Urbanoskop: Kulturno-kreativne četvrti Seville

Mjesta poput otoka La Cartuje i Alamede prestavljaju dobar primjer spajanja tradicionalnog i modernog, transformacije starog u novu, na način, da se zadrži dio nekadašnjog identiteta, a taj se dodatno napuni novim sadržajima. Bollaínova La Alameda iz 1978. godine, sevilska boemska četvrt sa sumljivim likovima u mračnim ulicama, s velikim brojem bordela i rupica, danas je jedan od uspješnih projekata revitalizacije četvrti, atraktivna za različite posjetioce. Specifična ulična kultura, vibrantnost i kreativnost ostali su dio njezinog novog/starog identiteta. Promenada La Alameda de Hercules zadržala je svoj nekadašnji šarm, a prilagodila se novim okolnostima i potrebama stanovništva, što naravno ne bi bilo moguće, ako lokalno stanovništvo ne bi bilo uključeno u njezinu transformaciju.

Autor: Lucija Unuk

La Cartuja. Foto: Lucija Unuk

„Karmen pleše ulicama Seville. Ima bijelu kosu i zenice poput brilijanata. Djevojke, zatvorite zavjese!“

Tim stihovima Federico García Lorca započinje svoju pjesmu “Ples” koja dobro oslikava atmosferu andaluzijske prijestolnice, gdje flamenko sa svojim šarenilom, strašću, erotikom, tugom i tragikom živi ulicama i trgovima. Flamenko je dio tradicije koja se prodaje, ali se i lako može prodavati, jer je duboko ukorenjena u seviljski mentalitet i način života, i zato nije potrebno puno truda da bude jedan od glavnih turističkih proizvoda. Iako je flamenko bio jedan od fenomena kojeg sam željela na neki način osjetiti u kratkom boravku u Sevilli, moja pažnja bila je okrenuta i uočavanju  pravaca kojima se grad urbanistički i arhitekturno razvija, dakle kako se razvijaju javne površine i prilagođavaju potrebama stanovništva. Već bez istraživanja bilo je očito da se radi o gradu koji ozbiljno uvažava koncepte održive mobilnosti i politike prostornog razvoja. Kroz urbanu revitalizaciju u prostor se uvodi dinamika, koja ga čini ugodnim za lokalno stanovništvo i posljedično za ostale posjetioce. U ovom kratkom tekstu na grubo ću predstaviti urbanističku politiku Seville i neke od primjera urbane transformacije grada na temelju spajanja novog i starog, tradicije i modernih trendova.

Manuel J. M. Gómez i Enrique H. Martínez u svom istraživanju urbanog razvoja Seville objašnjavaju kako je u zadnjim desetljećima 20. stoljeća grad postao administrativno i političko središte regije s najvećim brojem stanovnika i 1992. godine, nakon odluke središnje vlade, koja je bila povezana s velikim financijskim ulaganjima u siromašniji dio države, ugostio svjetsku izložbu – Expo. Oba događaja imala su izniman utjecaj na društveni i gospodarski razvoj Seville. U fazi pripreme na Expo krajem 1980-ih godina puno se uložilo u razvoj infrastrukture, koja, naravno, nije bila vezana samo na lokacije gdje se odvijala svjetska izložba. Utjecaj Expa na kvalitetu života u gradu, kao i na njegov imidž, bio je enorman te Expo i njegove posljedice još i danas ostaju predmet vatrenih javnih rasprava i promišljanja.

Početkom 21. stoljeća donesen je novi generalni urbanistički plan grada, koji je predvidio razvoj javnih površina u smislu poboljšanja njihove funkcionalnosti na području održive mobilnosti, ulaganja u pješačku i biciklističku infrastrukturu, javni prijevoz i uklanjanje arhitektonskih prepreka za bolju protočnost i revitalizaciju javnih prostora u povijesnoj jezgri. Gradske vlasti su 2003. godine započele provoditi program za razvoj infrastrukture, kao i rješavati socijalne probleme marginaliziranih četvrti. Zapravo se može reći da se grad u 21. stoljeću nastoji razvijati u dva usporedna smjera – kombinacijom uvećanja atraktivnosti prostora kroz izgradnju arhitekturnih atrakcija poput Metropol Parasol, za koju je projektno rješenje izradio Jürgen Mayer H., renomirani arhitekt i umjetnik, i poput zgrade Torre Pelli, koju je koncipirao poznati argentinski arhitekt César Pelli, poznat po dizajniranju nekoliko najviših zgrada na svijetu, te na drugoj strani provedbom održivih urbanih rješenja za poboljšanje uvjeta života u zanemarenim i degradiranim četvrtima centra i periferije kroz infrastrukturna i soft rješenja i uz sudjelovanje lokalnog stavnovništva.

Zanimljiv primjer urbane arhitekture, spajanja starog i novog je samostan Santa María de las Cuevas na otoku La Cartuja, što je nekadašnja lokacija Expa. Prostor je za muslimanske vlasti na Pirinejskom poluotoku bio glinokop. U 13. stoljeću na prostor su stigli kršćani i sagradili Santa Maríu de las Cuevas, a u 15. stoljeću je tamo izrastao franjevački samostan. Na istom mjestu je u 19. stoljeću uspostavljena tvornica keramike u okviru koje je vlasnik, britanac Charles Pickman, uvodio inovativnu proizvodnju posuđa, nove alate i metode na temelju britanskog znanja i lokalne radne snage koju je educirao. Tvornica je imala veliki uspjeh i La Cartuja de Sevilla postao je poznati brend u Europi i Latinskoj Americi. Zatvorena je 1984. godine. Snažna revitalizacija i transformacija prostora se dogodila prije Expa 92. U starom djelu nekadašnjeg samostana 1997. godine formiran je Muzej suvremene umjetnosti Andaluzije.

Muzej besplatno nudi razgledavanje različitih stalnih i privremenih izložbi koje sadrže umjetničke radove domaćih i stranih umjetnika, između ostalog se trenutačno može posjetiti izložba angažiranih Guerilla girls koje preispituju neravnopravan položaj ženskih umjetnica u još i danas patrijarhalnom umjetničkom svijetu, izložbu darova Sevilli za održavanja Expa, izložbu inovativnog grafičkog dizajna publikacija iz područja arhitekture, izložbu Marx lounge Alfreda Jaara i mnoge druge. Za seviljsku urbanističku priču zanimljiva je izložba o prostoru i arhitekturi te urbanoj transformaciji. Kroz nju sam upoznala jednog od poznatih seviljskih filmskih redatelja i arhitekata koji kroz formu dokumentarnog filma razvija i približava arhitekturne koncepte široj publici. Radi se o Juanu Sebastiánu Bollaínu, profesoru, autoru brojnih stručnih članaka iz područja arhitekture i urbanizma, umjetniku koji desetljećima razvija snagu filmskog medija za prijenos arhitekturnih koncepata. Kao što kaže u intervjuu za španski portal El TOPO, ne voli precizno objašnjavati urbanističke i arhitektonske koncepte, pa mu zato filmski jezik i dokumentarni žanr omogućuju eksperimentiranje i slobodniji pristup temama urbane transformacije i dizajna. Njegov film La Alameda iz 1978. godine prikazuje prostor i život sevillske četvrti Alameda, njezinu arhitekturnu i socijalnu dimenziju.

Četvrt Alameda datira iz 16. stoljeća. Nastala je nakon uvođenja protupoplavnih mjera, koje su djelomično zaustavile redovito poplavljale rijeke Guadalquivir. Njezin centar bila je promenada Alameda de Hercules, popularno šetalište za tadašnju aristokraciju, ukrašena rimskim stupovima, zelenilom i fontanama. U 19. stoljeću zbog širenja grada i proliferacije novih trgova i javnih prostora značaj četvrti i promenade se smanjio i suočila se sa fizičkom i socijalnom degradacijom. Za 1960-ih aristokratskim vilama su se priključile zgrade koje su bile manje i troškovno efikasnije- Četvrt je postala centar kriminala, prostitucije i poroka, takozvani „red light district“ Seville. Za 1990-ih  se kroz razvojne politike i fondove Europske unije ostvario urbanistički plan putem kojeg se prostor pretvorilo u sigurniju i dinamičniju okolinu. Četvrt danas čine zgrade s tradicionalnim unutrašnjim dvorištima, pa i novije, višefunkcionalne, koje sadrže stanove i poslovne prostore za male poduzetnike i obrtnike. Nakon revitalizacije Alameda je postala atraktivna za nove stanovnike koji su se zbog njezinog novog/starog identiteta počeli doseljavati u taj okoliš. Može se reći da je Alameda svojim spajanjem stare tradicije i modernog dizajna te arhitekture postala seviljski hipsterski raj i jedan od prostora gdje se dinamičnost i otvorenost spajaju sa starim anadaluzijskim tradicijama. Ostala je specifična otvorenost koja se može odrediti kao neka vrsta ulične kulture. Alamedu i danas karakterizira mješavina različitih kultura i životnih stilova.

Zbog gustoće izgrađenosti to je četvrt gdje se javni interes za zelene površine realizira u velikoj aktivnosti lokalnih volonterskih organizacija za zaštitu javnog prostora i zelenila, koji blaži ljetne vrućine. Borba za javni prostor, za zaštitu kulturne i industrijske baštine te participaciju stanovnika u realiziranju javnog interesa snažno je prisutna. Gradske vlasti 2004. godine odlučile su revitalizirati promenadu Alamedu de Hercules, što je predvidio već spomenuti urbanistički plan. U pronalazak projektnog rješenja gradski ured za participaciju građana snažno je uključio stanovnike četvrti, koji su sukreirali revitailzaciju i regeneraciju promenade. Izrađen je program potreba stanovnika koji je postao dio tendera za projektno rješenje regeneracije promenade, centralnog prostora Alamede. Participacija građana bila je bitan faktor i u samom izvođenju projekta. Danas promenada ima imidž dnevnog boravka na otvorenom. Na prostoru se odvijaju različite sportske igre, kazališne predstave, tu živi vibranta ulična umjetnost. Alameda de Hercules se pretvorila u trg, okružen zelenilom i u centar kulturno-kreativne ponude četvrti. Fontane, skulpture i klupice precizno su smještene u alamedski dnevni boravak. Na trgu i u njegovoj neposrednoj blizini nalaze se brojni kafiči i restorani, trgovine, štadovi i kiosci s različitom lokalnom ponudom. Alameda de Hercules svakako predstavlja mjesto susreta i boravljenja, pogotovo za lokalne stanovnike.

Mjesta poput otoka La Cartuje i Alamede prestavljaju dobar primjer spajanja tradicionalnog i modernog, transformacije starog u novu, na način, da se zadrži dio nekadašnjog identiteta, a taj se dodatno napuni novim sadržajima. Bollaínova La Alameda iz 1978. godine, sevilska boemska četvrt sa sumljivim likovima u mračnim ulicama, s velikim brojem bordela i rupica, danas je jedan od uspješnih projekata revitalizacije četvrti, atraktivna za različite posjetioce. Specifična ulična kultura, vibrantnost i kreativnost ostali su dio njezinog novog/starog identiteta. Promenada La Alameda de Hercules zadržala je svoj nekadašnji šarm, a prilagodila se novim okolnostima i potrebama stanovništva, što naravno ne bi bilo moguće, ako lokalno stanovništvo ne bi bilo uključeno u njezinu transformaciju. Za osjetiti vibracije La Alamede u 70. godinama prošlog stoljeća preporučujemo gledanje spomenutog filma, u kojem naravno ne izostaje i u Sevilli uvijek prisutan flamenko.

.