“To što je napravljeno s Hotelom “Korana” je, najblaže rečeno, svinjarija. Urađen je, kažu, faksimil, a nije niti je trebao biti. Ako je prva faza ovakva, kakve će biti sljedeće? Pristojno govoreći, na hotelu se dogodilo najordinarnije nepoštivanje znanja, prava, procedura”, prokomentirao je nedavno u Knjižnici za mlade na izlaganju “Slike grada“ arhitekt, direktor tvrtke ADF, Vladimir Petrović. “Ostao mi je u sjećanju televizijski prijenos otvaranja Hotela ‘Korana’, u čemu je sudjelovao vrh tadašnje zabavne glazbe. Sadašnje zdanje nije imalo niti će imati televizijski prijenos. To je kuća koja ubija javni prostor. Zadnjih godina je otet slap i više se neće raditi obiteljske fotografije na njemu. Ovaj prostor niti u jednoj karakteristici nema oblike javnog prostora”, nastavio je 63-godišnji Petrović. “Od 1992. godine nadalje smo intenzivno pratili kako objekt propada. Akademik Mladen Obad Šćitaroci je morao brzo riješiti generalni urbanistički plan, jer je slijedio novi zakon koji ukida taj prostornoplanski dokument, a mi smo kasnije angažirani da ga kroz završimo, što je bilo zakonom dozvoljeno. S vlastima sam intenzivno pregovarao da se nešto napravi s hotelom. Htio sam da se ruglo koje je tamo stajalo godinama na kiši, ledu, svim nevremenima sruši, ali da se raspiše arhitektonski natječaj. Uz sve znanje gradskih vlasti smo napisali da se putem arhitektonskog natječaja iznalazi zamjena za hotel. Iznimno, ako će se zadržati u svim elementima postojeća zgrada, dozvoljena su, uz maksimalnu pažnju i poštivanje procedure, obnova. Tri godine sam bio na crnoj listi”, kazao je i dodao: “Što će biti s Novom Koranom? Vjerojatno neću i dalje u nju zalaziti. To je oblik mog građanskog neposluha. Urbanizam ima svoje štovatelje i znalce.”
Biste li se odazvali na intervju da sam Vas pozvao u Lanu Koranu?
Ne bih.
Ne bih Vas niti zvao tamo.
Čuo sam da dijelite slične poglede kao i ja.
Što je Vaš problem s Lanom Koranom?
Pitanje iskrenosti. Nova Korana nije bila arhitektonsko remek-djelo, ali jest stvarnost Karlovca. Imala je svoje razloge postojanja, predstavljala je kulturni i društveni standard. Hotel “Korana” je propala. Urbanisti, a to smo tada bili mi…
Iz ADF-a?
Da. Urbanisti moraju u generalnom urbanizmu predvidjeti mehanizme kojima se reagira u slučaju umiranja zgrade, pogotovo kada se ona nalazi u vrijednom krajoliku. Kazali ste na predavanju da smo bili na bijeloj listi prije nego na crnoj. Na to bih se kasnije nadovezao. Sada bih objasnio da urbanizam donosi procedure što s kućom koje objektivno više nema. S gradskim vlastima smo dogovarali procedure glede Hotela “Korana”. Tvrdili su da će uspjeti pronaći konzultante koji će obnoviti zgradu, da se kuća spasi, što je bilo malo vjerojatno. Tvrdilo se da će kuća biti obnovljena pod posebnom paskom Grada Karlovca. Ako neće, uklanja se i obavezno se raspisuje arhitektonski natječaj. To nije idealan, ali je demokratičan put do rješenja. Mnoga značajna zdanja u Hrvatskoj su dobivena natječajem. To nije samo naš, nego i europski put. U izlaganju sam se koncentrirao na Karlovac i Helsinki – bez bitnog razloga sam odabrao glavni finski grad. Kada sam tamo boravio prvi puta trajala je izložba o stoljeću provedbe arhitektonskih natječaja u Finskoj. U karlovački generalni urbanistički plan, dokument koji obvezuje, je upisano da se raspisuje arhitektonski natječaj. Gradska vlast, vlasnik prostora i projektni biro Ingrad iz Duge Rese je zaključilo da natječaja nema. Iskreno, to me je naljutilo, jer, ako nešto radiš za Grad Karlovac, s njima to potpišeš, gradski vijećnici to potvrde, kako je moguće to ignorirati? Društvo arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac je tražilo uvid u projekt. Grad ga nije dostavio, tek projekt postojećeg stanja. I dan-danas se osjećam prevarenim na području za koje mislim da znama nešto.
Koje su sankcije predviđene za kršenje GUP-a?
Morale bi biti velike. GUP donosi Gradsko vijeće, ozbiljna institucija, pa bi nepridržavanje odredbi GUP-a trebalo biti neprihvatljivo.
Kako tumačite da je urađeno to čemu svjedočimo, ali da gradski dužnosnici rado tamo navraćaju i odaju zahvalnost ulagaču Nikoli Hanželu?
Izbjegavam izravno oslovljavanje političkih stranaka. To je moje diskrecijsko pravo, jer, kada bih se obrušio, ne bih mogao stati. Dakle, riječ je o samokontroli. Postoji “lijepo nasilje”. Obrazlagao sam politici i struci GUP kojeg smo izrađivali i u svemu smo se složili. Bio je problem s neizgrađenim autokampom na Korani, a rješenje smo pronašli u odabiru kvalitetnog projektanta. Kolege iz Studija za arhitekturu i urbanizam 3LHD, što je i bila namjera u raspisu nadmetanja, su rekle da ne mogu, neće i – gotovo, upotrijebiti izgrađene objekte i postojeću ciglu po cijenu gubitka posla projektiranja slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka. A projektni biro Ingrad je rekao da će na Korani posao odraditi brzo, da natječaj komplicira situaciju. Istina je da iziskuje vrijeme, no namijenjen je baš za top lokacije kao što je ova iznad koranskog slapa. Da nije bilo rata, tamo bi se vjerojatno i dalje spavalo, večeralo, konferiralo… No, zgrada je potrošena, ali ne i lokacija. Dakle, trebalo je zamisliti hotel sa svojim parkiralištem i drugim sadržajima. Postojali su svi uvjeti da se stvori nova koncepcija Nove Korane. Netko je nasilno rekao da ne treba ništa propisivati, da se može raditi i mimo GUP-a. To je mentalitet kojem ne pripadamo niti ja niti većina Karlovčana.
Je li GUP zaštitio močvarni čempres i tise koje je ulagač uklonio unatoč molbama javnosti i gradonačelnika Damira Jelića da se to ne učini?
Urbanizam nije svemoguć. Poziva na poštivanje procedura. Da budem iskren, nisam preveliki stručnjak za drveće, ali poštujem mišljenje onih koji znaju, kao što je Antun Alegro. S njegovim mišljenjem ne raspravljam, nego ga prihvaćam, jer je golemi autoritet. Ako kaže da neko stablo treba sačuvati, čuvamo ga. U Bruxellesu sam u jedno nedjeljno, blago kišno, podne šetao Kraljevskim parkom – četvrtina drveća je bila sasječena i zasađena su nova. Uzeo sam fotoaparat i radio niz fotografija. Prišla mi je muška osoba i kazala da me očigledno jako zanima taj park kada ga toliko slikam. Odgovorio sam da me zanima, da uživam u šetnji dok čekam zrakoplov za doma, da sam inače arhitekt. Predstavio se kao projektant parka i pitao što me točno interesira. Rekao sam mu da su zamijenili četvrtinu parka novim stablima. Odgovorio je da je najteži i najkreativniji posao odrediti mjeru, jer se ne može mijenjati jedno, tri niti deset stabala. U toj četvrtini parka je bilo dobrih stabala, ali što znači – pitao me – ostaviti 17 starih i 45 novih osim nereda? Pitao sam Alegra što će biti s drvoredom na Šetalištu doktora Franje Tuđmana, jer su neka drveća tamo u izrazito lošem stanju. “Ne možemo jedno stablo mijenjati, a drugo ne”, pitao sam Alegra. Odgovorio je potvrdno, ali i napomenuo da i dalje ne postoji konsenzus oko mjere. Kada Alegro utvrdi red promjene drveća, nema smisla da dajem primjedbe. Nije bilo niti volje, niti želje, niti znanja da se spasi tih nekoliko drveća na Korani.
Je li ulagač bio toliko moćan da je mogao raditi što poželi?
Nije to problem dokazivanja moći ulagača, nego toga što se stvori mehanizam s projektantom koji melje po onom “u pravu smo, možemo”. Trebala se stvoriti koncepcija Nove Korane. Kažu da je to faksimil, dakle kopija. Ako se sjećate, ulaz u Hotel “Korana” je bio podignut za metar – prilazilo se vanjskim stepeništem, a na novom dijelu zgrade postojala je alternativa ulaza na razini tla u kongresni centar. Ako je faksimil, trebao je biti na te dvije navedene razine. Kao arhitekt imam razvijenu percepciju, što nije nužno. To što je izgrađeno ne sliči nimalo na nešto od ranije, a procedura po GUP-u nije niti pretpostavila faksimil, nego rekonstrukciju, ako je moguća, provedenu sa svom pažnjom, odnosno rušenje i raspisivanje arhitektonskog natječaja.
Ali u svakom slučaju hotelski sadržaj?
Apsolutno. Često se sa suprugom Brankicom, arhitekticom koja sa mnom vodi ADF, zafrkavam da pronađemo navečer recepciju u Lani Korani, pružimo osobne iskaznice i kreditu karticu te zatražimo apartman s pogledom na slap. Čuo sam trač da su uistinu uređena dva apartmana.
Ali se ne izdaju? Tko je kriv poigravanjem pojmom hotela?
Ako sam direktor tvrtke, odgovoran sam i za ono što ne znam, ali je u djelokrugu tvrtke.
Je li projektant postupio neetično?
Jest, potpuno neetično. Ako znamo pročitati GUP, trebali bismo ga ispravno protumačiti. Ako postoje nedoumice, zatraži se tumačenje Gradskog vijeća. To, doduše, nije više zakonska obveza, ali je ostala dobra praksa. Moj prijatelj Vedran Mimica je velik dio arhitektonske karijere proveo u Nizozemskoj. Jednom sam ga pitao kako Nizozemci mogu imati sve napisano, da ne bude zabune prilikom projektiranja i gradnje ili tumačenja propisa. Veli da nemaju. “Pa kako onda reagiraju kao da je napisano”, upitao sam ga. “Common sense, zdrav razum prevladava”, odgovorio mi je. Nemamo zdrav razum. To pokazuje čitav niz slučajeva.
Je li prilikom izrade novog rješenja na toj lokaciji trebalo konzultirati arhitekticu Đurđicu Lipovšćak, autoricu zgrade koja je uklonjena?
Ne bih htio povrijediti kolegicu, jer je poštujem. Spretna je igračica. Kada je u javnost izbila informacija da se radi bez raspisivanja arhitektonskog natječaja, nazvala me i pitala što znam o Novoj Korani. Ispričao sam joj sve što znam o tom slučaju. Nakon toga je iz nekih razloga sudjelovala u timu koji je izradio Lanu Koranu.
Projekt rekonstrukcije Hotela “Korana” iz 1979., kojeg potpisuje, bi dobilo republičku nagradu za arhitekturu za tu godinu da nije bilo projekta stadiona na Poljudu kojega potpisuje Boris Magaš. Je li Đ. Lipošćak odgovorna za ovo što imamo danas?
Neću je to pitati, jer poštujem njezine godine i iskustvo. Sama mi to mora kazati. Bio sam kao vrlo mlad član Stručnog savjeta Saveza arhitekata Hrvatske koje je davalo članove žirija za Borbinu nagradu, gotovo jedinu za arhitekturu u Jugoslaviji. Kandidat se nije bilježio i predstavljao. Stoga ne bih htio nagađati koliko je uistinu rekonstrukcija Hotela “Korana” bila kandidat za nagradu. Prošla baba s kolačima. Nije dobila nagradu, to je sigurno. Na izlaganju sam iznio da je hotel otvoren početkom 1960-ih, što je prenosila Televizija Zagreb. Tko je zaslužan za hotel, iskreno ne znam. U ona vremena autore često nisu niti naglašavali, nego su isticani projektni biroi. Do opsežne rekonstrukcije hotela je došlo 1979. To je vodila Đ. Lipovšćak, i dobro je napravila. Konkurencija je bila strahovita.
Često se govori posljednjih godina o Magašu kao nekome tko pripada karlovačkoj baštini? Može li Karlovac “prisvojiti” Magaša?
Magaš je maestro, a stadion na Poljudu njegovo remek-djelo. Takvo djelo se arhitektu, pa bio to i Magaš, dogodi jednom u životu. Nisam bio njegov student. Imao sam Nevena Šegvića i Ante Marinovića Uzelca kao mentore koji su me oblikovali. Potonji je urbanist. Doktorirao je na Sorboni. Šegvić me učio životu u jednopartijskom sustavu, pravdi, kulturi i demokraciji. “Izbacivali su me iz partije možda 30 puta, a primili možda jednom”, kazao je. Bila su turbulentna vremena. O arhitekturi je znao sve. Dakle, nemam zašto biti posebno zahvalan prema Magašu, ali sigurno je bio sjajan arhitekt.
Je li karlovački?
Nije. Hrvatski je arhitekt. Ne možemo reći niti da je riječki. Magaš je počeo raditi na fakultetu u Zagrebu kada nastupa lom i zbog stanja u ustanovi i mogućnosti napredovanja odlazi u projektni biro, a potom u u Rijeku. Njegova supruga Olga Magaš je bila na vrlo visokom položaju u Građevinskom institutu u Rijeci, a i vrlo je obrazovana i stručna. Kad sam studirao u Zagrebu, Magaša nije bilo. Vratio se kada je akademik Andre Mohorovičić otišao u mirovinu. Magaš je rođen u Karlovcu i nikada nije pokazivao prema svome rodnome gradu nikakav animozitet, ali karlovački arhitekt nije, nego zagrebački, riječki, hrvatski, ali i sarajevski, jer je projektirao Muzej oslobođenja. To je arhitektonsko remek-djelo zagrebačkih arhitekata. U intervjuu s Alenom Žunićem Mimica objašnjava da zagrebačka škola arhitekture baš i nije škola. No, hajde, zagrebački arhitekti su napravili Muzej oslobođenja u Sarajevu. Moja kolegica Selma Harrington, Sarajka koja živi u Irskoj, gdje je napravila sjajnu arhitektonsku karijeru, a radi i na dablinskom sveučilištu, vodi studente u Sarajevo i zamolila me da joj pomognem oko kontakata s autorima Muzeja. Došla je u Zagreb i tamo razgovarala s Edom Šmidihenom koji je, nažalost, ubrzo nakon tog razgovora preminuo. Neosporno, najvažniji za taj projekt je upravo Šmidihen, a sudjelovao je u tome i Magaš. No, to su bila vremena drugarstva kada se nije toliko pazilo na autorstvo. Postoje stambene zgrade u Luščiću, kod ceste za Jamadol, ispod restorana “Mandić”, koje, nedavno sam to saznao, nazivaju blizankama. Na jednom natječaju, kao balavac s nepoloženim stručnim ispitom, s nepunu godinu staža, sam pobijedio na natječaju i trebalo je izraditi dokumentaciju. Izgradnja dvije zgrade s 212 stanova je bio ogroman posao i za biro u kojemu sam radio, a nisam to mogao potpisati. “Vlado, vjerujem u tebe. Potpisat ću”, kazao je kolega Božidar Živković iz zagrebačkog odjela biroa Jugoturbinainvesta. Ako biste tražili po arhivi dokumentaciju, pronaći ćete kao odgovornog projektanta njega. Nije se slijepo pazilo na autorstvo tada, a niti danas zakonski nije propisano da se u sastavnici navodi autor.
Jesu li autorska prava važna arhitektima, odnosno krše li se često izmjenama zgrada?
Autorsko pravo je jako složeno. Prije više od desetljeća sam slušao Tilmanna Prinza, pravnika iz Berlina, autoriteta u građevinskom i arhitektonskom pravu, kada je boravio u Zagrebu na jednom seminaru, da autorsko djelo mora biti kvalitetno i priznato kako bi se poštivalo. Svaka zgrada nije obvezno autorsko djelo, jer nema kvalitete koje bi se zahtijevale. Na svom nedavnom izlaganju u Knjižnici za mlade sam prikazao sitni primjer staklom zatvorenih balkona i lođa u Helsinkiju – projektom su uredno zatvoreni, a priča o napadu na balkone je samo naša. To je također primjer nepoštivanja propisa i procedura.
Jeste li zalazili u Hotel “Korana”?
Motali smo se do Stare Korane, kidali u djetinjstvu vrhove vrbovih šiba i iščekivali da ćemo zbog toga dobiti po guzici, jer je Karlovac imao čuvara parkova. Motali smo se i oko novog hotela, no tamo ući je bilo previše odvažno za nas klince. Znam da sam 1983. godine slavio desetu godišnjicu mature u Novoj Korani, a i jednu novu godinu. Tko bi nas kao klince pustio u hotel? Na Staroj Korani smo išli na malinovac i perece. Starci bi sjeli na terasu Stare Korane. Iako sam sa Sajmišta, nikada nisam bio niti u čavlari, kako smo zvali Mustad, odnosno ŽE-ČE, mada je određivala naš život. Radila je u tri smjene.
Jeste li tužni što je zgrada Mustada jedan prostor van funkcije u nizu? O tome se rijetko priča u javnosti.
Postoje tri ŽE-ČE-a. Prvi je taj u Tuškanovoj. To je intrigantna zgrada. U njoj se nalazi stroj za kovanje čavala koji je 24 sata radio. To je bio, jezikom današnjice, ekološki atak. Zgrada čavlare i dalje čeka svoju reinterpretaciju. Predložio sam da se pretvori to zgradu loft-stanova.
Smatrate li da postoje mjesta u Karlovcu koja, neopravdano, nisu u fokusu javnosti. Je li Karlovac zvijezdocentričan?
Moje ranije predavanje se zvalo “Zvijezda i Karlovac”. Pokušao sam u razumnu ravnotežu dovesti Karlovac i njegovu jezgru. Teško je održati predavanje na način da se u sat otkriju sve tajne. Kada mi je ljubljanski urbanist Andrej Prelovšek došao u goste u Grabrik, karlovački kvart u kojemu sam donedavno živio i u kojemu radim od 1982. godine, kazao je da je moja četvrt urbanistički čista – nema ničega niti viška niti manjka. Grabrik je uistinu sjajan. Rakovac, u čiji sklop spada i moje Sajmište u kojemu sam odrastao, u kojemu smo se motali među vagonima i vadili kolomast, je postao s vremenom “naš”, kako bi se reklo gradski. To je dobro naselje. Afirmativno se gleda na neke prostore, kao i u Zagrebu – netko voli Dubravu, netko Trešnjevku. U Karlovcu netko više voli Gazu, a netko Rakovac, primjerice. Gazi nedostaje ono što ne nedostaje Grabriku i Rakovcu, no kaži to Gažanu kojemu je kvart perfektan. Za gradonačelnikovanja Josipa Boljkovca Karlovac se uzdizao i napinjao poput sportaša u naponu snage – dižu se knjižnica, autobusni kolodvor, tržnica, bolnica, sportska dvorana, društveni standard… Ne vjerujem da se tada netko dogovorio na komitetu da se napravi ljepši i bolji grad. Dogodilo se nešto neobjašnjivo. Prijatelj mi je nedavno otišao u Veliku Kladušu nešto riješiti. Veli da je tamo vidio šest ili sedam građevinskih kranova – u Karlovcu jedan ili nijedan.
Tamo je angažiran arhitekt Boris Morsan.
Znam. Moj je prijatelj s kojime se nisam uvijek slagao. Njegova uloga je ipak nezaobilazna. Teško se s njime uvijek slagati. Njegov brat Sergej je učitelj hrvatskih diplomata. Diplomat je u punom smislu riječi – odmjeren i uravnotežen, a također arhitekt po vokaciji. Boris je čitav život podučavao na fakultetu. Dakle, zadovoljan je arhitekt, jer je imao karijeru koja se cijeni. No, Boris je i mala svađalica. S njime se ne slažem uvijek, ali to ne smatram katastrofom. Ponekad je neumjeren, no što da se radi s time…
U čemu se slažete?
Da je gradski prostor nešto najvrednije što imamo. U Ustavu stoji da je osnovna briga jedinica lokalne samouprave briga o prostoru i njegovu unapređenju. Oko toga smo se Boris i ja uvijek slagali. Karlovac je grad u punom smislu te riječi i bez ikakvih upitnika. Slagali smo se o rijekama i obalama kao gradskim vrijednostima. Nismo se slagali oko toga je li za život Karlovca najvažnije pustiti vodu u šanac. Boris je autoritet, ne uvijek poželjan. Nekada voli zauzeti mjesto za katedrom, mada mu to ponekad ne pripada, ali je tako naučio radeći na fakultetu. Ne bi bilo loše kada bi bilo više onih poput Borisa u našem okruženju.
Gdje ste kao urbanist pogriješili?
- Urbanizam nije bezgrešan, a nisam niti ja. Moram se sada osvrnuti na Vašu izjavu da smo bili na bijeloj listi. Na dodiplomskom studiranju nisam gajio prevelik interes za urbanizam. Nakon što sam se zaposlio u Karlovcu, kada sam se već umalo ženio, sa suprugom sam osvijestio da je Karlovac savršen mali/srednji grad blizu Zagreba. Zaposlio sam se u Jugoturbina investu. Ona je imala svoje kvalitete i stručnjake, no za mene, s 25 godina starosti, ta tvrtka me ubijala. Razgovori su se svodili na to kako da se što prije izmigolji s posla i bavi uređivanjem okućnice, što me nimalo nije zanimalo. Zaposlio sam se sredinom svibnja, a krajem rujna sam otišao na fakultet da vidim je li predviđen poslijediplomski studij. “Upravo je u tijeku kandidiranje za studij urbanizma”, odgovorili su mi. “Može”, uzvratio sam. Upisao sam se na najbolje organizirani postdiplomski studij prostornog planiranja i urbanizma u Jugoslaviji. Sjajno ga je organizirao profesor Marinović-Uzelac. Iznenadio me ciklus predavanja o urbanoj sociologiji Stipe Šuvara, koji je bio partijski kadar, a koji je nastupio kao da je došao s Princetona. Održao je sjajan ciklus predavanja i nimalo nije postavljao kao prioritet svoju partijsku karijeru, a da ne govorim da su predavali i profesori urbane ekonomije iz Beograda, pa ljubljanski stručnjak za hortikulturu profesor Dušan Ogrin, profesor Milan Meštrov s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji me naučio što je ekologija, te čitav niz drugih. Profesori Bruno Milić i Marinović-Uzelac su od nas napravili urbaniste. A onda se nađete u Karlovcu u kojemu urbanizam kakav ste učili nije niti potreban. ADF sam osnovao 1994. godine. Bilo je isprva poslova na projektima, a malo-po-malo smo dobivali i narudžbe s područja urbanizma. Za tranzicije je ministarstvo uvelo licencije i izborili smo se za nju. To i nije bilo teško s obzirom na to što smo napravili. Donedavno, do novih liberalnih propisa, smo bili jedini licencirani urbanisti od Savskog mosta u Zagrebu, do Rijeke i Zadra. Uz dobru volju, a uvijek uz poštivanje zakona i procedura, možda i nije bilo teško biti na bijeloj listi, a da nam ništa nije progledano kroz prste. S obzirom da smo u nešto više od 20 godina napravili više od stotinu različitih prostornih i urbanističkih planova, država nas je često angažirala na prilično složenim zadacima i uvijek su govorili za nas: “To su kolege iz Karlovca”. Od 1995. godine, dakle više od 20 godina, smo vrlo pozitivno predstavljali Karlovac na području urbanizma. Apsolutnih propusta nemamo, ali ima mogućih, pri tome mislim na popuštanje, u vrijeme kada nismo imali niti približno ulogu gradskih planera, kada je izabrana sjeverna trasa autoputa bez poštivanja mišljenja inženjera i arhitekata iz Karlovca. Kada smo krajem tisućljeća radili prvu reviziju generalnog i prostornog plana, postavili smo sve te trase u prostor. Napravili smo to iz demokratskih pobuda, da se javi možda naknadna pamet i da se južna trasa ostvari. Međutim, na putu tih trasa su bile velike površine koje smo vlasnicima blokirali. Dakle, svojim smo namjerama blokirali moguća vlasnička prava. Planeri velikog mjerila, kolege koje su iz Zagreba radili na prvoj izmjeni županijskoga plana, predvidjeli su prostor Banije kao mjesto prenamjene industrijskih u trgovačke zone. Koordinator izrade novog GUP-a akademik Šćitaroci je to prihvatio. Kao iskusan čovjek je predvidio i mogućnost tumačenja moguće greške, jer je moguće uvijek pogriješiti u planiranju i jer je ondašnja državna izvršna vlast predvidjela ukidanje GUP-a. Postojala je, dakle, opasnost da sve učinjeno na izradi GUP-a padne u vodu. To se dogodilo Zadru, međutim Karlovcu nije – kod nas je usvojen GUP, makar s propustima. Našli smo se u toj priči. Bili smo spremni, temeljem javne nabave, dopuniti GUP. Tada se dogodilo da HS produkt širi proizvodnju na području Banije, nakon što su od države kupili zemljište za industrijsku namjenu. No, državni službenici koji su to zemljište prodali, gledali su samo za koju je namjenu, a nisu pazili na urbanističke tokove, pa je HS produkt to kupio, mada je postojala opasnost da su zaludu kupili i da bi mogli otvoriti trgovački centar, što im nije bilo baš na pameti. Pronašli smo rješenja i tumačenja procedura, previše odvažno, kako su neki rekli, no Gradsko vijeće je ipak donijelo plan koji je predvidio detaljniji plan za Baniju. Još od fakulteta je moja točka interesa veza Zvijezde i Novog centra. Povezani su ispod pruge, tada sjajnim, a danas traljavim pothodnikom u kojemu su poznate Karlovčanke glavu izgubile. Jedna od njih je Smiljka Kozomarić. Insistirao sam da veza starog i novog centra bude predmet arhitektonskog natječaja, dakle ne da se izvede najjednostavnije rješenje, nego ono koje bi se uistinu iskazalo kao optimalno. Zatekao me uvjet iz vremena akademika Šćitarocija, da se predviđa to, pristup pothodniku, nastavak Nazorove, za gradske projekte visoke gradnje. Nije bilo predviđeno da do te mjere ispravljam raniji plan. Dakle, jako griješio nisam, moguće je da sam griješio.
Smatrate li da je dobra zamisao da se Zvijezda Ulicom kralja Tomislava spoji s Novim centrom i vojarnom Luščić i Kozjačom u funkcionlanu sredinu?
Rekli ste dobro, ali, formalno, višesmisleno. Zvijezda je oduvijek u organskoj vezi sa svojim okolišem, gradskim vratima, mogućim kontaktima preko šančeva… Zvijezda je uvijek živjela u svom okolišu, a veza starog centra s novim je fascinantna, to je područje mog interesa. Kao arhitekt mogu do neke mjere sanjariti svoje. No, profesionalac sam i netko me mora angažirati ne bih li u punom smislu funkcionirao. Isto je i u novinarstvu – u punom smislu funkcioniraš tek ako pišete za neki medij. Malo je novinara koji su živjeli od mame i tate, a da su mogli pisati i u principu nisu bili dobri novinari. Tako i ja tražim već godinama investitora koji bi me angažirao da se bavim više nego do sada vezom starog i novog centra. Ta veza postoji i sad neosporno – Ulica kralja Tomislava je organska ulica. Postojala je ideja da se produži do ulaska u šumu, a u stvarnosti je dovedena do Mažuranićeve. Sada imamo Šetalište grada Vukovara i vojarnu Luščić. Jedna od velikih kvaliteta Karlovca je ta vaga između starog i novog centra. U tim vezama je napravljeno niz grešaka.
Radi li se jedna od njih upravo uređenjem okoliša crkve Presvetog Srca Isusova?
Budimo iskreni, dobio sam “po repu”, jer je s izradom GUP-a korenspondirala izgradnja ondašnje ograde crkve. Rekao sam tada da se Crkva nikada ne ograđuje od pastve. Nekima nije bilo drago da to čuju. Nije niti na meni da kritiziram Crkvu, jer je to nemoguće s obzirom da uvijek ima više branitelja. Na izlaganju u Knjižnici za mlade sam prikazao fotografije prostorno fantastične granitne crkve u Helsinkiju. Crkva u Novom centru ne bi kandidirala za arhitektonsku nagradu, ali ona pripada stanovnicima. Ograda kod crkve, poglavito katoličke, čak niti u ruralnom prostoru nije dobro došla, a kamoli u urbanom gdje postoje procedure odnosa vjernika i crkve. Nisam netko tko će u Karlovcu predstavljati opću istinu. Ako vjernicima odgovara ta ograda, neka ostane. Nema ništa lakše nego da vlasnici naknadno odluče ukloniti ogradu poštovanja tradicije radi.
Koliko ste zadovoljni suradnjom s Gradom? Je li donedavna i dugogodišnja resorna gradska pročelica, a današnja dožupanija Martina Furdek-Hajdin dobro radila svoj posao?
Odnosi između naručitelja i izrađivača plana su složeni i traže visoki stupanj suradnje. Urbanisti i izvršna vlast uvijek moramo održavati razinu pozitivne komunikacije. Kada je županija oblikovana, tada je, na početku našeg urbanističkog djelovanja, razina bila važnija. Potom se pojavilo nadmetanje za izradu generalnog urbanističkog plana i prostornog plana uređenja. Ponudili smo izradu prostornog plana kolegama iz Zagreba, da ne pogriješimo, jer se radilo o vrlo opsežnom poslu. GUP je naručila vlast gradonačelnika Branka Vukelića. Bio je vrlo zanimljiva osoba, tehnički vrlo obrazovana. Imao je izvanrednu sposobnost vođenja sastanaka. Imao je jako veliku sposobnost slušanja i da ne prekida, te da bez greške izdiktira zaključak. U njegovo vrijeme je resorna pročelnica bila Branka Bilušić, koja je sada u mirovini. Suradnja je bila izvrsna. Poslovi na prostornom planiranju su postajali sve složeniji i Grad je zaključio da je potrebno više onih koji se kao ulagači bave tim pitanjima. Dakle, tu se pojavile Gordana Koprivnjak, Irena Kajfeš-Pavlović i M. Furdek-Hajdin. Načelno možemo kazati da je suradnja, kada smo krajem 2007. godine izrađivali prostorni i generalni plan, bila uspješna i stroga. Grad nam nije ništa opraštao, ali je bio korektan. S vremenom je, iako najmlađa u tom timu, nakon što je B. Bilušić otišla u mirovinu, kolegica M. Furdek-Hajdin jačala, jer je imala i sposobnost političkog djelovanja. Zvijezdom smo se posebno bavili i na neki smo način pripremili potrebno za izradu urbanističkog plana uređenja. To je vrlo složen i zahtjevan zadatak. Nismo izmišljali povijest Karlovca, nego samo elaborirali – samo smo definirali elemente projektnog zadatka. No, nitko pred nas nije postavio to pitanje. Uglavnom, iako smo bili jeftiniji na natječaju, izrada Urbanističkog plana uređenja “Zvijezda” nam nije povjerena. Znajući koliko je to težak i složen posao, nismo se žalili. No, odonda nismo u pozitivnoj atmosferi s ekipom iz Grada. Prihvatili smo zahtjev da, u tehničkom smislu, pripremimo četvrte izmjene županijskoga prostornog plana, odnosno elemente prolaza takozvane nizinske pruge Zagreb-Rijeka. Tu je već dolazilo do dosta teških izjava. Do danas između nas i gospođe M. Furdek-Hajdin je postojala djelomično tišina u eteru. Nakon imenovnja na mjesto dožupanice zakopali smo ratnu sjekiru.
Pruga prolazi gradskim središtem, a sada je predviđen još jedan kolosijek.
Grad je obgrlio prugu, bila je tu prije nego što se počeo širiti prema njoj. I meni je nevjerojatno da je tako blizu. Sjećam se “skandala” kada je neboder Cibone građen uz prugu. Zašto je karlovački Zeleni neboder blizu pruge? Vjerojatno zato što u doba kada je izgrađen nisu postojali provedbeni elementi urbanizma. Kao urbanist sam bespogovorno prihvatio prijedlog Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac da se izgradi obilaznica pruge. S naše strane to nikada nije došlo u pitanje.
S koje je?
Obilaznica je već relativno stara tema. Jedna talijanska ekipa je radila prvo idejno rješenje modernizacije pruge Budimpešta-Rijeka. Institut građevinarstva Hrvatske je potom radio idejni projekt koji predviđa obilaznicu pruge koja prolazi u tom slučaju baš preko Logorišta. Tada smo radili prostorni plan Karlovca i kazali smo da nismo zadovoljni tim rješenjem, no rečeno nam je da nije naše da preispitujemo nešto što je utvrđeno na više razina. “Koji idiot je postavio ovako prugu”, kazali su kasnije gotovo iste osobe. Rješenje DAGGK-a je mnogo bolje, mada i ono donosi upitnike. Na županijskoj razini se to ne razrađuje u detalje. No, postoji nešto što me profesionalno kopka. Devetnaesto stoljeće je vrijeme jednokolosječnih željeznica, a naredno dvokolosječnih. Ovo stoljeće je stoljeće velikih brzina željeznice. U Karlovcu nikada nije preispitana dvokolosječna pruga – stane li, koliko pozitivnog, a koliko negativnog unosi. Postojeća pruga je na zemljanom nasipu, što nije najsretnije rješenje, jer oni koji žive blizu osjećaju vibracije prolaskom vlaka. No, kopka me što stručnjaci ne preispituju prolaz željezničke pruge kroz Karlovac, jer su se uvjeti promijenili. Jesu li svi kolosijeci na karlovačkom kolodvoru potrebni? Kakve su ranžirne potrebe stanice na Baniji od koje vjerojatno i somalijske stanice bolje izgledaju, svaka čast Somaliji. Potrebna je modernizacija svih elemenata željezničkog prometa. Nismo učinili ništa, osim što guramo brzu prugu kroz Karlovac.
To Vam je Grad zamjerio?
Da. Predložit ću Gradu da se pokrene i pronađu novac za složeno istraživanje i projektiranje željezničkog prometa u svim aspektima kroz Karlovac. To zaslužuju i grad i željeznica. U Karlovcu nije predviđeno istovariti kontejner s kompozicije. Savjest mi je čista, iako ispada da sam se zamjerio mnogima, jer jednostavno nisam prihvatio da ne napišem ništa. Pruga je dignuta na nasip. Nije samo na meni da pričam koliko je to sretno ili nesretno, ali mislim da je ideja željeznice zrela za dobronamjeran rad bez politiziranja. Kad dođete u stanje da ste puni volje za radom, a da dobivate potiho šamare, nije baš ugodno. Možemo se na kraju razgovora dotaknuti bolesti od koje patim.
Bolujete od Parkinsonove bolesti?
Da, ali o tome bismo mogli na kraju razgovora.
Razilaženje po pitanju studentskog doma u Karlovcu je plastičan odraz konceptualne razlike u poimanju revitalizacije Zvijezde? Po Morsanu je vojarnu “Ban Josip Jelačić” trebalo ukloniti, jer nagrđuje šanac, a ne rekonstruirati. Slažete li se s njime?
Taj problem mi je bilo lakše riješiti, jer sam po tom pitanju imao autoritet na kojega sam se mogao oslonititi. Govorim o pokpjnom profesoru Milanu Prelogu, nespornom autoritetu za povijest umjetnosti koji je iznašao novac i ekipu predvođenu mladim arhitektom Davorinom Stepincem iz Instituta za povijest umjetnosti da izrade sjajnu stručnu podlogu za obnovu Zvijezde koju zovem Bijela knjiga. Nije bilo niti vremena niti novca da se razmotre svi aspekti Zvijezde, ali je to za ono doba kolosalno djelo. Zvijezda se sastoji od bedemskog sustava i urbanističkog tkiva. Bedemski sustav je poznat, ali se ne obnavlja iz nedostatka potrebe i financijskih sredstava te zato što zgrade unutar Zvijezde zahtijeva primarnu pažnju. To je napisano u toj bijeloj knjizini. Bio sam vrlo pažljiv u tumačenju onoga što je napisao profesor Prelog, a u tome sam se konzultirao sa Šćitarocijem. Prvenstvo je dano građevinskom fondu unutar tvrđave. Bedemski sustav može pričekati da se obnovi gradsko tkivo koje je u opasnosti da nestane. Prelog je fenomenalno rekao u svom dokumentu da, dok ne postoje projektna dokumentacija za obnovu šančeva i bedema, te financije, takozvana žuta vojarna u šancu se može rekonstruirati i koristiti. Nitko ne gradi drugu žutu vojarnu. Onoga dana kada se stvore uvjeti za složenu obnovu bedemskog sustava, žuta vojarna nestaje, i to ulagaču u tu zgradu mora biti jasno. Ako Veleučilište u Karlovcu, odnosno Studentski centar Karlovac žele ulagati u nešto što nije vječno, ali bi moglo poslužiti tridesetak godina, zašto to ne bi radili? Stoga mi je bilo lagano napisati tako nešto u GUP. Savjetovao sam se s mnogima, a svi su se složili. Boris je bio malo tvrd. Pitao sam ga tko će dati novac za obnovu bedema, a odgovorio je da se Grad treba snaći u tom pogledu. Bedemski sustav, kako je Prelog i rekao, treba prvo promisliti, jer je karlovački bedemski sustav sagrađen na ilovači. Kada sam malo studirao bedeme i kada sam “preklapao” bedeme jedne preko drugih računalnim tehnikama, ispalo je da je svaka generacija bedema drugačija. Uglavnom, nitko ne smije graditi ništa novo u bedemima. Uništavanje njihovog integriteta mora rezultirati zaštitnim radovima. Čitam usvojen plan uređenja Zvijezde kojega su kolege iz Urbanističkog zavoda grada Zagreba uradili i ne mogu dokučiti zašto svaki bedem nosi nov scenarij. Jedan karaterizira Dom umirovljenika “Sveti Antun”. Prije njega je postojala stambena izgradnja, no starački dom je odredio bedem svete Elizabete. Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora Vanje Radauša je također izazovan. U duši sam antifašist. Uglavnom, skupio bih glave iznad stola i osmislio nešto što ne bi narušilo osnovnu Radauševu ideju. Ne postoji kalup, ali spomenik može biti reinterpretiran. Kao što sam kazao i za prugu, treba promišljati, a ne iznositi mržnju.
Gajite li optimizam vlasti glede revitalizacije Zvijezde zasnovan na tome što je nedavno usvojen Urbanistički plan uređenja “Zvijezda”, a uskoro bi trebao biti izrađen i Plan upravljanja Zvijezdom?
Planova upravljanja ima u praksi sve više. Čitam mnogo i planova i o planovima, no nisam mnogo pametniji nakon toga. Nakon više od 38 godina projektantske prakse u Karlovcu – a bilo je teških vremena kada nisam mogao zaraditi za kruh, pa sam radio u Beču i Mostaru, no o tome ću poslije – mogu kazati da Zvijezda zahtijeva pažnju i komunikaciju. Idealnih planova nema. Moguće je i popravljati planove. Optimist sam. S novim gradonačelnikom Damirom Mandićem nisam imao poslovnu suradnju, ali smo znali zastati na ulici i popričati. Fascinirao me kada je rekao, za donošenja GUP-a, “Ne znam koliko noći sam čitao ovaj dokument, ali sam ga pročitao”. Za urbanizam nije važna stranačka orijentacija. Bitan je zdrav razum.
Je li važno da građani budu zainteresirani za urbanizam?
Bez građana ništa.
Jesu u Karlovcu zaniteresirani?
I jesu i nisu. Na građane se najlakše izvući. Kada mi na izlaganje u Knjižnici za malde dođe tridesetak osoba, od kojih je jedan Radovan Radovinović, drugi Danko Plevnik i tako dalje…. U Zagrebu to nije moguće postići. S jedne strane sam strašno ponosan na građane Karlovca, a nekada me rastuže, ali Karlovac je grad i tu nema rasprave. Ima sve elemente grada. Kada smo išli obnavljati dijelove Dubrovačkog primorja od ratnih šteta i potresa, vozio sam na snimanje dvoje svojih mladih kolega iz ureda. Zamolio sam ih da prođemo preko Mostara, jer je prošlo više od godine od angažmana tu tom gradu. Stigli smo tamo, popili kavu s kolegama i pozvao sam ih da prošećemo kroz grad. Više od godine me nije bilo, a na ulici su me pozdravljali s “Vlado, đes’, ba”. To me presijeklo. Oni čiji nisam sugrađanin, ali sam živio s njima skoro dvije godine, su me prepoznavali na ulici, jer su na njoj živjeli. “Vlado, bez kafe se nećeš izvuć'”, govorili bi mi u Mostaru. U Karlovcu smo supruga i ja, dok me bolest nije onemoćala, obavezno radili krug od Grabrika, preko Korane i Radićeve, Korza i Novog cdntra nekada i dva kruga, ali ne bismo nikoga poznatog susreli koji bi nas pozvao na kavu. To je tužan dio Karlovca za kojega ne znam rješenje.
Je li Vam Josip Vaništa predavao?
Jest. Naučio me da je malo govora, a ne šutnja zlato – ispeci pa reci. S Vaništom sam se posljednji put vidio na njegovoj izložbi u Karlovcu. Izmijenili smo desetak riječi i par trenutaka šutnje. Utjecao je na mene mnogo i želim mu još mnogo dana u časnoj starosti. Imao sam čast da učim od vrhunskih. Vaništa je u meni prepoznao Karlovčanina. Držao je do Karlovca. Razlika između njega i Magaša je, da se potonji ne uvrijedi, u tome što je Vaništa jako držao do Karlovca, odnosno valjda i dalje drži. Osim likovnog, naučio me kako držati i do demokratskih standarda, poštivanja slobode govora i prijateljstava. Uglavnom, kasnije su moje kolege s godine postajali profesori. Illinois Institute of Technology je postao slavan kada je najpoznatiji njemački arhitekt Mies van der Rohe pobjegao pred nacistima u Ameriku i kada je primljen u Čikagu gdje je dobio voditi poznatu školu arhitekture, te projektirao i izgradio danas najpoznatiju zgradu dekanata na svijetu Crown Hall. Sad tamo stoluje, u Miesovoj sobi broj pet, dekan za unapređenje nastave profesor Mimica. Kada se u svijetu organizira vthunski skup o arhitekturi postoje tri uvodna i dvadesetak općih gobornika, prvi uvodničar je recimo Jacques Herzog, koji je, između ostalog, projektirao Nacionalni stadion u Pekingu, drugi je Nizozemac Rem Koolhaas, a treći Hrvat Mimica. To je moj prijatelj Vedran.
Pretpostavljam da se bliži mirovina.
Nikada. Možda u administrativnom smislu, ali arhitekturom i urbanizmom se mislim baviti dok sam živ.
Vidite li u Karlovcu arhitekta mlađe generacije u kojega polažete nade?
Imao sam sreću da mi je žena arhitektica, pa je imala razumijevanja za sve moje nepodopštine. To su bila putovanja i bavljenje arhitekturom. Oduševio me je Luka Krmpotić. Nismo nikada skupa radili, ali iz njega zrači energija. Zna crtati, čitati, pisati, govoriti, poznaje kulturu i arhitekturu. Ovo zvuči bezobrazno jednostavno i banalno, ali u stvarnosti je malo ljudi s nabrojanim sposobnostima.
Kojih se uspjeha prisjećate?
Zadovoljstvo je pobijediti na velikom arhitrktonskom natječaju. Imao sam to zadovoljstvo. U povijesti karlovačke arhitekture je ostalo nezamijećeno, ali to moram spomenuti. Proveden je 1986. Godine, natječaj za projektiranje upravne zgrade Jugotankera, današnje Tankerske plovidbe, u Zadru. Jugotanker je bio druga najveća tvrtka po prometu u Jugoslaviji. Prva je bila Ina. Hrvatska je imala dvije najjače tvrtke. Za upravnu zgradu, koja je bila vrlo složena, a projektni zadatak možda nedovoljno precizan, nagradu smo podijelili s drugim autorima. Naš tim smo vodili Brankica, Zdenko Selaković i ja. Neka se nitko ne ljuti, no to je najveći uspjeh karlovačke arhitekture u povijesti. Ako se dobro sjećam, predsjednik žirija je bio Ante Vulin. Nazvao me jednu večer i čestitao mi – ostao sam bez glasa. Ta zgrada nije nikada ostvarena.
Što ste radili u Mostaru?
- Nisam baš bio za vojnika, pa su me angažirali za procjene šteta, što smo radili do iznemoglosti. Radio sam na jednom projektu u Beču koji me profesionalno zadovoljio – pokazao sam samome sebi da mogu kvalitetno sudjelovati u timu koji vodi projekt velikog hotela. Dvoumio sam se seliti obitelj u Beč ili ne, a onda se pojavio Mostar. Kolege su me zamolile da iskustva s procjena šteta iskoristim u Mostaru koji je imao pravu gradsku upravu koju je vodio famozni njemački socijaldemokrat Hans Koschnick. Postavila ga je međunarodna zajednica, dakle bio je nedemokratski imenovan, ali u uvjetima rata i podjela kada je financije osiguravala Evropa. Okupio je ekipu iz čitave Europe. Zahvaljujući zaradi iz Mostara sam pokrenuo tvrtku – ADF-a ne bi bilo bez Mostara. Kolega Zoran Bare, polubrat Gorana Bareta, zanimljivo, je sam mnom obavio veliki posao procjena šteta. Tu sam “zapeo za oko” koordinatoru za rekonstrukciju doktoru Johnu Yarwoodu. Imao je doktorat iz arhitekture i taj je Englez bio izuzetno stručan. Dva mjeseca sam radio na procjenama, a od početka svibnja do kraja 1995., te čitavu 1996. sam bio konzultant Europske unije i cijenjen u svojoj ulozi. To mi je davalo snage da idem dalje. Mnogo sam naučio u tome. Kada već pretresamo moj život, volio bih spomenuti iskustva u profesionalnom organiziranju.
Slobodno.
Komora arhitekata, u čijem sam osnivanju sudjelovao, može biti birokratska tvorevina, ništa posebno, no na našoj osnivačkoj skupštini je govorio profesor Marinović-Uzelac i rekao da komora ne mora, ali može doprinijeti demokratskom sustavu. Iz rata sam ponio kompleks da se vrlo lako možemo osjećati sami i jadni, ali nismo sami.
Jesmo li jadni?
Nismo niti to. Svaki puta kada mi je teško sjetim se govora u mađarskom parlamentu kojega sam održao. Nisam se obraćao parlamentarcima, nego stručnom arhitektonskom skupu kojemu je dvorana ustupljena. Organizator je tražio od mene predavanje od 20 minuta na engleskom jeziku. Uspjelo je. Bio sam član Izvršnog odbora Arhitektonskog vijeća Europe (ACE) 2010. i 2011. i na taj način upoznao kao arhitekt iz malog Karlovca najvažnije arhitekte u Europi. To se dogodilo pomalo. Hrvatska tada nije bila niti kandidat za Europsku uniju, a ja sam odlazio u Bruxelles da slušam njihova zasjedanja. Postojale su statutarne iznimke za predstavnike Norveške i Švicarske u tom tijelu koje im je omogućio sudjelovanje, jer su te zemlje bile dio zajedničkog gospodarskog prostora, mada nisu bile članice EU. Predloženo je potom da se ista mogućnost osigura za Hrvatsku, na što sam dodao, jer sam političar: “I Tursku”, što je prihvaćeno. Kazano mi je da je do Angele Merkel došlo moje insistiranje na tome. Najslavniji moment mog života je bio kada su mi kolege iz Europe, nakon što moja pozicija promjenom statuta Hrvatske komore arhitekata nestala, predložile da se kandidiram za člana Izvršnog odbora ACE-a. Takva mjesta su rezervirana za velike. No, kandidirao sam se i izabran sam s puno glasova na dvogodišnji mandat. U Bruxellesu sam bio kao domaćin u organizaciji koja u tijelima EU zastupa sada 525.000 arhitekata. To je bio naporan rad. Elementarni troškovi su bili pokrivni, no bilo je vrlo časno to raditi, makar i ne zaradio. Trebalo je na jedan hitni sastanak, no ispalo je da se iz tehničkih razloga ne može održati u Bruxellesu, nego u Parizu 22. lipnja 2011. godine. Preko interneta sam išao pogledati ima li avion za 21. lipanj, da dođem dan ranije, jer su priznali noćenje. Nije bilo niti jedan slobodan, a pogledao sam potom ima li slobodnog aviona za povratak 23. lipnja, no nije bilo, pa sam kao pravi birokrat sjeo u automobil, parkirao na aerodromu, uhvatio let u 8.20, u 10.05 sletio u Pariz, otišao do centra brzom željeznicom, zadržao se do 17 sati, a potom se požurio ponovno na željeznicu, pa na avion za Zagreb i Karlovac. Odradio sam dan Pariza, a da Pariza gotovo nisam niti vidio. Postavio sam temelje da danas, samo s dvije godine prekida, Hrvatska ima predstavnika u Izvršnom odboru ACE-a. Sada je to u dva mandata već Dubravko Bačić. Sudjelujem u proceduri da se podrži i za treći mandat. To je za Hrvatsku strašno važna stvar.
Kada ste saznali da bolujete od Parkinsonove bolesti?
Zahvaljujući doktoru Ervinu Jančiću koji me viđao na kulturnim događanjima. Slao mi je poruke da dođem. Srušio mi se svijet kada mi je rekao od čega bolujem. Išao sam u Zagreb po drugo mišljenje, no bilo je isto kao prvo. Zasada je to neizlječiva bolest. Radi se intenzivno na pronalasku lijeka. No, ako imaš malo sreće, možeš doživjeti duboku starost uz tešku pokretljivost. Pitali ste za mirovinu. Mogu u nju iz administrativnih razloga, no radit ću arhitekturu dok god mogu. Za kraj – cijeli moj odrasli život prati me u osobnom i profesionalnom dijelu supruga Brankica, bez nje bio bih druga osoba.
