Josip Grdina: Danas prosperiraju beskičmenjaci

„Čim više povlađuješ i dodvoravaš se, tim više napreduješ. Sigurno bi mi bilo lakše u životu da sam se povinuo komunistima krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, no to nisam učinio, a opet sam preživio. Danas, ako ne pripadaš dominantnoj strukturi, eliti, nemaš šanse za napredak“, kaže legendarni karlovački novinar

Autor: Marin Bakić

Josip Grdina. Foto: Marin Bakić

Josip Grdina je jedan od najprepoznatljivijih karlovačkih novinara, bard, a ne miruje niti u 68. godini života, nego na Televiziji 4rijeke vodi emisiju „Uzavrela točka“, a popularne su i njegove reportaže sa Žumberka u emisiji „Žumberački zov“.

Koga ste doživljavali bardom u svoje vrijeme?

  • Trebamo se vratiti u 1968. godinu kada sam počeo pisati. Karlovac nije nikad više imao takva novinarska imena kakva je imao tada – Vlado Bojkić, Rato Petković, Zdravko Švegar, koji je tada još bio u Karlovačkom tjedniku i na Radio Karlovcu, a moram po dobrom spomenuti i Milana Rakasa, mada je bio kruti formalist. To su bile osobe koje su nas doslovce učile pisati. Primicalo se tada Hrvatsko proljeće. No, nije među nama bilo ekstremista. Vidjet ćemo kasnije da sam za crveno smeće najveći ekstremist bio ja. Doslovce su nas proganjali. Zašto sam 1971. godine gotovo čitavu Rečicu učlanio u Maticu hrvatsku? Pa iz razloga što su svakoga tko je privukao nove članove nagrađivali besplatnim knjigama. Mnogo sam tada čitao. Kada je Hrvatsko proljeće slomljeno svi smo proglašeni kontrarevolucionarima. Ne znam zašto sam bio najviše proskribiran, no pokazalo se da sam bio u pravu, da sam imao ispravne stavove.

Što ste zastupali?

  • Nisam se za života u Zagrebu bezveze opijao, nego družio s intelektualcima. Pisao sam hrvatskim jezikom, što je mnoge smetalo – primjerice, koristio sam izraze „tijekom“, „čimbenik“ i slično. Imao sam na torbi nalijepljen hrvatski grb, pa mi je jedan kolega to htio nasilno skinuti. U Karlovcu 1971. po ničemu nije bila niti posebna niti ekstremna. Unatoč tome mi je Nikola Perić oduzeo suradničku legitimaciju Karlovačkog tjednika zbog mog sudjelovanja u maspoku. Našao si se u problemu čim si promislio bilo što na hrvatski način. Zaboravio sam spomenuti čestitog novinara, osobu koja nas je odgojila, Bogdana Glodića. Srbin je po nacionalnosti. Nikada nije izgovorio ništa od baljezgarija kakve su govorili nama proljećarima, tipa da smo nacionalnisti i šovinisti. Pokazao je da možemo različito razmišljati, a tolerirati se međusobno. Bio je šutljiv i nije puno govorio. Uglavnom, smatram da ne bismo doživjeli sve ove nedaće da je bilo više onih kao što su Glodić. Nikoga nije prozivao i etiketirao. Neki koji su kasnije bili „veliki urednici“ po radničkim novinama to su rado činili. Gdje god bih se namjerio zaposliti u Karlovcu, dobio bih nogom v rit. Sad se vidi tko je bio šovinist i nacionalist. Neki od njih su se pridružili 1991. godine tenkovskoj koloni s kojom su otišli znamo kamo.

Što zamjerate Srbima?

  • Ništa. Zalažem se da u potpunosti slobodno baštine svoj identitet. Boravio sam u Mađarskoj kod mađarskih Hrvata. Kažu da su Hrvati, ali da im je Mađarska domovina. Velik broj Srba u Hrvatskoj tako nešto ne bi mogao kazati. Objavio sam toliku količinu tekstova, da ne bi stali u zgradu Hotela „Korana-Srakovčić“, gdje vodimo razgovor. Međutim, niti jedan od tih tekstova nije bio šovinistički.

Zamjerili su Vam se komunisti?

  • Tako je. Da bi tragedija bila veća, partijski sekretar je tada bio Hrvat Frano Mastelić. Zbog komunista se u Karlovcu nisam smio pojaviti na javnom mjestu. Tada sam već tezgario u Večernjem listu. Ako otvoriš arhivu, vidjet ćeš da sam imao tekstova više nego čitavo dopisništvo. U „Vikendu“ sam obrađivao različite teme. Imao sam fotoaparat kojeg sam koristio. Ispred zgrade Gradskog muzeja Karlovac je bio neki skup kojeg sam išao popratiti. Prišao mi je s leđa milicajac, čvrsto me primio za rame i oštro upitao što imam tu raditi. „Nemaš ti tu što raditi“, poručio mi je oštro. U Zagrebu sam se družio s novinarom Politike ekspres Miodragom Đurićem. Požalio sam mu se i rekao da ne vidim zašto u Karlovcu ne smijem pisati. Potom me zaposlio u Politici ekspres. Bio sam godinu dana dopisnik s ovog područja. No, honorarci su i tada bili izrabljivani, pa mi to nije odgovaralo.

Uglavnom, kao proljećar ste nagrabusili u Hrvatskoj, ali su Vas primili Srbi?

  • Da. Ne moramo se ideološki slagati. Uzmimo primjer imena trgova i ulica po Josipu Brozu Titu. Odgovoran je za tisuće smrti. Ima li Josif Visarionovič Staljin ulicu bilo gdje u svijetu?

Ne znam.

  • Nema, a zaslužniji je za slom fašizma od Engleza i Amerikanaca. I Tito je zaslužan za slom fašizma, ali i za tisuće mrtvih, a nedužnih. Upućen sam u te stvari, ne baš igrom slučaja…

Nego igrom namjere?

  • Možemo i tako kazati. Uglavnom, upućen sam u te stvari. Ulice ne zaslužuju niti ustaše. Od svega se toga treba odmaknuti i prestati licitirati brojem žrtvama i raspredati tko je bio gori.

Jeste li ikada bili komunist?

  • Dok me nisu izbacili kao proljećara. Član Partije sam bio kao napredan omladinac.

Čime ste stekli taj status?

  • Pohađao sam Gimnaziju Karlovac. U tome ne bi bilo ništa čudno da nisam seljačko dijete. Kada bi netko iz Rečice pohađao gimnaziju, bio bi senzacija, jer su prednost upisa u tu školu imala proleterska djeca, dakle gradska. Doma sam imao punu štalu blaga. Taj grunt me odškolovao. Otac Janko je radio dan i noć na imanju. Majka Franca je rodom iz Bosiljeva. Nakon 1971. godine se dogodi, uglavnom, Politika ekspres. Zijad Krša je bio u dopisništvu Politike. S njime sam surađivao u vezi sportskih događaja, kojih je tada bilo puno, razmjenjivali smo informacije. Slao sam mu vijesti iz Karlovca teleksom koji se nalazio na autobusnom kolodvoru. Jedan „veliki Hrvat“ Stevo Sabljarić me vidio da šaljem vijesti na teleksu, pa me napao: „Što ti tu radiš, nacionalistu?!“ Vjerojatno sam trebao biti toliko odvažan da mu odvalim šljagu. No, očito je sve to trebalo izdržati. Počeo sam raditi u Radničkim novinama i trebam stupiti u radni odnos, a taman dođe depeša šefu sindikata Milutinu Baltiću i glavnom uredniku Nenadu Brkiću još jednog crvenog smeća Milana Pavića. Bio sam hiperproduktivan i, ako bih nešto napisao, prodao bih tisuće primjeraka. Dakle, vidjeli su da sam koristan i da znam pisati. No, došla je Pavićeva depeša koja je minirala taj posao. Jedan bosanski Srbin, čiji je stric bio general Dušan Vujatović, je bio toliko neugodan da mi je bilo teško slušati što govori.

Uvrijedili ste Pavića.

  • To je takav tip. Da je čista obraza, bio bi u Karlovcu.

Navrati, koliko sam upućen.

  • Predvečer, navečer, i to samo na neka mjesta, a ujutro se vrati u Beograd. Samo primitivac može razmišljati o tome voli li ili ne Srbe. Uglavnom, dobio sam pakrački dekret.

Kakav?

  • Pakrački. Tak’ se veli kad te sjebu. Kako smo u Zagrebu svi mogli koegzistirati? U Politici je radio Dušan Basara, Boro Oruka je bio na Radio Beogradu, Radoje Arsenić… Međusobno smo svi surađivali i razmjenjivali informacije. Crnogorac Miroje Vučelić je bio prijatelj s Marijanom Grakalićem, urednikom u Radničkim novinama. Sredili su mi posao u izdavačkoj kući Gospodarske komore Zagreb koja se zvala „Publicitas“. Uredi su bili u prvoj kuli do katedrale na Kaptolu. Tamo sam zaposlen kao novinar. Radili smo nekakve press clippinge. Na Trgu Republike me susreo Draško Kurić-Ančić, urednik tvorničkog lista u Montingu. „Grdobina, gdje si, kada te čovjek treba, ne može nikako do tebe“, rekao mi je. Dodao je da trebaju glavnog i odgovornog urednika. Javio sam se direktoru Složene organizacije udruženog rada „Unija“ Matošu Raku. Po mene je na Kaptol ubrzo došao Renault 16 kojim sam odveden do direktora. Upitali su me znadem li pisati, na što sam se počeo smijati. Pred mene su izvadili chivas, balajntajn, francuski konjak… Ponudili su me tim pićem, no odbio sam, mada sam htio popiti. Naručio sam đus kojeg sam ispio naiskap. Alkohol sam odbio pretpostavljajući, pokazalo se ispravno, da im se neće svidjeti, ako popijem. Novinari su tada bili, a i danas su, na glasu kao laki na čašici. Tražili su da donesem što sam pisao, a to sam i učinio. Drugog dana sam obaviješten da dođem na posao. Bio sam oženjen i imao sam malo dijete, što se također vrednovalo. Bio je tada tamo Vidoje Majkić, odličan čovjek koji bi ti krvi dao, da treba. Grad Zagreb je, po samoupravnom sporazumu, prednost kod zapošljavanja davao onima koji žive u Zagrebu. Majkić mi je ponudio da kod njega prijavim prebivališta kako bismo i tu prepreku premostili. Mirovinu koju uživam zaradio sam dobrim dijelom u toj sjajnoj tvrtki u kojoj sam se zaposlio. Bio sam imenovan za glavnog i odgovornog urednika tvorničkog lista tvrtke Unija, koja je sakupljala sekundarne sirovine. Bez našeg starog papira nije bilo roto papira niti za Vjesnik niti za Politiku. Imali smo jaki uvoz i izvoz. Imao sam pogodnosti kakve je vrlo mali broj novinara uživao.

Kakve?

  • Imao sam, primjerice, službeni automobil I vozača na raspolaganju. Taj SOUR je imao tvrtke u Strugi, Skoplju, Nišu, Šabcu, Novom Sadu i Subotici, u Beogradu smo imali tri jake tvrtke s ukupno pet stotina radnika. U Hrvatskoj smo imali organizacije udruženog rada i radne organizacije. Nije bilo mjesta veličine Duge Rese u Hrvatskoj, a da nismo imali izdvojene pogone. Unija je, uglavnom, imala tada pet tisuća radnika. Birao sam kamo ću ići. Vidio bih da je u Birminghamu u Engleskoj sajam, pa sam predložio direktoru da to popratim, jer će biti predstavljene nove tehnologije. Prihvatio je, naravno. Nikada mi nije niti jedan rukovodioc zavirio u tekst prije objave. Nakon nekoliko brojeva tog mjesečnika, protiv jednog direktora, koji je inače bio prvoborac, objavio sam tekst u kojemu sam ga nazvao tehnomenadžerom. Inače je bio dobar čovjek i bili smo prijatelji, zvao se Šime Zanze. Uglavnom, tužio me zato što sam napisao da je ugnjetavao radničku klasu. Pitali su me hoću li mu se ispričati, a odgovorio sam odrečno. Nisam osuđen. Tada sam se počeo interesirati za video, a među prvima sam imao manje videokamere u Zagrebu. To sam koristio za moderan pristup marketingu. Svih četiri i pol tisuće radnika je dobivalo novine na kućnu adresu. Znadeš li igdje za takav slučaj?

Ne.

  • A tako je bilo. Radnici su me pozivali na svoje kućne veselice, jer su znali da ću to zabilježiti. Dolazio sam na posao kada sam htio i odlazio kada sam htio. Šef mi je bio generalni direktor i znalo se što su mi obveze. Ujedno sam mogao pisati i za druge medije. Na Radio Sljemenu je emitirana emisija uživo „Dnevni događaji i teme“ koju sam vodio u isto vrijeme dok sam radio u Uniji. Djeca su prikupljala stari papir. Unija je dijelila prva računala djeci koja su prikupila najviše staroga papira, na čemu se moglo i zaraditi. Nahodao sam se po kazališnim predstavama u Hrvatskom narodnom kazalištu, Kerempuhu, Komediji, Gavelli… Moj odnos prema zadnjem šljakeru i njegov prema meni, moj prema direktorima i njihov prema meni, je bio ispunjen apsolutnim međusobnim uvažavanjem. Danas je to rijetkost.

Kakav tip odnosa danas prevladava?

  • Čim si veći beskičmenjak, čim više povlađuješ i dodvoravaš se, tim više napreduješ. Sigurno bi mi bilo lakše u životu da sam se povinuo komunistima krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, no to nisam učinio, a opet sam preživio. Danas, ako ne pripadaš dominantnoj strukturi, eliti, nemaš šanse za napredak.

Jeste li i utoliko jugonostalgični?

  • Nisam.

No, jeste za onime što je u Jugoslaviji bilo dobro?

  • Sve što je tada bilo dobro bilo je dobro unatoč Jugoslaviji. Mogu sada nabrojati niz tvrtki, pa i u branši u kojoj je djelovala Unija, a koje su propadale i radnici nisu bili isplaćivani. Zagreb i Beograd su tada bili kozmopolitski gradovi. To s Jugoslavijom nema nikakve veze, jer je Unija imala vlastitu izvoznu organizaciju. Nemaš za čime biti jugonostalgičan, ako si radio u tvrtki koja je već tada bila organizirana po poduzetničkim principima. Imali smo odmaralište na Murteru, ali to nema veze s Jugoslavijom. Taj jugokomunizam nema veze sa Srbima niti s Hrvatima…

A niti s komunizmom…

  • Pa niti s komunizmom. Sve što je bilo loše ili dobro imalo je veze s karakterom ljudi. U listopadu 1990. sam odlazio iz Unije u Karlovac. U rješenju piše da, kada prestane potreba mog angažmana u Karlovcu, da se vraćam u Uniju na svoje radno mjesto.

Kakav ste angažman dobili u Karlovcu?

  • Situacija je bila takva da su Karlovačkim tjednikom i Radio Karlovcem rukovodili oni koji su Hrvate, a posebno Zbor narodne garde, nazivali ustašama.

Došli ste na mjesto direktora i glavnog urednika gradskih medija?

  • Došao sam na mjesto glavnog urednika, a Mladen Muić na mjesto direktora. Srbi ne samo da su rukovodili tim medijima, nego su činili i većinu u redakciji. Kada smo tamo došli niti jedan Srbin nije dobio otkaz iz nacionalnih razloga, svi su, hvala Bogu, dočekali mirovinu, a jedan od njih je bio i direktor. Nije se tražila neka naročita lojalnost. Muić je bio stigmatiziran više od mene.

Zbog pravaštva?

  • Da, zato što je bio uz Dobroslava Paragu. Jedan je zaposlenik morao otići, i to zbog alkoholizma. Muić je tada prešao u famozni Karlovački list.

Na kakav ste radio došli 1990.?

  • U tehničkom smislu misliš?

U svakom smislu. Oprema je ista kao i 1970-ih?

  • Bila je mono oprema, no nabavili smo stereo. Zezali su nas da smo jedina stanica koja emitira u mono. Došli smo preuzeti dužnost, a tadašnji direktor nas je dočekao naoružan pištoljem. Svi koji su bili otrovani komunističkom ideologijom su naše preuzimanje dužnosti smatrali atakom. Laž je da smo ušli u redakciju mašinkama. Nakon što nas je direktor dočekao naoružan, vratili smo se s osiguranjem, jer Muić, tučnjava i ja nismo kompatibilni. Izbori su bili u svibnju, no u listopadu su oni u Radio Karlovcu i dalje tupili isto. Jedan od njih je, kažem, ušao u tenk i s kolonom otišao iz Karlovca, drugi je otišao preko sa službenim automobilom. Jedan je ukrao uređaje, pa je bio čitav rat urednik za vanjsku politiku na banjalučkoj televiziji. Kako mogu doći kao da se ništa nije dogodilo?

Viđate te bivše kolege u Karlovcu?

  • Da, pozdravim, pa okrenem glavu.

Momira Lazića srećete u Karlovcu?

  • Nisam ga vidio nakon početka rata. Divljao je žestokom nacionalističkom retorikom, no kada bi ga se jače lupilo knjigom, pobjegao bi glavom bez obzira. Bio je jednostavno lajavac. Ne bi trebalo zaboraviti Slavka Markovića, super kvalitetnog suradnika. Kada sam došao na radio na početku karijere, tamo su bili Mladen Stubljar i Slavko Cvitković, sad sam se toga prisjetio. Da se vratim u 1990. godinu, u Karlovcu gotovo da nije bilo novinara koji je osobno podržavao demokratsku hrvatsku vlast.

Došli ste, dakle, na radio kao podupiratelj vlasti?

  • Ne, nego sam došao raditi svoj posao.

Jeste li osjećali da morate biti uz tu vlast?

  • Nisam. To su vaše jugonostalgičarske frazetine pod kojima ste napravili dosta zla sa Georgom Sorošom i sličnima. Jesi li čuo kako je Radio Petrova gora izvještavala? Sva druga riječ je bila „ustaša“ u eteru te postaje. Neviđeno je to širenje mrženje. Za neke medije si morao biti pismeniji. Imao sam to desetogodišnje iskustvo s Radio Sljemena, a surađivao sam i s Televizijom Zagreb. Ispostavilo se da Hrvatski radio nije imao izvjestitelja, pa su mi to ponudili da budem, što sam prihvatio, mada nisam dobivao naknadu i radio to uz posao. I Hrvatska televizija je ostala bez dopisnika. Ne znam zašto je Karlovac uvijek bio u nemilosti, pa nismo dobili kameru zbog čega je Ivica Sertić-Ico koristio vlastitu, a Antun Petrekanić svoju. No, bila su takva vremena kada smo osjećali da moramo nešto uraditi. Karlovac je bio jako napadan.

Znalo se kritizirati da je Karlovac zapostavljen u Domovinskom ratu od Hrvatske televizije, odnosno da se slabo prikazuju arhivske snimke.

  • Sličan je odnos i danas prema Karlovcu. Preblizu smo Zagrebu, pa urednici razmišljaju da im je bolje slati novinare iz glavnog grada. Kao snimatelj je početkom rata dolazio i Silvije Jesenković s najsuvremenijom tehnikom. Političari su naposljetku kupili televizijsku opremu, možda je to bilo 1993. godine. Ta oprema je razvučena, više se ne zna niti gdje je arhiva. Bio sam svakoga dana na fronti. Arhiva je razjebana. Ostala je bila u Radio Karlovcu.

Dakle, arhiva iz rata je izgubljena?

  • Ne. Čitava arhiva, sve što smo radili, sa sirovim materijalima, se čuva na Hrvatskoj radioteleviziji. Nastojao sam da u Karlovcu imamo usporednu arhivu, bekap, jer se povremeno rade dokumentarci, a mora se u Zagreb po arhivske snimke. Kada je Muić otišao u Karlovački list, radio je ostao bez direktora, pa sam postao i to, no samome sebi zamjeram što nisam uzeo niti kunu naknade za taj posao. Karlovački list iz pera novinara koji je dobio nogu iz tog lista jer je ucjenjivao PPK za kobasice, tvrdeći da će pisati protiv njih, ako mu ne plate u mesnim prerađevinama, objavio članak naslova otprilike „KA-vision – još jedna mućka Hrvatske demokratske zajednice?

KA-vision je Vaša tvrtka?

  • Da. Iz toga se razvila Televizija Četiri rijeke. Omogućio sam nekima da rade u dopisništvu HRT-a. Jedna od tih osoba je došla u moju direktorsku kancelariju i plakala da nema što jesti, a bila je u radnom odnosu. Bila je kasnije jedna od glavnih autorica pisma protiv mene, naknadno je postala slavna novinarka Al-Jazeere.

Riječ je, dakle, o Martini Kiseljak?

  • Nisam rekao niti jedno ime.

Ali je to jasno iz Vašeg izlaganja.

  • Pa dobro… Poznajem i Gorana Milića na Al-Jazeera televiziji, ali on nije novinarka, istina… Od 13 ljudi u dopisništvu, anonimno pismo je potpisalo šest. Da je takva osoba o meni to išla objaviti… A i ti si u Večernjem listu, kada sam imao problema s Televizijom Četiri rijeke, pokušao nešto pisati o meni negativno. No, zanimljivo mi je kako uvijek imam problema kada crveni dođu na vlast. Na vlas ista stvar mi se događa kao 1971. godine u tom slučaju. Kada je HDZ nakon pretvorbenog i privatizacijskog kriminala logično pao s vlasti, počeli su neki za mnom zijevati kao i 1968. i 1971.

Kako znate tko je potpisao pismo, ako je bilo anonimno?

  • Da sam to pismo tada dobio, tužio bih. Niti Branimir Dopuđa niti Hrvoje Kelčec, televizijski urednici, mi nisu htjeli dati pismo. Pismo sam dobio mnogo kasnije. Kolege su to potpisale i poslale u Zagreb. Počeo je tada o meni pisati i Karlovački list.

Sad me podsjetite što sam pisao o Vama.

  • Doći ćemo do toga. Sve sam zapamtio poput slona. Moj sin Mladen je četiri godine bio u rovu. Nema niti kune prihoda osim onoga što mu osiguram. Snimatelj je, delucka po malo. Uglavnom, počelo je veliko blaćenje. U tome su se posebno isticale danas pokojne osobe koje neću spominjati. Plašio sam se da me netko ne isprovocira. Družili smo se tada, imali smo jebačke ekipe, pa bi moglo biti gadno. Razgovarao sam s jednim svojim prijateljem doktorom i zaključio da je najbolje da se maknem odande, pa sam dao otkaz HRT-u. Kablovska televizija je postojala tada, a već sam bio surađivao s poduzetnikom i političarom  Ivanom Pađenom. Odlučili smo podijeliti vlasništvo KA-visiona po pola. Moj zadatak je bio sve posložiti i odraditi, a on je kupio opremu. Počeli smo raditi na Božić 2004. ili 2005. godine. Moramo dotaknuti još jednu temu. Moram ih sam nametati, nažalost, jer si nekima uzročnik.

Može.

  • Uglavnom, to je sve funkcioniralo. Pađen je dao početni kapital, ali je trebalo zaraditi za plaće. No, nekoliko godina je to išlo glatko, da bi potom nestajalo poslova. Najveći problem je bio s odašiljačima i vezama. Hrvatska država nam je priredila u tom pogledu još jedan lopovluk, jer je malim televizijama oduzela vlastite odašiljače i morali smo se prikopčati na infrastrukturu tvrtke Odašiljači i veze. Za korištenje toga je mjesečna naknada bila 120.000 kuna neto. Hajde to zaradi mjesečno u Karlovcu! Kasnije su snizili tu naknadu. Da smo ostali na koncesiji koje pokriva Karlovac i okolicu, i dalje bismo radili. Kakogod, hladni pogon bi stajao 200.000 kuna, a u to ne ubrajam plaće.

Problem je bio i u proširenju područja koncesije?

  • Da, ali je to bilo zbog zakona koji se odnosi na tu djelatnost, pa smo obuhvatili Zagreb, Jastrebarsko i Karlovac. Sada se TV4r vidi do Varaždina, u Slavoniji… Ovdje je bio niz pokušaja da se i dalje traže koncesije. No, ako su bili tako pametni oni koji su je tražili, zašto si je nisu isposlovali? Ja sam si je isposlovao. Postoji nekoliko knjiga koje u tu svrhu napraviti, a ti vragovi u Zagrebu to i analiziraju.

Dakle, to nije samo formalnost?

  • Nije. Vraćam se na prodaju tvrtke Marku Vukoviću, najzaslužnijoj osobi što Karlovac i dalje ima televiziju. Sve lokalne televizije grcaju u dugovima, a karlovačka je u sklopu vlasništva gospodina Vukovića koji zna zašto ima televiziju. Ne postavljam u tom pogledu pitanja. Niti on niti bilo tko drugi, osim jedne osobe, mi nije mogla prigovoriti oko sadržaja programa kojeg stvaram na televiziji niti kada sam bio njezin vlasnik niti nakon prodaje. Nitko mi nije govorio kako moram raditi.

Je li Branko Vukelić?

  • Bio je, moram kazati, isto vrlo korektan. Dok sam bio na Hrvatskoj televiziji tadašnji čelnik HDZ-a, danas pokojnik, pa ga neću spominjati, je imao pretenzija da se miješa u moj posao, no to sam znao otpiliti. Što se tiče televizijskog zanata Obrad Kosovac je zakon.

Vidio sam ga jednom u Radićevoj u Karlovcu. Pretpostavio sam da boravi kod Vas.

  • Tako je. Radili smo skupa neke projekte.

Spomenuli ste me nekoliko puta u nekoliko konteksta, no ništa konkretno niste kazali. Gorim od želje da saznam o čemu se radi.

  • Jednom je bilo kada je televizija već bila u velikim poteškoćama. Pađen i ja smo se zakačili oko nečega. Htio si pisati nešto o tome, no nisam htio o tome ništa iznositi. Jedna osoba, koja radi u državnoj instituciji, a ujedno se bavi politikom, me popljuvala, jer nije bila prikazana u izvještaju s tiskovne konferencije, pa je tražila da nam se oduzme koncesija. U dnevniku smo potom montirali sliku te umišljene osobe s titovkom i crvenom maramom i dodali da jedino Hugo Chavez traži ukidanje privatnih medija. Kazao sam i da ta osoba vjerojatno misli da je i dalje u milosti Pavića. Mi iz Rečice nismo mogli raditi u Pavićevo vrijeme, nego smo morali u Zagreb. Ta osoba me tužila i angažirala je poznatog karlovačkog odvjetnika. Tražila me da joj se ispričam. „Nikada, objesi me radije na ovu telegrafštangu“, odgovorio sam. Treće što je sporno su bljuvotine o meni koje je na Polkaviewu sa Sašom Lekovićem, predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva, kazao drug Danko Plevnik. Tako nešto niti u socijalizmu nisi mogao doživjeti, jer se tada znalo argumentirati. Plevnik prenosi ono što je o meni izgovorio Tihomir Dujmović. Ne znam kakva je to ljubav, ali je istina da se komunisti i nacionalisti izvrsno slažu, pa tako i Plenković i Dujmović. Primitivno sam denunciran. Potrudit ću se da izvučem iz lista Komunist Plevnikove „domoljubne“ komentare. Do tada s Plevnikom nisam imao ništa niti za niti protiv. „Znaš, mi Slovenci smo postali Hrvati“, rekao mi je 1990. u mojoj kancelariji. Što se tiče njegova intelektualnog opusa, vidim da se čitatelji bore za njegove knjige po knjižarama, ali i u mom papir servisu u Uniji.

Jeste li zadovoljni onime čime se bavite u mirovini?

  • Idem gdje god poželim. Jedan umirovljeni novinar iz Karlovca – premali smo grad, pa ne spominjem imena – pita me zašto radim, zašto, poput njega, ne popijem kavu ujutro, ne prošećem malo i – to je to. Prvi sam članak objavio u veljači 1968. godine. Što možeš raditi u mirovini, pogotovo u Karlovcu? Kaj mi nije pametnije da imam mentalne i fizičke vježbe, nego što od nemila do nedraga prebiram po šanku? Napravio sam četristotinjak emisija „Žumberački zov“. Ukazujem uporno na odnos države prema takvim područjima. Pratim i kriminal na Plitvičkim jezerima.

Što se događa tamo?

  • Divljačka apartmanizacija. UNESCO je upozorio na to. Koliko poznaješ Plitvička jezera?

Ne poznajem.

  • U Plitvica selu je do apartmanizacije bilo do 160 kreveta. U posljednje vrijeme ih je tamo više od 16.000. Nema kanalizacije niti vodoopskrbe koja bi bila zakonita, nego se crpi iz jezera, a jezera su puna govana. Kolega Romeo Ibrišević mi je donio snimke. Veliki slap skoro pa će presušiti, ako se ovako nastavi. Dnevno je tamo 300 do 400 gostiju. Koliko vode jedan gost troši? Otpadne vode se ispuštaju u jezera.

Uče li mladi od Vas?

  • Ima sjajnih primjera. Ima i onih koji su od srednje škole uz mene. Volio sam djecu željnu rada. Nekoliko mojih „šegrta“ može sada raditi na svakoj televiziji. Novinarski kadrovi s fakulteta izlaze potpuno osakaćeni u zanatskom smislu, što je žalosno. Što rade tamo?

Je li studij novinarstva potreban?

  • Kao specijalistički. Odličnih novinara imaš i filozofa i pravnika i veterinara… Kada dođe diplomirani novinar u redakciju, ne zna sastaviti tri rečenice. Direktor Trenda Stipe Granić je prihvatio moj pristup da mladi kod nas osjete posao. Vidiš na nekima da nisu perspektivni, a vidiš opet na drugima da grizu poput somova. Obrazuju se u Dugoj Resi medijski tehničari. Jedan koji će sada biti maturant super montira. Ta ih škola nešto i nauči. Može upisati i montažu na Akademiji dramske umjetnosti.

Uglavnom, ne treba upisivati samo novinarstvo?

  • Ma može i samo novinarstvo. Nastradao sam 1971. zbog djelovanja u Matici hrvatskoj, jer sam dobivao knjige. Čitao sam jako puno. S gimnazijom sam pročitao sve ruske klasike. Ne možeš pisati bez podloge.
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest