostvarenje samostalne južnoslavenske države kao jamca opstanka hrvatske nacije i ravnopravnog razvoja hrvatskog i ostalih naroda, vrijedi istaknuti da je imao hrabrosti u osjetljivo vrijeme i u nezavidnom položaju Jugoslavenskog odbora u odnosu na srpsku vladu suprostaviti se koncepcijama po kojima bi Srbi imali na temelju ratnih zasluga, državotvorne tradicije i brojčane snage prevlast u novoj državi. Supilova diplomatska aktivnost jest prvorazredna historiografska tema. Supilo i politika novog kursa su imali ključnu ulogu u omogućavanju daljnje integracije hrvatske nacije, što je okončano demokratizacijom procesa, a to je ponajviše izraženo u seljačkom pokretu kojeg su vodili braća Antun i Stjepan Radić te Vladko Maček. Supilo kao povijesna ličnost je bio tema mnoštva znanstvenih radova i bilo bi pogrešno kazati da ga historiografija nije prikladno vrednovala, politiku koju je stvarao i provodio i tadašnje okolnosti kao predmet. Najveće zanimanje za njega biva za prve jugoslavenske države, što je i razumljivo s obzirom da se Supilo do godinu prije njezina osnivanja, odnosno svoje smrti, zalagao za nju, iako bi zasigurno bio vrlo razočaran kada bi vidio na koji način je uređena i u kojem se smjeru kretala, kao što se razočarao kada je uočio te tendencije. Za Supila su zainteresirani i povjesničari u drugoj jugoslavenskoj državi, međutim, a to primjećuje i Ivo Petrinović, zanimanje splašnjava, vjerojatno iz razloga što je Supilo bio pravaš i građanski orijentirani političar, što nije bilo u skladu s „komunističkim“ naukom. Bilo bi također nepravedno ustvrditi da je domaća povijesna znanost nakon osamostaljenja Hrvatske u potpunosti ignorirala Supila kao predmet, ali to jest slučaj sa širom javnosti oblikovanom ideologijom nacional-šovinizma kojoj nije odgovarao podsjetnik na sadržaj Supilova političkog angažmana.

Mogao je i Supilo, poput Josipa Franka ili frankista koji su se izredali u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, lagodno živjeti od šovinističkog huškanja i nepreuzimanja odgovornosti za hrvanje s istinskim političkim problemima. Veličina Supila upravo i jest u tome što je bio odlučan rješavati ključne društvene i političke jednadžbe, što je zasigurno teži način od gore opisanog. Supilovo iskustvo, koje je dio hrvatske političke baštine, može poslužiti kao etički putokaz suvremenim i budućim političkim akterima.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije