Ne postoji veće zadovoljstvo za potpisnika ovih redova nego spikati sa starijim kolegama novinarima. Jedan od istaknutijih u karlovačkom novinarstvu 20. stoljeća je Božidar Hrstić – Bižo. U 81. je godini života. Rođen je u Zagrebu, a maturirao je 1955. godine na Gimnaziji Karlovac, da bi se potom vratio u glavni hrvatski grad na studij medicine. U novinarstvu je od 1968. godine kada počinje surađivati s Večernjim listom. Dio je prve redakcije karlovačkog dopisništva tog lista koju je okupio Zdravko Švegar prije 44 godine. Hrstić je surađivao i s Vjesnikom, Arenom, Vjesnikom u srijedu, Radio Zagrebom, Omladinskim tjednikom i drugim listovima. Stalni suradnik Večernjaka je od 1976. godine, a 1981. prelazi na rad u zagrebačko sjedište tog lista kao suradnik unutarnjopolitičke rubrike i urednik nekoliko regionalnih izdanja. Pisao je i šale i aforizme, kratke priče i radio-komedije. Bio je i sportski djelatnik, predsjednik Taekwondo kluba Karlovac i član Predsjedništva Taekwondo saveza Hrvatske. Unatoč svemu tome, u javnosti je posljednjih desetljeća zapostavljen ili se pak svjesno povukao – uglavnom, nema ga. Mladi ga se sigurno ne sjećaju, no to se lako ispravi spikanjem.
Kazali ste u predspiki da ste u Karlovcu živjeli kao Bog – dok su svi bili drugovi, bili ste gospodin. Što ste pod time mislili?
- Zarađivao sam toliko da sam si mogao priuštiti što god sam htio, BMW, bilo što. Svoje sam prijateljice u to vrijeme vodio na sladoled. Znate kamo?
Kamo?
- U Trst. U to vrijeme u Hrvatskoj i Karlovcu nije bilo talijanskog sladoleda koji se danas može dobiti u svakoj slastičarnici.
Spontano ste odlazili u Trst na sladoled?
- Da. Ne samo to, nego sam neke kolegice vozio u München, ali ne na sladoled, nego su mi bile pratnja dok sam radio posao.
Koliko ste zarađivali? Može li se to iskazati u današnjim novčanim vrijednostima?
- Zarađivao sam od tisuću i pol do tri tisuće eura mjesečno.
Tko je toliko plaćao?
- Do 1976. godine sam bio honorarac i radio sam za sve listove u Vjesnikovoj kući, iako najviše za Večernji list. U novinarstvu se tada plaćalo carski. Primjerice, Arena me poslala u Crnu Goru da pratim početak štafete u čast rođendana Josipa Broza Tita – Crna Gora, sedam dana, sedam dnevnica, kilometraža automobilom do Crne Gore, po Crnoj Gori i od Crne Gore doma, plus još honorar za četiri stranice teksta sa sedam fotografija u Areni. Tada je to iznosilo mnogo, teško mi je kazati cifru u njemačkim markama ili eurima, ali sigurno sam za sedam dana zaradio dvije novinarske plaće. Tih godina su nekakvi anarhisti na švicarsko-francuskoj granici ubili dvojicu žandara. Arena me je slala na tu malu željezničku pograničnu stanicu da napravim reportažu – tri devizne dnevnice, kilometraža tamo i natrag te honorar za ekskluzivni članak. Zarađivao sam toliko da nisam htio stupiti u stalni radni odnos. U to vrijeme nije bilo kao danas. Zvali su me nekoliko godina iz Večernjaka da me zaposle, a da me ne plaćaju kao honorarca.
Bili ste im preskupi?
- Da, ali je takav bio pravilnik – honorarcima su plaćali sve što bi napravili, i to je bila pristojna zarada.
Kada se to promijenilo?
- O mojim primanjima se počelo naveliko pričati u Vjesnikovoj kući, pa je ispalo da sam više zarađivao od glavnog urednika, da ne govorim o onima ispod njega. Naravno, tada je nastupio jal. U proljeće 1976. godine pozvao me na razgovor šef Večernjakovog deska Boris Osim. “Znate što, druže Hrstiću, ili ćete poći k nama u radni odnos ili ćemo Vam se zahvaliti na suradnji. O Vašim se honorarima naveliko priča u kući i to deprimirajuće djeluje na sve ostale kolege novinare”, rekao mi je. “Ako moram, ulazim u radni odnos”, odgovorio sam. Tako sam 1. lipnja 1976. postao zaposlenik Večernjeg lista.
Sa 40 godina života?
- Da.
Je li Vam to bio prvi radni odnos?
- Jest, i bilo mi je jako žao što sam morao početi raditi na takav način.
Je li Vam umanjilo mirovinu to što ste kasno ušli u radni odnos?
- Jest, ali nisam bio prorok i nisam znao što će se dogoditi s državom. Kada god bismo o tome govorili, tvrdio sam da ću do mirovine, do 65. godine života, sigurno zaraditi milijun njemačkih maraka.
Jeste li štogod uštedjeli ili ste samo trošili?
- Uštedio sam 120.000 njemačkih maraka i čitavu tu ušteđevinu sam dao za kupnju stana. Država mi nikada ništa nije dala.
Niste dobili društveni stan?
- Nisam. Puno sam radio i nakon ulaska u radni odnos u Večernjaku. Postojala je ljestvica po kojoj se mjerio nečiji doprinos – jesi li vrijedan, kakav ti je odnos prema radu, griješiš li i tako dalje. Tako su se prikupljali bodovi, ali nikako na toj ljestvici nisam mogao doći više od četvrtog mjesta, a stanove su dobivali prva tri radnika na ljestvici.
Je li to bodovanje bilo pravedno?
- Ma kakvi! Nešto prije 1990. godine mi je puk’o film. “Nije mi jasno. Čitam listu na kojoj je naša čistačica na trećem mjestu zahvaljujući ‘izuzetnom zalaganju na poslu’ za što je dobila 30 bodova, a ja sam za to isto dobio deset bodova. Otkako sam 1976. zaposlen, nisam koristio dan godišnjeg odmora niti sam bio bolestan, svakog mjeseca trostruko ispunim radnu obvezu, nisam napravio nikakvu grešku, nikada nisam nešto krivo napisao… Kako je to moguće da je ona dobila više bodova od mene”, pitao sam šefa deska. “Dobro, dobit ćeš više”, rekao mi je. No, dali su mi 15 bodova, što je opet bilo nedostatno za treće mjesto. Ljudi se nisu promijenili – isti su danas kakvi su bili i tada.
Komunisti?
- Članovi Saveza komunista Jugoslavije, Hrvatske demokratske zajednice ili Socijaldemokratske partije Hrvatske su jedno te isto – glavni partijski rukovodioci su pobjegli u te dvije nove hrvatske stranke.
Sistem je ostao isti?
- Pogoršao se.
Ali se jednako vrednuju rad i zalaganje?
- Jest. Ne čitam više Večernji list.
Zašto?
- Jer je to sramota od novina. Često se kaže da su stariji nostaligičari koji smatraju da je u njihovo vrijeme bilo bolje. Nisam nostalgičar, ali uistinu smatram da je bilo bolje u vrijeme kada sam radio. U socijalizmu je bilo mnogo bolje nego danas, mada se ljudi nisu promijenili, ali se u moje vrijeme nije kopalo po kantama za smeće.
Po čemu su se novine promijenile?
- Novine i novinarstvo su propali, kao i sve drugo u Hrvatskoj. Kod nas ništa više ne valja. Navedite mi jednu oblast u Hrvatskoj u kojoj je dobro. Poljoprivreda – katastrofa, industrija – katastrofa, ma sve je – katastrofa.
Možete li konkretizirati kritiku današnjeg novinarstva? Postoje li novine koje Vas zadovoljavaju?
- Ne postoje, ali na internetu svakoga dana pogledam portale, pa, ako nešto zanimljivo vidim, pročitam u na portalima Jutarnjeg lista i Index.hr-a. Znam da su se promijenila vremena. Kada sam bio mlad novinar nismo imali više televizijskih kanala, nego samo jedan, a kamoli internet. Dakle, ljudi željni informacija su morali čitati novine. U jednom trenutku je Večernjak imao 500.000 tiskanih primjeraka dnevno, a danas ima manje od 60.000 uz remitendu koja se penje na više od 30 posto – dakle toliko se novina vrati u tiskaru s kioska.
Odakle Vam ti podaci?
- Pa jesam li i dalje živ?
Jeste.
- Barem sam tridesetak puta godišnje u Hrvatskom novinarskom društvu. Možda u Karlovcu za mene znaju sve manje, ali me u HND-u poznaju dobro. Predsjednik Društva Saša Leković je bio moj dopisnik iz Daruvara. Bio je honorarac kada je pisao za izdanje koje sam uređivao. Tada nije uopće razmišljao o tome da se bavi istraživačkim novinarstvom. Kasnije je ipak otišao u te vode i svaka mu čast na tome što nikada nije popustio. Zdenko Duka, prethodni predsjednik HND-a, je moj dobar prijatelj – skupa smo radili u Večernjaku.
Kako ste postali novinar?
- Time sam se počeo baviti s 19 godina. Bila je jedna beogradska novina, nikakva, smeće od novinarstva, list “Čik”, ali sam se javio na njihov oglas da primaju doprinose iz cijele Jugoslavije i tko bude kod njih objavio tri priloga, da će postati njihov dopisnik. Odmah sam se toga prihvatio i za desetak dana sam napravio pet priloga. Zatim sam shvatio da bih mogao pisati i za prave novine, a ne za “Čik”. Bio sam tada već student medicine. Nisam dao sve ispite s druge godine – razbolio sam se, konkretno, oči su mi se razbolile, nisam mogao čitati, učiti, pa sam napustio studij.
Kako ste onda mogli pisati za novine?
- Bez problema, sa zatvorenim očima. U Večernjaku smo tada imali jedan tako bučan stroj da, kada smo na njemu pisali, čulo se to na Korzu. Redakcija je bila tada u dvorištu zgrade u Vranyczanyjevoj ulici, gdje je sada sjedište Karlovačke županije. To je bila prostorija dimenzija tri puta četiri metra. U prednjem dijelu zgrade je bio Karlovački tjednik sa svojim gospodskim prostorijama.
Večernjak je bio Vaš drugi novinski angažman?
- Ne. Pisao sam već honorarno i za Vjesnik i za Arenu.
Kako ste dobili te angažmane?
- Jednostavno. Nisam nikada radio “za koš”, to je bio moj pristup poslu. Mnogo novinara, većina, napiše nešto bez konzultacije s urednikom, pa mu to odnese, ovaj objavi, ako mu se svidi, a, ako mu se ne svidi, baci tekst u koš. Ako sam nešto imao, potražio bih urednika rubrike za koju sam htio pisati i ponudio temu. Ako bi urednik rekao da mu se nešto ne sviđa, obratio bih se drugoj redakciji. Za niz redakcija sam radio. Za Polet sam radio tri godine. Za Drugi program Radio Zagreba sam radio dvije godine, čak sam napisao dvije radio-komedije. Malotko od mojih kolega zna da sam to pisao, da su bile premijere i reprize.
O čemu se radi?
- Jedna radio-komedija se zvala “Negativna personifikacija”. “Ti si, Hrstiću, jedna negativna personifikacija”, govorio mi je gimnazijski profesor matematike. U sedmom i osmom razredu, u drugom polugodištu, nestajao bih uoči sata matematike, jer sam na polugodištu imao dovoljan uspjeh, pa da ne bih završio na jedinici bježao sam s nastave. No, kada se u školi pisala zadaća, profesor Mladen Jakopek je najavio kako će se pisati. To sam pripremio i došao, jer sam znao da ću napisati za pozitivnu ocjenu i da će mi to pomoći da izbjegnem negativnu ocjenu. Pisao sam i kratke priče.
Kako se zvala druga komedija?
- “Negativna personifikacija” je bila o studentu brucošu, a druga je bila vezana za ljude i naravi, koje se nisu promijenile do danas. Ne mogu se sada sjetiti naziva.
U koje doba ste to napisali i kada je to bilo igrano?
- To je bilo igrano u emisiji “Panoptikum” na Drugom programu Radio Zagreba. Ta emisija se emitirala nedjeljom. Obavezno su u sklopu te emisije emitirali radio-komedije koje traju pola sata.
Što ste još pisali?
- Napisao sam desetak kratkih priča, a 1974. sam napisao priču “Ručak sanitetskog vodnika”. To je bila priča temeljena na onome što sam doživio u vojsci – služio sam Jugoslavensku narodnu armiju u Skopju kada je bio 1963. razoran potres. Dugo sam taj doživljaj nosio u sebi. Bez obzira što nisam završio studij medicine, poslan sam u sanitetsku jedinicu i u vojsci sam služio u ambulanti. Moja jedinica je bila tenkovska. Zadatak mi je nakon potresa bio da u šatoru krojim maske od gaze za dečke koji su radili na ruševini i koji su se morali nositi s nepodnošljivim smradom.
Koliko dugo ste to radili?
- Tri mjeseca.
Samo to ste radili?
- Kada bi otkopali lešinu, zvali bi doktore, pa i mene, mada nisam bio liječnik, da zaliju lešinu kantom živog vapna jer je smrad bio toliko ogavan da, kada bih se vraćao u vojarnu i kada bi pred mene stavili ručak, nisam mogao jesti, jer bi mi pozlilo od smrada lešina kojeg sam i dalje osjećao. Dakle, još sam i to radio s vapnom. Napisao sam tu kratku priču i to je bio moj zadnji literarni rad.
Gdje ste objavili svoje kratke priče?
- Tu priču je objavio Vjesnik, koji je četvrtkom, na stranicama kulture, imao priču po odabiru Antuna Šoljana, u to vrijeme našeg vodećeg književnog kritičara. Svaku priču je objavio s malim obrazloženjem zašto se priča mora pročitati. Za moju je napisao da mi je priča slična priči Ernesta Hemingwaya “Prirodopis mrtvih”, no da sam, za razliku od američkog nobelovca, priči udahnuo optimizam. Moja priča završava tako da se zajedno s bolničarom vraćam u vojarnu uz obalu Vardara. Nailazimo na ženu koja leži na travi uz rijeku, a glavom je okrenuta od nas, pa nas ne vidi. Malo dijete, djevojčica, joj je skinula grudnjak i igra se s njezinim dojkama. “Bože, koliko sam gladan”, mislim da tako glasi moja zadnja rečenica, dakle konačno sam osjetio potrebu za jelom.
Jeste li pisali romane ili poeziju?
- Ne. Pisao sam i kratke humoristične cake koje je Vjesnik objavljivao na cijeloj stranici. To su bile kratke fore. Razgovaraju dva prijatelja: “Nikada ne skidam šešir kada se sretnem s nekim poznatim”, veli jedan. “Užasno, pa ti si strašno neprijatan”, odgovori drugi. “Nisam, jer ne nosim šešir”, poentirao bi prvi. Eto, tri ili četiri takve cakice bih objavio u Vjesniku svake nedjelje i sve dok nisam 1974. objavio tu svoju najbolju kratku priču. Par mjeseci nakon toga sam rekao da više nikada to neću raditi.
Zašto?
- Jer su me svi u redakciji podrugljivo nazivali Hemingwayom.
Zajebavali su?
- Jesu. “Što to meni treba? Zarađujem carski i bez toga”, kazao sam samome sebi. Više nikada nisam napisao ništa kao književnik.
Kako se okupila prva postava Večernjaka u Karlovcu? Okupio Vas je Švegar?
- Jest. Rastao je pokraj mene. Odrastao sam iznad Kostanjca, u Draškovićevoj ulici. Treću kuću od mene je živio on. On je bio ’38. godište, dakle bio je tri godine mlađi od mene. Već godinama ga nema… Mogao je još poživjeti, no mislim da nije imao dobru zdravstvenu skrb u Karlovcu. Razgovarao sam sa Švegarom redovito. Da me slušao, vjerujem da bi bio živ. Upozoravao sam ga da se ne igra sa zdravljem. Nudio sam mu da ga preporučim svojem specijalisti, najboljem u Hrvatskoj. Pitao me kako znam da je najbolji. Pazite, ljudski sam otpadak – kod mene ništa ne valja, osim mozga, mada možda niti to, jer sam mogao davno otići u Njemačku i danas bih uistinu imao milijun eura.
Uglavnom, Švegar Vas je okupio u Večernjem listu?
- Da. Radio je u Karlovačkom tjedniku, pa je postao dopisnik Večernjeg lista iz Karlovca. Zatim je Večernji list odlučio pokrenuti sedmo izdanje, karlovačko. Švegar je počeo okupljati ekipu. “Radiš već za neke rubrike u Večernjaku, pa bi li htio biti član redakcije”, pitao me. “Nema problema”, odgovorio sam. Tri godine sam u karlovačkom izdanju radio svakog dana honorarno, ali, rekao sam Vam, nisam htio u radni odnos. Švegar je angažirao još Zdenka Pomoravca, Mladena Stubljara, mada on nije dugo radio kod nas.
Je li Slavko Cvitković bio član redakcije?
- Ne, jer je radio u Radničkim novinama, pa nije imao vremena za ovo.
Karlo Malpera je bio član redakcije?
- Jest, ali je bio zadužen samo za meteorološku prognozu. To je bila dobra ekipa.
O čemu ste pisali?
- O svemu. Kupio sam si odmah lajku, najbolji fotoaparat lajka, malog, formata.
Kažete da ste zaradili za BMW. Kako? Danas novinari nemaju za bicikl, posebice honorarci.
- Točno. Bila su tri takva BMW-a 316 u Karlovcu, jedan je bio moj. Ostala dva su bila serijska, moj je bio sportski, dotjeran. Rekao sam da su me tjerali da uđem u stalni radni odnos. Može li se to danas dogoditi mladom novinaru?
Ne.
- Novinarstvo je danas bijedno. Svaka novinska kuća ima pet ili šest iskusnih i dobrih novinara, a ostalo su sve mladi, pa su novine pune grešaka. Gradila se, primjerice, hidroelektrana na Dobri, pa je o tome izvještavala televizija. “Kada se hidrocentrala izgradi”, veli spikerica, “proizvodit će pet megavata struje”. Znadete li koliko je to?
Ne.
- Ne zna nitko osim stručnjaka.
Treba predočiti čitateljima/gledateljima/slušateljima o čemu se radi?
- Tako je. Treba kazati hoće li električna energija proizvedena u hidroelektrani Dobra biti dostatna za napajanje Karlovca strujom ili na sličan plastičan način to predočiti. Od televizijskih postaja gledam samo N1 i Dnevnik Nove TV. Hrvatsku televiziju ne gledam jer tamo radi novinarska sramota.
Do kada ste radili u Karlovcu?
- Do 1981. godine. Općina nam je dala prostorije koje i danas koristi Večernji list, na uglu Radićeve i Haulikove ulice u Karlovcu, no uz uvjet da Večernjak primi u radni odnos Tomu Vičića.
Zašto je to bilo važno?
- Jer je Vičić, koji je bio zaposlenik Općine zadužen za mjesnu samoupravu, sve djelatnike posvađao međusobno.
O čemu se radi?
- Bavio se njihovim intimnim životima, širio je glasine o tome tko s kime spava i slično. Tako je radio i u novinarstvu. Glavne informacije je dobivao u kafićima, prenosio je što bi čuo od drugih. Jako me se htio riješiti, ne znam zašto, pogotovo s obzirom da sam ga savjetovao i da sam ga učio fotografirati jer, kada je stigao u Večernji list, nije uopće znao baratati fotoaparatom. Bio je po zanimanju učitelj, inače. Radio je u nekom selu, pa su ga kao stručnjaka za selo uzeli u Grad kao referenta za mjesnu zajednicu.
Govorimo o osobi koja je pokojna i koja se ne može braniti.
- Jasno.
Zašto ste otišli u Zagreb?
- U Karlovcu smo imali podijeljene oblasti – nešto je pratio Vičić, nešto ja. Primjerice, pratio sam Socijalistički savez radnog naroda, Privrednu komoru i Sindikat, pa k tome još neke tvrtke kao što su Karlovačka pivovara i ŽE-ČE. Međutim, događalo se da dođem na posao, prolistam novine, i vidim na pola stranice prilog iz Karlovačke pivovare – to ja pratim, a Toma piše, kako to?! Pitao sam urednika je li slao Tomu u Karlovačku pivovaru. Rekao je da nije i da ne zna tko što prati, nego objavi što stigne iz Karlovca. Takva Tomina praksa se nastavila. Oblajali su me u Večernjaku kod urednika, pa su napravili dogovor s Nikolom Perićem i klapom iz Karlovačkog tjednika – a bio sam član Tjednikove partijske organizacije – da naprave pismo kao partijska organizacija protiv mene i pošalju ga Večernjem listu. U tom pismu su napisali da ne mogu biti novinar jer nemam “ni moralne ni stručne kvalifikacije”.
Zašto bi to napravili?
- Da me se riješe.
U čemu je bio problem?
- Kada je pokrenuto sedmo izdanje Večernjeg lista – iz trećeg pokušaja – u partijskom komitetu i u Karlovačkom tjedniku su rekli: “To bude propalo za tri mjeseca”. No, nije bilo tako, nego je izdanje samo raslo, pa su zaključili da raste jer po cijeli dan idem gradom s fotoaparatom oko vrata kao sa zvonom. Imali smo svakog dana dvije stranice u novinama, a od dvije jedna je redovito bila “moja” u smislu da sam je ispunio fotografijama, vijestima, većim člancima. Zaključili su da, ako likvidiraju Hrstića, propada i karlovačko izdanje Večernjaka. Iz tog su razloga poslali to pismo partijskoj organizaciji Večernjeg lista. No, tamo su me dobro poznavali i znali su da dobro i puno radim, da ne griješim i da sam vrlo produktivan. Ruška Mance, sekretarka partijske organizacije u Zagrebu, me pozvala i pitala što sam napravio da im se zamjerim jer me ne poznaju onakvog kakvog su me opisali karlovačke kolege u pismu. Objasnio sam joj motiv. Nakon toga je partijska organizacija Večernjaka poslala dopis partijskoj organizaciji Karlovačkog tjednika u kojemu su napisali da, kao i svatko drugi, i ja povremeno griješim – a nisam nikada – no da zadovoljavam novinarske kriterije i da nemaju namjeru zahvaliti mi se na suradnji.
Dakle, kvalitetom i kvantitetom svog rada ste zasjenili njihov?
- Da.
Dakle, problem je bio u tome što ste bili produktivniji od čitave redakcije Karlovačkog tjednika?
- Da. Bilo ih je sedam. Znadete li gdje je Velika kavana, danas Papas bar?
Znam.
- Bila je velika vrućina, trčim s tim “zvonom oko vrata”, a njih sedam lijepo sjedi na terasi kafića i pijucka. Objavio sam sve što nisu mogli. Bili su hendikepirani jer su radili u tjednom listu, pa nisu mogli objavljivati dnevne informacije.
Današnji Karlovački tjednik s time nema problema.
- Karlovački tjednik nisam čitao godinama, iako sam par godina radio za njih honorarno auto-rubriku koja se objavljivala svakoga tjedna preko cijele strane.
Nismo obrazložili kako ste otišli raditi u Zagreb.
- Dakle, s protokom vremena je bilo sve gore – Toma je sve više preuzimao moje teme. Jednog dana sam vidio da je Toma napisao prilog iz Privredne komore. Nisam niti znao da je bila tamo neka sjednica – Toma je uzeo poziv i otišao na nju. Švegar je postao urednik sedmog izdanja Večernjeg lista i počeo mi je bacati priloge u koš. Vrhunac je bio kada sam bio na sjednici partijskog općinskog komiteta. Napravio sam izvještaj od kartice i pol, a Švegar objavi pet redaka s mojim inicijalima. U komitetu je izbila frka jer su mislili da sam autor toga, a nisam.
Zašto se tako odnosio prema Vama?
- Zdravko je bio jako dobar kao čovjek, ali je bio izuzetno povodljiv. Zaveli su ga Vičić i Perić, koji su međusobno bili kumovi. Kada je Vičić prešao k nama, budući da ništa nije znao o novinarstvu, svaki članak prije slanja za Zagreb mu je uređivao Nino. Uveden je nov način ocjenjivanja novinara. “Budući da smo samo nas trojica profesionalci, naći ćemo se kada prođe mjesec, pa da ocijenim vas dvojicu”, rekao je Švegar Tomi i meni. I došao je kraj mjeseca. Imao sam sjajnu reportažu o tvornici televizora u boji u Slunju. Naslovio sam reportažu “Boja briše gubitak” jer su radili crno-bijele televizore i ostvarivali gubitak, što su namjeravali premostiti proizvodnjom kolor-televizora. “Bravo, Bižo, to je pravi članak, prenijeli smo ga u sva izdanja”, javio mi se Stjepan Andrašić-Štef, glavni urednik Večernjaka. Za članak se dobivalo od 30 do 80 bodova. Švegar mi je za članak kojega sam sad napravio dao 30 bodova. Tomo je napravio nekakav razgovor sa seljakom iz Mekušja koji je imao sedam krava. Švegar je to ocijenio s 50 bodova. “Ne slažem se. To nije članak, nego reportaža”, usprotivio se Vičić. Reportaža se vrednovala s 80 do 150 bodova. “To vrijedi 150 bodova”, odlučio je Zdravko.
Jeste li se pobunili?
- Nisam, prešutio sam to. Odmah sam sljedećeg dana otišao do glavnog urednika, s kojime sam bio “na ti”, jer je bio mnogo mlađi od mene i jer je došao u Večernjak kada sam već bio boss. “Više neću da radim u Karlovcu”, rekao sam glavnom uredniku. “Ali, tko će raditi”, pitao me u čuđenju. “Ovi iz Karlovačkog tjednika će biti sretni, ako ih angažiraš”, odgovorio sam. “Neću raditi tamo jer ću otići naposljetku i Centralni komitet i sve ću im ispričati što se događa u karlovačkom Večernjem listu”, dodao sam, a glavni urednik se Partije plašio k’o Vraga. Taj naš razgovor se odvio u petak. “U ponedjeljak dolaziš u Zagreb, ako je tako kao što pričaš”, rekao mi je. Ovi u Karlovcu nisu znali zašto se u ponedjeljak nisam pojavio na poslu, da sam već bio u Zagrebu.
Kada ste umirovljeni?
- Prije 21 godinu, pet godina prije pune mirovine. Nisam više htio raditi jer sam smatrao da me nitko ne treba iskorištavati. Glavni urednik Branko Tuđen nam je 1993. godine podigao svima radnu obvezu sto posto, a plaće su nam ostale iste. “Branko, neću raditi za pola plaće”, rekao sam mu. “Kako za pola plaće? Nisam ti skinuo niti jednu kunu”, odgovorio je. “Da, ali si mi uvećao radnu obvezu i realno je moja plaća sada upola manja”, kazao sam. Zato sam otišao čim sam navršio 60 godina života – iskoristio sam prvi uvjet.
O čemu ste pisali od 1981. do 1990. godine?
- U karlovačkom sedmom izdanju sam do 1981. godine sve živo pisao. Kada sam došao u Zagreb, počeo sam pratiti Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije, a SUBNOR je u Zagrebu bio Centralni komitet u sjeni. Kako su gazili CK?! Pisao sam izvještaje s njihovih sjednica. No, nisam napisao da je rečeno da je Mika Špiljak, jedan od glavnih partijaca tog vremena, učinio nešto loše, nego bih to stavio nekom subnorovcu u citat, dakle ogradio sam se od njihovih ocjena. Napisao sam što je rekao, a “derali” su po CK jer su ih sve smatrali ništarijama. Zagrebački SUBNOR je imao 37 prvoboraca, dakle partizana koji su u ratu bili od 1941. godine. To sam radio dvije godine, do 1983. Glavni urednik me tada postavio za urednika. Bio sam urednik čak i sedmog izdanja, slavonskog, istarskog, riječkog…
Ovima od kojih ste pobjegli u Zagreb ste postali šef?
- Jesam.
Jeste li se svetili?
- Nisam. Vičić me “lansirao” u Zagreb. Da nije bilo njega, ostao bih provincijalni novinarčić. Išao sam 1990. svake srijede avionom iz Zagreba za Beograd na konferenciju za tisak Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, jer smo i tada imali novinara koji ništa nisu valjali, pa je s prve sjednice naš dopisnik iz Beograda napravio nekakvu glupost, pa su članovi CK u Zagrebu poludjeli. “Štef, jesi li svjestan što radiš? Ne smije biti grešaka! Sebe ćeš smijeniti”, poručili su glavnom uredniku koji je drugu srijedu u Beograd poslao zagrebačku novinarku, koja je napravila također grešku. CK je opet poludio, a Štef se uplašio da će ostati bez posla. “Više nećeš biti urednik, nego ćeš svake srijede ići u Beograd – to će ti biti jedini zadatak”, rekao mi je Andrašić. “Kuda si na mene naletio, čovječe”, pitao sam ga. “Zato što te poznajem godinama i što znam da nećeš grešku napraviti”, odgovorio mi je.
Koliko ste dugo to radili?
- Dok je postojao Savezni sekretarijat za narodnu obranu. Bio je to krvav posao. Najkasnije u 6.30 sam morao biti na aerodromu – morao sam se buditi u pola pet ujutro da se obrijem, spremim, čekiram… To je bio užas. U 11 sati je bila ta konferencija Saveznog sekretarijata za Narodnu obranu, nakon čega bih išao u Narodnu skupštinu gdje su bile kabine. Tamo bih se presvukao i osvježio, javio redakciji i izdiktirao joj izvštaj, a zatim se vratio u Zagreb.
Živjeli ste u Zagrebu?
- Nisam. Cijelo vrijeme sam živio u Karlovcu. Nisam bio jedini koji je tako radio, nego i Smat Marković iz Radničkih novina, Milan Jakšić, ja i Cvitković. Putovali smo skupa s automobilom, s time da je svakog tjedna jedan od nas koristio svoj automobil.
Što ste radili nakon što je propala Jugoslavija i nakon što više nije bilo potrebe da putujete u Beograd?
- Vratio sam se u Zagreb za urednika i radio sam sve do 1996. godine i odlaska u mirovinu.
Je li novi režim donio novosti u radu?
- Ovo je sada bijeda od novinarstva, ali je bijeda u svemu drugome u Hrvatskoj.
Je li se to urušavanje kriterija dogodilo postepeno? Jeste li to mogli pratiti iz dana u dan?
- Druge redakcije su 1990. godine bile poharane, mnogi vrsni novinari su dobili otkaze. Za razliku od njih, u Večernjaku nije bilo otpuštanja. Tuđen se plašio nekoga otpustiti. Uveo sam stranicu autorubrike u Večernji list jer nisam htio pisati o ljudima, nego o automobilima. Jednom se liku taj posao jako dopao i Tuđen me smijenio kao urednika, a to mi se nije svidjelo. Nakon toga sam uređivao regionalna izdanja ponovno. A kao urednik auto-rubrike sam živio poput Boga. Znadete li kako je to bilo? Bilo nas je četvoro u Hrvatskoj koji smo to radili. Kad se odvijala svjetska prezentacija, primjerice novi model Fiata Uno, na račun Fiata bismo putovali u Torinu i tamo boravili tri dana u hotelu A kategorije. Išli smo u Barcelonu kada je bilo predstavljanje Opela Corse. Svaki je novinar dobio krevet veličine boksačkog ringa u hotelu A kategorije.
Osjećam kod Vas ogorčenje u ovom razgovoru. Što Vas je ogorčilo?
- Iz ispričanog ste mogli sami vidjeti da su me čitav život gazili, i to nesposobni i pokvareni. Takav smo narod. Jalni smo ljudi. U inozemstvu, među Englezima, primjerice, ako netko poznati uspije u nečemu, svi mu čestitaju, tapšu mu. Kod nas nije tako, nego mu zavide. Čitav život su mi bez razloga odmagali. A pomagao sam svakome kome je trebalo. Mnogo sam novca posudio, a nije vraćen. I tako… Ušlo je to u mene. Gade mi se ljudi.
Žalite li za ičime u životu?
- Imao sam divan privatan život, ne mogu reći da nisam. Budite oprezni da Vas ne tuže skupa sa mnom. U moje vrijeme, kada je rečeno da je Bižo nešto rekao, Bižo je za to odgovarao.
