Politika na traci: 1984. – sloboda je ropstvo, rat je mir

Orwell bi bio zadovoljan, ako prije ne bi poludio od bijesa, jer se svijet izmijenio točno u skladu s principima novogovora. Kao što Veliki Brat više nema negativne konotacije kakve mu je pripisivao Orwell, tako je i sama distopija postala nešto privlačno. Od ozbiljne teme za misleće odrasle, distopija se pretvorila u eskapističku zabavu za adolescente u formativnim godinama: Igre gladi, Različita i Labirint, serijali su vrlo popularni ne samo kod mlađe publike. Naposljetku, možda to i nije tako loše - neki od tih klinaca nakon što apsolviraju Igre gladi možda požele saznati kako je distopija izgledala prije no što je se dohvatilo Ministarstvo istine.

Autor: Dražen Cukina

Jedan od kriterija po kojem su birani filmovi u ovom serijalu je sličnost sa svijetom u kojem danas živimo. Na žalost, film 1984. ima dosta podudarnosti. Dokaz tomu je i činjenica da se nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima istoimena knjiga Georgea Orwella, koja je poslužila kao predložak za film, na Amazonu i u klasičnim knjižarama probila u sam vrh najprodavanijih knjiga, a izdavačka kuća Penguin morala je dotiskivati knjigu zbog neočekivano velike potražnje. To nije prvi put da je Orwellovoj knjizi porasla prodaja. Slično se dogodilo u ljeto 2013. godine kada je zbog afere s internetskim špijuniranjem američke vlade u samo jednom danu broj narudžbi na Amazonu skočio pet posto.

Orwellov svijet je distopija koja prikazuje posljedice agresivnog totalitarnog društva na svakodnevni život. Knjigu je napisao 1948. godine, i jednostavno je preokrenuo dvije zadnje znamenke kako bi dobio naslov knjige. Nadahnuće za priču Orwell je crpio iz dva totalitarizma prve polovice 20. stoljeća – Njemačke pod vlašću Adolfa Hitlera i Sovjetskog Saveza pod vlašću Josifa Visarionoviča Staljina. Podjela svijeta na tri bloka – Oceaniju, Euraziju i Istaziju – vjerojatno je nadahnuta podjelom sfere utjecaja na Teheranskoj konferenciji. Stalne promjene neprijateljstava (Oceanija je malo u ratu s Eurazijom, a malo s Istazijom) književni je ekvivalent Staljinovom paktu o nenapadanju s Hitlerom, da bi koju godinu kasnije SSSR postao dio antihitlerovske koalicije – a ta je činjenica užasno smetala Orwella.

Čest je slučaj da ekranizacija književnog djela ne dosegne snagu izvornika. To se dogodilo i s Orwellovim romanom. Film je dobar, ali nemoguće je sažeti višeslojnu radnju knjige u dva sata filma, te su poneki rukavci priče ispali iz filma. Kao uvod u Orwelovu distopiju dovoljan je i film, ali za cjelovit uvid potrebno je pročitati roman. Film redatelja Michaela Radforda sniman je točno u vrijeme u kojem se odigrava radnja Orwellovog romana, od travnja do lipnja 1984. godine. Mjesto radnje je Oceanija, jedna od tri superdržave Orwellovog svijeta. Oceanija je u konstantnom ratu, nestašice proizvoda su česte, hrana je dostupna u ograničenim količinama. Oceanijom vlada Partija na čelu s Velikim Bratom koji nadgleda članove Partije putem velikih ekrana koji se nikad ne gase. Za red i poredak brine se Misaona policija. Najteži zločin je zlomisao, misao uperena protiv Partije ili Velikog Brata.

Moto filma glasi: „Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ Umjesto raznih povjerenstava za suočavanje s prošlošću, Oceanija ima Ministarstvo istine koje se brine o kontroli prošlosti. Glavni lik je Winston Smith, kojeg glumi John Hurt. Smith  je službenik u Ministarstvu. Zadužen je za promjene članaka u novinama u skladu s tekućim potrebama. Na primjer, tjedna porcija čokolade u travnju smanjena je s 40 na 30 grama, premda je u veljači u novinama pisalo da se porcije čokolade u 1984. neće smanjivati. Uzima stari primjerak novina iz veljače, križa vijest i piše novu: „U travnju će doći do povećanja tjedne porcije čokolade s 25 na 30 grama,“ kako bi partijska predviđanja bila u skladu sa stvarnošću. Svojedobno je Tomislav Karamarko izjavio da unutar svoja četiri zida svatko može misliti što hoće, ali u javnost izlazi samo jedna istina koju će oni propisati – a to je tek razvodnjena verzija kontrole prošlosti Ministarstva istine.

Neposredan razlog zbog koje je prodaja knjige porasla nakon Trumpove inauguracije je prvo spominjanje „alternativnih činjenica“, upotrijebljeno upravo uz broj posjetitelja inauguracije. Sintagma „alternativne činjenice“ savršeno korespondira s Orwellovim novogovorom. Partijske krilatice „sloboda je ropstvo“ i „rat je mir“ jako dobro ilustriraju suštinu novogovora. Primjere novogovora možemo pronaći i kod nas – kad je Hrvatskoj u Londonu nedavno odobreno novo zaduživanje, ministar Zdravko Marić je to prokomentirao riječima: „Zaduživanje je uspjeh“. Teško je, osim u reklamama, zaduživanje nazvati uspjehom, ali je sasvim u duhu novogovora. Mjesecima smo – eto još jednog primjera – slušali jednu te istu mantru o tome da su reforme dobre, neophodne i poželjne. Danas se praktički ne spominju, podudarno načinu na koji je Oceanija danas u ratu s Eurazijom, a već sutra zajedno s Eurazijom napada Istaziju.

A sjećate li se Deklaracije nezavisnosti, koju smo spominjali i u prošlom tekstu? Jedan od ciljeva novogovora je izbacivanje suvišnih riječi, pa je svako sljedeće izdanje rječnika novogovora tanje od prethodnog. U pokušaju da prevedu početak Deklaracije, onaj dio o tome kako su svi ljudi stvoreni jednaki, ni najveći stručnjaci za novogovor nisu uspjeli. Deklaraciju je nemoguće prevesti na novogovor. Odnosno, zaključili su, najpribližniji prijevod Deklaracije na novogovor može se sažeti u samo jednu riječ – zlomisao.

Oni koji bolje poznaju roman, znaju da uz u naslovu spomenute dvije krilatice ide i treća: „Neznanje je moć.“ Neznanje je, uz kontrolu prošlosti, drugi važan stup kontrole u Oceaniji. Smithov susjed Parsons ovako opisuje svoju djecu u knjizi (u filmu je taj dio ispušten): „Vidi se dobar odgoj. Nisu pametni, to ne! Ni na što ne misle osim na špijune i na rat… kad joj je odred bio na maršu, moja je kći cijelo popodne pratila nepoznatog čovjeka i predala ga je patroli… A zašto joj je palo na pamet da ga prati? Vidjela je da nosi neke čudne cipele, kaže, nikad nije vidjela takve.“

I što se na kraju dogodilo s Parsonsom? Prijavila ga je vlastita kćer za najteži zločin u Oceaniji, zlomisao. U snu je buncao protiv Velikog Brata, a kći je to čula i prijavila ga. Parsons je zdvojan, ali istovremeno i zadovoljan svojim djetetom, jer ni sam nije bio svjestan svog zločina.

Osim članova Partije, u Oceaniji žive i proleteri, najbrojnija skupina ljudi (oko 85 posto populacije) koji jedini uživaju privid kakve-takve slobode. Proletere ne kontroliraju ekranima, ali postoje druge, podjednako efikasne, metode nadzora. Za proletere je jedino važno da rade i razmnožavaju se. Ostale njihove aktivnosti nisu previše bitne, osim što ne smiju imati vremena, volje ni znanja za smišljanje pobuna. Partija je to postigla prvenstveno držeći proletere u neznanju. Poželjno je da imaju što manje obrazovanje i da počnu raditi što ranije, već s 12 godina, a slobodno vrijeme troše na nogomet, filmove i kockanje. Posebni odjeli Ministarstva istine brinu da proleteri uvijek imaju dovoljno popularnih hitova, jeftinih romana i pornografije, a da su postojali reality televizijski programi, twitter ili facebook, sigurno bi ti odjeli Ministarstva radili punom parom. Jedino znanje koje proleteri moraju usvojiti primitivno je domoljublje koje ih odvraća od bilo kakve pobune zbog dužeg radnog vremena ili smanjene opskrbe hranom. Nije poželjno da imaju čvrste političke stavove niti znanja o Partiji. Za to se brine Misaona policija, čijih je nekoliko agenata uvijek među proleterima i po potrebi plasira uvjerljive glasine i dezinformacije.

Smith je član Partije pa su njegovi problemi drugačiji. Jako je dobar u svom poslu, ali nezadovoljan ispraznošću svog života. Jednog dana prilazi mu Julia, koju utjelovljuje Suzanna Hamilton, i kaže mu da ga voli. U Oceaniji je tjelesna ljubav zabranjena za članove Partije, jer onemogućuje člana da život posveti jedinom što je važno – Partiji. Od člana Partije traži se da nema privatnog života niti odmora od entuzijazma, što znači da je ljubav velika smetnja. Započinju kratku ljubavnu vezu svjesni da će ih otkriti i razdvojiti. Nedugo poslije Julije, O’Brien (Richard Burton u svojoj posljednjoj ulozi) stupa u kontakt sa Smithom. Smith mu se povjerava i traži O’Briena da ga primi u Bratstvo, jedini otpor Partiji. O’Brien mu daje knjigu „Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma“ Emanuela Goldsteina, arhineprijatelja Partije. U knjizi Smith pronalazi načine na koji se Partija održava na vlasti. Taj dio u filmu nije do kraja razjašnjen pa je odgovore bolje potražiti u romanu. Goldsteinov tekst ovako objašnjava krilaticu rat je mir: „Svrha rata nije pobjeda, svrha je da on stalno traje. Smisao suvremenog ratovanja je uništenje plodova ljudskog rada. Hijerarhijsko društvo moguće je samo na osnovi gladi i neznanja. Ratna nastojanja su uvijek planirana da se društvo održava na rubu gladi. A njegov cilj nije pobjeda, već da očuva strukturu društva netaknutom. (…) Stoga je rat, ako ga prosuđujemo standardima prošlih ratova, naprosto obmana. Vjerojatno je ispravno reći da je, postavši neprekidan, rat prestao postojati. Mir koji bi bio zaista stalan bio bi isto što i stalni rat. To je u stvari pravi smisao krilatice “rat je mir.“

Prema Orwellovom viđenju ljudskog roda, tijekom čitave povijesti postojale su tri klase ljudi – Viši, Srednji i Niži. Cilj Viših je da ostanu gdje jesu. Cilj Srednjih je da zamijene mjesto s Višima. Niži, ako uopće imaju cilj, teže ukinuti sve razlike i stvoriti društvo jednakih. Kad Srednji potaknu pobunu, uvijek vrbuju Niže da im se pridruže, obećavajući im društvo jednakih čim preuzmu vlast. A kad Srednji zamijene mjesto s Višima, brže-bolje potiskuju Niže u njihov stari položaj slugu i nakon nekog vremena, povijest se ponavlja. Ali Partija je po prvi put shvatila kako ostati trajno na vlasti – rješenje je u kolektivizmu, neznanju, trajnom ratu i neimaštini koja nikad ne prelazi granicu razdvajanja turobnog, ali stabilnog života od pobune. Zlomislitelje – a gotovo svi članovi Partije su potencijalni zlomislitelji – hvata efikasna i bešćutna Misaona policija, kao što je nakraju uhvatila Juliju i Smitha. Iskoristivši Smithov najveći strah, Misaona policija uspjela je postići ono za što je Smith vjerovao da je nemoguće – natjerali su ga da izda Juliju, da ju prestane voljeti.

Orwellova vizija svijeta izuzetno je turobna. U periodu između dva svjetska rata napisane su knjige Mi Jevgenija Zamjatina i Vrli novi svijet Aldousa Huxleya. Orwellov svijet najstrašniji je od tri spomenuta, možda upravo zato 1984. ima najveći uspjeh među distopijama. Poslije Drugog svjetskog rata distopije su se osim u književnosti pojavile i na filmu: Farenheit 451, THX 1138, Paklena naranča, Brazil, 12 majmuna, O za osvetu i mnoge druge.
Orwell bi bio zadovoljan, ako prije ne bi poludio od bijesa, jer se svijet izmijenio točno u skladu s principima novogovora. Kao što Veliki Brat više nema negativne konotacije kakve mu je pripisivao Orwell, tako je i sama distopija postala nešto privlačno. Od ozbiljne teme za misleće odrasle, distopija se pretvorila u eskapističku zabavu za adolescente u formativnim godinama: Igre gladi, Različita i Labirint, serijali su vrlo popularni ne samo kod mlađe publike. Naposljetku, možda to i nije tako loše – neki od tih klinaca nakon što apsolviraju Igre gladi možda požele saznati kako je distopija izgledala prije no što je se dohvatilo Ministarstvo istine.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije