Marko Bubaš: Institucije su protiv inovacija

"Ako nisu uključive i ne dozvoljavaju konstruktivnu destrukciju, nazaduje društvo koje vode, a nisu uključive, jer se plaše da će inovacijama izgubiti na broju radnih mjesta", kaže dobitnik Nagrade Grada Karlovca, član Izvršnog odbora Udruge inovatora Hrvatske. SpiKA

Autor: Marin Bakić

Inovator Marko Bubaš, dobitnik Nagrade Grada Karlovca. Foto: Marin Bakić

Ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Karlovca Marko Bubaš rođen je na Dan žena 1944. godine u Milanima kod Bosiljeva. Završio je srednješkolsko obrazovanje u Školskom metalskom centru Karlovac gdje je stekao zvanje kvalificiranog kovinotokara, a potom je završio majstorsku školu, da bi potom završio višu tehničku strojarsku školu u Karlovcu i stekao titulu inženjera strojarstva. Zapošljava se u službi za inovacije i licencije u Jugoturbini gdje je potaknuo osnivanje Društva izumitelja i autora tehnoloških unapređenja Jugoturbine (DIATU), kojemu je od 1979. sekretar iliti tajnik. To je društvo od 1976. do 1989. imalo više do 250 inovacija, od toga ih je više od 70 prijavljeno za zaštitu patentom i modelom. Nekadašnji je predsjednik Udruge inovatora Hrvatske, a od ove godine član Izvršnog odbora. Autor je patenta u važenju.

Kako ste se osjećali nakon što ste informirani da dobivate Nagradu Grada Karlovca?

  • Do sada sam dobio mnogo nagrada. Tri su najvažnije – “Faust Vrančić”, odlikovanje Predsjednika i titula vitez inovatorstva od belgijske komore inovatora i Grada Bruxellesa. No, Nagrada Grada Karlovca je “točka na i” na sve nagrade koje sam do sada dobio, tim više što je, koliko shvaćam, to u biti nagrada za životno djelo. Kažu da onaj tko nije priznat u svome selu ne može biti priznat niti drugdje. Sada sam dobio priznanje od svoga grada.

Nije li možda i obrnuto – prvo moraš biti priznat izvan svog sela, da bi te ono priznalo?

  • Pa to se u mom slučaju dogodilo. Od primitka Nagrade “Faust Vrančić” je prošlo više od desetljeća, a odlikovanje mi je uručio još Ivo Josipović. Titulu viteza inovatorstva sam dobio prije osam godina. Dobivao sam nagrade i u bivšem sustavu, jer sam rođen 1944. i imao sam vremena to ostvariti. Nagrađivan sam uglavnom na području inventivnog rada. Od direktora Radne organizacije „Istraživanje i razvoj“, što je bila preteča instituta Jugoturbine, dobio sam zadatak organizirati inventivni rad za Složenu organizaciju udruženog rada “Jugoturbina”. Dakle, ta služba je bila locirana u institutu, a posao smo obavljali za čitav SOUR, koji je tada imao 42 organizacija udruženog rada i dvadesetak radnih organizacija. Profesionalno sam se počeo time baviti 1976. godine, a 1979. smo već osnovali Društvo izumitelja i autora tehničkih unapređenja SOUR-a Jugoturbina koje je tada brojalo dvije stotine članova. Nakon toga sam kao tajnik organizacijskog odbora pri sindikalnom vijeću osnivali DIATU-e – Društvo izumitelja i autora tehničkih unapređenja u ŽE-ČE-u, Krašu, Kordunu, a htjeli smo to osnovati i u KGK, koji je bio jaka tvrtka, jer su “pokupili” kadrove iz Kožarskog instituta u Karlovcu… Ipak, tranzicija nas je preduhitrila i nismo osnovali podružnicu u KGK, štoviše – DIATU se ugasio. No, 1992. godine, na inicijativu Gospodarskog vijeća Hrvatske gospodarske komore-Županijske komore Karlovac, potaknuto je osnivanje Udruge inovatora Karlovačke županije, što smo i učinili u proljeće 1993. godine s dvije stotine članova. Danas ih je više od stotinu. Tranzicija je učinila to da se i odnos države prema inventivnom radu pogoršalo. Stanje je loše, a tome je najveći krivac činjenica da Hrvatska nema Zakon o inovacijama ostvarenih na radu i u vezi s radom koji bi regulirao odnose između autora inovacije i poslodavca.

Radnik nešto izumi, a prava pripadnu tvrtki?

  • Ustav ima tri članka koji općenito govore o tom problemu, a nešto se toga dotiče i Zakon o radu, 2000. godine je prestao vrijediti Zakon o izumima i tehničkim unapređenjima koji je s 24 članka regulirao odnose između autora inovacije i poslodavca. U svim većim gospodarskim sutavima poput Jugoturbine ili Trećeg maja u Rijeci, Uljaniku u Puli, Končaru, Jedinstvu ili Prvomajskoj u Zagrebu ili Željezari Sisak i tako dalje, postojale su službe za inovacije i licence koje su pratile svaku inovaciju od ideje do ostvarenja, možebitne patentne zaštite ili isplate naknade, što je, po meni, jako važno, jer na taj način potičemo inovatore. Već 17 godina nemamo prikladan zakon. Zato u Hrvatskoj na milijun stanovnika imamo dvije Patent Cooperation Treaty (PCT) prijave. PCT je međunarodna zaštita izuma. Bugarska nas je unazad dvije godine prestigla i sada ima sedam PCT prijava na milijun stanovnika. Slovenija, koja je s nama dijelila državu pola stoljeća, ima više od 60 takvih prijava, a Europska unija u prosjeku, bez Hrvatske, ima 112. Švedska ima 349 PCT prijava na milijun stanovnika. Ako kažemo uvjetno, da je jedna PCT prijava jedan novi proizvod, jasno je zbog čega naša mladost kolektivno napušta Hrvatsku odlazeći raditi drugdje.

Mogu i ovdje izumiti što god požele?

  • Nisu motivirani za to. Unazad deset godina, pa i više, u Hrvatskoj bilježimo pad broja patentnih prijava. Kod nas sveučilišni profesor, kada mu se primjenjuje izum, koji je ujedno i zaštićen, ne može dobiti niti toliko bodova koliko može dobiti za jedan objavljeni znanstveni rad, što se čini da bi se napredovalo u struci. Problem je u tome kako od znanstvenog rada stvoriti patent i nov proizvod, te otvoriti nova radna mjesta. Dakle, objave se znanstveni radovi, po mogućnosti u nekom uglednom stranom časopisu, pa, ako je to patentibilno, netko drugi može iskoristiti ideju ili, kada je već bilo to dostupno u javnosti, ne može patentirati, ali može slobodo producirati. Autor ima ekskluzivno pravo proizvoditi patentirani proizvod, ako ne proda ili ne pokloni nekome licenciju i ne opunomoći ga da slobodno radi s time. Ako to nemamo, nemamo niti naših proizvoda. Hrvatski sabor je odgovoran što nemamo taj zakon. Bio sam do 20. veljače predsjednik Udruge inovatora Hrvatske. Još smo 2010. godine izradili Prijedlog Zakona o inovacijama ostvarenima na radu i u svezi s radom. Tadašnjoj Vladi smo dali taj tekst da pripremi zakonski prijedlog, no niti ta niti naredne to nisu učinile. Sve političke opcije su nam obećavale da će zakonski prijedlog pripremiti za saborsku proceduru, ali to nije urađeno danas. Ipak ne odustajem.

Jeste li razgovarali s političarima o tome? Koja su njihova obrazloženja?

  • Svi kažu da nam baš takav zakon treba i da će ga usvojiti. S Ivanom Vrdoljakom, tadašnjim ministrom gospodarstva, sam dijelio nagradu za inovaciju godine, koju dodjeljuje UIH. Tada sam ga pred osam televizijskih kamera upitao što je s tim prijedlogom zakona. Odgovorio je da će inovacijska strategija biti predložena Hrvatskom saboru na usvajanje do kraja godine, a da će prijedlog zakona još malo pričekati. Nije mi rekao zašto i dokle će čekati, ali sam kasnije saznao od njegovog pomoćnika da, kada su dečki iz Ministarstva gospodarstva htjeli uskladiti taj prijedlog zakona s Ministarstvom znanosti koje je tada vodio Vedran Mornar, kazali su tamo da inovacijska strategija može biti usvojena, no da će zakon malo pričekati. Inovacijska strategija je usvojena krajem 2014. godine i kao prioritet ističe donošenje zakona kojega spominjem. Tekst zakona je bio spreman mnogo prije teksta strategije, no Europska unija je insistirala na tome da se prvo strategija donese kako bismo mogli temeljem toga ostvarivati financijsku potporu. Zbrda-zdola je okupljena ekipa za izradu tog strateškog dokumenta. Bolje da ne pričam kako je nastao.

Slobodno nam to ispričajte.

  • Našli su mnogo “genijalaca” u ministarstvima gospodarstva i znanosti te u gospodarskoj komori koji poznaju engleski jezik. Sklepali su inovacijsku strategiju koja je imala 150 stranica, možda i više. Kad je to netko prizemniji pogledao i kazao da bi trebalo tekst skratiti, naišao je na otpor. Naposljetku su taj grozan tekst ipak skratili na šezdesetak stranica. Doslovno su prevodili odredbe na engleskom jeziku, ali nisu niti sve preveli. Ponavljali su se, jer su poslove podijelili u grupe, pa, kada si čitao strategiju, na isti sadržaj si nailazio na početku, u sredini i na kraju teksta. Prepisivali su strategije drugih zemalja i nisu se prilagodili našoj kulturi i običajima. O tome sam mnogo govorio. Trebali smo donijeti zakon koji rješava 70 posto onoga što strategija predviđa i onoga što je uopće provedivo iz te strategije. Dokument mora biti na hrvatskom jeziku, ako želimo držati kao država do sebe.

Što je prijeporno u tom zakonu?

  • Čitam knjigu “Zašto nacije propadaju” Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona. Govori se u tom djelu o tome zašto su neke nacije u prošlosti napredovale, a neke nisu. Iz te analize proizlazi da one države koje su imale isključive institucije nisu dozvoljavale primjenu novina iz bojazni da će dobiti otpor u narodu. U prošlosti nisu postojali zavodi za intelektualno vlasništvo i patente, nego si odlazio vladaru koji ti je ovjerio da si autor. Tako je jedan došao vladaru s izumom neprobojnog stakla kako bi, nakon ovjere svoga autorstva, od toga zaradio. Pitao ga je vladar je li kome kazao za svoj izum. Nakon što je izumitelj odgovorio odrečno, vladar ga je dao ubiti. Mnogo je takvih primjera. Engleska je prije 150 ili 200 godina, čitam u toj knjizi, radila kvalitetne štofove. Kad sam bio mlad na cijeni je posebno bio engleski štof. Velika Britanija je u to vrijeme bila carstvo. Dozvolili su razvijanje novog načina tkanja i pletenja, za razliku od drugih zemalja. Tekstilna industrija se zbog toga u Engleskoj razvijala brže nego drugdje. Ako institucije nisu uključive i ne dozvoljavaju konstruktivnu destrukciju, nazaduje društvo koje vode, a nisu uključive, jer se plaše da će inovacijama izgubiti na broju radnih mjesta.

Svaka inovacija u pravilu vodi smanjenju broja radnih mjesta?

  • Apsolutno. Godinu prije no što je umro bio sam u izaslanstvu izumitelja Jugoslavije kod Josipa Broza Tita. Šef delegacije je bio Mika Špiljak. Predstavnik Kosova je rekao da je jedan inovator kod njih ugradio elektromotor i ugasio time šest radnih mjesta. Tito je rekao da je nazadno što je ta inovacija naišla na otpore. Radio sam u Jugoturbini. Bilo je tamo slučajeva kada bi inženjer ili grupa inženjera napravili nešto novo. To se odmah primjenjivalo i to je bila njihova dika. Bilo je inženjera koji su proveli čitav radni vijek na jednom radnom mjestu, a da se ništa njegovo u poduzeću “nije vrtilo”. No, lijepo su znali pričati, lijepo su radili replike, prepisivali tuđu tehnologiju i nacrte i tako prošli radni vijek.

Što znači da se ništa njegovo “nije vrtilo”?

  • Da nije napravio nikakav stroj, pogon ili napravu što je moglo poboljšati kvalitetu proizvoda, smanjiti škart, materijal, broj sati za izradu… Mnogi inženjeri su završili u penziji, a da ništa od toga nisu napravili.

To je ziheraški život?

  • Imaš one koji ne razmišljaju, nego se drže onoga “pleti kotac kak’ i otac” – ne diraj ništa i sve je super. Neki drugi gledaju kako poboljšati posao.

Jesu li i u Jugoturbini inovatori nailazili na otpore?

  • Itekako. Najviše sam probijao predrasude direktora koji su u pravilu bili protiv “talasanja”. Izračunao sam jednom prilikom naknadu inovatoru u Tvornici parnih turbina. Bio je VKV monter i proveo je velik dio radnog vijeka na različitim montažama. Bio je vrhunski, dakle, u tom poslu. Jugoturbina je izradila četiri agregata za termoelektranu u Kaknju – četiri jednake turbine. Tri su bile jedna do druge, a ona u bloku 4 je havarirala i stajala desetljeće nakon čega su je raskopali, sanirali, pustili u rad, a potom je opet havarirala.

Što znači da je havarirala?

  • Nastupio je težak kvar. Konkretno, rotorske lopatice su strugale o statorske, pa je došlo do oštećenja rotora i statora. Stoga su lopatice morali popravljati, neke čak i mijenjati. To je jako skupi kvar. Mješovite komisije stručnjaka sa studija strojarstva u Zagrebu i Beogradu, stručnjaka iz Jugoturbine i termoelektrane Kakanj problem nisu riješile deset godina. Potom se monter obratio tehničkom direktoru u Jugoturbini sa željom da ode u Kakanj i riješi problem. Ovaj mu je dao putni nalog. Za osam dana monter je riješio problem četvrte turbine. “Blok 4 radi, a ostale se lade”, napisao je dežurni u TE Kakanj.

Kako se zove monter?

  • Mata Baršić. Nažalost, pokojan je. Pretpostavio je o čemu se radi. Kvar se dogodio, utvrdio je Baršić, jer je netko u odvodu pare iz turbine pomiješao cijevi. U tom dijelu turbine je bila vanproračunski visoka temperatura uslijed čega je došlo do izduženja rotora. Stoga su rotorske lopatice strugale u statorske. Izračunao sam da bi trebao dobiti stotinu tisuća njemačkih maraka naknade. Moja plaća je tada bila 250 DEM. Kada je došao moj obračun njegove naknade u Tvornici parnih turbina, svi su “popadali na pod” – od poslovođa do direktora. “Čemu služimo ovdje, da bi Mata sad dobio sto tisuća maraka”, negodovali su. Pročulo se za taj slučaj. Jedan je “genijalac” predložio da mu TE Kakanj isplati naknadu, a turbina naša, jugoturbinska. Mata je na koncu dobio 15 prosječnih osobnih dohodaka u Tvornici parnih turbina.

Koliko bi dobio u Zapadnoj Europi?

  • Razlikuje se to od zemlje do zemlje. Ovisno je to o zakonima, koji su različiti u različitim državama. No, dobio bi približno ono što sam izračunao. Koristili smo formulu za taj izračun. Postotak je bio manji, ako je apsolutni iznos naknade bio veći. To je razumljivo, jer, ako netko napravi inovaciju u tvornici pištolja, nije zaslužan za milijun primjeraka tog pištolja koje će tvornica plasirati na tržište, nego za inovaciju koja je primijenjena. Prema tome, ako je ostvaren veći dohodak temeljem primjene inovacije, postotak naknade je manji, ali je apsolutni iznos naknade veći.

Cijene li se u Zapadnoj Europi inovatori više nego kod nas?

  • Kultura je tamo sasvim drukčija nego naša. Organizirali su inventivni rad. Veliki sustavi u Jugoslaviji su polagali mnogo u inovacije. Sada možeš na prste jedne ruke nabrojati tvrtke koje imaju organizirano praćenje i vođenje intelektualnog vlasništva. Jedan od razloga zašto je tako jest to što ne postoji valjani zakon po kojemu bi svaka tvrtka i svaki obrt morali imati zaduženoga za primitak inovacije od radnika i za praćenje inovacije od ideje do primjene i isplate naknade autoru.

To nemaju najveće naše tvrtke?

  • Tako je. To nemaju Končar, HS produkt…

Zašto?

  • Zakon ih na to ne tjera, a mnogi misle da je to još jedan namet na gospodarstvo, što je neistina. Tvrtka Bosch je 2015. godine imala 4600 patentnih prijava – za napisati jednu solidnu treba sedam dana. Lako je stoga izračunati koliko je zaposlenika potrebno samo na poslovima izrade patentnih prijava. Nadalje, može se netko od postojećih zaposlenika zadužiti za obavljanje tog posla, nije nužno zapošljavati nove radnike. Ako inovacije u tvrtki postoje, zaposlenik će popratiti inovaciju, a, ako ih nema, neka se posveti svojim uobičajenim dužnostima. Svakom poslodavcu želim da ostvaruje toliko inovacija da mu jedna osoba neće biti dostatna za brigu o tome. Inovator dobiva samo, u prosjeku, do deset posto dohotka ostvarenog primjenom inovacija, dok poduzeću ostaje 90 posto. Prije nekoliko dana mi je profesor iz Splita kazao da jedan njegov kolega čeka mirovinu da objavi svoj izum. Ako ga objavi sada, inovaciju će uzeti fakultet na kojemu radi, a on kao autor neće ništa imati od toga.

Dinamična i fleksibilna društva, za razliku od našega, cijene inovacije i promjene, a naše ne?

  • Hajde da Vam ispričam još jednu zgodu iz Jugoturbine. Bio sam na takvoj poziciji da sam komunicirao sa svim direktorima. Svi smo si bili dobri međusobno i cijenili smo jedni druge. S većinom sam ipak imao velikih problema. Radio sam po pravilniku. Direktor iz Tvornice parnih turbina je zvao moje šefove i tražio da me se smijeni, jer radim probleme. Nakon što su se oglušili na to, poslao je dopis sa zahtjevom da me se ukloni. To pismo mi je donio šef sektora. “Radim po samoupravnom sporazumu, ali ako vi kao moji šefovi želite da radim drukčije, morat ćete to napisati i potpisati”, kazao sam mu. “Dobar si nam, samo tako nastavi”, odgovorio mi je. Sjećam se jednog radnika koji mi je donio novac u kuverti iz zahvalnosti, jer dinara ne bi dobio da nisam bio toliko energičan i dosljedan u poštivanju samoupravnoga sporazuma kojeg su donijeli na Radničkom savjetu, ali ga nisu poštovali, prvi direktor, jer zbog tog sporazuma ima probleme u poduzeću. Kovertu nisam niti primio, nego je vratio radniku s obzirom da sam za taj posao dobivao plaću. Dakle, po većini onih koji vode državu najbolje je “ne lelujati”.

Hoće li se ikada to promijeniti u Hrvatskoj?

  • Trebat će jako puno ljudi koji će biti uporni da to proguraju. Vjerujem da hoće, no ne znam hoću li doživjeti promjenu mentaliteta. Dok sam živ nastojat ću progurati rješenja koja smatram potrebnima.

Zanimljivo je da niti HS produkt, koji se temelji na inovaciji jednog od suvlasnika, nema osobu zaduženu za inovacije, kao što svjedočite. Jeste li sugerirali vlasnicima da promijene takvu politiku?

  • Jesam. Marko Vuković, jedan od vlasnika, je isprva bio protiv toga, no promijenio je mišljenje nakon moje argumentacije. Danas je najuspješniji i najučinkovitiji živući inovator u Hrvatskoj. Doprinio je uspjehu HS produkta u kojemu zasluge ima svaki inženjer i svaka čistačica, no da se Vuković nije rodio, možeš izbrisati HS produkt kao da nikada nije postojao zajedno s 37 posto gradskog proračuna. Moramo donijeti zakon koji će prisiliti svaku tvrtku da se bavi inovacijama i da ima svoj pravilnik koji će odgovarati posebnostima svakog poduzeća. Zakon vrijedi za zaposlenike u tvrtki, fakultetu i institutu, što su sredine koje daju najvrednije inovacije. U Hrvatskoj polovicu patenata prijavljuju penzioneri, a oko 70 posto ukupnih prijava daju pojedinci, a ne grupe autora do kojih se očekuju vrednije inovacije.

Mogu li živjeti od toga?

  • Kako tko. Vuković može. HS produkt proizvodi isključivo ono što su njihovi izumitelji razvili unazad 20 godina. To je najveća tvrtka u Karlovačkoj županiji s 1850 zaposlenih i 350 robota. Hrvatska ima 19 robota na deset tisuća radnika, Slovenija 60, Austrija 120, a Japan više od 400. Sjedinjene Države u svojoj strategiji planiraju da će 2034. od ukupnih poslova roboti obavljati 47 posto. Hrvatska nema strategiju niti za četiri godine, a kamoli do 2034. To njoj ne treba, kao što joj ne trebaju niti zakon za koji se zalažem niti razvoj. Što poduzimamo da 2034. imamo robote koji će mijenjati 50 posto poslova? Na tome radi Nenad Bakić sa svojom STEM revolucijom. Oni koji se s time trebaju baviti niti ne znaju što je to. Kod nas svaka Vlada ima svoju strategiju, a čak i kada mijenjamo ministra osobom iz iste političke opcije mijenja se strategija. Hrvatska je prije osamostaljenja bila treća najbogatija zemlja od svih istočnoeuropskih koje su pristupile Europskoj uniji, a sada je druga najsiromašnija. Uskoro će i Bugarska biti bogatija od nas.

Zašto se toliko teško oslobađamo nepoduzetnog komunističkog mentaliteta? Pitanje je takvo, unatoč tome što svjedočite da je sustav poticanja inovatorstva za kojeg se zalažete tada postojao.

  • Bez obzira kakav je, svaki sustav može biti dobar i loš. O tome je ovisno tko ga vodi. Svi se naježe kada se spomene komunizam. Jugoslavija je 1960-ih imala veću produktivnost od Japana i Zapadne Njemačke. Slavko Komar je 1952. postao savezni ministar poljoprivrede. Dobio je zadatak nahraniti naciju. Što je uradio? Rekao je seljacima da će dobiti umjetno gnojivo i sjeme, te da oru i siju uz već utvrđenu otkupnu cijenu pšenice. Danas se pšenica žanje, ali se ne zna po kojoj cijeni će biti prodana. Jugoslavija je bila gladna – čak se i zarađivalo, ali se nije imalo što kupiti. Seljaci su Komarovim principom bili sretni, jer su znali koliko će zaraditi. Sjeme koje su koristili tada nije bilo jako rodno, ali su koristeći sjeme koje je Komar nudio uvećavali prinose. To je bio razlog zašto su masovno počeli raditi. Odjednom je jugoslavenski narod imao kruha, pa su dolazile sovjetske i američke delegacije da gledaju to čudo. No, o tome danas ne možeš pričati da te ne proglase jugonostalgičarom.

Jeste li?

  • Nisam. Ne plačem za Jugoslavijom. Glasao sam za osamostaljenje Hrvatske, jer je bivša država bila neodrživa. Ivica Dačić, srpski ministar vanjskih poslova, je nedavno komentirao da Srbija nije bila sretna u Jugoslaviji i da je i ona tražila načina da napusti tu zajednicu. Dakle, niti Srbima ona nije baš odgovarala. Bio je velik pothvat održati jednu takvu cjelinu, a to je mogao jedino Tito. Zbog toga mu valja skinuti kapu, jer je Hrvatima neko vrijeme to odgovaralo.

Treba mu skinuti kapu, a ne ploču?

  • Slažem se.

Je li samoupravljanje imalo smisla?

  • Jest. Međutim, kao što sam rekao, svaki sustav je dobar, ako ga vode pošteni i pravi. Ivica Račan nije znao što će s Hrvatskom. Zato je dozvolio demokratske izbore. Partija nije imala rješenje za to vrijeme, jer je potkraj 1980-ih sustav vrijednosti bio užasno narušen. Ako si tada bio član partije koji je uništio poduzeće, napredovao si. Sustav vrijednosti je bio takav, da je komunizam morao propasti. Hrvatsku trebaju samo voditi pravi ljudi. Bivšem dožupanu Ivanu Banjavčiću i brojnim kolegama sam kazao da neće biti bolje dok su osobni i stranački interesi nadređeni državnim i narodnim. Ako svim strankama ne budu na prvome mjestu država i narod, Hrvatskoj ne može biti dobro. Dok je na vlasti bila Socijaldemokratska partija Hrvatske, postojali su dežurni u opoziciji koji su rušili sve što su ovi predlagali. Što je tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović rekao nakon što je izgubio izbore 2015. godine? “Napravit ćemo im pakao”, poručio je. I uradio je – što god Hrvatska demokratska zajednica uradi, ne valja, po SDP-u. HDZ je obećavao da će provesti reforme s Mostom nezavisnih lista, a nisu mogli niti jednu upravo zbog toga što nije bilo jedinstva. Sami smo sebi najveći neprijatelj.

Prije lokalnih izbora ste kao član Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata predložili da Karlovac izradi strategiju razvoja do 2030. godine.

  • Predlagao sam dugoročnu, a Nikola Badovinac, koji je bio kandidat HNS-a i Nezavisne liste “Volim Karlovac” za gradonačelnika, je bio za onu do 2030. godine. Bio sam mu savjetnik za gospodarstvo. Njegova kandidatura je prošla loše. Mlad je i nepoznat i nije mogao proći bolje. Očekivao sam da će tako biti. Računao sam da će i Marina Novaković-Matanić, koja je ostvarila neuspjeh na izborima za županicu Karlovačke županije, napustiti pozicije u stranci. Ona je za sada ostala. Badovinac je napustio stranku, a sve karte smo bacili u ovim izborima na taj dvojac.

Smatrate li da je to bilo pogrešno?

  • Naravno da jest. Visokopozicionirani HDZ-ovci su me ispitivali zašto smo tom dvojcu koji je prešao iz SDP-a u HNS dali tako dobre pozicije. No, kod nas je vladalo rasulo i nismo imali prikladne kadrove. HNS je unazad četiri godine mijenjao četiri predsjednika gradske i četiri predsjednika županijske organizacije, a niti jedan od njih se nije profilirao kao lider koji bi mogao privući glasove birača.

Kakvu viziju Karlovca ste predlagali?

  • Moramo prije svega stvoriti uvjete za dolazak stranih ulagača. Predlagali smo novu poslovnu zonu u Selcu, na čemu je insistirao Nikola, unatoč tome što to područje poplavljuje, no autocesta je blizu, a zemljište je jeftino. Nije loša ideja raditi zonu u Drežniku, no već sada je cijena četvornog metra tamo 30 eura. No, to područje više ne poplavljuje, a i, ako će se raditi nova toplana, radit će se na Drežniku.

Nisu li to preselili na Ilovac?

  • To je namjera onih koji žele koristiti geotermalne vode za grijanje. Veliko je pitanje koja je temperatura i koja bi bila količina te vode. Temperatura vode bi bila manja nego u Rečici, a to je već i sam kraj bazena tople vode. Ta voda se nalazi na dubini od četiri tisuće metara, a bušenje kilometra stoji milijun eura. Koliko bi bušotina trebalo za grijanje grada? Ne vjerujem da bi Europska unija to financirala. Vrelovod je u jako lošem stanju i Gradska toplana gubi oko pet stotina kubika vode dnevno koju trebamo grijati na 80 stupnjeva Celzija s 15 stupnjeva, koliko je u zemlji. Gubimo i na omekšavanju tih 500 ‘kubika’ vode dnevno. Riječ je o ogromnim gubicima. Nova direktorica Ivana Fočić provodi zamjenu toplovoda, što je u redu. No, da se to radilo ranije, zamijenili bismo sve loše dionice cjevovoda. Kada je direktor bio Boris Žibrat, kojemu je mandat istekao prije 12 godina, sustavno je u za svoje uprave izmijenio oko šest tisuća metara cjevovoda. Da su napravili mandat ranije i mandat kasnije po šest tisuća novih cijevi, modernizirali bismo 18 tisuća metara toplovoda, a čini mi se da je ukupna dužina 25 kilometra.

Postoji niz drugih problema u toplinarstvu.

  • Točno. Najekonomičnije grijanje bi bilo na termoelektranu-toplanu, i to da bude kogeneracija, što podrazumijeva da bi se podigla para na 540 stupnjeva Celzijusa, da bi prošla kroz turbinu i proizvodila električnu energiju, a, kada bi pala na nekih šest Bara, grijala bi grad. To bi bilo mnogo jeftinije za grad. Možda dečki koji žele koristiti geotermalne izvore ne znaju da je sada instalirana snaga kotlova u toplani 110 megavata. To nam, naravno, ne treba, jer je sve manje korisnika usluga Gradske toplane, dostatna je oko 50 MW.

Koji su najveći rizici karlovačkog gospodarstva?

  • HS produkt, PPK, Heineken Hrvatska i General Electric konkurentošću na svjetskom tržištu spašavaju karlovačko gospodarstvo koje nije bolje od hrvatskog. Kada imaš po tehničkim karakteristikama i cijeni na svjetskom tržištu konkurentan proizvod, ne treba ti nikakav poticaj za proizvodnju tog proizvoda i ne trebaš se plašiti poslovanja s gubitkom. U problemima si, ako takav proizvod nemaš. Budući da ne razvijaju nove proizvode i ne usavršavaju postojeće, pa su njihovi proizvodi sve manje konkurentni na tržištu, naši menadžeri kažu da imaju viška radnika, a ne da ima manjka posla, jer bi onda on bio kriv – ako je proizvod konkurentan, nema manjka posla. Na koncu strada sirotinja. HS produkt pak ima problem kako zadovoljiti količinama zahtjeve tržišta za njihovim proizvodom.

Smatrate li da bi Grad Karlovac privlačenjem stranih ulaganja trebao omogućiti stabilnost karlovačkog gospodarstva, sigurnosnu mrežu u slučaju da neka od velikih tvrtki uđe u krizu?

  • To se može dogoditi. Politika može za čas okrenuti situaciju na tržištu. Nažalost, HS produkt nema takvih problema – kriza je na više strana svijeta, pa oružje treba svima. General Electric ima i imat će posla, PPK samo mora pratiti tehnologiju kojom se dobivaju proizvodi i održat će i širiti tržište, isto kao i pivovara. Bojazni nema, jer prehrambena industrija i u ratu treba svima. No, da se privuku strani ulagači treba pripremiti poslovnu zonu. Karlovac bi trebao imati najmanje 50 do sto hektara pripremljenog zemljišta. Stranom investitoru bi to trebalo dati pod povoljnijim uvjetima. Prije šest ili sedam godina je jedan Talijan bio zainteresiran za zemljište na Logorištu gdje bi radio lijekove od ljekovitog bilja i pritom zaposlio pet stotina radnika. U tu je svrhu obišao zemljišta u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj županiji i uvjerio se da je kod nas zemlja nezagađena pesticidima i herbicidima te odmorena, kao rođena za uzgoj ljekovitog bilja. Da je došlo do te proizvodnje, zaposlili bismo pet stotina novih radnika u poslovnih zoni. Hvalimo se da ih je tamo četiri stotine, a barem 50 posto ih je preseljeno ondje s druge karlovačke lokacije. Još veći plus bismo tim ulaganjem dobili popravljanjem standarda na ruralnom području, jer bi seljaci koji uzgajaju ljekovito bilje imali tržište u Logorištu. Čuo sam da od dva hektara lavande može sasvim solidno živjeti četveročlana obitelj. Ne smijem kazati zašto je taj talijanski ulagač odbijen, no mogu kazati da je to odradio farmaceutski lobij. Za par mjeseci je, uglavnom, ta tvornica nikla u Crnoj Gori. Prije deset godina, možda i 12, je Mercedes Benz tražio u Karlovcu zemlju za izradu navlaka za automobile i zaposlio bi oko dvije tisuće žena. Nije bez veze došao u Karlovac – ovo je grad bogate tekstilne tradicije s kadrovima. Tadašnje rukovodstvo u Karlovcu je Mercedesu kazalo da tu nema dovoljno zemlje za njih. Stoga je ta tvornica otvorena u varaždinskoj poslovnoj zoni gdje zapošljava dvije tisuće radnika, a rade i navlake za avione.

Zašto se to događa?

  • Pitam Vas. Norveška je bila prijateljska zemlja Jugoslaviji. Nudili su da će izgraditi novu gimnazijsku zgradu u Karlovcu. Naša gimnazija je bila jedna od najboljih u Europi, na velikom glasu, i zbog uspjeha njezinih bivših učenika poput Nikole Tesle, koji je tu stekao zadnje formalno obrazovanje. Dakle, kada je norveška vlada ponudila da izgradi u Karlovcu novu zgradu gimnazije, naši su petljali, nisu kazali izričito gdje bi se to moglo uraditi, odugovlačili su i naposljetku su Norvežani nekom drugom gradu, u Slavoniji, ako se ne varam, izgradili novu gimnazijsku zgradu.

Kakvi su karlovački političari da to omogućuju?

  • Narod nije dovoljno informiran, a najmanje valja izborni zakon. Pogledajte tko je izabrao vlast u gradu – desetak tisuća građana od 50.000.

Izabrali su oni koji imaju osobnu korist od toga.

  • Tako je. SDP-u to ne odgovara, a nije mijenjao zakon kada je bio na vlasti. Imaš pravo, ali i obvezu izaći na izbore. S obzirom da u Hrvatskoj manje od 50 posto birača izlazi na izbore, a da HDZ ima 30 posto stalnih birača, znači da ta stranka uvijek ima više od polovice izašli birača na svojoj strani. Dominirati će zauvijek. Ne znam što bi trebali napraviti, kakvu glupost, da izgube dominaciju. No, bilo bi mnogo demokratskije da se kazni onoga koji ne izlazi na izbore. Tada bi 90 posto građana biralo vlast na svim razinama.

Kako Karlovac koristi činjenicu da je u njemu Tesla stekao svoju posljednju svjedodžbu?

  • Svaka sredina bi u tome vidjela pogodnost. Kada je profesor Mirko Butković predlagao da osnujemo Udrugu “Nikola Tesla Karlovac”, prihvatio sam njegovu ideju i predložio da se kao prvi zadatak sugerira promjena imena Gimnazije Karlovac. Saznali smo da je i ranije bilo takvih ideja, no osoblje nije prihvatilo da se gimnazija nazove po svom najpoznatijem učeniku. Prethodni gradonačelnik Damir Jelić se vozio pokraj Gimnazije Karlovac sa svojim kolegom iz Bihaća. “Vidiš, u ovu je gimnaziju išao Telsa”, kazao je Jelić gradonačelniku Bihaća. “Onda se zasigurno zove po njemu”, odgovorio je naivno ovaj. “Ne”, kazao je Jelić. “Pa zašto? Da se zove, od Amerikanaca biste dobili novac za održavanje zgrade, opremu i drugo”, kazao mu je kolega iz Bihaća. Jelić je pokušao nešto učiniti po tom pitanju. Prije šest godina je sazvao u Centru za mlade u Grabriku skupinu koja bi mogla predložiti kako obilježiti slučaj da je Tesla tu boravio. Jelić nas je pozvao da predlažemo što bismo uradili u onoj kućici pored gimnazije, a da ne pitamo za novac. Bilo je raznih prijedloga. Šest godina je prošlo od toga i sve je ostalo isto.

Požalili ste se jednom prilikom da iz škola izlaze tehnički nepismeni. Je li društvo tehnički onepismenjeno?

  • Mislim da sam govorio o tome da djeca iz škola izlaze nepismena glede intelektualnog vlasništva – o tome ih ništa ne uče. Ne razumije se čak niti terminologija koja se tu koristi. Kada sam o tome počeo govoriti, samo na studiju prava u Zagrebu je bio predmet s tog područja. No, sada čak i na Veleučilištu u Karlovcu postoji odgovarajući predmet, te još nekoliko fakulteta u Zagrebu. Danas dobijete inženjera koji postaje direktor, a nepismen je po pitanju intelektualnog vlasništva koji ne razumije kakav je utjecaj inventivnog rada po razvoj.

Koliko Veleučilište u Karlovcu može utjecati na razvoj grada?

  • Imaju ambiciju postati sveučilište. Karlovac bi bio mnogo siromašniji da nema Veleučilišta. Tu studiraju oni izvan Karlovca. Veleučilište ima velik utjecaj na razvoj kadrova. ABB, Alstom nakon toga, je pokupio kadrove unaprijed, isto kao i HS produkt. Te se tvrtke ne bi mogle razvijati kadrovima izvan Karlovca. Dakle, zahvaljujući upravo Veleučilištu u Karlovcu su karlovačke tvrtke dobile vrlo kvalitetne kadrove, potrebne za proizvodnju dizelskih motora, pumpi, parnih i plinskih turbina te oružja i drugih proizvoda.

Smatrate li da je Jugoturbina mogla opstati?

  • Neki su kadrovi jedva dočekali raspad Jugoslavije. Mnogim radnim organizacijama su nakon toga obrisani nazivi “Jugoturbina”, pa su izmišljali što složenija imena kako bi valjda dokazali svoju inteligenciju i sposobnost. Tvrtke su nazivali Croatia pumps, Adriadiesel i slično, a ime tvrtke mora biti što kraće. Izgubilo se tako i na prepoznatljivosti na svjetskom tržištu. Pametne tvrtke su napravile holding, primjer je Končar. Gdje god da sam došao u Jugoslaviji i rekao da sam iz Jugoturbine, svi su me gledali s posebnim poštovanjem, jer si za ono što je Jugoturbina proizvodila trebao vrlo kvalitetne kadrove. Nije isto napraviti motor i žlicu.
Rad Akriviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest