Martin Jendrašic: Tri puta sam išao u partizane

"Morao sam bježati. Nije više bilo za ostati u selu, jer sam dobio poruku da znaju za moj rad. U našim hrvatskim selima preko Drave su hvatali sve partizanski orijentirane, mlatili, ubijali i slali za Osijek. To je činila ustaška milicija koju smo zvali bijela garda. Tada sam imao 17 godina. Došla je nedjelja i rekao sam da ne idem s ocem, majkom i sestrom u Ferdinandovac, nego da ću ostati doma i hraniti stoku. Kada su otišli, obukao sam se i zaputio u šumu koja mi je bila odmah preko puta kuće, i šumom idem kuda god hoću, nikada iz šume izaći neću, jedino moram pretrčati cestu i prugu“, kaže partizan i branitelj. SpiKA

Autor: Marin Bakić

Martin Jendrašic, Karlovac, 22. 9. 2017. Foto: Denis Mikšić

Malotko je u Karlovcu tko je bio i partizan i hrvatski branitelj, a te dvije uloge je objedinio Martin Jendrašic i tu činjenicu je nerijetko koristio kao legitimaciju za komentar u javnosti uglavnom na pitanja vrednovanja antifašizma i upozoravanja na neprihvatljiv način revizije povijesnih činjenica, kako on to vidi. SpiKA

U 91. ste godini života?

  • Jesam.

Kako Vas zdravlje služi?

  • Jako loše.

U čemu je problem, ako smijem pitati?

  • Kad čovjek ostari oslabi organizam, pa se sve bolesti koje se ne pojavljuju za mlađih dana dolaze na naplatu. Muče me uglavnom želudac, disanje, srce… To su problemi.

Imate li potporu prijatelja i suboraca?

  • Nema živih mojih suboraca iz Drugog svjetskog rata. Sve sam prijatelje izgubio. Sastajali smo se na tržnici nas osam na piću, a sada sam postepeno ostao sam – jedan po jedan su svi umrli. Preostao je jedan prijatelj iz Virovitice koji je bio u virovitičkoj brigadi u Drugom svjetskom ratu. Invalid je bez oka. S njime se ponekad sretnem, pa popričamo.

Iz kojeg ste kraja?

  • Rođen sam u općini Ferdinandovac, konkretno u zaseoku Đurđevički Pavljanci.

To je pokraj Đurđevca?

  • Da.

Iz kakve obitelji potječete?

  • Seljačke. Bavili smo se poljoprivredom.

Nedostaje li Vam podravski izgovor?

  • Prati me čitavog života. Kad nastupam negdje službeno, kritiziraju me da govorim srpski, jer kažem ponekad nešto ekavicom, s obzirom da kajkavci u Podravini tako govore.

Kakva su Vam sjećanja iz Ferdinandovca?

  • Kakav je bio tada takav je i sada. Prije godinu dana smo kći i ja bili na sahrani, jer mi je bratić preminuo. Selo se ne razvija puno. Postoje općina i škola koju sam pohađao. U siječnju i veljači 1934. godine, u prvom polugodištu prvog razreda, sam dobio pohvalnicu, a imam je i danas.

To Vam je važnije od odlikovanja iz rata?

  • Nazvao sam upravitelja škole, a on je unuk mog kolege koji je išao sa mnom u razred. Rekao sam mu da imam tu pohvalnicu i pitao sam ga skupljaju li te stare stvari. Odgovorio je potvrdno, pa sam najavio dolazak, ali sam u međuvremenu obolio, pa se taj plan izjalovio. Morat ću zahvalnicu poslati poštom.

Kada ste napustili Ferdinandovac?

  • Kada sam otišao u partizane 1944. godine.

Što Vas je potaknulo da se priključite partizanima?

  • Moj se otac Mijo Jendrašic bavio politikom i sjećam se političkih događaja i aktera od 1934. godine. Bio je blagajnik, tajnik, predsjednik ogranka Hrvatske seljačke stranke, lijevo orijentirane stranke Stjepana Radića. Uz radićevce su postojali i mačekovci. U HSS-u su bili članovi Komunističke partije Jugoslavije kao što je i moj otac bio. U tom duhu je odgajao i djecu, mene i tri godine mlađu sestru, mada nismo znali što je bio i nikada mi to nije rekao. Kada je 1941. godine osnovana Nezavisna Država Hrvatska, svi su mačekovci ušli u njezinu službu, dok su ovi drugi haesesovci ostali po strani i uključivali su se u antifašistički pokret. S tim pokretom je bio povezan moj otac. Koristio je mene i mog pajdaša Luku Živka da izvidimo, ako nešto treba izvidjeti. Moj je otac u novinama kritizirao mačekovce i popa u Ferdinandovcu koji je poslije rata prijavio troje ili četvoro partizana da su se vratili doma, pa su ubijeni. Taj pop je suđen nakon rata. Prije rata je prozivao mog oca u crkvi da je komunist, Antikrist i da djecu ne pušta u crkvu, mada sam išao svake nedjelje na svetu misu. Bio je osuđen na 20 godina zatvora, a 1955. godine su svi amnestirani. Došao je krenuo kući gdje su ga dočekala djeca pobijenih partizana. Došao je kočijama. Gađali su ga kamenjem i drugi dan je otišao iz mjesta. U Ferdinandovcu 1945. godine niti jedan ustaša nije bio ubijen. Nekima se sudilo.

Koliko je bilo ustaša u Ferdinandovcu?

  • Ne znam točno. U mom selu Pavljancima bio je jedan, a nas partizana je bilo 28.

Jeste li s ocem išli u partizane?

  • U stvari sam išao tri puta u partizane.

To znači da ste se i vraćali?

  • Otac me vraćao. No, treći puta kada sam otišao, zakasnio je – već sam se obukao i naoružao.

Prva dva puta se niste stigli obući i naoružati?

  • Nisam.

Možete li to malo pojasniti?

  • Ovo je malo smiješno. U Ferdinandovac je 1943. godine došla diletantska grupa.

Glumačka družina?

  • Tako je. Svirali su, pjevali i plesali. To mi se svidjelo i odlučio sam ići s njima. Javio sam se jednome koji mi se činio glavnim. Odveo me u zadnju sobu, a još jedan mu se pridružio. Tražili su od mene da ponovim za njima glazbenu ljestvicu, da je otpjevam. No, kako bih kao seljak to znao? Počeo sam, pa nisam pogodio. Vidim da se više ne obaziru na mene. „Hoću li ići s vama“, pitao sam jednoga. „Pa znaš, trebamo ljude koji znaju dobro pjevati“, odgovorio mi je. No, znao sam pjevati, i danas znam. „Pa zar ne može čovjek u partizane bez da zna pjevati“, pitao sam ih dalje. „A ti želiš u brigadu“, iznenadili su se mojim pitanjem. „Nego šta“, dodao sam. Pozvao je mog susjeda Martina Jendrića koji je s mojim ocem bio angažiran u HSS-u i antifašističkom pokretu. „Ovaj dečko bi išao u partizane, pa mu sredi to i uputi ga da ode“, rekao je glumac mom susjedu. Kako ću s njime sada dogovarati odlazak? Ako želiš u partizane, moraš u Bilogoru – imaš 20 kilometara hoda. No, nije problem hod, nego moraš proći dvije ceste i prugu gdje paradiraju Nijemci. Umirio sam se i nisam se niti javio susjedu Martinu. Drugi puta je u Đurđevac u siječnju 1944. godine došla 17. slavonska brigada. Zaputio sam se tamo. Stigao sam navečer i javio se u komadu mjesta. Rečeno mi je da sjednem i pričekam kurira koji će me odvesti. Odjednom su se otvorila vrata – kurir je bio moj otac. Prišao mi je, uhvatio za rukav, izveo van i dopeljao doma. Nije bio ljut, nije vikao na mene.

Što je bilo treći put?

  • Morao sam bježati. Nije više bilo za ostati u selu, jer sam dobio poruku da znaju za moj rad. U našim hrvatskim selima preko Drave su hvatali sve partizanski orijentirane, mlatili, ubijali i slali za Osijek. To je činila ustaška milicija koju smo zvali bijela garda. Tada sam imao 17 godina. Došla je nedjelja i rekao sam da ne idem s ocem, majkom i sestrom u Ferdinandovac, nego da ću ostati doma i hraniti stoku. Kada su otišli, obukao sam se i zaputio u šumu koja mi je bila odmah preko puta kuće, i šumom idem kuda god hoću, nikada iz šume izaći neću, jedino moram pretrčati cestu i prugu. Sreo sam patrolu. Zaustavili su me i pitali kuda idem. „Idem u partizane“, odgovorio sam.

To ste rekli njemačkoj patroli?

  • Ma ne, našoj, partizanskoj. Nisu mi vjerovali, jer su mislili da sam špijun. „Vodite me u podravski odred“, rekao sam. „Mi smo iz podravskog odjela“, rekli su. „Vodite me do komandira Stjepana Sačera“, dodao sam. „Pa mi smo iz te treće čete“, rekli su. Sa Sačerom sam dogovarao da ću jednog dana doći u partizane. Odveli su me u jednu staru kuću. Rekli su mi da sjednem. „Zdravo. Jesi došao“, pitao me Sačer. „Jesam,“ odgovorio sam. „Javi se kod Štefa Kokotića, on ti je komandir voda“, naložio mi je. Drugi dan je već bio cirkus. Išli smo u Molve – svi u četi su bili odjeveni u uniforme i naoružani, jedino sam ja bio u civilom odijelu sa šeširom na glavi. Bilo me sram zbog toga – cure izlaze na prozore u Đurđevcu i gledaju, a sve bulje u mene. U Molvama smo zarobili četiri domobrana. Pitali su ih bi li se pridružili partizanima, no nisu htjeli, pa su morali skinuti uniformu i otići doma. Tako sam dobio vojničko odijelo, no nakon toga su se ova četvorica vratila i kažu da bi ipak u partizane i da im se vrate odijela. Shvatio sam tragičnim to što moram vratiti uniformu.

Što Vas je toliko tjeralo u partizane?

  • Jedan jedini u selu je bio u Crnoj legiji, a nas 28 smo bili u partizanima. Od tog broja je samo jedan, Petar Turbelija, prošao rat bez da je ranjen ili da je poginuo.

Kako ste ranjeni?

  • Dobio sam metak u leđa, postrance je ušao i rasjekao leđa. Tri mjeseca je rana cijelila.

Gdje se to dogodilo? Gdje ste ratovali?

  • Oblikovala se podravska brigada i naš bataljon je kao treći ušao u njezin sastava, a brigada je ušla cijela u sastav 32. divizije koju su činile četiri brigade. Prvo smo kao mlada, tek oblikovana, brigada išli forsirati Dravu i razbiti 250 bjelogardijaca, te ustaške milicije koja je maltretirala naše roditelje i ostalo stanovništvo. Prešli smo rijeku i razbili ih, a nismo imali niti jednog ranjenog. Njih je dosta izginulo, jer su bježali. Najgore je bježati u ratu. Sastali smo se sa Crvenom armijom. Naša divizija je trebala prijeći mađarsku granicu, jer su Nijemci i dalje bili u Budimpešti i na Dunavu, a mi smo im trebali prići iza leđa. No, naša divizija je bila preslaba za njemačku vojsku koja si nikada ne bi dozvolila da im se uklinimo iza leđa. Napravili smo svoje – zauzeli smo hrvatska sela i razbili bandu, ali u Mađarsku nismo mogli ići. Nijemci su jednu oklopnu jedinicu usmjerili na nas. Iz okoline Zagreba i Karlovca u Koprivnicu je došla jedna kozačka jedinica koju su činili pripadnici Crvene armije zarobljeni u Kijevu, da bi se onda priključili Nijemcima. Zvali smo ih čerkezima. Tu je Rade Bulat, zapovjednik naše divizije, odigrao fenomenalnu ulogu – krenuli su nas iz Koprivnice prema Đurđevcu gdje je bio štab korpusa koji se odlučio povući i s njima smo izgubili vezu. Rade je pokušavao stupiti u vezu sa zapovjednikom korpusa i primiti zapovijed što uraditi, jer vidi da nas ovi opkoljavaju i da ćemo ostati odsječeni. Bulat je potom samostalno odlučio da ćemo se izvući i prilikom izvlačenja nas je dosta izginulo. Formiran je potom front i na liniji Sesvete-Kloštar Podravski-Prugovac-Bilogora smo ih dočekali.

Jeste li tada ranjeni?

  • Ranjen sam pred kraj rata. Uglavnom, borbe na liniji koju sam spomenuo su trajale od prosinca 1944. godine kada smo forsirali Dravu pa do sredine veljače 1945. godine. Ta je borba ušla u povijest Narodnooslobodilačkog rata kao Virovitički mostobran. Borili smo se kao pravi soldati rame uz rame sa Crvenom armijom. Neprijatelja je bilo sedam puta više nego nas. Dakle, kao borac sam morao preuzeti sedam neprijateljskih vojnika, a oni su do nove godine morali doći u Viroviticu, jer su trebali očistiti prugu i cestu za Osijek kako bi se vojska pripremila za bočni udar na Crvenu armiju koja je planirala osvajanje Budimpešte, no neprijatelj uopće nije prošao. Došla je jedna grupa koju su Nijemci formirali u Osijeku u Viroviticu gdje je bio Šesti slavonski korpus i njega su probili. To su bile prve teške borbe u zimi 1944/45. Prebacili smo se potom u dolinu Daruvara gdje smo imali borbe i sa čerkezima i s Nijemcima i s ustašama. Odande smo se izvlačili preko Papuka ka Moslavini, a onda smo išli na Podravsku Slatinu, koju smo zauzeli i dočekali Treću armiju čiji je zapovjednik bio Kosta Nađ i u čiji smo sastav ušli, pa krenuli u napad na Viroviticu iz Bilogore. Vojvođani su na taj grad nasrnuli frontalno. Izvlačili su se uz Dravu. Nas su orijentirali na Bilogoru i pravac Bjelovar. Tom sam prilikom bio ranjen u selu Brzaja. U borbi ste pikzibner, problem je kada izginu bitni, oni koji zapovijedaju, organiziraju i drže moral. Kada nestanu, eksplodirate i postanete ono što su oni bili. Tako je bilo u Moslavini gdje sam bio mitraljezac, nekih pet mjeseci mi je to bila uloga. Mitraljez je bog rata. Gdje bih stao s mitraljezom samo su se sklanjali, bez obzira išli lijevo ili desno.

Kakav je osjećaj ubiti čovjeka?

  • Nisam nikoga ubio iz čista mira. Između nas i neprijatelja je postojala strahovita mržnja – mrzili smo ustaše, a ustaše su mrzile nas. Ako nas zarobe, mrcvare nas, a ne ubiju.

Jeste li se plašili mogućnosti da Vas ustaše zarobe?

  • Ne bi me zarobili, jer sam jednu bombu uvijek čuvao za sebe. U jednom selu kod Virovitice sam se našao sto metara od ustaša. Uzeo sam bombu, izvukao osigurač i držao je u ruci, te pretrčao cestu. Pucali su sa mnom, ali me nisu uspjeli pogoditi.

Što ste s bombom?

  • Bacio sam je.

Bili ste spremni raznijeti se, već ste izvadili osigurač?

  • Jesam. Moslavini je ostavljena sama brigada, a cijela divizija je otišla u Podravsku Slatinu. Iz Bjelovara se prebacivala preko Narte i valjda za Kutinu takozvana plava divizija, jer su imali plave uniforme. S njima smo vodili borbu, no bili su jači i nekako su zašli bočno i ostalo je osam ranjenih. Dva bataljona je počelo bježati iz straha da ne budu opkoljeni i zarobljeni. Naišao sam na zapovjednika bataljona koji je također bježao. Rekao sam mu da je osam ranjenih ostalo u usjeku i da ih ne smijemo ostaviti. „Idi i pobij ih“, naredio mi je. „Nemam niti jednog metka u mitraljezu“, odgovorio sam. „Evo ti moj pištolj“, rekao mi je potom. „Pa kako ću sad ići ubijati svoje ljude, idi ti“, odbrusio sam mu. Stao je i zašutio. „Ti si komandant bataljuna – zaustavi bijeg i idemo natrag na juriš, pa ćemo izvući ranjene“, predložio sam. Pokušao je zaustaviti suborce koji su bježali, no nitko nije htio slušati – kad panika teško ih je zaustaviti. Otrčao sam, uhvatio pomoćnika i rekao mu da me više ne ostavlja samoga. Došli smo do prve  kuće, postavim mitraljez, i gdje god bih vidio mitraljesca, zaustavio bih ga – odjednom je na prostoru od deset ili petnaest metara bilo deset nas mitraljezaca. „Sada kada se svi razmaknu, otvaramo vatru i ide se naprijed, a bolničari neka idu po ranjene“, rekao sam im. Tako je i bilo. Zaustavili smo neprijatelja, vratili natrag. Svu municiju sam ispucao, cijevi su bile bijele koliko su bile vruće. Nakon toga je komandant bataljuna predložio da dobijem čin vodnika, postavio me za zapovjednika voda i dobio sam medalju za hrabrost. Mitraljez sam toliko zavolio, jer sam vidio da mi nitko ne može pristupiti dok ga koristim.

Je li to bio mitraljez marke „Maxim“?

  • Bio je engleske marke „Bren“.

Znate za onaj izraz da se mlati kao „Maxim“ po diviziji?

  • Bio je jedan ruski mitraljez u Prvom svjetskom ratu koji se tako zvao.

Jeste li ikada mlatili Maximom po diviziji?

  • Nisam. Uglavnom, rekao sam da ne želim biti komandir voda, jer volim mitraljez i ne želim se rastajati od njega – kad završi rat nosim ga kući.

Jeste li ga ponijeli doma?

  • Ma kakvi. Spavao sam na tom mitraljezu. Bio sam kao mitraljezac poznat u brigadi.

Jeste li imali nadimak u partizanima?

  • Zvali su me Mali, jer sam bio dripac. Napadali smo Malu Barnu, digli sve i zauzeli selo, no jedan mitraljezac šarac je bio na cesti i u bunkeru. Tko god ga je pokušao pogoditi, nije uspio. Vidio sam da tu nema sreće. Uzeo sam pomoćnika i zašli smo mu iza leđa te pustio rafal na njega. Pomoćnik je klečao, iako sam mu rekao da legne. Bili smo 30 do 40 metara udaljeni od neprijateljskog mitraljesca. Ležao sam– stavim mitraljez na noge i on legne u snijeg do cijevi – i neprijatelj me nije vidio, no moj pomoćnik kleči. „Lezi“, rekao sam mu. Dok sam mu to tumačio, pogodio ga je metak. Vidio sam tada odakle je došao hitac i tamo pustio rafal i tako sredio neprijateljskog mitraljesca. Netko od njih u pozadini je bacio raketu. Okrenuo sam se i vidio čerkeze na konjima kako idu prema nama. Njihova kozačka taktika je da bočno udare, pa im se ne možeš suprotstaviti, a oni idu sabljama i sijeku glave. Kada sam ih uočio, okrenuo sam mitraljez na njih i pustio cijeli rafal – čerkezi i njihovi konji su se počeli prebacivati jedni preko drugih. Jednostavno su se okrenuli i počeli povlačiti.

Čerkezi su bili tako sirovi da sijeku glave sabljama?

  • Prošli su obuku da napadaju bočno. Bili su profesionalna vojska, pravi vojnici.

Bili ste tri mjeseca nakon ranjavanja na oporavku?

  • Bio sam ranjen 27. travnja 1945. godine u selu Brzaja kada smo zauzimali Bjelovar.

Gdje ste se oporavljali?

  • Otpeljali su me u privremenu bolnicu u Češkom domu u Daruvaru. Kada je Bjelovar oslobođen prebačeni smo tamo, a 4. lipnja sam prebačen u divizijsku bolnicu u zagrebačkoj Klaićevoj ulici i tamo sam bio do kolovoza, jer je ta rana sporo zarasla.

Je li vojska Koste Nađa ulazila u Zagreb?

  • Nije. Išli su uz Dravu prema Mariboru.

Jeste li znali za bijeg prema Austriji i poslijeratna događanja?

  • Znali smo da se civili i vojska povlače, ali nismo znali za pokolje. Borci u brigadama i operativnim jedinicama nismo nikoga ubijali.

Je li u Bjelovaru tada djelovao Josip Manolić?

  • S njime se nisam nikada sreo do neke proslave u kazalištu niti sam uopće znao za njega. Mislim da je bio pikzibner, da nije bio ništa naročito.

Što ste radili kada ste izašli iz bolnice?

  • Otišao sam u Gračane gdje je moja jedinica bila smještena. U veljači 1946. godine je rasformirana i upućeni smo u Ljubljanu u stočnim vagonima. Ujutro sam osvanuo u Ajdovščini u Sedmoj banijskoj diviziji. Nikada neću zaboraviti te Banijce koji su nas tako lijepo primili. Bio sam na diviziji na granici. Došao sam doma 1947. godine na godišnji odmor.

Do tada niste uopće bili u Ferdinandovcu?

  • Nisam, jer je preko, s druge strane granice, bila sva fašistička bagra koja se iz Europe povukla koju je vodio poljski general Władysław Anders. Bili smo na borbenim položajima. Primirje je potpisano 1947. godine, povučena je granica i ta bagra je nestala.

Gdje su bili stacionirani?

  • U Gorici. MI smo imali uporišta u Postojni, Ajdovščini i Tolminu. Računao sam odslužiti kadrovski rok i otići kući.

Jeste li pohađali srednju školu?

  • Maturirao sam u Bjelovaru na klasičnoj gimnaziji.

Koji Vam je bio plan?

  • Da idem studirati pravo.

Jeste li upisali studij prava?

  • Nisam, nego višu upravnu školu. U vojsci nisam bio na pravnim poslovima, pa mi je bilo zabranjeno studirati pravo.

Nakon rata ste ostali djelatna vojna osoba?

  • Htio sam ići kući, ali je sestra imala problema u braku i vratila se u roditeljski dom, pa se nisam više htio vratiti. Nisam htio s njom dijeliti kuću.

Gdje ste služili sve?

  • Bio sam u Postojni, pa u komandi u Zagrebu, ali je to preveliki grad, ne mogu ga imati pod kontrolom, pa sam tražio premještaj u Novu Gradišku, odande sam otišao u Bjelovar, a zatim u Karlovac gdje sam i ostao.

Bili ste i u Bihaću?

  • Jesam, no smanjena je bila formacija i ostao sam bez formacijskog mjesta. U međuvremenu sam polagao ispit za potporučnika i položio za oficira i nije bilo više mjesta pa su mi ponudili da odem u Bihać, što sam prihvatio.

Koji čin ste tada imali?

  • Kapetana i trebao sam dobiti čin kapetana prve klase, ali ga ovdje ne bih dobio, a u Bihaću sam ga dobio. Tamo sam bio u nastavnom bataljonu kuhara i pekara. Bio sam pomoćnik zapovjednika za mobilne i personalne poslove.

Pročitao sam da se bili zapovjednik Doma JNA u Bihaću i Karlovcu.

  • Nisam. Bio sam blagajnik u Domu JNA u Ajdovščini 1948. godine.

I kako je stajala blagajna?

  • Imao sam višak, došla kontrola i pronađu višak. Pitaj me odakle. „Bila je priredba i navalio narod. Više nije bilo karata, pa je načelnik rekao da uplate i odu gledati. Na koncu smo načelnik i ja zbrojili novac i to proknjižili“, odgovorio sam.

Kada se vraćate u Karlovac iz Bihaća?

  • U Karlovcu mi je ostala kći Dragica gimnazijalka. Sama je tri godine bila ovdje i maturirala, samo sam subotom i nedjeljom dolazio. No, 1971. godine su mi ponudili stan u Bihaću i ukinuli mi naknadu za odvojeni život. Ona se nije htjela seliti, jer se tu zaljubila u čovjeka s kojim je danas u braku. Tada sam tražio da odem na „naknadu za pomlađivanje kadra“, kako se zvala ta mogućnost. Nakon rata su partizani bili nepismeni. Sjećam se jednog kapetana prve klase kojemu je u kategoriji o stručnoj spremi pisalo da je samouk. Što ćete s tim čovjekom? Vojska se morala pomlađivati, pa ga se pustilo kući – dobivao je 75 posto od plaće i uplaćivalo se za njega u mirovinski fond i zdravstveni fond. Uglavnom, nisu me htjeli pustiti iz službe, pa sam iskoristio mogućnost da odem u ovom aranžmanu. To je bilo 1971. godine.

Jeste li ikada bili član Partije?

  • Primljen sam u članstvo kao mitraljezac za rata.

Taj mitraljez Vas je daleko odveo.

  • To nije mala stvar, jer komandir čete nije bio u Partiji, a ja sam bio.

Zar se moglo biti zapovjednik takve vojne formacije, a da se ne bude u Partiji?

  • Moglo se i u ratu i poslije rata. U Karlovcu je bio jedan potporučnik koji je došao s vojne akademije i bio je odličan oficir. Jedinica mu je radila kao violina. Stoga su mu ponudili da uđe u Partiju, no odbio je uz tvrdnju da ga to ne zanima. Nitko ga nije smetao, nego je nastavio redovno napredovati. U vojsci su bili mnogo demokratičniji odnosi nego općenito u društvu. Povremeno se u JNA javljao potiho srpski nacionalizam. Organi sigurnosti bi to registrirali, to je došlo do Josipa Broza Tita i on bi naložio da se to spriječi. Na sastancima bismo raspravili ima li kod nas takvih, a, ako bismo se složili da ima, predložili bismo isključenje iz Partije. Strog se vodilo računa o tim stvarima.

Jeste li doživjeli Hrvatsko proljeće i kako?

  • Tada se već dosta slobodnije govorilo. Savku Dapčević-Kučar i Miku Tripala sam obožavao. Bili su pravi ljudi. Procijenili su da 1971. godine nisi mogao glavom kroz zid, nego su trebali najprije postaviti onaj ustav koji je 1974. godine na razini federacije usvojen. Proljećari su ga predlagali kako bi republike dobile više samostalnosti. Meni je to odgovaralo. Dosta sam o tome razgovarao s Josipom Boljkovcem koji je išao s Tripalom razgovarati sa studentima. Ponijeli su se ti mladi revolucionarno, nisu se htjeli boriti postepeno. Međutim, na sastancima nisam mogao kazati što osjećam, jer bi me isključili.

Što ste radili od 1971. do 1991. godine s obzirom da ste bili mladi umirovljenik?

  • Bio sam planinar, pa i tajnik u dva mandata, organizirao sam izlete, sve to vodio s Rudolfom Starićem-Jucom. Organizirao sam i lovstvo na razini općina Karlovac, Vojnić i Vrginmost. Ljudi su me prihvaćali, jer sam im znao pristupiti. Napravili smo tako da smo za deset godina imali toliko divljači u lovištu da su se šumari žalili da će im šume izjesti šumu.

Bavili ste se i kinologijom?

  • Jesam. Prvi sam donio bretonce u Karlovac, jednu kuju koja je po izgledu i u radu bila fantastična. Suci iz Zagreba su mi rekli da je velika sreća da se u jednom psu nađu te dvije kvalitete.

Bili ste kinološki sudac?

  • Nisam, nego tajnik i predsjednik Kinološkog društva Karlovac do 1991. godine kada je počeo rat.

Jesu li se samostalno aktivirali u Hrvatskoj vojsci?

  • Zvali su me lovci iz Draganića koji su bili većinom u 129. brigadi HV. Tada sam imao 65 godina. U Draganiću je bombardirana satnija, što sam došao kao pomoćnik zapovjednika u 129. brigadi za Sigurnosno-obavještajnu službu došao ispitati. Rekli su da se radilo o izdaji, a nije, nego su slikali cijeli grad dva dana prije, vidjeli gdje se vojnici gomilaju, pa su poslana dva aviona – jedan na Draganić i drugi na Mahično gdje je bila 103. zagorska brigada, no taj nije htio pogoditi cilj, nego je projektil bacio na ledinu. Nije htio ni u Kupu baciti.

Do danas se ne zna ima tog pilota?

  • Ne zna. Mogao je isto napraviti što i njegov kolega u Draganiću. Vodio sam istragu. Izidor Češnjaj, zapovjednik operativne zone, je rekao da mu pošaljem izvještaj nakon što ga napišem. Svidjelo mu se što sam napisao, pa je tražio da mu dođem tamo kao pomoćnik. „Što ću Vam star, imate mlađih“, rekao sam mu. No, bio sam imenovan pomoćnikom za SIS. Formirao sam tu službu.

Gdje je vam bilo sjedište?

  • Tamo gdje je sada sjedište Karlovačke županije.

Kako je na početku rata bila posložena hrvatska obavještajna služba?

  • Nisam znao tko mi je šef u Zagrebu.

Joža Boljkovac.

  • Ma nije bio on.

Šalim se.

  • Bio je Josip Perković, a Manolić valjda nije imao povjerenja u mene. Imao sam u početku sa šefom Službe za zaštitu ustavnog poretka Jurom Horvatom u jako dobro surađivao. Odjednom su spustili rampu. Manolić i Boljkovac su vodili civilnu službu, a Perković i Gojko Šušak vojnu, pa su prva dvojica bili šefovi Juri i drugima, a druga dvojica meni. No Manolić i Boljkovac su se sukobili sa Perkovićem i Šuškom, koji je u emigraciji bio vrbovan od Udbe. Perković ga je kao šef Udbe za Hrvatsku držao na vezi, dočekao ga je u Zagrebu i dao mu putovnicu, no sada je ovaj postao ministar obrane i postao Perkoviću šef. Boljkovac i Manolić su se ogradili od SIS-a i odbili surađivati.

Kako je Vama bilo u SIS-u?

  • Bio sam sam. Nisam imao dlake na jeziku. Išlo se u Mađarsku na sastanak s organima Kontraobavještajne službe i to sam saznao. Da zadržim to za sebe, a ovi znaju da imam tu informaciju, mogao bih izgubiti glavu, jer su čak vršili likvidacije Ante Paradžika i drugih koje su pjevali pjesmu o Juri i Bobanu, jer su se plašili da Hrvatska demokratska zajednica neće izrasti u pravu snagu. Stoga sam svašta rekao Perkoviću.

Jeste li primjećivali povratak ustaške simbolike 1991.?

  • Kako da nisam? Kada sam došao u operativnu zonu, jedan bojnik me pozdravio sa „Za dom“. Rekao sam da ne želim da me tako pozdravlja.

Jeste li imali problema u HV-u kao antifašist?

  • Ismijavali su me. Mislili su da sam nesposoban. No, kada si prikriven, kada ne otkriješ svoje vrijednosti, u prednosti si. Prihvatio sam to da sam star i nesposoban, kako su tvrdili, ali sam radio svoj posao.

Jeste li ih posložili naposljetku?

  • Više puta sam izravno s Perkovićem razgovarao. Rekao sam mu sve što sam znao.

Jeste li bili u borbi?

  • Odlazio sam na Turanj da vidim neprijatelja, kakvi su to borci i uvidio da je to šaka jada. Zarobili smo jednog Srbina iz kninskog kraja koji je bio mobiliziran kao regrut. Pričao mi je da su se plašili ići u rat, ali da su ih oficiri hrabrili da će topovi sve sravniti, a pješadija će samo prošetati.

Jeste li za rata komunicirali s Boljkovcem?

  • Sastali smo se dva ili tri puta, no vidio sam da je jako neoprezan. Znao sam da su Manolić i on te Šušak i Perković dvije suprotne strane, a, ako komuniciram s Boljkovcem, a Perković sazna bez da sam mu rekao, ne bi bilo dobro. Boljkovac pred šoferom otvoreno razgovara. Kada smo bili sami, pitao sam ga kako može tako razgovarati pred šoferom. „Pa on je naš“, rekao mi je. „A kako znate da ga nije Perković vrbovao“, insistirao sam.

A kako znate da Boljkovac nije Perkovića vrbovao? Tko bi se snašao u svemu tome…

  • Ma Boljkovac je bio senilan, pa sam prekinuo svaku vezu.

Jeste li s Manolićem kontaktirali tada?

  • Nisam.

Jeste li tada pomislili da Vam to ne treba u životu?

  • Nisam. Čega god sam se u životu prihvatio dotjerao sam do kraja. Dohvatio sam se bio tog posla tada i htio sam odraditi taj svoj posao i otići kući. Sretan sam što mi nijedan SIS-ovac nije stradao.

Koliko dugo ste ostali u HV-u?

  • Dvije godine. Bio sam od 13. srpnja 1991. godine zapovjednik Narodne zaštite u Mjesnoj zajednici Rakovac i naoružao 40 ljudi. Bilo je tamo i snajperista s kojima smo se obračunavali.

Jesu li upucali nekoga?

  • Jesu kod benzinske crpke na Rakovcu. Bili su u zgradi u kojoj je zapovjedništvo. Imali su gnijezdo u neboderu na križanju Domobranske i Smičiklasove ulice. Za dva gnijezda ne znam o kome se radilo. Našli smo samo čahure i otpatke, a u zgradi u Domobranskoj je snajperist bio sin jednog potpukovnika Karamarkovića.

Upali ste u stan?

  • Nismo smjeli, nego smo nazvali specijalnu policiju i krizni štab. Građani su bježali u sklonište u zgradu koja je u drugom redu od Domobranske, a ovaj je opalio metak ljudima među noge. Prijavili su mi odakle je pucano. Pitao sam ima li u toj zgradi netko s kime možemo razgovarati. U mjesnoj zajednici sam imao popis svih stanara. Uzeo sam karton i gledao tko bi mogao biti snajperist. „E, od ovoga Karamarkovića si bi mogao pucati“, pomislio sam.

Metodom selekcije došli do tog zaključka?

  • Nego, kako drukčije? Pitao sam ovoga koji je radio u općini je li bio u skloništu. „Znadeš li kada je Karamarkovićev sin došao u sklonište“, pitao sam ga. „Kasnio je“, odgovorio mi je. Znao sam tada da je on pucao. „O tome nemoj nikome niti riječ reći“, rekao sam svom sugovorniku. No, Karamarković je znao da se o njemu brinemo. O svemu sam izvijestio Horvata, jer je Karamarković za nas civil. Tražili su ga, no majka ga je sakrila u ormar. Godinu dana nije izašao iz stana.

Je li još u stanu?

  • Nije. Onda je došlo vrijeme da se mogu spajati obitelji preko UNPROFOR-a. Stari Karamarković je bio tamo, preko, a žena i njegov sin su bili tu. Kada su došli za spajanje, majka ga je htjela potajno izvući, a ovaj koji je došao rekao je da zna da je kod nje u stanu. „Došao sam po Vas i njega. Recite mu da izađe van. Idete preko“, rekao joj je. Tada je ovaj izašao iz ormara.

Kako je znao da ga traže?

  • Vjerojatno mu je ovaj iz općine, kome sam rekao da ništa ne govori, rekao.

Prilično ste ogorčeni zbog odnosa prema antifašizmu i to nije tajna.

  • Točno.

Što mislite, kako će se naši prijepori u tom pogledu raspetljati?

  • Dobili su krila, ne znam zašto, valjda zato što je HDZ pobijedio, mada stranka zna da ne može s takvima računati. Mlataraju krilima i vrijeđaju. Prate ih kriminal i batine. Jednom sam u partizanima sprovodio tri zarobljena pripadnika Crne legije koji su bježali kroz šumu. Mogao sam ih ubiti, no zašto bih to učinio? Tko mi je dao pravo za to? Predao sam iz Ozni. Pravilo je bilo da svaki zarobljeni ustaša ide u mjesto rođenja gdje odgovara, ako je kriv, a domobrane se pita žele li pristupiti partizanima ili pušta kući. Pripisuju likvidacije Titu. To nije istina. Postoji depeša u kojoj piše da ustaše treba slati u rodno mjesto radi suđenja, domobrane poslati u zarobljeničke logore, a civile pustiti kući.

Smatrate da su poslijeratne likvidacije bile spontane?

  • Da. Kakvi su bili odnosi između ustaša i nas?

Tito nije spriječio likvidacije.

  • Pitanje je je li uopće znao.

Sve je znao državi, kako bi mu promakle likvidacije desetine tisuća, možda i stotinu tisuća ljudi?

  • Zašto je Nađ smijenjen? Četvrta armija je išla uz Jadran pa preko Triglava došla u Austriju. Nađ je Dravom išao do Maribora i iza, a Prva i Druga armija su stale kod Celja. Koliko mi je poznato, strijeljanja je vršila slovenska Ozna, a u Macelju ih je dočekala hrvatska i tada su bile likvidacije. Vojska nije strijeljala nikoga. U zadnjoj godini rada je bilo već svakakvih u partizanima. Jedan bosanski Srbin, oficir, mi je nakon rata pričao da je djeda jako volio i da ga je došavši kući, pronašao ubijenog i s odrezanim brkovima, ali ne da su mu odrezali dlake, nego taj dio lica. Kada se taj našao na Bleiburg i vidio tu bagru koja je klala, teško se suzdržavao. Na Kordunu kod Slunja su ustaše uhvatili ranjenog komesara čete i skinuli mu kožu – preminuo je za guljenja. Kožu su odnijeli svom zapovjedniku. Suđeni su i priznali su da su gulili kožu tom čovjeku.

Jeste li bili u kontaktu s Bulatom nakon završetka rata?

  • Organizirao sam autobus da idemo na Petrovu goru, još su ceste bile zakrčene, a policija nas je pratila. Pozvao sam Boljkovca i Bulata da idemo. „Znaš da Joža i ja nismo bili dobrodošli u savezu boraca“, pitao me Bulat. „Rade, ta vremena su prošla“, rekao sam.

Bili ste protiv izgradnje spomenika na Petrovoj gori?

  • Političko rukovodstvo u Karlovcu je predlagalo da se tamo napravi bolnica za plućne bolesnike.

Bili ste dio tog rukovodstva?

  • Nisam, nego sam kao lovac sudjelovao na tim sastancima.

Zašto ste mislili da je to bolje rješenje od izgradnje spomenika?

  • Ne znam. Nisam se u to upuštao, ali sam poslije čuo da je taj spomenik tako glomazan zato da ovaj koji je to inicirao podigne spomenik samome sebi.

Mislite da se pretjeralo sa izgradnjom spomenika u Jugoslaviji?

  • Jest.

Jeste li znali tko minira spomenike u Karlovcu?

  • Znalo se tko minira srpske objekte i spomenike.

Tko?

  • E, sad…

Što ste poduzeli?

  • A što možeš sam učiniti? Dvije vulkanizerske radnje na Turnju su minirane. Kada su postavljali mine sam se tamo našao. To su činili profesionalci. Pitao sam ga što tamo radi, a odgovorio je da vrši razminiranje i smije mi se u brk. Što mu možeš?
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije