Dočekali smo i to. Zgrada kina Edison ponovno je u vlasništvu Grada Karlovca. To je bio lakši dio posla. Postavlja se pitanje što sad s tom zgradom? Kako je staviti u funkciju? Koliko će to trajati? Tko će to odraditi? I, naposljetku, ono najvažnije pitanje, koliko će nas sve to koštati, odnosno, hoće li sama kupnja zgrade biti jeftiniji dio posla?
Uvijek volimo reći, „toga nema nigdje na svijetu“, volimo misliti da je ono što nam se događa bez presedana. Nije baš tako. Situacija u kojoj smo sada dosta je česta i taj su proces već mnogi prošli s različitim ishodima. Dovoljno je zaviriti na internet i pronaći slične primjere. Web stranica Cinema Treasures posvećena je kinima širom svijeta. Na stranici je popisano 47 tisuća kina u više od 200 zemalja. Od popisanih kina svega oko 11 tisuća je još uvijek u funkciji – dakle manje od četvrtine, ali i taj broj treba uzeti s rezervom, jer je jedno od šest upisanih hrvatskih kina upravo kino Edison, a stranica navodi da Edison i dalje radi. Pregledavajući kina u raznim zemljama, možemo pronaći kina koja su imala ili imaju sudbinu više ili manje sličnu onoj Edisonovoj.
Nekad je u Sarajevu postojalo kino Tesla. Dotrajala zgrada nije izdržala ratna događanja, pa je nakon rata zgrada srušena, ali su gradske vlasti odlučile da im je, umjesto još jednog šoping centra, važnije opet otvoriti kino. Danas na tom mjestu djeluje Art Kino Kriterion. Kino vode studenti, program je raznovrstan, imaju potporu lokalne zajednice, a kino posluje relativno uspješno. U Skopju radi kino Art Cinema Frosina, prikazuje isključivo art filmove, a njegovo funkcioniranje potpomaže Eurimages, europski fond za pomoć filmskoj umjetnosti i industriji.
Nama najbliži primjer iz kojeg bismo možda mogli nešto naučiti je kino Europa u Zagrebu. U hrvatskoj metropoli su se kina počela zatvarati otprilike kada je s kontinuiranim prikazivanjem filmova prestao i Edison, dakle krajem prošlog stoljeća. U Zagrebu je taj proces najprije zahvatio kina s ruba grada. Kada su zatvorena kina Apolo ili Triglav, to je prošlo relativno tiho. No kad je kinu Europa u strogom cenrtu grada zaprijetilo zatvaranje, digli su glas svi kojima je stalo kako do kina i filma, tako i do znamenitog prostora s tradicijom od preko 80 godina neprekidnog prikazivanja filmova. U rujnu 2006. počelo je potpisivanje peticije za spas najljepšeg zagrebačkog kina. Pokrenuta je akcija Daj mi kino! za spašavanje hrvatskih kina. Najuspješnija je bila za kino Europa. U listopadu 2007. Grad Zagreb napravio je ovo isto što i Grad Karlovac pred koji dan – otkupio je dvoranu i predao je na upravljanje Zagreb Film Festivalu, s namjerom da to kino postane regionalni centar filma i filmske umjetnosti. U tome imaju iznimnih uspjeha – nepunih deset godina kasnije, u vrlo velikoj konkurenciji, kino Europa dobilo je nagradu udruženja Europa Cinemas za europsko kino s najboljim programom.
Takvih problema nemaju samo u bližoj okolici, to je svjetski problem. Iz Danske stiže jedan pozitivan primjer. U gradiću Korsor danas uspješno posluje Korsor Biograf Teater. Kino je počelo s radom još daleke 1907. godine. Nije najstarija zgrada u Danskoj sagrađena isključivo za prikazivanje filmova, ali je najstarije kino na svijetu koje još uvijek radi. Tu činjenicu priznaje i Guinnesova knjiga rekorda. To što je starije od sto godina nije mu previše pomoglo pa je i tom kinu prijetilo zatvaranje. No lokalni ljubitelji filma i tradicije ustali su protiv zatvaranja i uspješno obranili kino. Danas kino vodi grupa volontera „posvećenih prikazivanju kulturnih događaja djeci i odraslima“, kako piše na njihovoj web stranici. Kino prikazuje raznovrstan program, filmove za djecu i obiteljsku zabavu, filmove s redovnog kino repertoara, art filmove, pa sve do prijenosa baletnih i opernih predstava iz poznatih svjetkih kazališta.
Najdrastičniji primjer dolazi iz Beograda. Daleke 1911. godine na Terazijama otvoreno je kino Zvezda u zgradi izgrađenoj u Art Nouveau stilu. Kino je zatvoreno 2007. zato jer je netko zaključio da prostor u centru grada previše vrijedi da bi u njemu bilo nekakvo kino. Koju godinu kasnije zgradu je kupio srpski biznismen iz Londona za pola njene vrijednosti. U jesen 2014. grupa aktivista, njih dvjestotinjak, skvotiralo je zgradu kina kako je ne bi rušili. Ušli su u derutno i potpuno nefunkcionalno zdanje koje je prokišnjavalo (da, kao i zgrada kina Edison!). Prihvatili su se posla, sanirali krov i obnovili stari 35-mm projektor s kojeg svakog dana puštaju po tri kinotečna filma pred uglavnom dobro popunjenim gledalištem, a cijena ulaznice u našem novcu iznosi nekih 5-6 kuna. Borba za kino prepoznata je širom svijeta kao nešto pozitivno, pa su priču o Zvezdi objavile američke novine LA Times. Aktivisti na razne adrese širom svijeta šalju apele za finacijsku i političku pomoć u borbi za kino. Kad je grčki premijer Alexis Tsipras dolazio u Beograd, odazvao se pozivu i u zgradi kina Zvezda održao govor. Sudbina Zvezde još uvijek je nepoznata.
Što je zajedničko svim prethodnim primjerima? Najprije, imali su političku podršku lokalne zajednice (osim u Beogradu), čak i ako je ta podrška bila isprovocirana peticijama ili prosvjedima. Gotovo uvijek prisutna je i financijska podrška lokalne zajednice i/ili europskih fondova. I možda najvažnije, sve slične ustanove vode zaljubljenici i filmski znalci, na volonterskoj ili profesionalnoj osnovi. Ovo posljednje je možda i najvažnije – teško da bi zagrebačko kino Europa dobilo nagradu za najbolji program da ga pažljivo ne osmišljavaju ljudi kojima je prije svega stalo do filma.
To je recept kojim bismo i mi trebali krenuti. Prije svega treba odlučiti koja će uopće biti namjena zgrade – nadam se da oko toga ne bi trebalo biti previše dvojbi i da će Edison i dalje biti kino s kojim će se grad moći ponositi. Treba snimiti zgradu i predvidjeti koji je obim ulaganja potreban. Prilično je vjerojatno da će nam u tom pogledu trebati financijska pomoć. Budući da se radi o kulturnom dobru, svakako bi se trebala uključiti i država. Sredstva bi se mogla naći i u europskim fondovima. Spomenuta organizacija Europa Cinemas osnovana je 1992. sa ciljem da osigura operativnu i financijsku pomoć kinima koja prikazuju značajan broj europskih filmova izvan matične produkcije. Europa Cinemas nudi i pomoć pri organizaciji raznih filmskih događaja, kao i promotivne aktivnosti usmjerene na mlađu populaciju. Unutar Europa Cinemas djeluju razni programi. Nama bi mogao biti zanimljiv program MEDIA, putem kojeg pomažu kinima da prikažu veći broj europskih filmova, filmova za mlade, a pomažu i prelazak kina na digitalno prikazivanje. Obrasci za prijavu na natječaj mogu se pronaći na njihovoj stranici.
Druga organizacija koja bi nam mogla pomoći zove se Eurimages. To je fond za pomoć kulturi, osnovan 1989. i djeluje unutar Vijeća Europe. Eurimages ima godišnji proračun od 25 milijuna eura, potpomažu snimanje i prikazivanje filmova, a aplicirati za dio tih sredstava također je moguće preko njihovih stranica. Svakako ne treba zaboraviti niti domaći HAVC koji je proteklih godina u više hrvatskih gradova potpomogao digitalizaciju tamošnjih kina.
A tko bi to sve trebao napraviti? Imamo li mi ljudi koji znaju i mogu to napraviti? Pa, toga nam ne nedostaje. Proteklih desetak godina Karlovac je postao mjesto u kojem su uspješno organizirani filmski i glazbeni festivali te druge dobro organizirane manifestacije. Sposobni mladi ljudi koji su zanat brusili uspješno organizirajući filmski festival i ljetno kino, sigurno bi jednako uspješno mogli voditi i kino Edison. Osmisliti program događanja koji bi bio na tragu onog što se danas može vidjeti u kinu Europa bit će najlakši dio posla, jednom kad se riješe svi građevinski i tehnološki problemi.
Spomenuto dansko kino financijski posluje vrlo dobro. Treba reći da je Korsor gradić s oko 15 tisuća stanovnika, dakle, triput manji od Karlovca. I nađe se publike i za dječje i art filmove, kao i za prijenose opera. Bi li i naše kino moglo biti financijski uspješno? Vjerojatno ne, barem ne u početku. Nemojmo se zavaravati, ipak mi nismo Danska. Ni kino Europa nije odmah stigao do svog zvjezdanog statusa, publiku treba dugo odgajati i to je proces čija se korist ne izražava u novčanim jedinicama. Pa treba li nam onda jedna takva ustanova? Sigurno da. Ne smije se i ne može se sve mjeriti novcem. Ili možda može? Srpski bisnismen koji je kupio Zvezdu izjavio je: „Moj cilj je zaraditi. Stvarno me nije briga za beogradsku kulturnu scenu.“ Za filmaše i filmofile koji su skvotirali njegovu zgradu nema lijepih riječi: „Jako mi ih je žao. Zamislite, biti umjetnik u Srbiji. Bolje da se odmah ubiju.“
Nadam se da slične riječi nikada nećemo čuti ni od jednog našeg poslovnjaka ni političara.
