Pismo Stanku Lasiću

Autor na ustupio pismo na temu predavanja održanog u Knjižnici za mlade u Karlovcu prošle godine u organizaciji Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta"

Autor: Danko Plevnik

Karlovac, 4. listopada 2016.

Dragi Stanko,

jučer je napokon održana tribina iliti predavanje “Stanko Lasić ponovno među prijateljima” koju je organizirala “Prosvjeta” i njen predsjednik Dragan Grubješić, čiji govor prilažem uz plakat. Ja sam Vas predstavio putem one knjižice Doctor honoris causa i objasnio da se godinama dopisujemo, što mi imponira, budući da Vas smatram vodećim intelektualcem u Hrvatskoj. Bilo je dosta ljudi, više starijih (Vlado Funduk), nego mlađih (dr. Ana Matan, s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba), a među njima i moj susjed Fabijančić koji mi je pričao da je njegov otac Vaš bratić, a baka mu se djevojački zvala Lasić i bila iz Brinja.

Došao je red da i sam kažem nešto i iz svoje glave, o Vama kao hrvatskom intelektualcu, povjesničaru i teoretičaru književnosti, bez predloška. Nisam želio ići poznatim tragom, već sam pustio podsvijesti da na mene napravi dojam o vlastitom doživljaju i iskustvu Stanka Lasića. Ali najprije sam upozorio na gotovo 1000 jedinica bibliografske literature te upozorio na čitanje ne samo Autobiografskih zapisa nego i eseja Milana Mirića “Sentimentalni odgoj tjeskobnog skojevca”, koje je objavila MH 2011.  Iznio sam različite tipove kontekstualizacije Vašeg lika i djela.

“Obiteljski kao nulti. Lasić mnogo duguje svome ocu Franji, koji je bio dirigent u nekoliko zborova od “Zore” do Srpskog pjevačkog društva, “Dragomir Drakulić – Puba” i “Josipa Kraš” i koji je na kulturnoj i stvaralačkoj sceni Karlovca ostavio velik trag. Brat Bogdan Lasić je, čim je maturirao, osjetio poriv da se priključi partizanima, pa je svom mlađem bratu Stanku poslužio kao ideološki uzor.

Prva intelektualna kontekstualizacija bili su Krležini “Karlovački dečki”: Lasić, Slavko Goldstein i Josip Vaništa. Pridodao sam im i Milana Mirića i Radovana Radovinovića. Goldstein je u Zagrebu napravio izdavačku kuću “Liber” koja je izdala Lasićevu knjigu “Sukob na hrvatskoj književnoj ljevici”. Danilo Kiš i mnogi drugi su bili zadivljeni Lasićevom dubokom analizom i poštenjem koje je iskazao u toj knjizi. Dakle, “Liber” je tako otkrio Lasića kao javnog intelektualca. Krleža je Lasića smatrao duhovnim sinom, no svaki sin želi prerasti oca. To je Lasić učinio u analitičkom smislu. S obzirom da je bio istinoljubiv, htio je otkriti što je Krleža htio sakriti, pa je napisao djelo “Krleža – kronika života i rada”. Međutim, Goldstein je odnio Krleži taj rukopis, a ovaj nije htio niti čuti da se to objavi. Goldstein je izdao Lasića i nije izdao knjigu, jer je osjećao zahvalnost prema Krleži koji mu je omogućio da pokrene izdavačku kuću. Naposljetku to djelo izdao Globus. Da je Krleža danas živ, vjerujem da ne bi pravio probleme ove vrste.

Drugi tip kontekstualizacije je bila frankofonska linija. Vjerovali ili ne, Karlovčani su osjećali veliku sklonost ka Francuskoj. Nema značajnijeg karlovačkog intelektualca od Marijana Matkovića, Vanište, Branka Mikašinovića, Miljkana Maslića, a da nije bio frankofil. Nije slučajno da Lasić ima toliku volju da živi u Francuskoj i jedini tu želju ostvario.

Treći je nesumnjivo i središnji tip kontekstualizacije krležologija. Šest tomova Krležologije bila su dokaz da Lasić nije postao antikrležijanac već da je krležijanstvo znanstveno i društveno situirao u vremenu.

Četvrti tip kontekstualizacije je Lasićev eurocentrizam, jer je balkansku zamijenio europskom i svjetskom perspektivom, posebice nakon preseljenja u Zapadnu Europu. To se ogleda i u boravku u Lyonu, Lilleu, Parizu, Amsterdamu i opet definitivno u Parizu, i u permanentno obnavljanom teorijskom metodologizmu, a ne samo po ‘Tri eseja o Evropi” i predsjedavanjem Europskim pokretom Hrvatska. Značajni su i njegovi prijevodi književnih i filozofskih  djela s hrvatskih na francuski i obratno.

Kada bih bit Lasića morao sintetizirati u dvije riječi, to bi bile ove – energija strasti. Energija strasti prema pravednom svjetskom poretku, prema spoznaji, jer nije htio biti dogmat, prema istini, zbog koje se sukobio s Krležom, zatim prema razvoju, jer je uložio velik napor da od početnih svjetonazorskih ideala postane zrela ličnost koja se neće nikome podvrgavati, potom prema književnosti kao paralelnom svijetu u kojem vladaju drugi zakoni i u kojem se čovjek ne može svesti na socrealizam, zatim energija strasti prema Krleži, jer je uložio znatnu energiju da se dokaže i sebi i Krleži i krležijancima, energija strasti prema radu, prema traženju sebe i naposljetku prema čitanju.”

Završio sam s ovom poantom: “Stanko Lasić je prošao put od lokalnog tjeskobnog skojevca do kozmopolitskog demokrata. Čitavog života je pokušavao biti netko drugi, a bio je osuđen na sebe.”

Evo – što bi rekao Blaise Pascal – nemam vremena pisati kratka pisma.

Samo dobro samom Stanku.

Danko Plevnik

Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest