Loncu poklopac: Kitunci

Njihovo djelovanje ili, možda točnije, nedjelovanje se ne očituje samo na području ulične umjetnosti i odnosa prema njoj. Dominiraju konformizam, baštinjenje ustaljenosti i jednostavnosti. Umjetničko djelo na ulici nas tjera na reakciju, a pokraj čistih bijelih fasada možemo neometano prošetati. Tele iz čuvene metafore ne bulji u jednobojna, nego u šarena vrata. Plaše se promjena, avangardnosti, rizika, onoga što odstupa od uobičajenoga, različitosti i poticajnosti, pa zaslužuju stoga da im se nacrta karikatura kurca kao najčišći simbol vlastite pozicije

Autor: Marin Bakić

Na društvenim mrežama se povremeno ukaže fotografija nekakvog zida u Sydneyju na kojemu je nekoliko puta nacrtana karikatura muškog spolnog organa s natpisom, u prijevodu: “Na ovom zidu je nekada bila umjetnička slika, sada su kurčevi”. Oblik je to prosvjeda umjetnika i/ili ljubitelja umjetnosti zbog toga što je mural, umjetničko likovno djelo namijenjeno javnosti, a ne privatnom pojedincu kao što je to, primjerice i u pravilu, uramljena umjetnička slika, zamijenjen čistom jednobojnom površinom pročelja.

Malograđanski je to stav ili palanački, kako upozorava Andrijana Danilović-Jana, srpska likovna ulična umjetnica, da je ljepše imati čisti bijeli zid nego “išarani”. Ogromnu karikaturu penisa nacrtali su na svježe obojanom pročelju jedne javne zgrade u Novom Sadu protivnici uklanjanja murala francuskog umjetnika Remeda, dakle i Srbima je već pun kurac malograđanskog odnosa prema muralima, no nije to od jučer – Jana, užičko-beogradska prijateljica Karlovca, koja je ostavila umjetnički pečat na pročelju Male urbane zajednice u Haulikovoj, gdje je održala izložbu, a sudjelovala je i u Knjižnici za mlade na tribini o uličnoj umjetnosti, je već pisala o slučajevima uklanjanja murala na području nekadašnje zajedničke države, što je nazivala barbarskim, mada svaki ulični umjetnik, pa i likovni, mora računati da njegova djela u tom kontekstu ne moraju biti dugotrajna.

No, pitanje je kako i zašto takva umjetnička djela nestaju, to jest kako i zašto bivaju uklonjena. Jedan od murala koji je nestao, a kojeg je u svojim ogledima i Jana obrađivala, je onaj s likom pisca Miroslava Krleže u Krležinoj ulici u Karlovcu, što je uradio Leonard Lesić u sklopu projekta Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka “Krleža u Karlovcu”. Tog u Hrvatskoj i izvan nje zapaženog umjetničkog djela više nema jer ga je prekrilo novo pročelje izrađeno za potrebe energetske učinkovitosti. Riječ je o privatnoj stambenoj zgradi i od samoga početka je postojao dogovor da će se mural ukloniti za postavljanja novog pročelja. Unatoč dogovoru s predstavnikom suvlasnika-stanara ipak nije rekonstruiran na novoj fasadi jer je “iz vedra neba” stigla od te osobe informacija da su stanari protiv toga, da su za postavljanje džambo plakata, čime bi povratili uloženo u energetsku učinkovitost. Naravno, to je njihovo pravo koje sada, unatoč pomalo i nekorektnom pristupu organizatorima i umjetniku, prema kojima se odnosilo “s visine”, te unatoč tome što na toj zgradi i dalje nema niti plakata niti murala, ne bismo problematizirali.

Zanimljiva je u ovom kontekstu druga sitnica – kada je mural tamo stajao, bivao je išaran u donjem desnom uglu gdje su se nalazili potpis umjetnika i logotipovi onih organizacija koje su omogućile izradu murala, dakle, unatoč tome što su grafiteri pazili da samo djelo ne išaraju, odnosno prema njemu imali poštovanje, mural je ipak bio išaran. Sada, kada je tamo čisti bijeli zid, nitko se nije sjetio da ga oskrnavi.

Ne navodimo to kao poticaj da se to učini, nego samo radi zapažanja da se ovdje na poseban način cijeni čistoća – postoje zašarani zidovi, no oskvrnjuju se tek kada ih atmosferilije i zub vremena ili nevremena načmu. Zašto je manji problem zašarati svježi mural od svježeg pročelja? Jesu li naši huligani toliko obazrivi prema tuđoj imovini da čekaju prve znakove amortizacije prije no što je počnu skrnaviti?

Inače, broj uličnih likovnih umjetnika i njihova spremnost za rad u Karlovcu, te ipak pozitivne reakcije građana na mural s likom Krleže i druge takve uratke, mogu biti podloga za gradski program oplemenjivanja prostora muralima. Ako Sisak ili Prijedor mogu imati takve programe putem kojih omogućuju uličnim likovnim umjetnicima izrade murala, pružaju za to financijska i svaka druga sredstva, zašto to Karlovac ne bi mogao, posebno, dakle, s obzirom da u njemu djeluju vrijedni autori kao što su Lesić, Tally Rayne Adams, Nikola Vukmanić, koji izrade murala već smatra nečime pomalo nadiđenim i zalaže se za postavljanje “nadideoloških” skulptura, Ranko Ajdinović ili kolektivi poput LED-a i Bad Blue Boysa koji su među prvima započeli s tim praksama?

Uglavnom, da se vratimo na temu, bez obzira što se pojedine murale pozdravilo, u našem društvu prevladavaju čistunci, čuvari moralnih i etičkih normi društva s granice morala i etike, koje ćemo vulgarnosti radi – kad je bal, nek’ je maskenbal – ovom prilikom nazvati kituncima. Njihovo djelovanje ili, možda točnije, nedjelovanje se ne očituje samo na području ulične umjetnosti i odnosa prema njoj. Dominiraju konformizam, baštinjenje ustaljenosti i jednostavnosti. Umjetničko djelo na ulici nas tjera na reakciju, a pokraj čistih bijelih fasada možemo neometano prošetati. Tele iz čuvene metafore ne bulji u jednobojna, nego u šarena vrata. Kitunci se plaše promjena, avangardnosti, rizika, onoga što odstupa od uobičajenoga, različitosti i poticajnosti, pa zaslužuju stoga da im se nacrta karikatura kurca kao najčišći simbol vlastite pozicije.

U postkomunističkim društvima kao što je naše to je posebno ukorijenjeno u društvenoj, ekonomskoj i političkoj realnosti koju čini tranzicijski međuprostor između socijalističkog i kapitalističkog/nacionalističkog etatizma u kojemu je opća država glavni poslodavac i poslovni partner, u kojemu je najvažnije pažljivo izvagati način ponašanja, svaku reakciju, kako ne bi ugrozio vlastitu egzistenciju, pa nema važnijih pravila od toga da se “gleda svoj posao”, a one koji to ne čine “skrati za glavu”. Očituje se to ponajviše u politici, pa tako u pravilu stradaju oni koji su se “oteli kontroli”, neposlušni, disidenti, nezavisni i slično. To se vidi i na izborima. Uzmimo primjer lokalne političke stvarnosti. Nema niti jednog racionalnog opravdanja za opstanak vlasti kakva vedri i oblači u Karlovcu. Već dugo postoje svi razlozi da se smijeni, međutim opstaje 12 godina, a možda će i još četiri najmanje. Nije uzrok tomu samo klijentelistička mreža koja je izgrađena ili beskrvna oporba, nego i strah od promjene. Vlast može biti loša, ali je ustaljena, predvidiva, postavila je pravila koja smo prihvatili, na koja smo se navikli i po kojima igramo, a što će smjena vlasti donijeti u načinu funkcioniranja i kako će poremetiti mjesto pojedinca u uspostavljenom hranidbenom lancu su pitanja pred kojima kitunac najviše strepi, mada će se malograđanski prilagoditi i postaviti i u slučaju promjena kao čuvar novih moralnih/etičkih uzusa i bivati nepovjerljiv prema svakom zalaganju za promjenu.

To će nastaviti biti i gorljivo jer se najviše kurče upravo – pičke.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije