“Umjesto stvaranja radnih mjesta, inovacija i ulaganja u mlade i obrazovanje, ovi na vlasti će mijenjati ime trga. Bavimo se 1941. u 21. stoljeću, dok Bugari šalju satelite u svemir. To će biti samo dodatni motiv mladima i obrazovanima da spakiraju kofere i napuste ovu opljačkanu zemlju”, komentirala je za Jutarnji list karlovačka gradska vijećnica u prošlom mandatu i aktivistica u antifašističkim organizacijama Snježana Kirinić, koja je članica antifašističke udruge valjda baš zato što je 21. stoljeće.
Po uzoru na Zagreb, i Karlovac se odriče Josipa Broza Tita, ako je suditi po izjavi gradonačelnika Damira Mandića, predsjednika Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice koja u Gradskom vijeću uživa sigurnu većinu. Ta izjava je, dakako, patetično i frazersko papagajanje o “dva totalitarizma”. Najavu da će na prijedlog osam braniteljskih udruga Gradsko vijeće Karlovca raspraviti preimenovanje Trga Josipa Broza Tita, koji se svodi na tržnicu u Novom centru, komentira S. Kirinić i tvrdnjom da se preimenovanje trgova bez savjetovanja s građanima ne smije činiti po Zakonu o naseljima i po sudskoj praksi. Međutim, u članku nije precizirano na koju se sudsku praksu poziva, što bi bio koristan podatak s obzirom da, koliko uspijevamo iščitati, Zakon o naseljima ne predviđa savjetovanje referendumom, nego očitovanje jedinica mjesne samouprave. Dakle, ako bi se mijenjalo ime trga ispred Kauflanda, o tome bi prethodno nešto trebalo kazati Vijeće Gradske četvrti Novi centar. S obzirom na izjavu S. Kirinić, kako je prenesena, za zaključiti je da ćemo uskoro na referendum o imenu Trga Josipa Broza Tita, međutim najvjerojatnije se to u Karlovcu neće dogoditi. Da se referendum raspiše, vrlo vjerojatno bi izlaznost birača bila mizerna i vlast bi progurala svoju zamisao. Nije vjerojatno niti da bi Vijeće Gradske četvrti Novi centar stvaralo problem s time u vezi jer većinu u njemu drži HDZ.
Namjera je, uglavnom, proširiti Trg hrvatskih branitelja preko ceste na tržnicu, gdje je sada Trg Josipa Broza Tita, mada je ranije čitav taj prostor bio nazvan Trgom Josipa Broza Tita, da bi se dio ispred palače pravde imenovao u Trg hrvatskih branitelja kada je taj dio površine i uređivan, odnosno kada je tamo postavljen spomenik Domovinskom ratu Alema Korkuta, što je, uz izgradnju zgrade slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka na desnoj obali Korane, najbolja intervencija u karlovački prostor unazad tri desetljeća. Prava namjera u biti je prozirna – odbaciti u potpunosti komunističke simbole kako bi se očuvao u potpunosti komunistički mentalni sklop. Ne misli se tu na prvenstveno pravašku ili pravaštvu blisku desnicu, osobito dvojac Bruna Esih-Zlatko Hasanbegović, nego na HDZ. Paradoks je u tome što su za obračun s titoizmom zainteresirane upravo one braniteljske udruge koje su si zadale subnorovsku ulogu čuvara poretka, odnosno političke stranke koje kroje takav poredak. S druge strane, oni koji se najgrlatije bore protiv dominantne tehnologije vlasti koja je vrlo slična komunističkoj, u pravilu su branitelji antifašističkih vrijednosti koje je utvrdila komunistička vlast.
Lako je, poput Nine Raspudića, kolumnista Večernjeg lista, nabrojati sve razloge zašto bi Trg maršala Tita u Zagrebu trebalo preimenovati, a najupečatljiviji je da je taj zagrebački trg nasilno imenovan tako, i to dok je maršal Tito bio uvelike živ, zdrav i moćan. Dakle, ne čini se nerazumnim zastupati da se uklone svi tragovi nekadašnjeg kulta ličnosti, dapače – čini se posvema nerazumnim da se ljevica i dalje drži – titovski rečeno – tog kulta, propalog samoupravljanja i jugoslavenstva “kao pijan plota”, umjesto da se prva obračuna s tim nasljeđem i ponovno odredi što jest i što bi htjela zastupati. Nadalje, Hasanbegović je u potpunosti u pravu kada na tribini u Srpskom privrednom društvu “Privrednik”, na kojoj je u utorak sudjelovao s političkim analitičarom Žarkom Puhovskim i kolegom povjesničarom Tvrtkom Jakovinom, postavlja – u biti retoričko – pitanje nisu li i pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini također antifašisti s obzirom da su se upustili u borbu s Nijemcima prije partizana, koji su čekali napad Trećeg Reicha na Sovjetski Savez ne bi li iskopali svoje puške. Drugim riječima, ako se netko smatra antifašistom, ne bi li trebao uvažiti i činjenicu da partizanski nije bio jedini antifašistički pokret na području Jugoslavije za Drugog svjetskog rata? Hasanbegović uspijeva argumentirati da se i dalje antifašizam među ljevičarima – a i društvene elite, kako bivši ministar kulture voli podcrtati – shvaća onako kako se shvaćao i za komunizma, a upravo je monopol na antifašizam bio jedna od ideoloških okosnica vlasti od 1943. do 1991. godine.
Ljevica se sada suočava s posljedicama nerefleksivnog pristupa vlastitim vrijednostima. Problem s Hasanbegovićem je pak što čitavo razdoblje vlasti Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije gleda pojednostavljeno, mada se, primjerice, 1947. godina u Jugoslaviji uvelike razlikuje od 1967. ili 1987. Hasanbegović sve promjene jugoslavenskog komunističkog režima i sva njegova postignuća smatra nebitnima u svjetlu činjenice da je to bio nedemokratski režim. Međutim, odbaciti u potpunosti sve što je taj režim činilo bilo bi prilično radikalno – postoje pojave i osobe iz tog razdoblja i režima koje bi svatko razuman slavio, primjerice zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac ili pjesnik Vladimir Nazor. Hasanbegovićev radikalan rez s polustoljetnom dionicom hrvatske povijesti ipak ne može biti opravdan, pa niti s nacionalističkog stajališta, jer se Hrvati do 1990. godine, kada su Jugoslavija i komunizam de facto već propali, izuzev razbijanja maspoka 1971. godine, nemaju zbog čega pretjerano žaliti. Narod koji najviše ima razloga za žal zbog jugoslavenskih epizoda je srpski jer je vlastitu državnost utopio u tu složenu višenacionalnu državu. Dakle, na poticaj pravaša i nacionalista, lokalni lideri, također domoljubi/nacionalisti s demokratskim deficitom opravdavaju uklanjanje Brozova imena s ulica i trgova njegovom nedemokratskom vlašću, dok ljevičari, demokrati, kao opravdanje za opstanak imena ulica i trgova po Titu navode njegove nacionalne zasluge u određivanju hrvatskih granica.
Uistinu je nejasno što nagoni navodno napredne snage u društvu da toliko žustro, ne birajući argumente, brane Brozov lik i djelo. Da se ljevica na vrijeme obračunala s titoizmom, ne bi hasanbegovići imali prostora za ovakvo djelovanje. Razborita ljevica, željna transformacije, poleta bez utega iz prošlosti i ponovnog sticanja moći, bi na desničarski atak na simbole komunizma jednostavno odgovorila: “Tito mora pasti? Neka padne”.
