“Aco Konobar je radio u Hotelu ‘Park’, sada Hotelu ‘Korana Srakovčić’ u kojemu sjedimo. Bio je najpoznatiji konobar u gradu. Zajebavali smo ga dok smo sjedili na zidiću – nosio je tacnu, pa bismo ga pitali koliko je sati. Automatski je pogledao i isipao na pod sva pića koja je nosio. Tu se jela i janjetina, a on je jeo janjeći mozak. Zajebavali smo ga kakvo je to janje bez mozga, a odgovorio bi da je to ludo janje. Nametao je dvostruko veće račune, pa bismo negodovali, nakon čega bi rekao: ‘Daj koliko daš’. Bio je legenda”, svjedoči 67-godišnji pjesnik Želimir Sain na početku novog intervjua iz serijala SpiKA.
Odakle potječe prezime Sain?
- Moja djedovina je Krašić. Moj djed Ivan Sain je iz zaseoka Kućera. Književnica Irena Lukšić davnih dana je istraživala porijeklo moga prezimena, pa je pronašla podatak da su jednog Vlaha Dmitra zbog hrabrosti Turci prozvali šainom iliti sokolom – a Sain dolazi od imenice šain. Neobično je to i rijetko prezime. U Hrvatskoj nema mnogo obitelji Sain. Neke obitelji su smještene na rubu Vojne Krajine, a kako su moji došli do Krašića nemam pojma. No, postoje obitelji prezimena Šain. U Istri ima Saina, ali i po čitavom svijetu – pronašao sam ih i u Južnoj Americi. U škotskoj enciklopediji sam pronašao natuknicu o obitelji Sain s grbom na kojemu stoji natpis Fidelity, što se prevodi kao vjernost. Tvrde da su nastali od doseljenih Vikinga.
Dakle, ili ste Vlah ili Viking?
- Izgleda da jesam nešto od toga. Kao Hrvata me mučilo da bih mogao biti vlaškog porijekla, pa da mi se predak još zove Dmitar. Na JRT je prije rata kao tehničar radio Dmitar Četnik, to mu je bilo ime, odnosno prezime. No, i hrvatski kralj se zvao Dmitar Zvonimir. U Dalmaciji Vlajima zovu stanovništvo zaleđa gradova. Sain je, uglavnom, rijetko prezime. Često sam odlazio u Englesku.
Kojim povodima?
- Sestrična mi je živjela u Reddingu, pa sam ih svake godine posjećivao. Koristio sam pogodnost radnika na željeznici da besplatno putujem. Pohađao sam rock festivale, a i izvještavao sam s njih za Džuboks. Upoznao sam mnogo glazbenika na taj način. Jedan od direktora BBC-a je Tony Hall koji je 70-ih bio disk-džokej u pabu “Peacock” u Reddingu. Bendovi među kojima su bili i Dr. Feelgood nastupali su u to doba u pabu, i to je bio začetak pab rocka. Bio sam s njim u vezi i razmjenjivali smo gramofonske ploče. Kada sam se posljednji put s njime čuo bio je zainteresiran za moju ideju da organiziramo pacifistički veliki rock koncert u Hrvatskoj pod nazivom “Rock ‘n’ Roll nacija”. Poznaje Boba Geldofa, glazbenika angažiranog na organizacijama humanitarnih koncerata, i bio je spreman pomoći. Zbog te svoje ideje sam prozvan jugonostalgičarom, a htio sam, ako je ikako moguće, ukazati da glazba može biti iznad svih politika i ideologija i, ako je ikako moguće, ukazati na besmisao rata. Frontmen ili maskota cijelog projekta je trebao biti mirni čovjek Tone Markulin, bivši član Animatora, angažiran je bio i njegov brat Darko Markulin, Dražen Šomek i još neki glazbenici iz Karlovca. Napravili smo već i plakate za taj događaj koji je trebao biti organiziran u prvoj polovici 1990. godine. Geldof je također htio doći. Htio sam napraviti velebni koncert na stadionu u Maksimiru sa sastavima sa svih područja bivše Jugoslavije, ali i šire – pristanak su dali Leb i Sol, Riblja čorba i skoro svi bendovi iz bivše Juge, ali i izvan nje. Predsjedništvo Jugoslavije i Međunarodni helsinški odbor su pristali biti pokrovitelji. No, politička situacija se toliko zakomplicirala da nismo uspjeli provesti tu ideju. Kasnije sam, 2003. godine, o toj temi, kao glavni tajnik Pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu, govorio akademiku Ivanu Supeku, predsjedniku Pokreta, i bez razmišljanja je potvrdio da je ideja i dalje aktualna. I dalje smatram da ovaj ludi svijet mogu spasiti pacifistički pokreti slični djeca cvijeća.
Što ste osvijestili u Engleskoj o svojem pokrijeklu?
- Kao klinac sam čitao knjigu o malom dječaku Gvapu. Pročitao sam je tridesetak puta. Poistovjetio sam se kao dijete s glavnim junakom, a kasnije i osvijestio sličnosti mog načina života s njegovim. Kelti su također dolazili na ove prostore, pa sam razmišljao da bi Saini mogli biti keltskog podrijetla. Moj pokojni profesor povijesti Josip Adamček je tvrdio da je najvažnije u životu naučiti seobe naroda, jer puno govore o povijesti mnogočega. Bio je u pravu. Da bi se snašao, moraš znati svoju osobnu povijest i povijest naroda.
Odakle su Vam roditelji?
- Otac Matija Sain je u Karlovac doselio iz Krašića, a majka Katarina Sain, rođena Mikulandrić, je s Male Jelse. Otac je bio vrstan postolar. Radio je kao upravitelj u zadruzi “Sloga” koja je proizvodila obuću. Na Starom placu je držao štandove i izrađivao je fantastične cipele. Znao mi je napraviti bakandže koje nikako nisam mogao poderati, pa sam ih namjerno oštećivao, da bi mi napravio nove. Majka je bila domaćica. Otac je kasnije postao privatnik, jer je nakon Drugog svjetskog rata kao upravitelj “Sloge”, od koje je nastala tvornica “Josip Kraš”, morao postati član Komunističke partije Jugoslavije. Kod nas se doma uvijek kitio bor za Božić, a jedan ga je prijavio zbog toga, nakon čega je moj otac istupio iz Partije, nazvao ih ćapalistima i otvorio svoju radnju. Moja majka je jedno vrijeme radila u Kaštelu, prvom pogonu Plive. Uvijek je imala problem s osobnim dokumentima, jer je na jednima pisalo da je rođena 1914. godine, a na drugima 1918. Falsificirali su godinu njezinoga rođenja kako bi se mogla vrlo mlada zaposliti na pranju bočica u koje su stavljali lijekove. Sjetim se često tog pogona Plive.
Što još pamtite?
- S obzirom da sam dosta toga u životu prošao, ne bih htio da postupim onako kako je to opisao Mark Twain – da se čovjek, što je stariji, sve više prisjeća onoga što se nikada nije dogodilo.
Živjeli ste na Baniji?
- Prvo na Gazi u Draškovićevoj, a potom su roditelji dobili dvosobni stan u Ulici Matka Laginje na Baniji. Tamo sam odrastao i živio tamo dok nisam upisao Gimnaziju Karlovac, odnosno školu za željezničara, jer nas je otac napustio, pa sam, da olakšam majci, upisao naknadno strukovnu školu, jer sam imao stipendiju.
Kako je izgledala Banija u to vrijeme?
- To je radnička četvrt, kao što je Trešnjevka u Zagrebu.
No, Banija nije crvena?
- Nije baš ni Trešnjevka. Najbolje je to prikazano u divnom filmu Hrvoja Hitreca ” Snivaj, zlato moje„, u kojemu je glumio i pjeva sve u šesnaest moj prijatelj Danko Ljuština-Ljuc, a u kojemu se prikazuje da Trešnjevčani oblače kape ovisno o tome dolaze li partizani ili ustaše. Nisu, dakle, baš svi na Trešnjevci crveni. U vrijeme mog života na Baniji izgrađen je OTP, bila je tu željeznica, bili su pogon tvrtke “Kordun”, “Impregnacija”, “DIP”… Radilo se sve u šesnaest. Ispred moje kuće su bila brda piljevine. Kao klincu mi je pao šliper, željeznički prag, i slomio ključnu kost, što me valjda odredilo da radim na željeznici. Govorim o tisućama tona piljevine. Kada bi se smočila, od nje smo radili tunele, svoje male zgrade u kojima smo se skrivali, svirali, družili. Klizali smo se na Šulentićevoj bari, a dva puta sam se smrznuo kada sam propao kroz led. Odlazilo se u kino “Banija” na projekcije u 18, 20 i 22 sata. Nismo imali love, ali sam imao sreće što je moja kuma radila na blagajni, pa mi je davala karte. Mica je drapala ulaznice na ulazu. Iz koša za smeće bismo ukrali kupone, pa sam doma to peglao, lijepio, perforirao i s tako skrpanim kartama smo opet ulazili unutra. Safet Ćustović, kinooperater, bi popizdio kada bi skužio da je prodano pet karata, a da je kino puno. Prekinuo bi tada projekciju i sve nas potjerao van iz dvorane, ali smo se znali vratiti na projekciju kada bi se Safet malo odobrovoljio. Popularni su bili gusarski i kaubojski filmovi, film o Herkulesu kojega je utjelovio Steve Reeves, povijesni spektakli… Kao klinac sam se nauživao u takvim stvarima. Išlo se u kina “Edison” i “Luxor” također. Velika je razlika gledati film doma ili u kinu, pa se nadam da će Karlovac uskoro dobiti kino. Uglavnom, nije nam problem bio prijeći most, mada su postojale zaraćene strane, zaraćeni kvartovi. Banijanci iz Matka Laginje smo ratovali s kolonom, doseljenicima smještenima u barakama. Pristigli su iz Bosne i Hercegovine da bi radili u pilanama. Pruga u Mihanovićevoj je bila granica na kojoj smo ratovali, ali smo se kasnije pomirili. Bilo je dosta tučnjava. Od kišobrana smo radili strijele. Jedan je u toj igri ostao bez oka, pa smo odustali i od toga. Više nema zima kakvih je bilo ranije. Za zima bismo se sličuhali navečer po cijeloj Baniji, skroz do grada. Malo tko je imao prave klizaljke, kanađanke, imali smo uglavnom gvinterice – to ide k’o raketa. Bilo je fantastično – bilo je mnogo snijega. Pomalo sam nostalgičan za vremenima šešira i krombi kaputa kada su se prijatelji posjećivali doma i nije bilo mobitela. O tome je dobro pisao u svome romanu “Ne dao Bog većeg zla” Goran Tribuson. Isto smo godište, samo kaj je on odrastao u Bjelovaru. Sve što mu se događalo događalo se i meni. Prvu bas gitaru za Vatroslava Slavnića-Bucu smo sklepali u mom dvorištu. Moj brat Andrija Sain je svirao i dečki koji su voljeli glazbu dolazili su u naše dvorište. Već sam sa sedam godina naučio sam, dok brata nije bilo doma, svirati na tri žice dvije ili tri stvari od Duanea Eddyja. Sa 14 godina sam već napravio bend “Epigoni” na Baniji. Napunili bismo s deset numera banijansku rupu, kako smo zvali prostor bivše mjesne zajednice iliti današnje gradske četvrti u kojemu smo se družili. Koristili bismo radio lampaš na kojeg smo se prištekali, opremu to jest doboš i činelu je imao bubnjar, a mi smo prašili. Tekst nije bio toliko bitan, nego je bilo potrebno znati pet riječi, no melodija je bila bitna. Bilo je to genijalno. Na Švarči je Vladimir Kolarić osnovao Red Roosterse. Htjeli smo da jedan od članova tog benda dođe svirati u naš bend, no nije se dao sa Švarče. Pojavio se potom Ivica Rusan, koji se vratio s ocem s Bliskog istoka, gdje su živjeli. Svirao je “luđački”, engleski je znao, ali je bio prenervozan, učinilo mi se. Istjerao sam ga zbog toga iz benda, a kasnije se prometnuo u odličnog session glazbenika. Unatoč tome što smo se razišli kao glazbenici smo ostali dobri frendovi.
Kad su osnovani “Elektroni”?
- Na samom uglu ulice koja vodi do današnje osnovne škole na Baniji je obiteljska kuća Ivice i Radice Bičanića. Bili su dvije ili tri godine stariji od mene. Njihovi roditelji su bili prijatelji s mojim roditeljima. Ivica, kojega smo zvali Bićko, je dopeljao k meni doma Ivicu Jakića. Nešto su se dogovarali i svirali, ali nisu osnovali bend. Bićko se kasnije susreo s Mirom Sternom, Juricom Grossingerom te Marijanom Janjcem-Joletom, ako se ne varam. To je prva postava Elektrona, ona iz 1961. Kao klinac sam slušao Radio Luxembourg, ali se generalno u to vrijeme slušala talijanska popularna glazba, naročito Peppino Di Capri, Adriano Celentano… To je bilo vrijeme grupa The Shadows i The Champs, Cliff Richarda… Moj brat je u potpunosti naučio sve pjesme The Shadowsa. Počeo sam prvo nastupati i pjevati na programima “Mikrofon je vaš” i “Prvi pljesak”. Pjevao sam tada pjesmu The Young Ones od Cliff Richarda. Pola riječi sam znao, ali sam melodiju imao dobru. Zapazili su me tada dečki iz Elektrona, pa sam s njima održao nekoliko gaža. Predstavljali su me kao wünderkida, pa smo u Dugoj Resi nastupili kao Želimir Sain & Elektroni. Taj nastup pamtim po najvećoj tučnjavi koju sam doživio. Izbila je valjda zbog žena, jer su Karlovčani hvatali Dugorešanke. Pokefali su se oko neke Melite. Pjevao sam tada pjesmu The Last Time od The Rolling Stonesa. Pogledavao sam članove benda da ispitam njihov stav treba li prekinuti nastup. Ivica Sertić-Ico je bio tehničar benda. Taj koncert je, uglavnom, završio za manje od pola sata. I. Lukšić, koja je radila recenziju moje knjige, pamti me iz tog vremena kao pjevača koji je surađivao s Elektronima. Međutim, moja glazbena karijera je prestala, jer sam morao nastaviti školovanje u strukovnoj školi, odnosno zbog toga što smo živjeli jadno. Majka je u poduzeću “Budućnost” šivala gumbe na košulje i jedva nas je prehranjivala nakon što nas je otac ostavio. Školu sam završavao lagano, kao od šale. No, majka je rekla da se prebacim na željezničku školu u Zagreb, jer bih dobivao stipendiju, što bi nam olakšalo. Odmah nakon školovanja sam se zaposlio, pa su moji nastupi prestali. Kasnije sam svoje tekstove uglazbljivao, surađivao s Antunom Kraljevićem na stvaranju dječjih pjesama. Od Damira Lipaka-Arga sam kupio Meazzi gitaru. Imala je booster. Nosio sam to na posao, pa je Dragutim Smokrović-Smokva dolazio na kolodvor da me sluša, a potom doma kod moje mame da svira gitaru. Kasnije me je Smokva debelo prerastao. Njegov bend Zelena kriška limuna sam preimenovao u Autostop, pa smo snimali dosta numera za produkciju Radio Zagreba, a napisao sam im i dosta tekstova. Svirali su u tom bendu i Goran Lazić, koji je kratko svirao i u Filmu, pa Predrag Miljuš, koji je kasnije otišao u Animatore, Milan Mraović-Miljac je bio na bubnjevima. Smokva je bio podstanar kod Šporčića u Masarykovoj i non-stop je mijenjao gitare. Najdraži bend su mu bili The Eagles, a nije me iznenadilo što je otišao u country glazbu i Plavu travu zaboravu.
Što ste dobili od glazbe?
- Čitav habitus. Što sam stariji i što su vremena jebenija imam sve više razloga za nezadovoljstvo i jedino mi glazba može podići raspoloženje. Dobra stvar me uvijek podigne iz teškog beda. Nekad mi odgovara slušati AC/DC, a The Beatles su i dalje zakon za mene. Nekada su se fanovi dijelili po tome jesu li za The Beatles ili za The Rolling Stones, a uvijek sam bio za prve. The Who mi je također super bend, kao i Led Zeppelin, no The Beatles su početak svega, mada su imali uzore u prvoj generaciji rock ‘n’ rolla.
John Lennon je, susrevši Jerry Lee Lewisa, po svjedočenju novinara Elliota Mintza koji ih je upoznao, kleknuo i počeo Lewisu ljubiti čizme, nakon čega je Jerry Lee kazao: “Dečko, to nije potrebno”. Kako ste kao novinar počeli pratiti glazbu?
- Imao sam priliku posjećivati koncerte u Engleskoj. Mislim da se rock festival u Reddingu i dalje održava. Otok White je također imao svoj festival, no Redding je vrlo rano počeo organizirati festivale, mada sam odlazio i u Notthingham gdje sam gledao Uriah Heep i Black Sabbath. U Karlovac sam iz Engleske donosio prve ploče. Kad nešto doživiš, o tome i pišeš.
Za koga ste pisali?
- Tezgario sam – tko je voljan objaviti i platiti, dobio je tekst. Pisao sam za lokalne novine, ponekad za Džuboks, a čitavo to vrijeme sam i dalje radio na željeznici. Bio sam stalni suradnik Vjesnikove kuće. U reviji Vikend sam pisao o engleskim pabovima. Bio sam u Londonu na prvom europskom koncertu grupe AC/DC. Mnogo tragova toga sam izgubio u neprestanom seljakanju – 35 puta sam se selio u životu.
Zašto?
- Samo dobri Bog zna. Zaista sam se naseljekao u Zagrebu, Karlovcu, Zadru…
U tom seljakanju ste izgubili ploče?
- Jedan dio je otkupio Miljenko Kessler-Mljac. No, važnije mi je što su mi se izgubile fotografije. Posjedovao sam dobar fotoaparat s kojime sam uslikao mnoge nastupe velikih zvijezda u Hrvatskoj – Lene Lovich, Dire Straitsa, Dr. Feelgooda… Kada sam boravio u Engleskoj, otišao bih često sa Jimom, novinarom Evening Posta, koji je cijelo vrijeme mislio da sam Škot, u jedan dobar pab u Henleyju. U taj lokal su dolazili Elisabeth Taylor i Richard Burton. S njima sam par puta popio piće i razgovarao. Žao mi je što nemam fotku s našeg druženja. Tamo su se pomirili.
Koga ste sve upoznali od umjetnika?
- U Zadru sam ih mnogo upoznao. U kafiću Basket sam napravio glazbenu slušaonicu s raznovrsnim programom. U taj kafić je počela dolaziti sva zadarska raja. Djelovao je tamo bend Atlantski poremećaj, čiji sam postao menadžer. Snimili smo pilot singl Sam sebi djevojka i Abeles za Dokumentarnu, jednu nezavisnu ljubljansku kuću. Glazbu su napisali Zvonimir Zrilić i Toni Pajkin, a ja sam napisao tekst. Bili su žestoki, odličan, najbolji zadarski bend tada. “Rasturili” su na zagrebačkoj svirci posvećenoj košarkašu Srebrenku Despotu i počelo se o njima pričati u jugoslavenskim razmjerima. Dolazili su mi potom dečki iz grupe Forum s molbom da ih vodim. Pronalazio sam i talente kao što je Olja Dubroja. Bila je fantastična kantautorica, ali je bila džankerica, što ju je uništilo. Mljac i ja smo otišli u izdavačku kuću Suzy i kod urednika Ranka Antonića smo ishodili da Olja snimi album prvijenac, jer je imala dobre stvari, između ostalog i pjesmu Sladoled koju je snimila s Prljavim kazalištem, no imala je i fine balade. Kada je urednik poslušao što smo donijeli, bio je jako zadovoljan. No, odjednom, kada smo trebali početi snimati, Olja nestane. Ipak se pojavila u Ljubljani s Rastkom Miloševim gitaristom Parnog valjka. Došla je u Hotel “Slon” u Ljubljani, gdje smo odsjedali. Tamo su se žestoko “rasturili” drogama, ja sam pretjerao s viskijem, pa sam zakasnio na sastanak i miks s tehničarom a bio sam i producent te ploče, jer sam imao viziju u glavi kako to treba zvučati. On je miksao sam i dan danas se ne mogu načuditi kako je uspio od žestokog roka smiksati „slovenski šlager„? U to vrijeme je za mene producentski uzor bio Trevor Horn, mada se divim sada najviše sir Georgu Martinu. Sjećam se kako mi je godinu-dvije kasnije prišla Olja u toplesu, legla pokraj mene na plaži u Diklu, i njezina majka me molila da je primim nazad kao menadžer. “Tražio sam te mjesecima, potpisao ugovor u tvoje ime, traži te Suzy da dođeš snimati, a ti se drogiraš! Idi u kurac! Skini se s igle, pa ćemo pričati”, rekao sam Olji. Otišla je potom u Englesku, a zatim je studirala filmsku umjetnost u Zagrebu, ali se s igle nije skidala i to ju je i ubilo. Velika je to šteta. Bila je strašan talent. Bila je dobra klavijaturistica i vrstan tekstopisac – kompletan kantautor. Da je iole bila prisebna, bila bi jedna od najvećih zvijezda. Uglavnom, koji god umjetnik došao u Zadar, prvo je svratio u Basket. Često je dolazio Rade Šerbedžija, jer mu je žena bila sa Silbe. S njime sam mnogo vremena provodio. Njegova kćerka Lucija Šerbedžija je tada bila mala. Sjećam je se dok smo se Rade i ja natakali u gostioni. Dogovorili smo se da će na promociji moje knjige, kada je izdam, čitati moju poeziju. No, razišli smo se u međuvremenu, on je otišao u jedan kurac, a ja u drugi, no, kada god je došao u Zadar, došao je u Basket u kojemu sam bio urednik slušaonice.
Jeste li bili i vlasnik tog kafića?
- Nisam. To mi je bilo ponuđeno. U Đini se puštala žestoka glazba. Tamo je bilo sve krcato i nisi mogao pristupiti šanku, a razlog toj popularnosti je bilo i to što su se tamo okupljali lokalni dileri drogom. Uglavnom, kada sam stigao u Zadar, zadivila me ta živost grada. Vlasnici kafića Đino su braća i Dario Longin i Đino Longin, čija je kćerka Korina Longin, koja se udala za repera Freda Starra, postala svjetski poznata manekenka. Kada sam imao butik, dolazila je kao mala klinka redovito s majkom Hrvatkom i pokazivala zanimanje za „ naše krpice „.
Otvorili ste butik?
- Jesam, butik Sain. Svi glazbenici su se kod mene odijevali. Kada je Mladen Grdović snimio prvu ploču, koju sam sufinancirao, nosio je moje odijelo, isto kao i Marina Tomašević, pa Emilija Kokić, koju sam doveo u grupu “Riva” kada smo je stvarali.
Stvarali ste Rivu?
- Dva dečka su napustila Atlantski poremećaj, pa došla u Rivu. Jedan je stigao iz grupe Pasaž. Emilija je pjevala po terasama. Nakon što se Riva sastala Rajko Dujmić im je napisao hit Rock me, baby, koji je izabran za pjesmu Eurovizije. Bio sam im menadžer i predvidio sam da će pobijediti na izboru za pjesmu Eurovizije. Imao sam ideju da napravimo od Rive hrvatsku inačicu Abbe, međutim okrenuli su se Dujmiću, što sam prokomentirao kao put u propast, jer će ovaj raditi prvenstveno za svoje projekte, prvenstveno Nove fosile, a da od Rive neće biti ništa. Tako je i bilo – Riva je ostala zapamćena samo po jednom hitu. Atlantski poremećaj se opet okuplja i baš su me nedavno zvali na svirku. Iz Karlovca smo svi došli na koncert Erica Claptona u Zagreb. Osim mene, od novinara su tada bili prisutni Dražen Vrdoljak, Ante Batinović, Darko Glavan i drugi. Producent Claptonove turneje bio je Robert Colin Stigwood. Clapton je bio u teškom problemu, na horsu i jedva funkcionalan. Bend je bio OK, a nastupao je s njima tada mladi Albert Lee. Bio je dobar tip koji je s nama cugao u foajeu Hotela Intercontinental. Zdenko Pomoravec-Poma je doneo velik snimač kojeg je bilo teško za nositi. Pomoću toga smo snimili tri sata razgovora s Leejem za omladinski tisak. Lee je genijalac, no nije odao tajnu da je doveden kako bi odsvirao dionice koje Clapton zbog nefunkcionalnosti ne može odsvirati. Koncert je bio sjajan s mnogo biseva. Kasnije je Lee govorio za medije o svojoj ulozi na toj turneji. Clapton nikome nije dao izjavu, jer mu je bilo zabranjeno. Uspio sam ući u dizalo s njime. Zamolio sam ga za intervju, kazao mu da mi je to od životne važnosti, a on me blijedo i ušlagirao pogledao i rekao da to ne ovisi o njemu. Tjelohranitelj me potom izbacio iz dizala. No, objavili smo o svemu tome članak Nothing But the Blues. Bio je to vrhunski koncert.
Koje još pamtite?
- Uvijek sam htio na koncert Bob Dylana, no nikada nisam uspio. Bio mi je upečatljiv koncert grupe Dire Straits u Splitu. Ako se ne varam, cijeli materijal za album Brothers in arms su napravili u Hrvatskoj i turneja je započela u Splitu. Nabavio sam ulaznice za ekipu iz Zadra i zaputili smo se na Gripe. Mark Knopfler, frontman benda, genijalno svira gitaru. Bio sam i na koncertu Dr. Feelgooda u Zagrebu, no više mi je ostao u sjećanju nastup Laze Ristovskog koji je u svojstvu predgrupe promovirao svoj album Merge. Dandanas volim poslušati taj album, jer na njemu Lazo svira savršeno. Unio je elemente folka s područja čitave Jugoslavije u taj uradak, i to je genijalno. Pamtim koncert The Grateful Deada sa Jerryjem Garciom, fantastičnim gitaristom. Mnogo koncerata sam gledao, neke ću neopravdano zaboraviti.
Tko Vas je uveo u novinarstvo?
- Tomica Belavić, moj pokojni prijatelj, kojega se svakodnevno sjetim, jer smo mnogo vremena proveli zajedno, me nagovorio za to. Napisao sam prvi članak za Večernji list. U to sam vrijeme studirao izvanredno sociologiju, pa sam htio istražiti zašto je u Hotelu “Korana” cijena alkoholnog pića manja od bezalkoholnih. Radio sam anketu s gostima i usporedio cijene, te napisao članak “Alkoholni bumerang” o tome kako je mladima jeftinije kupiti alkohol. S obzirom da sam bio i sportaš, počeo sam pratiti i sport, ali i politiku i glazbu kao suradnik Karlovačkog tjednika i Radio Karlovca, a čak sam i na zadarskom radiju imao emisiju, ali sam prvu emisiju imao na Radio Jaski, koja se emitirala od 9 do 11 sati nedjeljom. Pripremao sam se za tu emisiju, nastojao da svaka najava ima smisla, da je duhovita…
S kojim novinarima ste radili?
- S Tomicom najviše, jer sam u sportskoj redakciji pratio kuglanje i atletiku. Velimir Franić nam je bio autoritet. Bila je tu i garda onih koji su s početkom rata otišli “preko” kao što je Milan Pribić-Miki, Sredoje Simić, Momir Lazić, Milena Gugić, koja je otišla pa se vratila. Radio sam i s Pomom, Marijanom Dukovčićem koji je vodio vrlo popularne emisije. U Vjesniku sam radio s Ninom Perićem, Zdravkom Švegarom, Tomicom Vičićem, Josipom Perkovićem-Pepačom. Uglavnom navodim pokojne. S obzirom da sa mnom spikaš, možda je na mene red.
Plašite li se smrti?
- Ne. Jedan vidovnjak mi je rekao da sam nevjerni Toma. Volim spoznati, pristupam problemima gnoseološki. Imao sam svoje krize, ali mislim da sam strah od smrti u ratu pobijedio. Imao sam veliku tvrtku i bio sam bogat – razbacivao sam se novcem šakom i kapom. Svi u Zadru su zbog toga trčali za mnom – bio sam bogat k’o Džajić. Računam da bakanalija stoji dvije ili tri prodane košulje u mom butiku. To su bila zlatna doba. Snimio sam radijski promidžbeni spot u kojemu smo obradili pjesmu U2 Still Haven’t Found What I’m Looking For na moj tekst. To se non-stop vrtilo u eteru, a taj džingl je i nagrađen. Kada sam otvorio butik, nisam mogao našivati robe brzinom kojom sa prodavala, a tridesetak žena je šivalo za moj butik. Počeo sam prvi kuhati džins. Imao sam viziju kombinacije vesterna i rock ‘n’ rolla, ali s neutralnim bojama. Prve tajice u tadašnjoj Jugoslaviji sam imao, uveo sam iz Italije.
Do tada u Jugoslaviji nije bilo tajica?
- Nije. Doveo sam i prvi elastični džins te prvi elastični samt. Koja god žena je obukla te hlače imala je dupe k’o sirotinja peć. Samt sam nabavio u okolici Rima u Italiji i napravio veliku seriju u svim bojama. Elastični samt i dalje nije doživio procvat kod nas. Napravio bih, da imam love, butik s time i vjerujem da bi to imalo prođu. Oblačio sam košarkaše Košarkaškog kluba Zadar, bio sam im generalni sponzor. Davao sam strahovitu lovu za soponzorstvo, jer sam smatrao da je moć reklame velika. Talijani su mi dolazili kupovati džins. Imao sam ćuku za tu modu.
Ali ste bili lake ruke u gospodarenju novcem?
- Ah… Propao sam toliko da su mi drugi kazali da bi se na mome mjestu ubili.
Koliko ste izgubili?
- Pola milijuna eura po prilici. Jednostavno sam rastepao tu lovu. Uložio sam u jednu tvornicu, a kada su se lokalni Srbi pobunili sve mi je otišlo u vjetar. Osjećao sam da će doći rat i pokušavao sam ga spriječiti na sve načine koje sam imao na raspolaganju. U Zadru sam susretao Simu Dubaića i po njemu također vidio da se sprema zlo. Otišao sam iz Zadra s dinarima današnje vrijednosti od sto kuna – sve sam ostavio i ne žalim za time. Krenuo sam u Karlovac, jer sam vidio da će početi rat i htio sam biti doma. Žalim za jednim koferom pjesama. Moja prijateljica Vanja Relja i ja smo se natjecali svakodnevno u pisanju haiku pjesama – znali smo ih napisati dnevno po sto ili dvjesto. U to sam vrijeme čitao mnogo djela Jorgea Luisa Borgesa. Neke njegove knjige su me nadahnule i počeo sam pisati potpuno drugačiju poeziju od ranije. Žalim i za knjigama koje sam ostavio dole. Za novcem ne žalim.
A za ljudima?
- Iz onog doba?
Bilo kojeg?
- Za nekima žalim. Prava, iskrena, prijateljstva su jako rijetka. Bogatstvo je imati pravog prijatelja, a, ako imaš dva, jako si bogat.
Opekli ste se?
- Strahovito puno. Uvijek ću prostodušno nastupati, drugačije ne mogu. Izvarali su me, ali me pravi prijatelj neće nikada prevariti. Tomica je uvijek u mojim mislima. Kada sam u Zadru već imao love, znao sam se naći na Ziliku s njime. Nakon Zilika smo se zaigrali i zapjevali, Tomica je otplesao flamenko na stolu. Bio je po izgledu pljunuti Oliver Dragojević. Tomica je bio malen rastom, ali vrlo životan. Predložio sam mu da odemo u Meksiko u pustinju i da se slikamo u pončima s dva sombrera na glavi u nekom kafiću kako gutamo tekilu i pušimo cigarilose. Silno sam želio tu sliku.
Kako ste saznali da je poginuo?
- Saznao sam na televiziji. Boravio sam tada na južnom bojištu. Kada sam saznao, rastužio sam se, a i dalje sam tužan, kak bi Tomica znal reć’, „jebezdaljnjega„. Kada god sretnem njegove kćerke, kao da vidim njega, a tada mi je lijepo oko srca. Lijepo je kada o pokojnicima mislimo s toplinom. Moj pokojni bratić Stjepan Sain se predstavljao kao doktor za žene, pa su ga zvali Doktorom. Bio je dobar, prostodušan, čovjek. Kada je preminuo, imao je velik sprovod, čitav kraj se okupio. Nisam niti znao da je bio toliko omiljen. Kada god bi došao u Karlovac, svakog petka ili na imendan ili rođendan, ili kad napravi prvi mošt, dolazi ranim jutrom na vrata i nosi svoje proizvode. Obilazio me i na željeznici kad sam radio tamo. Pitao bi me potom kakva mu je frizura, jer je htio lijepo izgledati za žene. “Kako mi lapa stoji”, pitao bi, a odgovorio bih mu da mu stoji super. Ukopan je na istom grobnom mjestu gdje su ukopani djed i baka i kad god obiđem grob, pogledam njegovu fotku, nasmijem se i kažem „Štefe ,lapa ti dobro stoji!” Neke nosiš u srcu kao tople i drage osobe i uspomene, a nekima si ravnodušan i na grobu. Inače, ravnodušnost je najgora. U ljubavi, dok te boli ili dok se ljutiš na nekoga, stalo ti je, a, ako si ravnodušan, stvar je propala. Ravnodušnost ipak najviše boli one prema kojima si takav.
Jeste li patili zbog ljubavi?
- Naravno. Kakve sam bedastoće radio zbog ljubavi?!
Kakve?
- Teško je kada te netko ostavi, a da ne znaš razlog, pa se pitaš je li sve bila laž. Već sam bio rastavljen kada sam se zaljubio u jednu djevojku. Veza se super razvijala i vidio sam da je sretna. No, otac joj je zabranio da me viđa. “Kaj ideš s tim polovnim čovjekom”, kazao joj je. Napisao sam stoga pjesmu Polovni čovjek. Kasnije sam razmišljao o tome što je njezin otac rekao. To mi je bilo neshvatljivo i to me dotjeralo do ludila. “Po čemu sam polovan, a ti cjelovita”, pitao sam. Radila je od odnosa sa svojim ocem farsu, jer mu se predstavljala kao djevica, pa joj je za rođendan poklanjao bijele ruže koje simboliziraju čistoću i nevinost, a u isto vrijeme je sa mnom radila bolje da ne govorim što. “Još me peče ruka od milovanja tvoje kose”, glasi stih kojeg sam napisao o toj vezi. Vrlo sam vjeran. Kada sam bio sa svojom ženom, nisam mogao biti niti sa jednom drugom ženom. To me počelo opterećivati. Supruga mi je bila jedina žena s kojom sam bio, kao što sam ja njoj bio jedini muškarac. “Neki vrag me vuče da moram upoznati još jednu ženu, spavati s njome. Poludit ću, ako to ne učinim”, kazao sam Ivanki, svojoj, nažalost danas pokojnoj, supruzi. “Kaj mi to govoriš – napravi to, a da ne znam”, odgovorila bi mi. A ja sam iskren i pokušavao sam spavati s drugim ženama, ali nisam uspio, “alat” bi zakazao. Bario sam ženske, ali nisam mogao posao odraditi do kraja. “Željko, kaj to delaš”, pitala me Ivanka jednom. “Shvati da te nisam prevario. Htio sam, ali nisam mogao”, odgovorio sam joj. “Ako to napravim, spasit ćemo brak”, uvjeravao sam.
Naposljetku nije spašen?
- Upravo zbog toga. Potražili smo pomoć psihijatra. Otišao sam i do Vladimira Grudena, poznatog stručnjaka. Na grupnoj terapiji sam iznio svoj problem. Kazao sam da bolje da ne pokušavam više prevariti ženu, jer si samo nabijam komplekse. Muči me to jako. Bila na terapiji i jedna žena iz Pule, djevojka pokojnog Serđa Blažića-Đosera, frontmena Atomskog skloništa. Čula je moj problem i nakon toga me doslovce silovala. Šalim se malo. “Sredit ću te, jebat ćeš k’o Hektor”, rekla mi je. “Pusti me na miru”, odgovorio sam.
Jeste li bili u braku kada ste bili s tom djevojkom?
- Rastali smo se, ali je Gruden htio da se vratimo u probni brak. Za vikend je ta djevojka rekla doktorima da sa mnom odlazi u Hotel Panorama da me izliječi. Govorim živu istinu, jebešmisve. Putenost je vrlo važna za seksualnost. Cijelu noć smo se jebali. Nisam mogao vjerovati da sam to ja, a i njoj je bilo dobro. Digao sam se ujutro, popio piće na šanku, izašao iz hotela, protegnuo se i počeo lupati po prsima s uzvicima: “Ljudi, postao sam jebač”. Malo su me čudno gledali. Trebali smo kasnije i ostati skupa. Iznajmio sam stan kod Jadran filma, a ona se trebala doseliti iz Pule, ali nije pronašla posao, pa sam se vratio u Karlovac. Ljubav te, dakle, može navesti na svakakve bedastoće, a seksualnost je snažan poriv. Smrt i seksualnost su vrlo bliski, a postoji i slatka smrt.
Koga ste još susretali?
- Ponosan sam na druženja s akademicima Supekom i Dušanom Bilandžićem s kojima sam radio u Pokretu za demokraciju i socijalnu pravdu od 2003. do 2007. godine. S njima sam se mnogo družio. Supek mi je znao reći da sam pjesnik borbenog duha, koji se bori za društvenu pravdu. Imam čitavu arhivu tog pokreta i dalje. Bilandžić je u svojoj knjizi pisao o tome.
Zašto je Pokret osnovan?
- Do mene je glavni tajnik bio akademik Ivo Šlaus. Često sam odlazio u Institut “Ruđer Bošković”. Supek je bio u bolnici, a soba do njega je bio Slavko Mihalić, s kojime sam se upoznao na jednoj zabavi u Karlovcu. Recitirao sam Slavku svoju poeziju, pa mi je rekao da mu se obratim kako bi mi pomogao da objavim knjigu. No, drugi su me nagovorili. Nisam htio objavljivati knjigu. Recenzije su napisali Danko Plevnik, I. Lukšić i Mladen Muić. Po njihovim ogledima, postoji nešto vrijedno u mojoj poeziji.
Napisali ste tisuće pjesama?
- Tako nekako. U svakome trenutku mogu dva sata recitirati svoju poeziju. Jedna konoba me angažirala da recitiram gostima poeziju. Bio sam glavni gost, a kada nisam recitirao, nastupala je klapa Intrade s Tomislavom Bralićem. Bili su tada na početku karijere. Danas pune dvorane. Čestitam im na tome.
Što ste pisali u dvotjedniku Željezničar?
- Kolumnu Sizif koja je bila jako čitana. Bila je kroničar i kritičar društva. Uz svaki tekst je objavljen moj portret kojeg je izradio karikaturist Vjekoslav Mršić. Pisao sam kroz viđenje izmišljenog lika Đuke Skretničara, koji se čudi različitim pojavama, a suprotstavljen mu je Sizif koji mu objašnjava da mora biti tako kako jest. Dijalog između Sizifa i Đuke Skretničara je opisao situacije humoristično, ali su čitatelji komentirali: “Gle, rekao im je što ih spada”. Takve reakcije čitatelja su razlog zbog čega sam prestao pisati kolumnu. Već tada je bilo krađa na željeznici kroz bonove za topli obrok. Radna organizacija kojoj sam pripadao u Zagrebu je dobivala tri tisuće bonova za topli obrok, a radnici su ih mogli mijenjati za suhi obrok. Vlakopratno osoblje često nije stizalo na gablec, pa je mijenjalo te bonove. Uglavnom, obračunavali su ih po jednoj, suhu hranu nabavljali po drugoj cijeni, a razlika je išla u džepove pojedinaca, dok je cijela ta operacija sezala do vrha tvrtke. Pisao sam o tome u Sizifu. U roku sedam dana su me iz Zagreba premjestili u Draganić za šefa stanice, samo da sam što dalje od njih, da ništa ne vidim. Kasnije sam pokušao objavljivati tu kolumnu i na druge teme. Nudio sam je Studiju. Objavljena je u jednom broju. No, očigledno nisu bili zadovoljni, pa sam kolumnu počeo objavljivati u Karlovačkom tjedniku. Već je to vrijeme turbulencija, nakon što sam se vratio iz Zagreba. Dio novinara je počeo izdavati Novi Karlovački tjednik – NOKAT. U tom listu je izašla kolumna Sizif bez moga znanja. Bila je prosrpski orijentirana i popizdio sam zbog toga. Tada sam se ogradio od toga.
Kada ste otišli u rat?
- Prijavio sam se u lipnju 1991. za obranu. Htio sam ići u Topusko i Lasinju. Čitao sam izvještaje o ratu od novinara koje sam viđao po gradu. Stoga sam izrazio želju da budem izvjestitelj s prve crte bojišnice. No, nisu mi htjeli dati taj zadatak prije no što prođem provjeru. Čekao sam da se to obavi jako dugo, više do mjesec dana. U zgradi ureda za obranu su bili i JNA i Zbor narodne garde. Došao sam tamo i rekao Marku Furaču da mi da postrojbu. Naišao je taman pokojni Ivo Čule, pa ga je Marko pitao treba li mu pismen čovjek sa činom. Odgovorio je da mu treba. Počeli smo skupljati oružje za topništvo, iako sam vezista. Tako smo osnovali postrojbu Garfieldi. Obuku smo imali na Korani u srpnju ili kolovozu 1991. Obuku na minobacačima je vodio Željko Bosiljevac. Trebao nas je voditi na Slunjska brda, no odbio je. Prve mine ispaljene prema Logorištu i četnicima smo ispalili u rujnu 1991. godine. Ispalili smo svih 20 mina. Tada su s druge strane upotrijebili svo oružje, gorjela su čitava Slunjska brda. Ivan Šolić nam je naložio: “Ožeži po njima”. Umro sam od smijeha. “S kurcem kad smo sve ispalili”, prokomentirao sam.
Gdje ste sve bili?
- Na karlovačkom području. Sudjelovao sam u oslobađanju vojarne “Robert Domani”. Bio sam na Strmcu kada je Boris Kranjčec-Jarbol poginuo. Bio je pripadnik Trnova, postrojbe koju su činili dečki s Dubovca. U toj akciji su bili i Reny Cappucci i Želimir Feitl-Žiga. Čini mi se da je šest dana trajalo oslobođenje te vojarne. Nakon toga sam se razočarao Hrvatima, jer su se građani preko minskih polja upustili u krađu. To mi je bilo neshvatljivo. Tada je većina ideala splasnula u meni. Zagovarao sam stvaranje labave jugoslavenske konfederacije ili za mirno razdruživanje. Htio sam kao domoljub braniti Hrvatsku i Karlovac, no odbio sam otići u Bosnu i Hercegovinu, k tome i bez oznaka, pa za mene nije više bilo mjesta u četvrtoj operativnoj zoni. Tražio sam postrojbu u Zagrebu, pa sam preko savjetnika u Ministarstvu obrane Zdravka Gadže, kojega poznajem iz Zadra i koji je zet generala Ivana Čermaka, postao PD-ovac središnje logističke baze.
Što to znači?
- PD je politička služba. PD-ovci su bili i novinari. Dobio sam visoko mjesto. No, problem je što sam napisao sve o sebi, što se i traži. Kada sam napisao da sam bio član Komunističke partije, ušao sam u problem. Ne bih ništa nikada prikrivao. Izraz “komunjare” je glup. Najlakše je etiketirati nekoga. Stipe Šuvar me deset puta rušio na ispitu, jer sam rekao da je marskistička ideologija utopistička. Na svakom izlasku na ispit me pitao jesam li promijenio mišljenje, a svakoga puta bih mu rekao da nisam. Od čitavog marksizma priznajem dio koji se odnosi na fetišizam robe, a sve ostalo je utopija, no sama ideja socijalne pravde je dobra. Takve vrijednosti treba zastupati. Ne samo deklarativno, nego uistinu opći interes treba staviti ispred osobnog.
Kako ste završili na južnom bojištu?
- Po zapovijedi ministra obrane smo imali vojne transporte koji su se kretali u procjepu okupiranih područja. Vozili smo oružje i materijalna sredstva u Gospić, Zadar, Šibenik, Split, Ploče. Još se išlo trajektom preko Paga. Baš sam tuda prolazio dan nakon raketiranja Paškog mosta. Strogo je propisano što se odakle izuzima. Bio sam u Metkoviću kada sam na vijestima čuo da je Tomica poginuo. Jako sam se napio od tuge. Nisam k sebi mogao doći danima. Tomica i ja smo puno šetali. Pazili smo na svako stablo u Karlovcu. Popizdio sam kada su za rušenja Hotela Korana posjekli močvarni čempres i tise. Ne mogu dokučiti kako su to mogli dozvoliti. Ako voliš svoj grad, pazit ćeš na svaki dio njega, bit će ti stalo do svakog čovjeka.
Zašto ste izdali samo jednu knjigu poezije, a mogli ste mnogo?
- Imam mnogo pjesama.
Draže Vam je recitirati pjesme, nego ih tiskati?
- Pjesnik sam koji je živio boemski i na isti način predstavljao svoje pjesništvo. Nije mi bilo teško se dignuti bilo gdje i bilo kada te recitirati svoje stihove. Ako im se ne da slušati, maknu se, no uglavnom su slušali sa zanimanjem. Kad sam tako radio bio sam pravi pjesnik. Povezani su boemština i pjesništvo.
Testirali ste pjesme u kavani?
- I u tramvaju, primjerice, na Korani, prilikom osvajanja žena… Mislim da sam napisao makar dvije pjesme koje će imati mjesto u antologiji hrvatskog pjesništva. Jedna prostitutka me nadahnula za pjesmu “Crno i čisto”. Pamti se ta pjesma. Bilo mi je jako drago kada je pokojna novinarka Martina Lesić poslala sliku i rekla da je njezina kćer otela moju knjigu i čuva je na polici. Pripremio sam rukopis zbirke poezije naslova Odjebite, a Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” je izrazila spremnost da to izda. U nedoumici sam objaviti takvu zbirku, pa prostačiti poput Charlesa Bukowskog, ili izdati još jednu zbirku ljubavne poezije, jer imam stotinu takvih pjesama. Hiperprodukcija pjesama ne bi imala smisla, ako već napisane žive. Ima prepoznatih pjesnika sa samo jednom zbirkom poezije. Hoće li mene prepoznati kao kvalitetnog pjesnika? Neće vjerojatno, jer je, na žalost, Karlovac žabokrečina.
Prije nije bio?
- Nije. U Karlovcu je živjelo i odrastalo mnogo značajnih. Vlada duh malograđanštine koju prati zavist. Neću nikada biti zavidan na nečijem uspjehu, upravo suprotno. Žalosti me kada netko uspije, pa zaboravi Karlovac. Živio sam uspješno u Zadru, družio se s najboljim pjesnicima, skupa smo putovali i recitirali svoje stihove, ali sam se uvijek predstavljao kao karlovački pjesnik. Karlovac volim, ali Karlovčani su se promijenili. Sretan sam kada sretnem one koji žive duhom pravog Karlovca. S takvima mogu. Postoji starica koju su mnogi zadirkivali, jer skuplja papiriće, travu… Treba živjeti na selu – ubio ju je život u gradu. Ne treba se s nikime sprdati, a najgore je sprdati se s nemoćnima. To me podsjeća na jednu staricu iz mog djetinjstva koju su dečki zadirkivali, a zbog čega sam se s njima potukao. Ne sprdaj se nikada s nikime. Don Juan je objašnjavao Castanedi da ne treba podcjenjivati nikoga, niti invalida, jer ima možda snažniju auru od tebe. Biti plemenit, pošten, susretljiv i iskren je dobro. Danas je prevladala borba za preživljavanjem koja u meni ubija pjesnika. Branimir Baron Brljević, koji je uređivao rubriku kulture u Željezničaru, je prvi objavljivao moje pjesme. U njemačkoj doktorirao filozofiju i bili smo frendovi. Kada su mu iz političkih razloga ukinuli stipendiju, objavio sam Baronovu osmrtnicu s posebnom zahvalošću Šuvaru koji je kumovao oduzimanju stipendije. Drugi dan je u nedjeljnom Vjesniku na dvije strane Joža Vlahović to nazvao “najblaže rečeno bezobrazlukom”. Baronov roman Katarza je sjajan. Uglavnom, nazvao me pjesnikom rezignacije, a to i dalje stoji.
Što biste još htjeli postići?
- Nisam još riješio stambeno pitanje. Dobio sam od Ministarstva branitelja stan, a naposljetku se ispostavilo da imam nekakvo izvanknjižno vlasništvo na Baniji koje ne posjedujem, pa zbog toga nisam uspio otkupiti stan. Uredno sam konzumirao svoja prava kao invalid Domovinskog rata i dobio mali stanić kojega sada moram napustiti. Čekam deložaciju. Kamo ću? Htio bih svojih par kvadrata da uživam u ostatku života. Ne tražim puno od života, još jedino da moja kćer, koja je akademski obrazovana, dobije posao, da društvo mladima omogući život u Hrvatskoj. Zato smo i išli u rat, uz to što smo htjeli obraniti grad. Saznao sam naknadno da su me uvrstili u Karlovački leksikon. Zašto? Jesam li u ovom gradu poželjna ili nepoželjna osoba? Ako jesam, dajte mi 20 četvornih metara stana da živim. Borit ću se i neću mirno izaći iz stana. Nikako ne želim ići u sklonište za beskućnike.
Jeste li u mirovini?
- Jesam. Imam mirovinu s kojom bih mogao živjeti relativno normalno, ali samo da riješim stambeno pitanje. Želim da se zaustavi iseljavanje mladih. Kćer, diplomirani inženjer, pere suđe sada u nekakvoj šibenskoj piceriji, jer u Karlovcu ne može dobiti posao. Javila se na natječaj u državnoj upravi. Ispunila je sve uvjete, ali je povratnik iz Srbije kao pripadnik nacionalne manjine imao prednost pri zapošljavanju.
Jeste li više noćni ili dnevni tip?
- Godinu nakon rata sam prestao piti, a do tada sam puno pio. Dobio sam poremećaj spavanja. U 24 sata odspavam tri ili četiri. Svašta mi se tada vrti po glavi, a najviše razmišljanja o problemima. Baš smo nekidan pričali o starima, Bodi i Jeli… Kad si stariji pitaš se jesi li profućkao život, jesi li ispunio svrhu postojanja… Sve je podložno zaboravu. Nakon pet dana te zaborave. Slavit će te kada te trebaju. Zato ne bih htio da sline oko mene kada umrem. Volio bih da mi na sahrani puštaju Beatlese i da se vesele, da se o meni razmišlja kao o nekome tko je volio glazbu. Čemu tugovati, ako svi moramo otići? Kada vidim nemoćne starce, rastužim se. Znam da čovjek će do zadnje sekunde prijanjati uz život, no tuga me uhvati kada vidim koliko su nemoćni bolesni i stari, ne vidim tu dostojanstvo. Vrlo je malo starih koji zadrže dostojanstvo, a ono dolazi iz glave. Ne bih volio nikome biti na teret, nego bih rokerski riknuo, ili kaubojski u sedlu.
