Saša Leković: I ova vlast ograničava medijske slobode

Autor: Marin Bakić

Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak

Saša Leković je energično započeo obnašati dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. Iako je i prozivan, mnogima ulijeva povjerenje i vjeruju da će Društvo konstruktivno djelovati na zaštiti i promociji novinara i novinarstva. Povod za njegovo pozivanje na Polkaview, koji su organizirali u Gradskom muzeju Karlovac HND Karlovac-Ogulin i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, nije samo njegov nedavan izbor na dužnost predsjednika, nego i brojni nedavni incidenti usmjereni protiv novinara i slobode izražavanja, kao i stanje u karlovačkim medijima. Gdje nije posebno naznačeno, pitanja postavlja voditelj razgovora.

Sudjelovali ste na posebnoj sjednici Izvršnog odbora HND-a Karlovac-Ogulin. Kako ocjenujete sastanak? Da li Vam je bio informativan?

  • Bio je vrlo informativan. U izbornom programu sam najavio da ću, ako budem izabran na dužnost predsjednika HND-a, nastojati da se svi članovi osjećaju jednako vrijednima, bez obzira nalaze li se u Zagrebu, Karlovcu ili u nekom još manjem mjestu, te da ću pokušati obići čim više lokalnih ogranaka i s njima što češće komunicirati. Karlovac je jedan od prvih ogranaka kojeg sam posjetio, jer ste se sami javili. Na tome zahvaljujem. Nekidan su me pozvale šibenske kolege, pa sam ih posjetio. Neke druge sam morao zvati.

Na kakve ste izazove naišli kao predsjednik HND-a i kako se s njima nosite?

  • HND ima 105 godina dugu tradiciju koja obvezuje, kao što obvezuje i spoznaja tko je osnivao tu organizaciju. Proteklih godina članstvo se osipalo i mnogi nisu bili zadovoljni funkcioniranjem našeg novinarskog udruženja. No, i dalje ima oko dvije i pol tisuće članova, a bit će ih i više. Dakle, svaka druga osoba koja objavljuje u hrvatskim medijima je član HND-a. To su procjene, a teško je odrediti točan broj. HND se treba vratiti korijenima, mora se snažno boriti za integritet novinara i profesije, vratiti se obrazovanju i izdavačkoj djelatnosti, dakle onome što je, nažalost, ugašeno. Mora biti i važan čimbenik na čitavoj medijskoj sceni. Jedan od poteza koji smo odmah učinili moji potpredsjednici, koji su volonteri, i ja, koji primam naknadu, je početak razgovora s upravama medija, pa s redakcijama, resornim ministrima. Primjerice, upravo smo bili kod ministra financija Borisa Lalovca s vrlo konkretnim zahtjevima, a tražit ću i prijem kod Predsjednice, predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskog sabora. Svima želim objasniti na koji način će HND funkcionirati i zašto je važan. Spomenuli ste prije sastanka da sam prisutan dosta u medijima. To nije zato što želim biti, nego iz razloga što smo načinom rada napravili jednu vrst protuudara. Izborna skupština HND-a je prilika za oglašavanje i onima koji ne žele dobro HND-u, kao što su stalni mrzitelji po forumima koji nemaju pojma ni koga mrze niti zašto, ali im je važno da mrze, ili onih koji to rade sustavno i koji znaju zašto to rade. Svi su oni bili iznenađeni i nisu očekivali takav način rada. Valjda im je HND prošao “ispod radara”, pa su počeli vrijeđati, prijetiti smrću i tako dalje. Čini mi se da se unazad dva mjeseca situacija ipak promijenila i da su i oni shvatili da imaju posla s nekom organizacijom koja neće mirno sjediti i čekati da uništavaju novinare i medije.

Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak
Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak

Što je bila tema sastanka s ministrom Lalovcem?

  • Svim sugovornicima ukratko objasnimo koja je naša misija i što želimo, a zatim izlažemo konkretna pitanja. Bila su mu upućena i prije tridesetak dana, no bio je bolestan, pa se nismo ranije mogli vidjeti. Prvo postavljamo hitna i najvažnija pitanja. Znate da je bilo mnogo lažnih slobodnih novinara koji su radili putem Registra poreskih obveznika i koji su odrađivali sve zadatke kao i stalno zaposleni, jedino je za njih vlasnik plaćao manji porez i doprinos. Po tom modelu novinarima se uplaćuje bruto honorare od kojih bi samostalno izdvajati za poreze i doprinose. Dio tih kadrova je sada stalno zaposlen, a dio, s obzirom na krizu, je nezaposlen. Ako se žele baviti novinarstvom, uglavnom trebaju biti slobodni novinari. No, slobodne profesije u Hrvatskoj su, do izmjene Ovršnog zakona, bili protuustavno kategorija drugog reda, jer nisu mogli otvoriti zaštićeni žiro-račun. Možda i više od tri četvrtine novinara ima blokirane žiro-račune i jedini način da prežive je da koriste zaštićeni račun. Zakonskim izmjenama sada možete kao “slobodnjak” otvoriti zaštićeni račun. Problem je što nisu donijeti podzakonski akti, pa kad dođete u Financijsku agenciju pošalju vas u Poreznu upravu po potvrdu, no oni je ne daju, jer iz Ministarstva pravosuđa nisu dobili uputu kako ta potvrda treba izgledati. Sad to pokušavamo razriješiti, a to je uistinu rješivo u roku pet minuta. Insitirali smo na tome, a ministar Lalovac je kontaktirao Ministarstvo pravosuđa koje je najavilo vrlo skoro rješavanje tog problema. To je užasan problem. Nekidan sam bio s mlađim kolegom, koji je odličan novinar, ali koji je prije četiri ili pet godina izgubio posao. Živi u kućici bez vode i struje i skuplja plastične boce da bi preživio, jer ne može otvoriti zaštićeni račun.

Jeste li više dali intervjua otkako ste predsjednik HND-a nego što ste ih kao novinar napravili? Naravno, zafrkavam se, ali prisutni ste mnogo u medijima.

  • Nisam brojao niti jedno ni drugo, no pretpostavljam da sam i dalje uradio više intervjua nego što sam ih dao, jer sam ipak 36 godina novinar. Više sam radio reportaže, izvještavanja, vijesti i istraživanja. No, ako se nastavi ovako još dva mjeseca, opasno će se brojke intervjua koje sam dao i intervjua koje sam uradio približiti. Već sam sam sebi dosadan.

Da li Vas je iznenadio taj interes javnosti?

  • Dijelom je to zato što smo negativnu kampanju koja je nastala na početku uspjeli preusmjeriti. Dosta radim sa strancima i prošao sam razne obuke koje ovdje možda ne možete proći, pa tako i krizni menadžment, znao sam točno sa čime se suočavam i kako na to reagirati. Djelomično smo uspjeli javnim priopćenjima i drugim akcijama preokrenuti dojam o HND-u. Dio novinara i njihovih urednika koji traže intervju, pa makar to ponekad ne htjeli priznati, shvatili su da žele čuti nešto u interesu novinara i novinarstva što ne mogu čuti svakog dana. Moja je prednost što sam slobodan novinar. Nemam gazdu, vlasnika, urednika. Imam vrlo veliko međunarodno iskustvo i podršku međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom novinara i ljudskih prava. Mogu si dozvoliti nešto što si drugi, koji nisu ni manje pametni, sposobni ili vješti, ne mogu. Već 12 godina vodim malu, ali uspješnu nevladinu organizaciju Centar za istraživačko novinarstvo. Pomogao sam osnivanje svih takvih centara i raznih drugih organizacija u regiji. Imam te neke menadžerske sposobnosti koje su neophodne. Naš rad u HND-u se ne svodi samo na pisanje priopćenja. Morate poznavati odlično zakone, znati tko zna, ako vi ne znate, dobro analizirati propise. Kad pišete neko priopćenje, to je posao ravan diplomaciji, jer morate znati kako ćete nešto sročiti, predvidjeti kako će netko na to reagirati. Nešto morate i reći. Dakle, to je posao za tri ili četiri različite vrste profesionalaca. To nije lako. Predložit ću da neki budući predsjednici budu profesionalci. Tragikomično je da nisu. Ta dužnost se ne svodi samo na potpisivanje ugovora o kojima nemate pojma, dijeljenju nagrada i dolaska na skupštine. Naravno, ne govorim tu ništa loše o svojim prethodnicima. Imamo primjerice potpredsjednicu kojoj vlastita redakcija opstruira rad u HND-u.

Polkview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak
Polkview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak

 

Otkako ste izabrani dogodilo se nekoliko incidenata. Boris Pavelić je umalo dobio otkaz u Novom listu. Prijetilo se Dragi Pilselu i Vama. Boris Dežulović je dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. U Karlovcu je pretučen Željko Peratović. Možda ima još incidenata. Jedan je previše, a ovo je dugačak niz.

  • Nisam organizirao niti jedan od tih incidenata.

Imali ste “vatreno krštenje”.

  • Nabrojani su mi vrlo dobri poznanici, neki i prijatelji. Ti incidenti su dosta utjecali na taj interes javnosti i nadam se da smo na njega prikladno odgovorili, da se iz tog vidjelo da ne pišemo puka priopćenja, nego i da iznosimo načelan stav. Tu se ne radi samo o pojedincima. Nama su svi novinari jednaki. Da se ono što se događa Dežuloviću, Paveliću ili Peratoviću dogodi bilo kome drugome, reagirat ćemo na isti način. Moram Vas ispraviti – Pavelić je dobio otkaz, a Uprava je tvrdila da nije. Međutim, istog trenutka kada nas je obavijestio da je dobio otkaz pomogli smo mu u pisanju očitovanja, za što je imao rok od tri dana. Napisali smo priopćenje koje je odjeknulo. Naposljetku mu je otkaz povučen. Prethodno sam i predsjednika Uprave zatražio očitovanje zašto je dobio otkaz, a odgovor sam dobio nakon tri dana u kojem se to demantira. Dva sata nakon toga su priopćili da je dobio opomenu pred otkaz. Dakle, dogovorili su se da slučaj ublaže, a u biti su mu dali otkaz.

Ne može razlog biti objava informacije.

  • Ne može. U Hrvatskoj je ranije postojao izravan politički pritisak na novinare. Ako već nisi bio izbrifiran na nekom partijskom sastanku, netko bi te nazvao i davao smjernice i upute. Kod nas je dugo na djelu konglomerat javnih i tajnih pritisaka političara i financijski moćnih, a pa i pritisak organiziranog kriminala. Ponekad se ne vidi razlika uopće. Kako je već započela neproglašena predizborna kampanja, imamo situaciju da političke grupe pritišću izravno i bezobrazno. S druge strane su vlasnici medija. Njima to u pravilu nije core business, nego medije koriste uglavnom za politička dodvoravanja, bolje položaje u predstečajnim nagodbama. Ne treba uopće, dakle, postojati izravan politički pritisak, nego se vlasnici medija prilagođavaju. Urednici su jedini dobro plaćeni novinari kod nas, a umjesto da budu prvi među jednakima u redakciji produžena su ruka menadžmenta, pa je to fino posloženo. To je kao domine – kad jednom “krene” teško je shvatiti da li je to rezultat pritiska izvana ili se netko podmetnuo prije vremena da bi se naklonio. Tako dolazi do bizarnih situacija kao što je ova s kolegom Pavlićem ili kao što je obrazloženje prekida suradnje Slobodne Dalmacije s Borisom Dežulovićem. Bilo bi komično, da nije tragično.

Slobodna Dalmacija je izgubila spor i morala je platiti odštetu zbog njegovog teksta kojeg su objavili.

  • Tri godine to nije bilo sporno, a na kraju otkažu suradnju autoru, iako je tekst objavio neki urednik, iako autor nije birao odvjetnika koji će braniti Slobodnu Dalmaciju. Naposljetku, kakva je to poruka – svakome zbog čijeg teksta medijska kuća izgubi spor otkazat će mu se suradnja? To je potpuno besmisleno. Imali smo, u neka bolja financijska vremena, situaciju da je novinar nešto i skrivio, novinari su zvani kao svjedoci, a izdavačke kuće su plaćale odštete. Ne kažem da je to u redu. Nije profesionalno da novinar griješi na takav način. Želim samo reći kako se sve okrenulo naglavce. Sada se i tuže izravno novinari. Nisam siguran da oni koji su dobili spor protiv Slobodne Dalmacije Dežulovića neće tužiti i privatno. Podiže se sve više privatnih tužbi protiv novinara. Oni nisu moćni poput tvrtki. Ako tužite EPH, čiji je vlasnik sada Marijan Hanžeković, veći je problem nego da tužite novinara. Riječ je o zastrašivanju, jer, čak i da ne izgubite spor, dugo traje. Plaćaju se sudski troškovi, a to je već previše za nekog novinara. Redakcija ga se u tom trenutku odriče i to je zapravo neizravan, ali jasan pritisak na novinare da počnu razmišljati o autocenzuri. Zašto ne, ako bi u suprotnom njihova obitelj bila bačena na koljena, a redakcija nije zainteresirana? To je vrlo opasno.

Polkview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak
Polkview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak

 

Kako su Vama prijetili?

  • Ne računam ono što je bilo napisano na društvenim mrežama i telefonske pozive. Obično se tu radi o onima koji imaju dijagnozu…

Ili će je dobiti…

  • Da. Danas je moguće vrlo jednostavno anonimno ili ne se uključiti i iznijeti stav, komentirati, prijetiti ili vrijeđati. Nekad su ljudi bili lijeni da se time bave, a sada je to najmanji problem. Dobio sam anonimno pismo u kojem mi prijete smrću i to smo prijavili policiji. Dobivao sam i ranije prijetnje, ali nisam to prijavljivao, jer ide “u rok službe”. Sada jesam, jer obnašam dužnost predsjednika HND-a. Ne mogu govoriti o konkretnom sadržaju pisma, jer je to predmet policijske istrage. Vidi se da to nije radio netko od onih koji lupetaju po forumima. Pismo je došlo adresirano na HND i mene osobno. Rađeno je na šabloni, da se ne prepozna rukopis. Poštanski broj je 10200, a jedino pošta u Branimirovoj ulici u Zagrebu ima taj broj. Nema nikakvog rukopisa, nego je tekst otisnut. Nekoliko puta je kopiran i svaki put pomican prilikom toga, pa ne možete utvrditi niti tip printera. To je radio netko tko zna što radi. No, to je ništa u odnosu na ono što su doživjeli kolege Peratović, Domagoj Margetić ili Pilsel.

Peratović nije bio zadovoljan reakcijom HND-a. Kako to komentirate?

  • Najradije ne bih, no pristojno je odgovoriti na pitanje. Kolegu Peratovića poznajem više od 20 godina.

Tvrdi da ste ga i uvrijedili poručivši mu da “lupeta”.

  • U jednom trenutku sam napisao da ne “lupeta”, ali nakon što je HND i mene osobno izvrijeđao na do sada neviđen način. Žao mi je što sam reagirao, jer sam mogao pretpostaviti njegovu reakciju. Znam ga od 1991. kada je kao novinar gradske rubrike Vjesnika poslan na ratište. Nažalost, urednici su tada to radili mladim i neiskusnim novinarima. Radio sam tada u Zapadnoj Slavoniji i kad je došao na to područje bio sam jedan od kolega koji mu je pomagao. Znamo kroz što je sve prošao, kako je izgubio posao i kakve pritiske je pretrpio. Nije mu lako, pa njegove reakcije ne mjerim na isti način kao što bih mjerio rekacije drugih u sličnim situacijama. HND je reagirao kada je pretučen. Provjerio sam u arhivi i ustanovio da je to najbrža reakcija ikada, u povijesti Društva. Čim sam doznao za to nazvao sam ga u bolnicu. Razgovarali smo kratko, jer mu je baterija mobitela bila na izmaku. Rekao sam da ćemo napraviti reakciju i javit se policiji. U 23.30 te večeri smo izdali priopćenje u kojem navodimo da je to pokušaj ubojstva, da je upitno da li je to vezano za nešto drugo no za posao kojim se bavi. Sve sam članove Izvršnog odbora nazvao telefonom, jer sam uveo pravilo da ne mogu potpisati priopćenje, ako više od polovice članova IO se s time ne slaže. Nakon toga smo obavijestili Europsku federaciju novinara, Reportere bez granica, OSCE i ostale. Svi su izdali priopćenja u kojima su tražili od policije da se slučaj čim prije razriješi i da se pronađu nalogodavci. Nakon što taj napad nije okvalificiran kao pokušaj ubojstva, napisali smo još jedno priopćenje s Europskom federacijom novinara, odnosno otvoreno pismo Predsjednici, predsjedniku Vlade i ministru unutarnjih poslova u kojem smo tražili da se taj slučaj kvalificira kao pokušaj ubojstva i da se slučaj čim prije riješi. Pritom sam dan potom dobio pismo s prijetnjom smrću. Napravili smo priopćenje u kojem sam namjerno u naslovu ispustio da se radi o prijetnji smrću, kako bi slučaj od dana ranije, ovaj iz Luke Pokupske, ostao u središtu javnosti. Zaista ne znam što sam mogao više napraviti.

Polkaview sa Sašom Lekovićm. Nataša Lusavec-Colarić i Ana Kordić. Foto: Marijan Bakić
Polkaview sa Sašom Lekovićm. Nataša Lusavec-Colarić i Ana Kordić. Foto: Marijan Bakić

Teško nam je suditi. Nitko od nas nije bio žrtva pokušaja ubojstva.

  • Razumijem Peratovićevu reakciju. Po njegovoj ocjeni nismo nastupili dovoljno dobro i u jednom trenutku je napisao na facebooku post koji je bio uvredljiv i za mene i za neke druge članove Društva, te za HND. Pokušao sam mu objasniti ovo što sada objašnjavam Vama. Kada je nastavio, napisao sam mu da bi mogao biti barem elementarno pristojan i da ne “lupeta”. Ispričavam se, ako sam ga time uvrijedio. No, nakon onoga što mi je napisao, mogao sam to prešutjeti ili napisati to što sam napisao.

Marijan Bakić: Niti jedan novinar gradskog medija nije došao na Polkaview na kojem ste gost. Svjedoci smo da gradska vlast sustavno uništava lokalne medije. S obzirom da znate o čemu se radi, molim Vas komentar.

  • Na sastanku IO HND Karlovac-Ogulin smo danas dogovorili na koji način reagirati na takvo ponašanje. Ne bih govorio detalje, ne zato što je riječ o nekoj uroti, nego zato što se radi o tehničkim pitanjima. Dogovorili smo kako ubuduće komunicirati s gradskim vlastima.

Poslali smo svima obavijest da će biti Polkaview s predsjednikom HND-a, a gradski mediji je nisu objavili. No, zato u stopu prate gradonačelnika koji je na putu u Kanadi. Mogla bi od toga nastati knjiga putešestvija.

  • Sadašnju internetsku stranicu HND-a pretvaramo u ozbiljan web portal. Prijavit ćemo ga kao medij, pa ćemo ga tako moći i financirati. Bavit će se isključivo novinarima, medijima i novinarstvom. Nama su svi novinari jednako vrijedni i taj portal će se baviti i pitanjima lokalnog novinarstva.

Danko Plevnik: Treba govoriti i o odgovornosti novinara. Ne možemo se uvijek vaditi na vlast i na politiku. Dobra ili loša, dobrog novinara vlast uvijek može motivirati da napiše kritiku. No, karlovački novinari su posebna priča. Nakon 17 sati ih nema, njihovo radno vrijeme je do 14. Pogotovo se to odnosi na “državotvorne” novinare. Jednom je konferenciju za novinare imao Branko Horvat. Kad je pozvao da se postave pitanja, naišao je na muk. Nitko od karlovačkih novinara nije rekao jednu jedinu riječ. Tada je Horvat komentirao da je svašta vidio, ali da još nije da novinari ne postavljaju pitanja. Nekidan u Splitu sam bio na proslavi 72. rođendana Slobodne Dalmacije. Tihomir Dujmović mi se požalio – bio je totalno iznerviran. Kaže: “Bio sam u Karlovcu na nekoj televiziji. Pa to je negacija novinarstva. Taj ne zna pitati uopće, taj ne zna govoriti, kakvu to dikciju ima, kakvu intonaciju, koji je to jezik… Taj ne zna klimaks napraviti”. To kaže kolega, čuveni desničar, Dujmović.

  • Postoje novinari i “novinari”. Nećemo braniti novinare samo zato što negdje objavljuju. Branimo prije svega integritet profesije. Ako se netko ponaša suprotno pravilima struke, neprofesionalan je, širi mržnju i netoleranciju, laže, ne provjerava može biti sto puta novinar, ali se za njega ne mogu založiti. To bi bilo kao kada bi liječnička komora branila liječnika koji svakog dana nekome odreže nogu umjesto da mu izvadi zub ili da obrtnička komora brani pekara koji, umjesto od tijesta, peciva radi od armiranog betona. Moramo braniti svačije pravo na rad i svačiji integritet, ali među nama novinara ima najstrašnijeg šljama, kao i u svakoj drugoj profesiji. No, tu je vidljiviji. Zato je novinarska situacija i teža od situacije, recimo, industrijskih radnika. Ove druge, koji su također u teškom socijalnom položaju, ipak ne traže dodatno i da blate druge i uništavaju tuđe živote.

Polkaview sa Sašom Lekovićm. Zvonimir Justament i Mihovil Stanišić. Foto: Marijan Bakić
Polkaview sa Sašom Lekovićm. Foto: Marijan Bakić

 

Uloge Sindikata novinara Hrvatske i HND-a nisu iste. Sigurno postoje novinari koji opravdano ostaju bez posla, a često se smatra, da bi HND trebao reagirati kada netko dobije otkaz i kada mu se narušavaju radna prava, no to je prije svega uloga sindikata?

  • Sindikat i HND trebaju tijesno surađivati, a kršenje radnog prava je, naravno, prvenstveno u domeni sindikata. HND treba preventivno djelovati obrazovanjem i utjecajem na povećanje razine medijske pismenosti, koja je mala i među novinarima, kamoli među publikom. Trebamo raditi na tome da se što manje događa da dolazi do neopravdanih otkaza, a, ako do toga dođe, postoji mehanizam podizanja tužbe, uključuje se sindikat ili on to čini ranije. Recimo, sada je u Pavelićevom slučaju veliku ulogu, osim HND-a, odigrao i sindikat novinara u Novom listu, da bi se odluka od otkazu povukla. Bilo je ideja, a i dalje postoje, da se ujedine Sindikat i HND. To nije dobra ideja. Prvo valja ojačati obje organizacije. U Europskoj federaciji novinara su organizacije koje nemaju tu podjelu, nego su i jedno i drugo. Negdje se i zovu baš sindikatima. Moramo znati kakva je tradicija demokracije u tim zemljama, kakva su prava u kolektivnim ugovorima i da se u tim zemljama uopće nemaju potrebu baviti onime čime se sada bavimo, a to su govor mržnje u medijima, nedostatak samoregulacije i tako dalje. Dakle, njima samo preostaje radno pravo. Mi smo i dalje u pretpovijesnom razdoblju. Kada studentima govorim o povijesti istraživačkog novinarstva i novinarstva uopće i da su, primjerice, u 19. stoljeću prve novine izdavali biznismeni, koji su to radili za poslovne partnere i političke istomišljenike, kažu mi da im današnja sitacija sliči na tadašnju. Kod nas su na djelu retrogradni procesi. U 19. stoljeću je bila naprednija situacija u Sjedinjenim Američkim Državama ili u Velikoj Britaniji s vlasništvom nad medijima i njihovom ulogom nego što je danas kod nas. Ne možemo se uspoređivati s naprednijim društvima i zato nije vrijeme za ujedinjenje HND-a i Sindikata, mada trebamo usko surađivati.

Vlado Dražić: Mora postojati organizacija koja se zove sindikat, jer samo sindikat može obustaviti rad.

  • Zato se u inozemstvu te “spojene” organizacije zovu sindikati. HND ne može organizirati štrajk.

Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak
Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak

 

Vedran Gvožđak: Bio je štrajk u Večernjem listu na kojem su stalno zaposleni štrajkali, a RPO-ovci i honorarci su crnčili i tako bili štrajkolomci. Novine su normalno izlazile.

  • Time se treba stalno baviti. Ako se time baviš samo kada se to dogodi, ne možeš ništa učiniti.

Danko Plevnik: Zakazalo se u provedbi zakona. I dalje nisu redakcijski statuti na snazi.

  • Postojanje statuta je godinama bila zakonska obveza koju nitko nije poštivao, a nije zbog toga nitko niti odgovarao. Kada su prije dvije godine dali manji PDV na novine, što nije koristilo novinarstvu, nametnuta je obveza donošenja statuta. Pripremamo analizu, da vidimo što se dogodilo.

Vedran Gvožđak: Poljuljano je povjerenje novinara u Sindikat novinara Hrvatske. Sindikat Novog lista je možda pomogao da Pavelić ne dobije otkaz, ali nije spriječio 120 otkaza unazad pet godina.

– Hajdemo gledati naprijed. Tako govore i da HND nije radio, ali idemo sada nešto raditi. Može proći godina u takvim raspravama.

Ivana Rumenović: Što danas znači biti novinar profesionalac? Imam diplomu magistra novinarstva i to mi baš ništa ne znači na tržištu rada. Novinarom se danas zovu oni bez fakulteta. Dakle, ako pratim seriju “Hitna služba”, mogu se nazivati liječnicom?

  • Uopće nisam završio fakultet. Završio sam na možda i najboljem europskom fakultetu za novinarstvo Aarhusu program za istraživačko novinarstvo čija je godina studija jača nego možda i čitav studij kod nas, ali mi se diploma ne priznaje. Prošao sam desetak još takvih obrazovanja. Sad se ponovno oživljava ideja izdavanja licenci za bavljenje novinarstvom. To je velik problem. Italija je jedina država koja ima licence za novinare. Bio sam nekidan tamo i žalili su mi se da je to veliki problem, da se na takav način ne može regulirati medijska scena. Rezultat novinarskog rada određuje kakav je netko novinar. Ako napravite nešto po svim pravilima struke, uistinu mi nije bitno jeste li i koji fakultet završili. Predajem na nekoliko fakulteta. Teško da oni koji završe studij novinarstva mogu uspješno raditi samo zato što su to studirali. Problem je s obrazovnim sustavom u cjelini i kulturnom politikom. Drugi problem je što vlasnik može bilo koga zaposliti na radno mjesto novinara, a nemamo pravo mu to predbacivati. U uređenim državama je obrazovni sustav drugačiji, postoji samoregulacija. Ne možemo ustrojiti vijeće za medije, jer nakladnici ne žele nikakvu vrst samoregulacije. Ima i onih koji su završili, primjerice, pravo i koji su deset puta bolji novinari od onih koji su završili novinarstvo. Nikad više novinara nije dobivalo otkaze, a broju novinara koji odlaze iz redakcija na “burzu rada” gotovo se približio broj novinara koji s fakulteta odlaze izravno na Zavod za zapošljavanje. Tu nema planiranja, svakog dana proizvodimo diplomirane novinare koji nikome ne trebaju. Imamo ionako previše novinara.

Polkaview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak
Polkaview sa Sašom Lekovićem. Foto: Vedran Gvožđak

Da li je studij novinarstva deplasiran? Gdje se uči novinarstvo?

  • Ima sjajnih studija novinarstva u inozemstvu. Nastava je drugačije koncipirana nego kod nas, obilazi se vrhunske redakcije. Na nekim studijima ima mnogo prakse, ima vrhunskih predavača koji su i praktičari, te niz drugih elemenata koji omogućavaju da zaista naučite taj posao kako treba. Postoji kod nas i drugi problem, a to je nedostatak radne etike i discipline, pa i želje da se nešto nauči. Učim i danas, a bio sam lani na jednoj konferenciji s kolegom iz Guardiana koji ima 65 godina i koji mi je na pauzi spomenuo da ga poslodavac šalje sutradan na još jedan tečaj. Nije to rekao u ljutnji, iako je senior reporter i odlazi za dvije godine u mirovinu, pa ih je mogao odbiti. Prihvatio je to sasvim normalno. Odlazim često na konferencije istraživačkog novinarstva. To su u biti radionice na koje dolaze starije kolege. Natječemo se međusobno tko će biti na više takvih događaja, razmjenjujemo informacije… Više surađujem s novinarima iz čitavog svijeta nego s kolegama iz Hrvatske.

Zašto?

  • Zato što je navika takva da su svi začahureni u redakcijama. Jednom prilikom sam provodio anketu među kolegama, pa je jedno od pitanja bilo da mi nabroje dva novinara, primjerice, iz Bugarske. Nisu imali pojma. Pitali su me zašto ih ispitujem za novinare iz Bugarske, a odgovorio sam im zato što su to odlični novinari od kojih se može učiti.

Vedran Gvožđak: Kod nas novinari možda imaju volju odlaziti na osposobljavanja, no novinarski rad je “rad u rudniku”. Mnogi nemaju vremena niti za privatan život.

  • Slažem se da su različiti standardi. To je proces. Moraš raditi na sebi. Ako to ne želiš, razmisli želiš li biti novinar. Zašto bi svi bili novinari?

Vedran Gvožđak: Pitanje je kako će poslodavci gledati na ta odlaska na osposobljavanja, jer postoje svakodnevne i cjelodnevne obveze i moraš non-stop biti na raspolaganju.

– Moraš se izboriti. Postoji čitav paralelni svijet u kojem živim svih ovih godina. Imate mnoge međunarodne projekte na kojima slobodni novinari poput mene sudjeluju. Kada želim naše novinare uključiti ispada da mnogi ne znaju engleski jezik, da ne znaju baratati bazama podataka… To su banalne stvari. Komuniciram s desetak novinara iz čitavog svijeta. Razmjenjujemo informacije i to ne naplaćujemo jedni drugima, jer radimo isti posao. Složenije forme, kao što su istraživačke, pomiču se iz mainstream medija zbog financijske krize, pa se kroz razne zaklade i nevladine udruge to radi. Takvih projekata je koliko god hoćeš. Naši novinari u velikoj mjeri nisu u stanju prijaviti se i jednostavno nisu konkurentni. Možeš otići u SAD na tromjesečnu edukaciju, no javi se 50 novinara iz 30 zemalja, a mi smo pri dnu. Radim godinama kao trener. Pokušavam sve koji mi se jave usmjeriti na iskusne članove HND-a, koje potom promoviram kao trenere u tim međunarodnim projektima. No, ništa od toga ne ide preko noći. Bio sam nekoliko godina hrvatski koordinator projekta putem kojeg danska vlada financira istraživačke priče. Moglo se dobiti do dvije tisuće eura. Napišeš aplikaciju na pola papira A4 formata gdje navedeš što želiš da ti se financira, pa dobiješ 500 eura za honorar, a ostalo za troškove. Sa svim svojim poznavanjem novinara u Hrvatskoj nisam ih mogao skupiti deset da dođu na trening s plaćenim troškovima, da im objasnim kako da uzmu taj novac. Nisu bili zainteresirani. Kad je od mene kolegica to preuzela i kad su u to doba već započeli dijeliti otkaze, javila mi se i rekla da ih se 50 javilo, ali od ih 45 nije moglo zadovoljiti osnovne kriterije.

Polkaview sa Sašom Lekovićem. Foto: Marijan Bakić
Polkaview sa Sašom Lekovićem. Foto: Marijan Bakić

Gdje su konkretno etički problemi u novinarstvu?

  • Razumijem da je ekonomska kriza pritisak na profesionalne standarde, ali se ne mogu složiti s time da ona može biti opravdanje. Kad mi netko kaže da mora lagati, jer mora prehraniti dvoje djece, odgovaram mu da nemamo više o čemu razgovarati. Radi nešto drugo. Znam da je teško naći drugi posao, no uistinu ne moramo svi biti novinari. Novinar mora raditi na vlastitom integritetu i time čuvati integritet profesije. Novinarstvo je zanat koji su rijetki doveli do umjetnosti, ali je i misija. Uvjeti se mogu popraviti jedino solidarnošću i jedino na način da se bavimo temama koje su zaista važne. To treba raditi HND.

Čitave redakcije su više glasnogovornici, “buldožeri”, tih politika, a manje se bave novinarstvom?

  • Nije u svijetu neuobičajeno da se neki medij priklanja nekoj politici. To je legitimno. No, ovdje se radi o standardima. Ne mogu ljevičarstvom ili desničarstvom pravdati što nekome uništavam živote. Kad mi neki novinar u razgovoru kao prvi “argument” navede da je ljevičar ili desničar, ne želim s njime uopće razgovarati, jer za mene nije novinar. Može glasati za koga želi, podržavati politike koje želi, u slobodno vrijeme se baviti čime god poželi, ali mene zanima samo kao novinar. Prvih mjeseci koliko vodimo HND najviše nas napadaju da smo pristrani upravo oni koji bi htjeli da budemo politički pristrani, ali na način koji njima odgovara. Zamjenjuju teze i optužuju nas da smo pristrani, jer nismo.

Komentirajući zadnja događanja, Viktor Ivančić je spomenuo da se SDP-u svašta može zamjeriti, ali ne i političke pritiske na novinare, dakle smanjivanje medijskih sloboda. Jesu li svi ti incidenti priprema za novu vlast koja se očekuje?

  • To je taj dio pripreme za kampanju. No, medijske slobode nisu ugrožene samo kad vas netko nazove i određuje što ćete raditi, a što nećete ili kad nazove vašeg predsjednika uprave, kao što sada neki učestalo rade. Što je s medijskom strategijom?

Što je s njom?

  • Nije donesena, a osnova je bilo kakvog planiranja. Ako je ne donosiš, radiš protiv slobode medija. Ako donosiš Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji koji je napravljen tako kao da ćeš vječito biti na vlasti i da će glavni ravnatelj kojeg si odabrao biti vječito na toj funkciji, zar ne radiš protiv medijskih sloboda? Pokušava se promijeniti Zakon o pravu na pristup informacijama, koji je izuzetno bitan, s obrazloženjem da se prilagođava europskim standardima, što je potrebno, ali se ujedno i provlače četiri izmjene koje bi urušile bilo kakvu snagu tog zakona. To je predložila vladajuća koalicija. Već 11 godina se čeka kolektivni ugovor. Problem je što se gleda na neki izravni utjecaj, ali treba gledati slojevitije. Sve što sam pobrojao su veliki grijesi i ove vlasti.

Polkaview sa Sašom Lekovićem. Damir Kundić i Ratko Batinić. Foto: Marijan Bakić
Polkaview sa Sašom Lekovićem. Damir Kundić i Ratko Batinić. Foto: Marijan Bakić

Vesna Horvat: Sramotan je način na koji se kradu novinski tekstovi. Što se može po tom pitanju učiniti?

  • To je opet pitanje samoregulacije. Postoji Vijeće časti u HND-u koje zaista radi naporno i ozbiljno. No, njegove odluke nitko nije obvezan objaviti. Pokušajte nešto nečasno napraviti u Njemačkoj. Istraživanja pokazuju da, ako se to dogodi, publika u potpunosti izgubi povjerenje i pada novinama naklada. Kod nas to ne postoji. Vijeće za medije je kod nas prije tri godine ustrojeno. Ono formalno još postoji, a stekli su se svi uvjeti da se ugasi. Molio sam da se to još ne napravi. Nakladnici kažu da su zainteresirani da ono profunkcionira, ali očito je da nisu. I fotoreporteri se žale da im kradu fotografije. Znalo mi se dogoditi da mi čitavu priču iz Globusa nakon tri mjeseca ukrade Nacional, samo što promijeni naslov i doda još jednu izjavu. Kod nas je inače u društvu postalo pravilo da, ako nisi ukrao od države, nisi frajer. Tako valjda i ako nisi ukrao od kolege nisi novinar.

Marijan Bakić: Da li je Hina servis kakav treba biti?

  • Ona je i servis i medij. U sklopu rasprave oko medijske strategije raspravljamo i o Hini. Sad je nisu uspjeli ugraditi u Narodne novine, koje proizvode i WC papir. Ranije Hinu nisam doživljavao ozbiljno, ali sada, kada nisam u nešto siguran, provjerim kod nje izvještaje. Citiram Hinu. Mnogo je vjerodostojnija.

Danko Plevnik: Nemoralne novinare prati nemoralna publika. Jedna od najjačih njemačkih novinara je Sie Deutsche Zeitung. Od osam urednika u tom listu, šest su doktori znanosti. Njima ne pada tiraža, unatoč televiziji i internetu.

  • Pitanje je i kako su školovani i kako se prema njima odnosila uprava. Tamo su glavni urednici na dužnosti i po 25 godina i čitav kolektiv je nesretan kada odlaze. A znate što se kod nas početkom 1990-ih godina radilo, kako su micani, da bi došao netko tko nema veze s novinarstvom. Kad sam radio u Jutarnjem listu, bilo je kolega koji su u neko doba svi bili polupijani, veseli. Rekao sam im da sam radio za Večernji list i da su moji urednici već u devet ujutro bili pijani i nastavljali su piti, ali su u devet uvečer tehnički savršeno odradili posao. To je bio zanat, a ove je netko naučio samo da se napiju ujutro, a ne i što da rade nakon toga. Tako nam otprilike izgleda i novinarstvo danas.

Vedran Gvožđak: Iz redakcija su počeli iščezavati i redaktori i lekotri.

  • Zato mi je urednik jedne kulturne rubrike poslao, kada ga je Vijeće časti molilo da se očituje na nešto što je objavljeno u njegovom resoru, bijesno pismo u kojem je izvrijeđao i HND i sve po spisku, baš primitivno. Na kraju je napisao da mu više ne šaljemo “polu-pismene” zahtjeve. Na to sam mu samo odgovorio da se piše “polupismen”, a ne “polu-pismen”.

Polkaview sa Sašom Lekovićem. Marin Bakić, Danko Plevnik i Vlado Dražić. Foto: Marijan Bakić
Polkaview sa Sašom Lekovićem. Marin Bakić, Danko Plevnik i Vlado Dražić. Foto: Marijan Bakić

 

Vladimir Cvitanović: Hoćete li odustati od funkcije prije isteka mandata, ako uočite da svoju viziju ne možete ostvariti? Drugo, trebali biste ipak napraviti licence i uvesti obvezu da se završi fakultet. Treće, plašite li se izbora? Da im se veselite? Kamo spadate? Jeste li sa sobom rasčistili? Da li je koji novinar koji je ovdje izgubio posao otišao raditi u inozemstvo?

  • Novinarima je mnogo teže otići u inozemstvo raditi nego liječnicima iz vrlo jednostavnog razloga – za bavljenje novinarstvom trebaš savršeno poznavati jezik i kulturu zemlje u kojoj radiš, dok to u medicini nije slučaj. Možda bih kad sam bio mlađi otišao raditi negdje drugdje, no nisam se odlučio, iako dobro govorim engleski, pišem i predajem na tom jeziku. Nisam primijetio da mi je itko argumentirao primjedbe na moj rad u HND-u. Sve optužbe su bile potpune laži. Na jednom portalu je kolumnist uzeo pola moje rečenice, drugu polovicu zanemario, a potom je temeljem toga napisao osvrt. Unaprijed sam napisao govor koji je komentirao i dao Hini da ga objavi, ne zbog mene, nego zbog Društva, jer sam upoznat odranije s njihovim načinom rada. Što se tiče izbora, niti im se radujem niti ih se plašim. Dio su političkog procesa. Moje je da budem profesionalan, da ne podliježem spinovima i političkim pritiscima. Imam problem s time da neki mediji napadaju mene, HND ili bilo koga drugog lažima. Nekidan su objavili da smo glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, ja i netko treći najveći neprijatelji Hrvatske. Kakve veze imamo Radman i ja? Nisam nikad bio u Partiji. Čovjeka sam vidio dva puta u životu, i to službeno na sastancima. Dakle, sve to su potpune nebuloze. Neki mediji to rade sustavno. Ono što je na društvenim mrežama je nebitno manje-više. Obično ne gledam te komentare, jedino kad mi netko skrene pažnju. Komentari ispod zadnjeg intervjua na portalu Novog lista djeluju kao da je netko zaboravio zaključati ludnicu. To nema nikakve veze s onime što sam govorio i baš me briga. No, kad to rade mediji, kad navodno anonimni novinari i zabrinuti građani šalju pisma međunarodnim organizacijama da me diskreditiraju, pa kad mediji to podupiru, a potom kad dogovore da na blogu netko napiše totalnu laž i to “prenesu”, je mnogo opasnije. Preživio sam mnogo gore stvari, no takva praksa je loša za društvo. Što se tiče fakultetskog obrazovanja novinara, HND se zalaže da novinari budu što educiraniji. No, vlasnik može zaposliti doslovno koga želi kao novinara. To je kapitalizam.

Vladimir Cvitanović: Hoćete li se boriti za to da novinari budu obrazovaniji, kao što to rade liječnici? Novo vodstvo Hrvatske liječničke komore ulijeva povjerenje.

  • U Grožnjanu je tri dana bio skup kojeg tradicionalno organizira zbor novinara koji prate zdravstvo, a prisutni su i liječnici, pa i novo vodstvo HLK-a. Organiziraju se radionice i razmjenjuju informacije. Neke su radionice skupne, a druge odvojene. Jednom prilikom, za tih odvojenih radionica, dotrčala su dvojica kolega i rekla da je novi predsjednik liječničke komore upravo najavio da će zaratiti s novinarima, jer pišu gluposti i nemaju pojma o medicini. Zamolili su me da razgovaram s njime. Nakon večere smo popričali. Shvatili da je u sudskom sporu s jednom novinarkom. Lako smo se dogovorili. Ne treba zbog njegovog privatnog problema problem imati čitav ceh. Razgovarali smo i problemi nisu eskalirali. Trebamo zajednički razgovarati, a zato i idemo u uprave. Razgovarali smo s Upravom EPH. Nakon sata smo sišli u redakciju, gdje smo zatekli neke novinare koji u tom trenutku nisu bili na zadatku. Gledali su u nas kao u bogove, jer smo sat pričali s njihovom upravom s kojom oni nisu sekundu mogli razgovarati. Plakalo mi se kad sam vidio koliki strah vlada. Razgovarali smo u redakciji kao uz logorsku vatru što je uprava rekla, jer novinarima nikad nije rekla ništa.

Otvara li se prilika novinarima-građanima, aktivistima, koji će se novinarstvom baviti iz hobija u ovo doba snižavanja cijene rada i otpuštanja?

  • Na našem tržištu je toga malo. Naravno da postoji mogućnost. Imamo nekoliko pristojnih neprofitnih portala. Postoji i mogućnost osnivanja zadruge. U Italiji i Njemačkoj ima uglednih listova koji su zadruge. U Hrvatskoj je jedino naše izdanje Le monde diplomatiquea utemeljeno na zadrugarstvu. U Hrvatskoj je malo za to zainteresiranih, upravo iz ranije spomenutih razloga. Kad je u HND-u bila tribina o Zakonu o zadrugama i o tome kako je moguće otvoriti medij, osim sudionika tribine bio sam prisutan ja i još troje aktivnih novinara te dvoje penzionera. Nitko drugi nije bio zainteresiran. Postoje i community mediji.

 

Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak
Saša Leković. Foto: Vedran Gvožđak

Otvara se u HND-u Centar za zaštitu slobode izražavanja. O čemu se radi?

  • To je najvažnija stvar koju smo uradili u ova dva mjeseca koliko vodimo HND. Planirali smo to pokrenuti najesen, no zbog spomenutih problema smo odlučili to učiniti ranije. Centar za zaštitu slobode izražavanja nije nova organizacija, nego projekt HND-a. Za sada imamo dvadesetak odvjetnika, profesora s Pravnog fakulteta i odvjetničkih vježbenika koji su već iskusni i koji će nam pro bono biti na raspolaganju. Dežurat će 24 sata da budu na usluzi novinarima u bilo kojoj hitnoj situaciji, od toga da vas gradonačelnik izbaci s tiskovne konferencije, jer vas ne voli do fizičkih napada ili bilo kojeg drugog problema. Analizirat će ujedno i sudsku praksu. Organizirat ćemo radionice koji će novinarima pokazati kako se pišu neutuživi tekstovi. Novinari koji će biti tuženi zbog svog rada bit će pro bono branjeni. Mislim da je to mnogo. Tako nešto nije nikada postojalo. Dogovor da nam pravnici pomažu besplatno je zato što Vesnu Alaburić, odvjetnicu koja taj dio vodi, poznajem 25 godina. Odlučila je pomoći da se okupi takav tim, a širit ćemo broj angažiranih, kao i djelatnost na još neke aktivnosti. Radit će se udžbenici i tekstovi za web portal i druge stvari. Već sada su pomogli Paveliću da napiše očitovanje na odluku o otkazu. Nekima kojima su redakcije objavljivale tekstove, a nisu plaćeni, dali smo pravni savjet, pa će moći tužiti medijske kuće. One misle da, ako ne postoji ugovor, ne moraju platiti rad. To nije točno. Koliko je to važno može posvjedočiti i to što ćemo dobiti video-poruku podrške predsjednika Europske federacije novinara, Dunje Mijatović koja je u OSCE-u zadužena za medije, glavnog tajnika South East Europe Media Foruma i još nekoliko organizacija. Do sada je dolazak potvrdilo sedam veleposlanika u Hrvatskoj, a doći će ih vjerojatno i više.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije