Mladi Robert Redford natječe se za senatora. To je najkraći mogući opis filma Kadidat (The Candidate) snimljenog prije 45 godina. Redatelj Michael Ritchie najpoznatiji je po komedijama, pa je na IMDB-u i ovaj film opisan kao komedija, premda će današnjem gledatelju malo što u filmu biti smiješno i preciznije ga je odrediti kao dramu s humornim elementima.
Glavni razlog zbog kojeg je film uvršten u komedije je nekonvencionalna kampanja za američki Senat. Odnosno, kampanja je bila nekonvencionalana u vrijeme premijernog prikazivanja. U međuvremenu smo se u stvarnosti nagledali nekonvencionalnih kandidata i kampanja koje nadilaze sve prikazano u Kandidatu. Politika i politička borba za funkcije značajno su evoluirale, naročito u zadnjih desetak godina, kako zbog utjecaja tehnoloških dostignuća, tako i zahvaljujući okolnostima u kojima živimo, pa je Kandidatu, za razliku od ostalih filmova iz ove serije tekstova, vrijeme donekle naškodilo.
Redford igra Billa McKaya, mladog pravnika i žestokog borca za ekologiju. Premda mu je otac bio cijenjeni senator, izgleda da njega politika, ona visoka, ni najmanje ne zanima. Jednog dana u posjet mu stiže Marvin Lucas, marketinški guru Demokratske stranke. Lucas ga nagovara da bude kandidat na sljedećim izborima za senatora. Na prvom razgovoru Lucas mu kaže: „Nemaš nikakve šanse pa možeš govoriti što želiš. Izgubit ćeš.“ Pod takvim uvjetima McKay pristaje, jer ima stvari koje bi zaista želio reći široj javnosti. Kad je u stožeru ekologa objavio da će se natjecati za Senat i da će govoriti ono o čemu drugi šute, jedan aktivist kaže: „Pitanje je, možeš li se tako izložiti?“ McKay odgovara protupitanjem: „Ne, pitanje je – je li vrijedno?“
Ne dopušta savjetnicima da mu pišu govore, nego sam bira što će reći. U jednom od prvih javnih nastupa, na pitanje što misli o socijalnoj pomoći, glasno kaže: „Ako subvencioniramo vlakove i avione, zašto ne bismo i ljude?“ Lucas i ostatak njegovog tima koluta očima, ali McKay se ne da smesti.
Protukandidat Jarmon iz Republikanske stranke to koristi da bi poentirao. Opsjednutost velikom Amerikom nije jučerašnji mokri san republikanaca, pa i Jarmon ističe: „Ova nacija neće i dalje biti velika, ako ne štitimo svoj način života.“ McKay ima spreman odgovor i na to: „Najveća i najbogatija zemlja na svijetu ne može zaposliti sve ljude, ne može nahraniti sve gladne, ni siromašnima dati stan.“ Misli da je ono što Ameriku čini „velikom“ upravo nezainteresiranost za sve osim za vlastitu korist. Zalaže se za radnička i farmerska prava. Bolje je izravno poticati male farmere, umjesto izdašnih subvencija industrijskim prerađivačima hrane, koje će na kraju uništiti male poljoprivrednike. To je izgovorio u ogromnoj dvorani koja može primiti više stotina ljudi pred točno pet slušatelja. I nitko nije zapljeskao na njegove riječi.
Počinje prihvaćati sugestije svojih savjetnika, bira što će reći i na koji način. No stiže reakcija, izravno televizije. Jedan utjecajni televizijski analitičar “oprao” ga je u komentaru: „U početku je vodio kampanju svježe, iskreno i zdravo, ali se promijenio. Ranije čvrste izjave su razvodnjene. Specifične politike razvodnjuju se u stare opće izjave. Od glasača se traži da izaberu McKaya kao da biraju deterdžent. Na djelu je efikasna prodaja bez moralnih obzira, a natjecanje političkog kadidata za vaše glasove trebalo bi biti nešto više. Kandidati se prodaju kao dezodoransi. Besmisleni slogani čine jeftinima i kandidate i glasače.“ McKay pobjesni i vraća se svojim izvornim stavovima, bez obzira koliko slabo njegovi skupovi bili posjećeni. Govori protiv zabrane pobačaja, protivi se zagađenju automobilima, zalaže se za ekologiju – gotovo sve što će u desetljećima nakon filma, sve do pred koju godinu, biti zaista važne predizborne poruke u Americi i drugim zapadnim zemljama. Popularnost mu polako raste, ali i dalje zaostaje za republikanskim kandidatom.
Jeremy Larner, scenarist filma, dobro poznaje američku političku scenu. Prije rada na filmu, pisao je predizborne govore 1968. tadašnjem predsjedničkom kandidatu Eugenu McCarthyju – koji je izgubio izbore. Michael Ritchie radio je kao tehnički savjetnik u raznim političkim kampanjama i bio je osobni Redfordov izbor za redatelja filma, pa je priča, premda izmišljena, uvjerljiv prikaz ondašnje politike. Ipak, očekujete li da ćete nakon ovog filma imati precizan uvid u tijek predizborne kampanje koja upravo traje kod nas, razočarat ćete se. Prvo, američki predizborni ciklus drugačiji je od svih ostalih izbora zapadnog svijeta – ili je to barem donedavno bio slučaj. Drugo, izbori za Senat (Sabor) drugačiji su od lokalnih zbog spektra tema koje pokrivaju. Treće, možda i najvažnije, od tehnologije u Kandidatu prisutna je jedino televizija – ostala moderna čudesa nisu još bila izmišljena. Još je jedna velika i važna razlika. Pri objavi kampanje, novinari mu postavljaju razna pitanja. Jedno od pitanja je bi li uveo porez na nekretnine. „Ne znam,“ iskreno odgovara McKay, što njegov tim baca u predinfarktno stanje, a novinare na sekundu-dvije ostavlja bez teksta. Današnji političari redom su sveznajući (zapravo, takvi su vjerojatno uvijek bili), a ne znaju odgovor jedino na nezgodna pitanja koja se tiču nekih članova njihovih stranki uhvaćenih možebitno s prstima u pekmezu.
Tu će važnu političku lekciju usvojiti i McKay, pa do kraja filma više nikad neće izreći dvije proskribirane riječi. Kad mu u televizijskoj debati novinar postavi pitanje na koje ne zna ili ne želi odgovoriti, McKay priča i priča, ali tako da ne kaže ništa. To mu je priskrbilo ranije spomenuti komentar, što nas dovodi do još jedne razlike – nakon što ga je televizijski analitičar oprao, McKay se trgnuo i vratio načelima s kojima je ušao u politiku.
I kako je sve to završilo? Jeli McKay postao senator? Ako želite najprije pogledati film bez otkrivanja raspleta, preskočite sljedeće retke. Ali priča o ovom filmu bila bi nepotpuna bez spomena završetka.
Dakle, McKay je izabran za senatora. Slijedi nezaboravna scena. U njegovom taboru svi su oduševljeni – svi osim novog senatora. Tupo zuri ispred sebe i kad ga Lucas zagrli, McKay ga promulikm glasom pita: „A što sad?“
Ne očekujete takvu reakciju od političara koji bi trebao kreirati bolji život svima. Malo zastrašujuće? Možda i nije. Kandidat koji je u politiku ušao s jasnim ciljem da manipulira gradskim zemljištem, mešetari građevinskim dozvolama i čini slične marifetluke u vlastitu korist nikad si neće postaviti takvo pitanje. Tko zna, možda jednog dana saznamo je li se isto pitao Božo Petrov kad je prestao biti dio ovog sastava Vlade. Važnije od toga, nakon nedavnih događaja u Saboru svima nam nad glavama visi isto pitanje, a odgovor ne znamo.
