Mnogo se raspravlja u Karlovcu posljednjih godina, no učinak diskusija je minimalan, a raspravna kultura, politička/demokratska/građanska se sporo razvija. Na razini pragme i praktičnosti se pomaci i čine, no teško se, u pravilu, upušta u suštinske probleme.
Primjerice, u Knjižnici za mlade je nedavno održana u organizaciji mreže udruga u nezavisnoj kulturi KAoperativa rasprava o karlovačkoj kulturi na kojoj se raščlanjivala strategija kulturnog razvoja donesena 2014. godine na desetogodišnje razdoblje i problematiziralo različite politike i tehničke probleme, a da nije niti nakon sat i pol razgovora uočena krucijalna sitnica u čitavom tom strateškom dokumentu i kulturnoj politici koja se na njemu temelji – karlovačka kultura je etnički očišćena.
Namjera je dokumenta na kojeg se svi akteri u karlovačkoj kulturi pozivaju osigurati kulturnu produkciju i razvoj afirmacijom karlovačke baštine, ali u nabrajanju te baštine su nekim čudom ispuštene sve srpske i druge nehrvatske vrijednosti. U gradu u kojem su stoljećima Srbi činili značajan udio u stanovništvu, početkom 1990-ih i četvrtinu stanovništva, doprinos te nacionalne zajednice je u potpunosti zanemaren. Nema Srba niti u pregledu povijesti karlovačke kulture niti u projekcijama budućnosti, odnosno planovima dok su u sadašnjosti šačica getoiziranih i okupljenih u par organizacija za koje većina građana niti ne zna da postoje.
Kako je moguće da u raspravama o revitalizaciji Zvijezde nitko ne spominje obnovu dvora Eparhije gornjokarlovačke, kojeg nazivamo Parohijom? Nije li to veliko gradsko ruglo? Može li Radićeva ulica “zablistati starim sjajem”, kako se to patetično voli kazati, bez da se ta zgrada obnovi? Odgovori su jasni, ali nije stoga jasno kako se to ne ističe. Kako je moguće da se u nabrajanju sakralne baštine na 45. stranici strategije ne spominje niti jedna nekatolička, pa tako niti crkva svetog Nikole? Samim time je strategija kulturnog razvitka deplasirana – ako se temelji na baštini, a baštinu ne vrednuje. Čini li se to iz šlamperaja, namjere ili nesvjesno po kulturnom obrascu koji je prevladao tijekom i nakon posljednjeg rata, odnosno velikosrpske agresije nije niti bitno – bitno je da je pregled baštine u strategiji manjkav do razine falsifikata i da se sa srpskom baštinom u Karlovcu ne planira ništa do 2024. godine.
Pogledajmo samo indeks ulica u Karlovcu – osim nazvanih po Nikoli Tesli i narodnom liječniku Gaji Petroviću, kojega su Karlovčani spasili od ustaša, nema niti jedne koja nosi ime po Srbinu. O čemu se tu radi? Nisu li ulice u Karlovcu zavrijedili jezikoslovac Sava Mrkalj, prosvjetar i jedan od najuglednijih intelektualaca u drugoj polovici 20. stoljeća u Karlovcu Milan Radeka, vladika izuzetnog obrazovanja Simeon Zloković, koji je 40-godišnji angažman u Karlovcu posvetio izgradnji međuvjerskog i međuetničkog povjerenja, episkop i pjesnik Lukijan Mušicki i drugi? Što je njihov krimen osim nacionalnosti? Nije li zanemarivanje čitavog baštinskog sklopa uvreda svakome kome je stalo do karlovačke i hrvatske baštine jer je upravo baština Srba u Hrvatskoj i Srba u Karlovcu ujedno i karlovačka i hrvatska baština? Kakav legitimitet može imati strategija kulturnog razvitka koja amputira ogroman dio karlovačke kulture i, shodno tome, kakve smjernice može dati? Ne može pitanje osnivanja kulturnog klastera, neke vrste komunikacijskog okvira za sve subjekte na području karlovačke kulture, biti važnije od toga da se jedna lokalna zajednica šaptom odrekla ogromnog dijela svoje tradicije – kao da gradimo kuću bez četiri zida, s jednom otvorenom stranom.
Međutim, greška nije samo na hrvatskoj strani, nego i na srpskoj jer su se “posljednji srpski Mohikanci” začahurili u svoje udruge i vijeća, postali sami sebi dovoljnima i u jednu ruku se sami getoizirali, jedva da sudjeluju u općem građanskom životu i prave svoje bure u čaši vode. Karlovački Srbi, barem oni angažirani u ostatku ostataka srpske zajednice, se ne bore za svoj izlazak iz geta, a u njega se dodatno ukopavaju, pa i pretjeranim osloncem na antifašističku komemorativnu kulturu koja je većini građana, pa i građanima srpske nacionalnosti, strana, ne zbog toga što bi bili fašisti, nego zbog toga što je antifašistička kultura koja se ovdje gaji u biti kultura komunističkog režima. Antifašistička kultura je ostala bizaran komunistički relikt i nije reformirana, prevrednovana i učinjena suvremenijom i tako je postala irelevantna.
Nije srpska zajednica u Karlovcu ona koja je “otišla preko” ili nije samo ta, nego je mnogo bogatije tradicije nego što to ratna zbivanja smiju zasjeniti, a raditi kulturne politike 20 godina od završetka rata na negaciji ili zanemarivanju velikog dijela karlovačke baštine i tradicije je u najmanju ruku neutemeljeno. Dok se ne prigrli karlovačka baština u cijelosti, ponovno ne “uprlja etnički”, teško da će bilo koja manifestacija ili suma proračunskog novca uložena u zavisnu ili nezavisnu kulturu kakva se oblikuje pod “kišobranom” strategije razvoja kulture od Karlovca učiniti važno kulturno i multikulturno središte.
