Ivica Đikić: “Goldstein je sušta i dosljedna hrabrost”

"I kao takav se do kraja života nije prestajao iskreno zapanjivati pred mržnjom, lažima, neodgovornošču i nepristojnošću, no nije to bila zapanjenost koja čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu. Zapanjenost mu je bila polazna točka u pokušaju da razumije", kaže poručuje novinar i književnik koji je sudjelovao na komemoraciji hrvatskom intelektualcu preminulom u rujnu

Autor: Marin Bakić

Slavko Goldstein. Izvor: Wikipedia

Bio je i do kraja ostao glas razuma u životu nacije. Svaka njegova riječ je bila protkana činjenicama i istraživanjima. Htio je da se ova zemlja suoči s tamnim stranicama svoje povijesti kako bismo se konačno svi zajedno mogli okrenuti budućnosti. Do posljednjeg dana života držao se židovske doktrine popravljanja svijeta i započinjao je jutro priznajući sebi da je živ i da ima još jedan dan za to – svjedoči novinarka, književnica i glasnogovornica Židovske vjerske zajednice “Bet Israel” Jasminka Domaš o Slavku Goldsteinu, preminulom hrvatskom, novinaru, scenaristi, uredniku, piscu i intelektualcu.

Goldstein, koji je rođen 1928. godine u Sarajevu, je preminuo 13. rujna u Zagrebu, a ukopan je dva dana potom na zagrebačkom groblju Mirogoj. J. Dombaš je sudjelovala u ponedjeljak na komemoraciji održanoj u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu koju je organizirala Antifašistička liga. J. Domaš je podsjetila na to da je Goldstein kao dječak pristupio partizanima nakon što su 1941. godine ustaše u Karlovcu, gdje je obitelj živjela, ubile njegova oca Ivu, karlovačkog knjižara u čijoj se radnji okupljala lijeva karlovačka inteligencija.

  • Slavko se još kao dijete u partizanima suočio sa smrću, stradanjem nedužnih i patnjom. To ga je pripremilo za ono što će kao osoba jake individualnosti i intelektualnog poštenja morati izdržati. Imao je snage prijeći na drugu stranu, biti manjina, ali i prednjačiti u demokratizaciji Hrvatske te otvaranju židovske zajednice prema Zagrebu, Europi i svijetu. Život je promatrao kao cjelinu i događaje nazivao pravim imenom zbog čega su mu prijetili, slali poruke da napusti Hrvatsku, vrijeđali ga i slično – kaže Dobaš.

Novinar i književnik Ivica Đikić, koji je na komemoraciji govorio u ime hrvatskih novinara i književnika, kaže da je Goldstein bio “mudri pisac i novinar, veliki čitalac i urednik”.

  • I kao takav se do kraja života nije prestajao iskreno zapanjivati pred mržnjom, lažima, neodgovornošču i nepristojnošću, no nije to bila zapanjenost koja čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu. Zapanjenost mu je bila polazna točka u pokušaju da razumije, prva stanica u nastojanju da odgovori na pitanje kako je moguće, kako je, zaboga, moguće da nas 2016. godine u središtu Zagreba čuva policija dok promoviramo knjigu koja opovrgava revizionističke falsifikate i izmišljotine o koncentracijskom logoru Jasenovac. Od kuda potreba da se još jednom ubije nevinu žrtvu? Koja vrsta društvenog poremećaja i lične traume dovodi do takve bezdužnosti i pomraćenja uma? Stalno se iznova to pitao i istraživao, premda bi njegova biografija i biografija njegove porodice mogle djelovati kao savršeno opravdanje za srdžbu, teške riječi u susretu s relativizacijom zločina – veli Đikić.

“Slavko je sušta i dosljedna hrabrost”, dodaje.

  • Goldsteinov život i njegovo cjelokupno spisateljsko, umjetničko i slobodarsko djelo trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu slabih, marginaliziranih i progonjenih. Odazvati se tom pozivu, znači izvrgnuti samoga sebe preziru, hajci i kleveti, ali to je najmanja cijena koju možemo platiti u zamjenu za uspravan i čestit život – ističe Đikić.

Stogodišnjak Juraj Hrženjak se također na komemoraciji oprostio od osobe koju je poznavao od 1943. godine.

  • To je tri četvrt stoljeća. Pola stoljeća drugujemo i radimo, kročimo istim stazama. Gledat ću te u zvijezdama, sanjati kao što sam te uvijek sanjao, razgovarat ću s tobom kao da si živ, a živit ćeš stoljećima iza mene u svojim velikim djelima. Čast mi je da sam se imao prilike s tobom družiti i raditi – poručuje svom prijatelju Hrženjak.

“Na vijest o njegovoj smrti osjetila sam veliku prazninu, kao i što sam odmah u njegovom djelu vidjela branu pred tom prazninom. Živio je radeći, a sve čega se doticao – novinarstvo, izdavaštvo, društveni život – pretvarao je u osobenu kulturu, posebno publicistička i historiografska djela, samostalno ili u koautorstvu sa sinom Ivom Goldsteinom. Holokaust, Jasenovac, Bleiburg – to su karike jedne granitne istoriografske cjeline. Šest stotina bibliografskih jedinica i žanrovska radoznalost Goldsteinovog pisanog djela utoliko su značajniji što su obim imanentnog intelektualca Hrvatske i bivše Jugoslavije”, napisala je u pismu pročitanom na komemoraciji srpska povjesničarka Latinka Perović.

  • Kroz život njegove obitelji, kao i kroz njegov lični život, kao kroz prizmu prelama se povijesna drama 20. stoljeća, i to ne samo na južnoslavenskom prostoru. Poliglot i erudit je imao uvijek u vidu cijeli svijet. Pripadao je skupini mladih krležijanaca u Karlovcu. Njegov otac, inženjer Ivo Goldstein, imao je u tom gradu na četiri rijeke čuvenu knjižaru na kojoj se okupljala lokalna elita svjedočeći o policentričnosti Hrvatske. Kao petnaestogodišnjak Slavko je s majkom i bratom otišao u partizane. Poslije rata je pripadao onom dijelu partizanskog pokreta koji je vanjsko oslobođenje smatrao pretpostavkom za unutrašnju slobodu i demokraciju – kaže L. Perović.

Podsjeća da je Goldstein “uporno i mudro razmicao okvire ideološki rigidnog sistema”.

  • Uporno i mudro razmicao je okvire ideološki rigidnog sistema. Njegovo glavno oružje bila je knjiga. Kao izdavač je krčio put prijevodima, kontroverznim knjigama na srpskom i hrvatskom jeziku, poticao je njihovo pisanje, a i sam je pisao do kraja života. Na njegovom radnom stolu su ostali rukopisi o Jadovnu i generalu Veljku Kovačeviću čiji je kurir bio u jugoslavenskom partizanskom ratu – kaže L. Perović.

Kao nakladnik, vodeći Sveučilišnu nakladu Liber i Novi Liber uvelike je, smatra se jednoglasno, zadužio hrvatsku kulturu.

  • Najveći odjek imala je njegova knjiga “1941. – godina koja se vraća”, a koju je napisao poslije ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih – na njegov poziv sam je predstavljala i u Zagrebu i u Beogradu. Često sam se vraćala tom djelu zbog uzornog, profesionalnog morala autora. U petom poglavlju su objavljene sačuvane dvije stranice pisma oca sinu iz zagrebačkog zatvora 2. svibnja 1941. Pismo je iz arhiva ustaškog dužnosnika Vinka Nikolića do Slavka stiglo nakon 64 godine. U času oproštaja od Goldsteina spominjem ovo poglavlje kao središnje mjesto njegova odnosa prema prošlosti. Goldstein ne previđa znake kajanja koje je Nikolić pokazivao u Hrvatskoj reviji, čiji je urednik bio 50 godina u emigraciji, ali precizira njihovu granicu – sve dok se ljubavlju prema naciji i državi pravdaju zločini, nema stvarnog kajanja niti pročišćenja, prošlost tako ne prestaje da živi. Ton tisuća stranica koje je napisao je ton kritičkog intelektualca i humanista, to je pristup prošlosti koji je imanentan intelektualnom i moralnom habitusu Goldsteina – ocjenjuje L. Perović.

“Krajem prošle godine Slavko je započeo intenzivan rad na dvije teme – o Jadovnu i španskim borcima. Napisao je tek dva početna poglavlja. Ta je knjiga trebala biti njegov pogled na posljednjih sedamdesetak godina naše povijesti, umjetnosti, politike i književnosti. Ne samo da je bio jedan od naših najboljih urednika, nego je bio i čovjek neizmjerne pokretačke energije”, kaže vlasnik Frakture, zaprešićke izdavačke kuće, Seid Serdarević.

  • Slavko Goldstein nije bio samo veliki intelektualac i hrabri politički mislilac, hrvatski pionir i vizionar slobodne i demokratske Hrvatske, nego i duboko moralan, vjerodostojan i istinoljubiv humanistički lider kakav se rijetko rađa. Nedostajat će i zato što se u današnjoj. Kako je ovih dana ustvrdio profesor Peter Kuzmić, nedostajat će nam veliki, istinoljubivi i visokomoralni Goldstein i stoga što se u današnjoj antipartizanskoj euforiji, koja je uvelika osnažena buđenjem nekritičkog proustaštva iskrivljuje povijest na sramotan i skandalozan način. Goldsteinovo veliko djelo ostaje orijentir u našim životima – veli novinar Drago Pilsel.

“Njegov odlazak je težak i nenadoknadiv udarac za sve nas. Bio je jedan od stupova jugoslavenske i hrvatske žurnalistike, publicistike i izdavaštva. Njegovim odlaskom smo još slabiji, na veliko zadovoljstvo onih koji nam otvoreno prijete ponavljanjem prošlosti”, kaže bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.

Podsjeća na Goldsteinovu novinarsku karijeru – bio je jedan od osnivača i čuvenog lista Vjesnik u srijedu, poslije i urednik na Radio Zagrebu – izdavačku – bio je, između ostaloga, i pokretač te glavni urednik časopisa Erasmus – spisateljsku pa i scenarističku – autor je, primjerice, scenarija filma “Signali nad gradom” redatelja Živorada Mitrovića koji tematizira ulazak partizana predvođenih Većeslavom Holjevcom, kasnijim i zaslužnim gradonačelnikom Zagreba, u okupirani Karlovac 1941. godine, što je odjeknulo u cijeloj okupiranoj Europi.

  • Možemo očekivati da se i taj film, i mnogi drugi, kao i knjige i publikacije, od kojih je nemali broj ugledao svjetlo dana zahvaljujući Goldsteinu i njegovoj izdavačkoj kući, nađu na indeksu zabranjenih djela. Nije Slavko slučajno napisao zaista epohalnu knjigu “1941. – godina koja se vraća”. Kada je izašla iz tiska činilo se da je to dobra memoarska literatura provokativnog naslova. Danas vidimo da je to bilo zlokobno predviđanje onoga što preživljavamo i što je Slavko morao preživjeti pred svoju smrt. Ispraćaj na Mirogoju je pokazao tko smo i gdje smo – jedni su govorili svojom prisutnošću, a drugi, možda još i više, svojom odsutnošću. Na sahrani od najuglednijih i najutjecajnijih intelektualaca u Hrvatskoj niti jednog predstavnika hrvatske države nije bilo, a trebalo je biti, najmanje zbog Slavka, ali mnogo više zbog Hrvatske. Ignoriranje smrti čovjeka koji je cijelim svojim životom zadužio Hrvatsku govori o tome kakva je današnja Hrvatska. Pamtit ću čovjeka koji je svojim životom ispisao stranice hrvatske kulturne i političke povijesti, koji se nije bojao, koji je znao što hoće, a što neće za svoju domovinu – ocjenjuje Mesić.

Osim spomenutog djela “1941. – godina koja se vraća”, Goldstein je napisao i knjigu “Prijedlog 85: glas iz privrede” te sa sinom Ivom Goldsteinom, sveučilišnim profesorom povijesti i diplomatom, knjige “Holokaus u Zagrebu”, “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, “Tito”, “Jasenovac: tragika, mitomanija, istina”.

  • Intelektualnim poštenjem, bez predrasuda, bez potrebe da se zlo umanji ili preuveliča, opisima nastanka partizanskog pokreta na području Banije, Korduna i Like te ustaških zločina u Glini, na Jadovnu, na području Plitvičkih jezera, Goldstein je zadužio Hrvatsku, a posebno srpsku zajednicu jer se silno potrudio svojim svjedočanstvom i historiografskim radom, koji je vješto ugradio u biografski karakter knjige “1941. – godina koja se vraća”. Divljenja vrijedna je ta vještina tkanja. S jedne strane je strašne zločine rasteretio od pokušaja da se prikažu većima no što su bili. Prikazivao je što objektivniju i precizniju priču u brojkama, činjenicama i akterima. Za nas koji vodimo srpsku zajednicu to je ostavština po kojoj ćemo Slavka poštovati – poručuje saborski zastupnik Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i Srpskog narodnog vijeća.

“Između 1990. i 2017. Goldstein je napravio mnogo toga što je trebalo svojim organizacijskim sposobnostima, spisateljskim talentom i predanošću etičkim vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao, svojim upozoravanjem na zlo koje te vrijednosti ugoržavaju i sa čime je imao osobna iskustva. Nastojao je Hrvatsku usmjeriti da se razvije od demokrature u pristojno i otvoreno društvo. Uz prekomjernu dozu optimizma bi se moglo kazati da je u tome samo djelomično uspio, međutim to nastojanje ga stavlja u malobrojno društvo onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli razvoju demokracije i slobode”, veli Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije