“Baš si me usrećio pozivom na intervju. Preminuo mi je otac za Božić, majka mi je umrla prije dvije godine, brat prije godinu i pol, bivša žena s kojom imam dijete mi je umrla, pa sam imao ostavinsku raspravu i stan smo prodali. Sad sam dobio par tisuća kuna za knjigu, da platim stručne asistente. Nije mi do kopiranja. Dinku Neskusilu sam za Kafotku dao deset tisuća negativa na kojima su zabilježeni trenuci sa svjetskih i europskih prvenstava, druženja s Mirom Barešićem, kad su pobjegli iz Južne Koreje 1975. godine nezakonito, pa završili u zatvoru, Tihomir Ivka ne kuži zašto smo 1978. godine stjerali Barešića, koji je htio nastupati za Hrvatsku, u Južnu Afriku. Laž je da je Anto Nobilo pljunuo hrvatsku zastavu. Prije svega, bilo je pet stotina gledatelja”, otvorio je razgovor sportska, prije svega taekwondo, legenda Slobodan Martinović-Coco.
Ne kužim što opisujete? O čemu se radi?
- Napisali su da je Miro htio nastupiti za Hrvatsku i da je u finalu pobijedio Nobila.
Barešić je nastupao za Paragvaj?
- Morao je za njih, a dopisao je vlastoručno da igra za Hrvatsku. Zbog toga smo ga stjerali, jer su već 1975. godine Miroslav Brežan i ostali umalo završili u zatvoru kada su se vratili iz Južne Koreje. Inače, nitko nema pojma da taekwondo ne potječe iz Sjeverne Koreje, nego Južne. Svi koreanski taekwondoisti su iz Južne Koreje. Emigrirali su nakon što je njihov general Park Čung-Hi izvršio državni udar. Zbog toga je četvrt stoljeća ta zemlja bila pod sankcijama poput Južne Afrike. Bili su tada siromašniji od Sjeverne Koreje. Sada je obratno. Uglavnom, bilo je različitih događaja. Nobilo je sudjelovao u maspoku 1971. godine, a sada ga optužuju što je sudio Andriji Artukoviću. Kakve veze ima s time? Bio je pomoćnik javnog tužioca i to mu je bila šansa za afirmaciju, a Artuković je ratni zločinac i nemamo što pričati o tome. Barešića sam pitao gledajući ga u oči zašto ne uđe u zemlju poput Bugojanske skupine čiji su pripadnici poubijani. “Ali, nećeš, nego ćeš se lijepo vratiti u Paragvaj karati predsjednikovu kćer”, kazao sam mu. Bio je član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Bio sam s nekima od njih, pa su mi rekli: “Niste prvi koji nastupate za Hrvatsku. Neki su zajebali Barešića”. Odgovorio sam im da sam jedan od tih. Prosvjedovao sam ispred sjedišta Ujedinjenih nacija za Hrvatsku s drugim sportašima, deset američkih kongresmena hrvatskog porijekla i ostalima. Novinar Branko Obradović-Kina je napisao da smo imali koncert. Petar Banić sada organizira proslave dana međunarodnog priznanja Hrvatske, a pet dana nakon priznanja smo prvi organizirali takvu proslavu. Potrošio sam za to svoj novac. Kina je napisao minijaturan člančić o tome. Što da mu pričam? Mogao sam gradonačelniku Damiru Jeliću reći da naredi pet stranica teksta o tome. Uostalom, jebe mi se za Karlovački tjednik.
Jeste li prvi naraštaj taekwondoista u Karlovcu?
- Druga generacija. Prvu su činili prvenstveno Brežan i Nobilo. Nastala je 1968. Stanovao sam u Zajčevoj ulici tada, a u prosincu 1969. su me natjerali da počnem trenirati.
Tada ste imali 17 godina?
- Da. Do 1975. smo bili zajedno. Nakon Svjetskog prvenstva u Seulu smo se razišli kada su prihvatili taj novi taekwondo s oklopima i tako dalje.
Tko Vas je zainteresirao za taj sport?
- Dragan Šipka, koji je također pripadao prvoj generaciji karlovačkih taekwondoista. Bili su u toj generaciji i Nikola Bijelić, Marin Vrnoga… Uglavnom, 1975. smo se odvojili, a 1976. smo dobili ime po Jugoturbini. To je bilo 16. siječnja.
Kako je taekwondo postao jedan od najmasovnijh sportova u Karlovcu?
- To je bilo doba uličnih tuča, no to nisam volio. “Visio” sam danima na igralištu na šancu. Mnogo se putovalo s taekwondoom. Kad su počela prva natjecanja u Hrvatskoj nije bilo majstora, 1970-ih nije bilo više od 15 klubova. Sve češće su se počeli organizirati turniri i novi klubovi. Osnovao sam jedan u Vrginmostu, to jest Gvozdu, pa u Ozlju, a taj smo sport proširili i u druge zemlje. Šipka i Brežan su djelovali u Sloveniji, obnovio sam klub u Rijeci, prvi sam klub napravio u Šapcu i Sarajevu. Naši dečki su napravili prvi klub u Češkoj. Djelovali su i u Bugarskoj. U Poljskoj smo 1978. godine prvu demonstraciju sa slobodoumnim studentima, poput naših poletovaca. To je bilo zabranjeno. Sa mnom su tamo bili Goran Šabić, Boško Rupčić i Nobilo.
Zašto je bila zabranjena demonstracija?
- Zbog Južne Koreje i tamošnje diktature.
Jeste li išli u Sjevernu Koreju?
- Neven Bočić je otišao tamo 1992. godine na svjetsko prvenstvo, pa je otišao na kup… Sada se odlazi tamo. Postoje dvije osnovne organizacije – jedna je International Hapkido Federation (IHF), što je taekwondo s rukavicama, a druga je World Taekwondo Federation (WTF), što je olimpijska varijanta.
Kako je došlo do te podjele?
- Početkom 1988. godine je podmićen Međunarodni olimpijski odbor, pa je u Seulu 1988. na Olimpijskim igrama taekwondo postao pokazan sport. Dražen Perković je bio na tom natjecanju skupa s Ivicom Klaićem i Robertom Tomaševićem. Na sljedećim Olimpijskim igrama taekwondo je postao službeni olimpijski sport. Nakon toga su mijenjali sto puta pravila. Problem je što je zabranjen udarac šakom u glavu. Od svih načina borbe, ovo je najgori.
Što Vam je taekwondo dao?
- Putovanja. Dizali smo kredite i putovali. Otišli smo 1978. godine na svjetsko prvenstvo u Oklahomi. Za putovanje nas četvorice zadužio se novinar Večernjeg lista Božidar Hrstić-Bižo. Nakon toga smo se domogli novca demonstracijama na radnim akcijama. Održali smo ih 40 godišnje na 15 radnih akcija u Hrvatskoj, te na saveznim radnim akcijama, a radili smo ujedno i sportske tribine. Predsjednik kluba je tada bio novinar Slavko Cvitković. Ako bismo gostovali u Belom Manastiru ili Vukovaru, pozvao bi kao goste Nogometni klub “Dinamo” iz Vinkovaca. Kada bismo bili, primjerice, na Plitvicama, pozivali smo Krešimira Ćosića, Milku Babović, Mladena Delića, NK “Dinamo”, Košarkaški klub “Cibona”, Miroslava Blaževića-Ćiru… Uglavnom, kada smo se kao TKD “Jugoturbina” 1975. odvojili od TKD “Karlovac”, vježbali smo na otvorenom dok sljedeće godine nismo na korištenje dobili donju salu Hrvatskog doma gdje je bio smješten bodibilding klub s 250 članova, zatim aerobik, joga, uglavnom oko sedam stotina članova različitih klubova. Dakle, ubirali smo članarine, imali smo kafić i disko klub. U Hrvatskom smo imali spavaonicu s 20 kreveta, kuhinju, kupaonicu, profesionalnog konobara Ivicu Beljana, tehničara Ratka Kneževića… U velikoj dvorani smo imali poseban disko i koncertni prostor. Dvije godine sam time upravljao, a potom nisam više bio upravitelj čitave zgrade, nego samo njezinog donjeg dijela. Tražio sam od Grada da omladini da upravljanje Hrvatskim domom. U međuvremenu smo napravili Malu scenu Hrvatskog doma, studio ispod pozornice… Uveo sam klimatizaciju, prve video filmove… U disku nikad nije bilo tučnjave, jer sam imao najbolje redare. Izdali smo u obliku knjižice kodeks ponašanja po kojemu nema više dolaska, ako napraviš glupost. Imali smo uistinu puno novca, ali smo ujedno nastavili osvajati medalje. Htjeli su nam potom oteti prostor. Nakon deset godina što smo s time upravljali, 1987. godine, partijski komitet je preveslao moju upravu za moga odustva, pa su dobili prostor na upravljanje. Bio sam bespomoćan. Ucijenili su članove uprave gubitkom egzistencije. Oteli su sve, pa predali komitetu omladine koja je nastavila s upravljanjem. Prešli smo u TKD klub “Jedinstvo” iz Vrginmosta s kojim smo sve osvajali na tri državna prvenstva. Prije 40 godina smo osnovali klub i u Ozlju u kojem je trenirao i današnji direktor DM-a Mirko Mrakužić. Vodio sam i klub mladih za borbu protiv alkoholizma i narkomanije koji je također financiran. Centralno grijanje su nam uveli, Montmontaža nas je spojila na vrelovod, zaradili smo lovu… Uglavnom, godinama se to tako vrtilo, održavali smo susrete u sportskoj dvorani na kojima su se provodile različite aktivnosti, dolazili su na to i javne ličnosti kao što su Martin Sagner, Smiljka Bencet, koji su u dramskoj seriji “Gruntovčani” glumili Dudeka i Regicu, pa Gabi Novak i Arsen Dedić, zatim Denis&Denis, Drugi način, Boa… Radili smo i kvizove kao i maturalne večere bez alkohola i s time smo dobro zarađivali. To vlasti nisu mogle podnijeti, pa su slale sve moguće kontrole. Svake godine bismo u prosjeku na na demonstracijama zaradili 250.000 njemačkih maraka bruto. Znali smo proći 40.000 kilometara godišnje u prosjeku.
Zvali bi vas s raznih strana da držite demonstracije?
- To smo naplaćivali više nego što je Parni valjak naplaćivao svoje nastupe. Uz to što smo održavali demonstracije imali smo organizirane različite sekcije. Primjerice, Zdenko Barjaković je vodio u tri radne akcije tečaj slaganja ikebane, pa Bižo foto-tečaj, imali smo filmski tečaj… Na svakoj akciji smo imali tri mjeseca trenera. Za rata je netko upao u naše prostorije, nakon što smo predali ključeve Gradu. Otuđili su sve – od pehara do radijatora i dokumentacije. Hrvatski dom je dan Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nazivao sam ih seljacima, jer su održavali izložbe sitne zubate stoke, kanarinaca, zečeva, pasa, pa sam očekivao još goveda. HSS je dao privatnicima prostor za disko u podrumu. No, kako su cajke postajale sve popularnije tako je taj disko postajao sve manje. Uglavnom, da bi se donja sala sada aktivirala potrebno je 25 velikih kamiona i tridesetak radnika na mjesec dana da se izvuku cigle kojih je na tone ubačeno tamo. Potom su htjeli dati Hrvatski dom Željku Godaču da tamo napravi nogometni teren, odrezana je pozornica, a prokišnjava i krov… Kada su nas htjeli izbaciti izmislili su da je statika zgrade otišla k vragu a tri tenka se tamo mogu postaviti. Uglavnom, do 1985. godine taekwondo reprezentaciju su činili Karlovčani.
Karlovac je prilično zastupljen u tom sportu?
- Prvi klub u Istočnoj Europi je formiran u Karlovcu 1968. Drugi je formiran na Prečkom tek iduće godine. Dakle, iz Karlovca se širio taekwondo. Brežan pretpostavlja da se odavde razvilo pedesetak klubova. Uglavnom su mi novinari i poduzetnici bili članovi upravnih odbora. Imali smo demo-tim koji je radio stotinu demonstracija godišnje. Prošao sam tako cijelu Europu, a i u Sjedinjenim Državama smo bili. Vodio sam i prvu hrvatsku kick-boxing reprezentaciju te štrajk građu pred zgradom Ujedinjenih nacija. Damir Škaro je bio vođa puta, a sastavio sam ekipu. Kad je sve to riješeno, htio sam opet u Hrvatski dom. Zamolio sam Jelića da se to omogući, da seljaci odu na selo uzgajati stoku. Gradu trebaju građani. Seljaci su dolazili petkom prodavati hranu, a ovdje kupiti šećer. Uništili su Hrvatski dom, to je trebao biti centar mladih u Karlovcu. Uglavnom, svi naši dečki iz kluba su se istaknuli negdje – Neven je jamar, čitava obitelj Vidović je tu trenirala, Viktor je bio državni prvak Hrvatske i Jugoslavije.
Je li Chuck Norris trenirao kod Vas?
- Enver Idrizi je pričao da ga je nekoliko puta pobijedio. Kad smo se 1988. godine slikali s njime u Oklahomi, došao je za naš stol, interesirao se za nas. Nikad od nikoga nije izgubio.
Što ste mu rekli?
- Ništa. Prvi put sam ga vidio tada. Nisam uopće gledao filmove. Imao je program sličan mome – sa ceste u dvorane. Ako klinci nisu imali za članarinu, imali su pravo pristupiti i to kazati. Vikendom smo od diska zaradili 10.000 njemačkih maraka, isplaćivali šest profesionalnih plaća. Uglavnom, u Karlovcu su svi nastali. Radim na sedam knjiga, jedna je naslova “Iz Hrvatskog doma na krov Europe i svijeta”, druga “Povijest taekwondoa u Jugoslaviji i Hrvatskoj (ITF)”… Prvu medalju na Europskom prvenstvu je osvojio Nobilo 1975. u Stuttgartu, kao i na Svjetskom prvenstvu u Montrealu godinu ranije. Imam pet medalja sa svjetskih prvenstava, Šabić ima tri, Nobilo četiri, Milan Bajić dvije… U Karlovcu je gostovao otac taekwondoa, 10-15 najpoznatijih majstora… Iz prvog naraštaja taekwondoa u Hrvatskoj najznačajniji su Nobilo i Brežan. Po cijelom svijetu se radilo. Ključeve Hrvatskog doma treba dati udrugama.
Što pamtite iz Hrvatskog doma?
- Glavne sportske tribine i kvizove smo imali u kongresnoj dvorani Hotela “Korana” utorkom u 19.30, a inače ove manje u Hrvatskom domu. To je vodio Cvitković – gostovali su “Dinamo”, “Cibona”, Sanda Dubravčić… Jednom godišnje smo radili revije borilačkih sportova na kojima je bilo po četiri tisuće posjetitelja. Imao sam zadužene za glazbeni program.
Što ste sve doživjeli u to vrijeme?
- Kažu mi da sam ih vukao za uši, zabranjivao pušiti i piti, a da me sada vide kako si popijem malo. Mogu sa 65 godina popiti pivu, ali ne možeš ti s 13. Postojao je red i mogao si biti siguran da te nitko neće istući, pa čak niti izvan Hrvatskog doma – otpratit ću te doma, ako treba. Sada te istuku na parkiralištu Dana piva, pa Grad zbog toga završi kao optuženik na sudu ili kada istuku Iračanina na Baniji.
Kako su izgledale radne akcije?
- Savršeno. Radilo se najviše na pošumljavanju. Takve akcije su trajale tri do četiri tjedna. Nakon rada se odlazilo u barake. Bilo je dosta onih koji su se naučili koristiti priborom za jelo tek na radnim akcijama. Kraljevi jedu rukama. Pošumljavalo se dnevno osam sati. Odsluženje vojnog roka kojeg bi sada uveli bi u biti bio povratak radnih akcija, koliko sam shvatio.
To Vam je prihvatljivo?
- Ne treba nam vojni rok, tek kraća obuka kao u Švicarskoj kako se snaći za napada ili elementarnih nepogoda. Vojska treba biti profesionalna.
Gdje ste služili vojsku?
- Šabić, sin Zdenka Kuzmanića Damir i ja smo služili vojsku u Vranju, u tri različite vojarne. Da ne poludim, na svoj rođendan sam postao predsjednik omladine, jer sam prije toga održao 50 demonstracija u Vranju, Skopju, drugim mjestima. Nisam pušku niti držao, a bio sam slobodan koliko hoću. Karataši su iz Beograda slali u Vranje trenere, jer su se plašili da karataši u tom gradu ne prijeđu na taekwondo. Napravili smo klub u Šapcu, u Beogradu, u Makedoniji smo pokušali i tako dalje. Dolazio sam u Karlovac raditi reviju borilačkih sportova i provoditi aktivnosti na suzbijanju alkoholizma i narkomanije.
Koliko je bilo sudionika radnih akcija?
- Oko tisuću u jednoj smjeni, a bile su tri. Dakle, na 15 radnih akcija je bilo 350.000 ljudi. Družilo se, pronalazili se dečki i cure i tako dalje. Uistinu se radilo na radnim akcijama, na posječeno drvo sto ih je zasađeno. Sada smo na putu uništenja naših šuma, čini mi se.
Tko Vas je uputio na borbu protiv alkoholizma i ovisnosti o drogama?
- Doktor Nikola Paunović, legenda. Živio je preko ceste od Hrvatskog doma. Živjeli smo u Gospiću do sedmog razreda osnovne škole. Otac Miloš mi je bio zastavnik prve klase i rođen sam u Podravskoj Moslavini gdje je služio. Kad je penzioniran došli smo u Karlovac gdje je dobio stan. Pio je, pa ga je naš susjed Momir Kovačević-Momo, oficir u mirovini, natjerao na liječenje. Bio je predsjednik Automoto saveza Karlovac. Kćer mu je oženio sportski novinar Tomica Belavić. Uglavnom, formirao sam taj program 1974. godine, pa smo putovali na kongrese, izvodili smo demonstracije i druge priredbe. Studentska grupa iz Karlovca “Žabari” je također nastupala. To je bila amaterska glumačka družina iz Gradskog kazališta “Zorin dom” u kojoj je, primjerice, bio i Danko Ljuština. Pušenja se teže riješiti nego opijanja. Posjećivali smo bolnice i zatvore, primjerice Lepoglavu gdje smo igrali nogomet sa zatvorenicima, također. U tome bi nam se pridružili reprezentativci Zvjezdan i Boro Cvetković, Rajko i Željko Janjanin i drugi. Zbog svega toga nas nisu mogli izbaciti iz Hrvatskog doma tako lako. Sa svima smo surađivali, organizirali smo i aukcije slika.
Koliko ljudi je prošlo kroz takve programe?
- Održali smo 1570 demonstracija, mislim da smo obišli sve gradove, a tome treba dodati i priredbe u borbi protiv alkohola i narkomanije. Mislim da je kroz sve to prošlo stotine tisuća ljudi. Program je zamro kada su nas maknuli iz Hrvatskog doma. Napravili smo toliko dobrih izložbi, primjerice o moru na kojem smo izložili makete brodova, a uz to je Alen Slavica pjevao dalmatinske pjesme. Uglavnom, u Karlovcu je prvi taekwondo klub u Istočnoj Europi, žena s prvim crnim pojasom u bivšoj Jugoslaviji bila je Marina Sekulić, udana Kolaković, koja je danas zamjenica gradonačelnika, prvi izbornik je bio Nobilo… Prvi sam hrvatski selektor. Mnogo radim sa Škarom, koji je prijatelj sa svim olimpijcima. Zato želim izdati te svoje knjige.
Jeste li u mirovini?
- Nisam. Živim od nekretnina. Imao sam agenciju za posredovanje u trgovini nekretninama, prvu na potezu od Zagreba do mora, no morao sam je zatvoriti prije tri godine, pa sam bio vanjski suradnik za druge, da bih sada ponovno otvorio svoju tvrtku. Imam spremnih više od 250 nekretnina. No, i dalje sam vanjski suradnik za neke.
Trenirate li i dalje?
- Malo samo, radim čučnjeve i slično, no počet ću i intenzivnije.
Borite li se?
- Ma kakvi, imam 65 godina. Prestao sam se boriti prije 15 godina. Na dva mjesta imam slomljenu kralježnicu. Radili smo na krovu jedne kuće kada sam pao. Operiran sam u Zagrebu. Jedva sam preživio. Nobilo mi je puno pomogao. I dalje imam šerafe u sebi. Ne da mi se niti djecu trenirati. Samo me pisanje zanima i to da otvorim poseban portal za borilačke sportove. Napravili smo kick-boxing savez. Tukli smo se za badava, za pehar, a danas se tuku za sto tisuća dolara. U krivo vrijeme smo se rodili. Trenirali smo po poljima, čak i u crkvi.
Da ste se rodili u vrijeme kada su se borbe naplaćivale, bili biste materijalno bogati?
- Mogu se i sada obogatiti. Sudio sam dosta dugo sve glavne mečeve u kick-boxingu, jer se nisu mogli dogovoriti, a ja sam iz drugog sporta. No, najgore je biti sudac, jer ti svi mater psuju, mada je to sada drukčije u ultimat fightu, gdje su pravila jednostavna, skoro da ne postoje. Doživljavao sam svašta. Roditelji su postali bolesnici, viču svojoj djeci koja se bore “Ubij ga” i slično. Izopačeni su – viču na suca, oni su izbornici, među sobom se posvade mame kada dolaze na treninge… Organizirao sam bio savjet roditelja. Ako netko nije dolazio na trening, bio bi izbačen. “Trebali ste mi reći da ne dolazi”, kazao bi roditelj, umjesto da se sam brine za svoje dijete. U Hrvatskom domu su imali kafić u kojem su mogli čekati da im dijete završi s treningom, nisu imali što raditi u dvorani. Ako su bili agresivni, kazao bih im da postoje i drugi klubovi i da izvole ispisati dijete. Točno se vidi tko je borac. U pravilu su prigradski dečki bolji od gradskih, jer trebaju putovati do treninga. Bilo je dobrih talenata koje je sjebao pubertet, a danas ih facebook ubije. Sport više ne može živjeti samo od članarina, nego im treba pomoć države. Uglavnom, neki dobri borci su poginuli što u prometnim nesrećama, što u ratu, neki su nihilisti otišli u Italiju kada je izbio rat… Rekao sam im da im se super taj nihilizam – dok im roditelje ubijaju drkaju po Italiji. Nastavili smo i u ratu djelovati.
Je li Vas iznenadio rat?
- Nije. Imali smo 1990. godine demonstraciju na Palama. Sudio sam u Sarajevu pred kraj te godine. Vidiš to po odnosima. Koreanci iz Sjeverne Koreje su vodili trening, a bio sam u kafiću, pa su me ispitivali odakle sam i slično, pokušavali su me svrstati. Sljedeće godine mi je prijatelj iz kluba počeo pričati kako će postaviti četiri VBR-a i “slistiti ustaše”. Kaže mi tada jedan drugi, koji sada u Sloveniji živi, da se moramo družiti “mi”, “naši”. Koji naši? Poslao sam ga u tri pičke materine. Sedmog kolovoza 1991. godine sam sa Škarom u hotelu Intercontinental radio događaj “Sport za mir, mir za sport” na kojem je bilo pet stotina najboljih sportaša. Rekao sam da mi je otac dao ime Slobodan, po slobodi, a da to isto ime nosi i Slobodan Milošević, onaj majmun iz Beograda, pa da ću promijeniti ime, da se ne zovem kao i taj zlotvor. Škaro me tada udari i kaže: “Neka on promijeni ime”. Tada sam rekao da ću ostati Slobodan, jer sam slobodan, a ovaj neka se zove Hitler, Staljin ili Husein. Vratio sam se u Karlovac gdje su bile 22 vojarne. Oficirčine su pobjegle iz kluba, pa sam i njih poslao u pizdu materinu. Predložio sam da se oblikuje sportska satnija i da se ide za Vukovar. Kada smo se u kolovozu vratili iz Sjedinjenih Država, Škaro je to napravio. Obilazili smo front, agitirali… U Komarevu smo bili Škaro, Branko Cikatić, Perica Bukić, Mirna Berend, Dino Dvornik, Jura Stublić, Cvitković, Dubravko Šimenc ja i drugi kada su nas napali sa stotinu granata. Obilazili smo i bolnice. Napravili smo tim za opskrbu. Odjednom je stigao šleper cigareta iz Rovinja, što je osigurao Krešimir Džeba koji je vodio marketing Tvornice duhana Rovinj. To smo dijelili po fronti. Prodao sam stan i tim novcem kupovao za vojsku sve što im je bilo potrebno – od aparata poput telefaksa do drugih stvari.
Prodali ste stan za to da opskrbite vojsku?
- Prvo sam se zadužio, a kada više nisam mogao vraćati dug, dao sam stan. Radili smo koncerte isto tako. Surađivao sam s katoličkim zborom “Mi” kojeg je vodio Jozo Mario Tolj, brat generala Ivana Tolja. Imali smo dom za siročad, a i njih smo snabdjevali. Napravio sam 12 izložbi, pa demonstracije s Vladimirom Kočišom-Zecom, Akijem Rahimovskim, Ivanom Banfić i drugima. Svi novinari su naši prijatelji, pa smo imali pristup medijima. Tiskare su nam pomagale, Karlovačka pivovara… Za crkvu smo u hotelu “Esplanada” radili aukciju slika. Varteks nam je pomogao da odemo za rata u Grčku na europsko prvenstvo u boksu.
Spomenimo odlazak u New York.
- Išli smo, čini mi se, 15. kolovoza 1991. godine. Spavao sam u Intercontinentalu gdje je djelovao nekakav odbor čiji je predsjednik bio Vladimir Šeks, član je bio Boris Buzančić, gradonačelnik Zagreba, Nobilo i drugi. Rečeno je da idemo, ako Franjo Tuđman dopusti. Platio sam sedam karata za New York. HOP, Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska demokratska zajednica su nam osigurali boravak. U Hrvatskom klubu smo imali tribinu i demonstraciju. Jozo Vukušić je preko radija pozvao sve Hrvate da dođu na prosvjed. Izložili smo fotografije Borova Sela. Hrvati su šetali sa svijećama. Došli su i Dražen Petrović i Stojko Vranković. Skupili smo tri tisuće američkih dolara koje smo predali Zvonku Bušiću u zatvor. Donijeli smo u Hrvatsku 25-30 kutija nominalno lijekova, a u biti najskupljih naočala za noćno gađanje koje su nam američki Hrvati kupili. To smo švercali preko Češke. U zrakoplovnoj luci u Zagrebu su nas dočekali, ali nije bio ministar policije Ivan Vekić. Insistrirali smo da dođe, da mu predamo opremu. Sad je uručena Medalja Grada kanadskom Hrvatu Antonu Kikašu za njegov doprinos u Domovinskom ratu. Što ima s Karlovcem? Bolje da su meni dali tu medalju. Dobili smo lijekove za karlovačku bolnicu. To su bile potrebe za šest mjeseci. Optužili su me da sam ustaša. Nemam nikoga preko.
Nedostaje li Vam što?
- Napravio bih novu sportsku dvoranu. Imam ulagača za to. Bila bi namijenjena borilačkim sportovima. Mogla bi se napraviti na Vunskom polju. Volio bih izdati i te knjige, uglavnom stručne.
