Spikamo s Draženom Cukinom, 53-godišnjim novinarom, statističarom, političarom, kvizašom, filmofilom, možda ponekad i filmofobom, autorom nekadašnje kolumne u Karlovačkom listu “Do metropole i nazad”.
Koliko već koristite vlak za putovanja u Zagreb i nazad?
- Počeo sam putovati u Zagreb 1981. godine. Dakle, s manjim prekidima, putujem svakodnevno 35 godina. Nisam putovao samo vlakom. Dok sam studirao najradije sam putovao autostopom, jer je bio najjeftiniji i najbrži način putovanja. Kako sam stario sve sam manje imao volje za to. Vlakovima i dalje putujem.
Što se promijenilo u usluzi željeznica od 1981. godine?
- Ništa. To bi bio najjednostavniji, ali i ne sasvim točan odgovor. Nekada su sjedala u vagonima bila drvena, danas su sva tapecirana, a većina vlakova je klimatizirana. Isto tako, nekada su postojali takozvani ubrzani vlakovi. Danas toga više nema.
Danas koristimo usporene vlakove?
- Sve drugo je ostalo isto. Sjećam se da sam prvi puta čuo za ideju o drugom kolosjeku pruge Zagreb-Karlovac kada sam počeo studirati. Eto, drugog kolosijeka nema. Slušam priču o tome već 35 godina, i to je tragično. Iz godine u godinu sve više Karlovčana putuje svakodnevno u Zagreb i natrag.
Jeste li se ikada bavili statistikama željezničkog prijevoza?
- Nisam. U nekadašnjim popisima stanovništva je postojala kategorija dnevnih migranata. Riječ je o onima koji rade ili se školuju u drugom mjestu, izvan mjesta boravišta, odnosno prebivališta. U našem slučaju je najčešće to Zagreb. Broj dnevnih migranata se postupno povećavao. Sjećam se da je najveći skok u tom broju bio između 1991. i 2001. godine – čini mi se da je porastao za 25 do 30 posto. Rekao bih, temeljem onoga čemu svjedočim svakodnevno, da taj broj i dalje raste. Najviše je rastao nakon Domovinskog rata, kada su tvrtke u Karlovcu počele propadati i kada je jedino rješenje bilo pronaći posao u Zagrebu. Ne putuju svi vlakom, ali bih rekao da tako putuje većina.
Često se spominje podatak da se kraće putovalo na relaciji Zagreb-Beograd za prve Jugoslavije, nego danas. Dakle, željeznički promet se usporava. Koliko je 1981. godine trajalo putovanje vlakom na relaciji Karlovac-Zagreb?
- Isto kao i danas, sat otprilike. Danas prosječan putnički vlak na toj relaciji putuje 55 minuta, a tada 60 do 65 minuta. Sada se ipak putuje ponešto kraće, jer se pruga nekoliko puta obnavljala, svakih desetak godina, no ne zbog Karlovčana, nego zato što je ta pruga dio trase Zagreb-Rijeka. Bilo je bitno prvenstveno zbog teretnog prometa da se pruga održava. Unazad pet ili šest godina pruga je uistinu dobra i vlakovi mogu putovati 120 kilometara na sat. Brzom vlaku treba 35 minuta od središta Karlovca do središta Zagreba, što se ne može postići automobilom. Brzi vlak je zaista dobar, no rijetko vozi.
U perspektivi bi se mnogo Zagrepčana moglo preseliti u Karlovac, a odlaziti na posao u Zagreb, kada bi se željezničke veze dodatno poboljšale i kada bi karlovačke vlasti uistinu skrbile o razvoju Karlovca.
- Identično razmišljamo. Prvi i osnovni korak u razvoju grada bi bila izgradnja dvokolosječne pruge do Zagreba, pa da se Karlovac reklamira. Nekad su govorili da je Karlovac grad ugodnog življenja. Kad je već tako, zašto se ne bi moglo živjeti u Karlovcu, a raditi u Zagrebu? Takvih primjera bi bilo mnogo više kada bi vlakovi bili redovitiji. Karlovac nije imao od osamostaljenja Hrvatske barem smislenu demografsku politiku. Ona se ne može svoditi samo na poticanje reprodukcije, nego mora postojati politika useljavanja. To nam je nedostajalo i i dalje nam nedostaje.
Trebaju nam došljaci?
- Između ostalog i oni. Od različitosti možemo profitirati. Kada je 1997. ili 1998. godine izgrađen autoput Zagreb-Varaždin upravo se Varaždin reklamirao u medijima kao mjesto za život s porukom da se u njemu dođe živjeti i nastaviti raditi u Zagrebu. Varaždin je od Zagreba udaljen 77 kilometara. To ih nije smetalo da se reklamiraju na taj način i osiguraju nove stanovnike koji bi u Varaždinu pronašli mirniji i uopće kvalitetniji život. To nismo znali napraviti, iako imamo autoput od početka 1970-ih godina. Nitko na taj varaždinski način nije pokušao promovirati Karlovac. Što implicira slogan “grad susreta” – da je Karlovac grad u kojem se susretne, a zatim rastane i nastavi dalje bez ostanka u njemu.
Slogan “grad ugodnog življenja” je mnogo bolji?
- Vjerojatno jest. Trebalo je utjecati na Hrvatske željeznice da se promet intenzivira.
Karlovcu nedostaje stanovnika? Prije tri godine ste procijenili da će do kraja ovog stoljeća Karlovac izumrijeti?
- Ako se nastave ovakve tendencije, Karlovac bi do kraja 21. stoljeća mogao biti po broju stanovnika sveden na malo veću općinu. To je velika tragedija i trebalo bi početi djelovati odmah. Već je trebalo početi djelovati, no čini se da taj problem nikoga ne zanima.
Što kažu brojke?
- Da se broj stanovnika iz godine u godinu smanjuje. Precizne podatke dobivamo popisom stanovništva, no moguće ih je izvući i iz podataka o broju rođenih i umrlih. Ti brojevi su za Karlovac iz godine u godinu sve više poražavajući. U 2015. broj novorođenih pao je na četiri stotine. Istodobno smo imali više od osam stotina umrlih. To su podaci koji se ne odnose na iseljavanje. Takve bi informacije trebalo potražiti možda kod policije, mada nisam siguran da imaju u potpunosti točne podatke.
Imaju podatke o broju prijavljenih prebivališta i boravišta.
- No, netko može otići, a ne odjaviti prebivalište ili boravište, odnosno prijaviti novo. Iz svih spomenutih podataka se vidi da Karlovac uporno gubi stanovništvo. Nezgodno je što su oni koji odlaze na rad u inozemstvo pojedinci u naponu snage, oni koji bi godinama mogli doprinositi Karlovcu. No, tu ne vide budućnost za sebe. Malotko napusti grad sam, nego s osobom koja odlazi ode i obitelj.
U odnosu na studeni 2015. godine nezaposlenost u Karlovcu je pala 22,6 posto. Živimo u doba prosperiteta ili pogrešno čitam brojke?
- Nisam upoznat s tim brojkama i metodom izrade takvih statistika, no čini mi se da nezaposlenost pada, ali ne možemo pouzdano znati pada li zato što su svi zaposleni pronašli posao u Karlovcu ili drugdje u Hrvatskoj ili su otišli u inozemstvo, a možda su samo neki od njih izgubili nadu i više ne dolaze na Hrvatski zavod za zapošljavanje. No, osim što pada broj nezaposlenih, pada i broj zaposlenih. Teško je na razini jedinice lokalne samouprave pronaći podatke o padu zaposlenosti, a lakše na županijskoj i državnoj razini. Logično je da taj broj pada, jer pada broj stanovnika. Bilo bi potrebno da broj nezaposlenih pada brže od broja zaposlenih. Tada bi to bio dobar indikator rasta. No, ne posjedujem podatke.
Vjerujem da gajite vjeru u statistiku, jer ste statističar. Brojkama se lako manipulira. Statistika je egzaktna, a možda baš kao takva neegzaktna?
- Ne bih rekao da je neegzaktna. Pokojni Vlado Gotovac je rekao da je politika kurva, ako je vode kurviši. Sa svakom djelatnošću se može manipulirati, pa tako i sa statistikom. Može se i iz neznanja statistiku pogrešno koristiti – onaj tko čita brojke ih ne mora dobro protumačiti. Upravo zato što nedostaje znanja brojke se tumače pogrešno. Sa statistikom se uvijek manipuliralo. No, ona jest egzaktna, jer je dio matematike. Sama statistika jest vrlo precizna, no kada se počne zloupotrebljavati dolazi se do pogrešnih zaključaka. Prosječna osoba vidi jednu zlouporabu statistike, pa drugu, a zatim prestane vjerovati tu djelatnost.
Tako je nastala i izreka da jedan jede meso, drugi zelje, a u prosjeku jedu sarmu?
- Čuo sam tvrdnju da je Državni zavod za statistiku zavod za izdavanje lažnih podataka, no to nije tako.
Čija je to tvrdnja?
- Ne znam, spominjalo se to negdje. Izdajemo podatke kakve dobijemo ili prikupimo. No, interpretacije su različite. Tako nastaju raskoraci između onoga kako vidimo život i kako ga prikazuje statistika. Naravno, tada se prestane vjerovati statistici.
Koliko je statistika važna vidjelo se plastično za zadnjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini kad je zbrojeno da Bošnjaci čine za 0,11 posto natpolovičnu većinu stanovništva. Republika Srpska nije prihvatila te rezultate. Tvrde da je korištena pogrešna metoda prilikom popisa stanovništva, jer su popisivani i oni koji ne žive u BiH. Statistika se tu koristi kao poluga za ostvarenje političkih interesa?
- To je zorni primjer manipulacije statistikom. Rezultati statističkog istraživanja jako puno ovise o korištenoj metodologiji. Kakvu metodologiju prihvatimo takve ćemo imati rezultate. Istražujući isto s dvije različite metodologije možete dobiti različite rezultate, ne drastično. U Hrvatskoj smo na zadnjem popisu stanovništva metodologiju izjednačili s europskom. Moguće je naše rezultate uspoređivati s rezultatima bilo kojeg popisa u bilo kojoj zemlji Europske unije. Ne znam što se točno dogodilo u BiH, no očito je prilikom izbora metodologije unaprijed bila pitana ne samo struka, nego i politika.
Kako u Hrvatskoj popisujemo stanovništvo?
- Najveća razlika u odnosu na prethodne popise je način obrade takozvanih gastarbajtera. Popisivali smo ih 2001. godine kao da žive ovdje, ali s privremenim boravištem vani, bez obzira što je moglo trajati desetljećima. Po novoj metodologiji, svatko tko izbiva iz mjesta prebivališta dulje od šest ili 12 mjeseci – nisam sada siguran – ne popisuje se kod nas, nego u zemlji gdje ima boravište posljednjih tih šest ili 12 mjeseci. Za Jugoslavije je bilo važno da se napravi popis koji će uključivati gastarbajtere, a sada, u današnjoj Europi, važnije je znati gdje tko zaista živi.
Zašto ste upisali studij matematike i posvetili se statistici?
- Uvijek sam bio dobar u matematici, to mi je bio najlakši i najdraži školski predmet. Zadatke sam s lakoćom rješavao. No, volio sam i dosta pisati, sastavke, kratke priče, bajke… Dok sam pohađao srednju školu postojao je sustav usmjerenog obrazovanja kojeg je uveo Stipe Šuvar, pa smo se nakon drugog razreda morali opredijeliti za neki smjer. Strašno mi se svidjelo usmjerenje za novinare. Uspio sam to upisati. Učio sam za novinskog izvjestitelja. Dvije godine smo učili osnove i imali smo priliku raditi u Karlovačkom tjedniku, Radio Karlovcu i karlovačkom dopisništvu Večernjeg lista. Sve mi je to bilo prilično zanimljivo. Fino sam se osjećao u redakcijama. No, došlo je do toga da sam htio pisati angažiranije tekstove. Tada bi mi urednik rekao da bi to trebao napraviti netko iskusniji. To se i drugi puta ponovilo. Razočarao sam se, pa odlučio život stubokom preusmjeriti upisivanjem studija matematike. Ne mogu reći da me pretjerano zanimala, no studij sam upisao s idejom da mi neće biti pretežak i da ću moći nešto drugo još raditi. Tada su me prvenstveno zanimali filmovi – gledao sam ih dnevno po dva ili tri. U četvrtom razredu srednje škole sam išao na profesionalnu orijentaciju. Tada mi je rečeno da za mene ne postoji nikakava druga mogućnost nego studij matematike. Tada sam učvrstio odluku da to upišem.
Kako ste se zainteresirali za statistiku?
- Na studiju je postojalo usmjerenje matematička informatika i statistika. Tu sam se pronašao. Počeo sam učiti mnogo o statistici, informatici i programiranju. U to doba nisu informatički studiji bili toliko razvijeni i popularni kao danas. Nije mi bio problem pronaći posao po završetku studija. Neposredno prije završetka fakulteta sam otišao u Državni zavod za statistiku i u kadrovskoj službi pitao primaju li nekoga poput mene na posao. Zahvalili su se na ponudi i rekli da ne primaju nikoga, a posebno ne osobe bez iskustva. Prvi posao sam dobio u Jugoturbini gdje sam se zadržao tri ili četiri godine. Kada se pojavila mogućnost zapošljavanja u DZS, zaposlio sam se. Tamo sam sada 23 godine.
Što ste radili u Jugoturbini?
- Programirao sam obračun plaća i slično.
Karlovac ima tu sreću da radite u DZS i da se voljni iznijeti i obrađivati podatke vezane za Karlovac. Društveno ste aktivni. Zašto?
- Ne mogu autistično prolaziti kroz život. Dugo sam, tijekom čitave srednje škole i fakultetskog studija, bio izrazito apolitičan. Nimalo nisam bio aktivan. Preokret se dogodio dok sam služio vojni rok u JNA. Osim što sam bio apolitičan, bio sam izrazito pacifistički nastrojen. Odlazak na odsluženje vojnog roka sam smatrao gubljenjem vremena. Osam godina sam izbjegavao to. No, kada sam imao 26 godina poslali su me u vojsku u Sarajevo. Nisam se uspio izvući.
Kakvo Vas je Sarajevo dočekalo 1989. godine?
- Grad je bio prekrasan. Pet godina prije toga je bio uređen za Olimpijadu, a takav je i ostao do tada. Stanovništvo je pozitivno gledalo na vojsku, pa bi nas često počastili pićem.
Što Vam je rekao Emir Kusturica?
- Ništa. Nisam s njime imao dodira. Nisam ga nikada uspio upoznati, a nisam imao niti pretjerane želje za time. U krcatoj Skenderiji sam gledao premijeru njegova filma “Dom za vješanje”. Tada sam ga vidio uživo na pozornici, ali to je sve.
On nije Vas vidio?
- Možda i bolje. Oduvijek sam obožavao čitati novine. To mi je prvih tridesetak dana u vojsci nedostajalo, jer smo kao vojnici dobivali Borbu, možda i Politiku. Kada su nas iz vojarne pustili prvi puta u grad na izlazak kupio sam hrpu sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih novina. I danas više volim čitati novine negoli prebirati po internetu. Uglavnom, krajem osamdesetih godina su izlazile novine Oko, koje su izdavane u Zagrebu. Tamo sam pročitao kratki tekst o osnivanju Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza. Tada je još bilo zabranjeno osnovati političku stranku, pa se HSLS registrirao kao udruga građana unutar Saveza socijalističkog radnog naroda Jugoslavije. Čitajući taj članak susreo sam se prvi puta s idejom liberalizma koja me privukla.
Jeste li te svoje dojmove podijelili s doktorom Neletom Karajlićem?
- Nisam. Tekst sam izrezao, presavio i stavio u novčanik. Za čitavog odsluženja vojnog roka taj je tekst bio uz mene, povremeno bih ga vadio iz novčanika i čitao.
Da je to pronašao neki pukovnik, biste li bili pokojnik?
- Ne znam. Nisam o tome razmišljao, no i čuvao sam se da ne napravim sranje zbog kojeg bi mi pretraživali novčanik. Kad sam stigao u Karlovac bio je ožujak 1990. Dakle, govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu, pad Berlinskog zida i rušenje Nicolaea Ceaușescua sam doživio za odsluženja vojnog roka u Sarajevu. Doduše, nije postojala posebna presija. Pohađali smo predavanja o tome kako bi trebalo misliti, no…
Niste usvojili znanje?
- Nisam. Čitao sam svoj papirić o liberalima. U svibnju ili lipnju sam otišao u HSLS, koji je već postao stranka, i rekao da bih se učlanio.
Kome ste se obratili?
- Pokojnom susjedu s Banije Mladenu Tušetiću. Njega sam poznavao. Nisam s njime o tome razgovarao prije mog dolaska. Tamo su bili profesor Mirko Butković, profesor Dubravko Heinrich, no brzo je napustio stranku, Igor Čepurkovski i drugi. Potpisao sam pristupnicu i tako je započeo moj aktivizam. Ne mogu reći da sam se pretjerano bavio politikom, više sam imao želju nešto učiniti za grad. Nisam imao osobne ciljeve, jer nisam nikad bio nezadovoljan profesionalnim angažmanom, da bih htio…
… biti direktor Hrvatskih voda?
- Da, nisam htio biti tako nešto.
A Kinoteke?
- E, to bi već bilo dobro, da sam mogao. Uglavnom, bio sam član HSLS-a sve do 7. sabora stranke i raskola.
Kada je Dražen Budiša tražio ključeve Amruševe?
- Da, to je njegov poznati govor. Otišao sam u Liberalnu stranku za Gotovcem. Bio sam njezin član do gašenja, a nakon toga su nas po inerciji vratili u HSLS. Nije mi to bilo važno. Tri ili četiri godine nisam bio pretjerano aktivan.
Jeste li plaćali članarinu?
- Nisam. No, zvali su me da se reaktiviram. Pristao sam, jer se politika ipak uvuče pod kožu. Bio sam član HSLS-a opet do siječnja 2013. godine, kada se raspravljalo s kime ćemo na lokalne izbore. Odlučeno je da se koalira s HDZ-om. To mi nije odgovaralo, pa sam trajno napustio stranku. Zaista sam mislio da se više nikad neću baviti politikom…
A zatim ste pristupili HDZ-u?
- Nisam. Tridesetak dana po izlasku sam dobio poziv nezavisne liste koju je predvodio Davor Petračić da im se pridružim. Pristao sam i na to, samo da vidim o čemu se radi. No, to mi se svidjelo i dalje podržavam tu opciju. Usput sam se počeo baviti statistikom u angažirane svrhe. Znalo se da radim u DZS, pa su me zvali, kad je bilo potrebe. Sjećam se da su me prvi puta zvali 1994. godine da sudjelujem u izradi zbornika Gradskog muzeja Karlovac, da napišem nešto o popisu stanovništva. Taj zbornik je uređivao Ivan Ott. Tako je počelo. Napisao sam taj članak. Nikad nisam bio posebno prodoran, no moja je politika bila da se odazovem na molbe da nešto uradim. Nisam nikada odbio takve molbe. Nisam bio iskusan, pa sam prvi tekst pisao dugo. Išlo mi je to na živce, jer sam radio mnogo grešaka, no ispekao sam zanat, pa je kasnije sve to bilo brže. Moj prvi takav prilog se dopao čitateljima, pa sam nastavio pisati.
Radili ste u lokalnim medijma. Kakve ste teme radili?
- Ne sjećam se točno. Bio sam mlad i nadobudan.
Jeste li ikada čuli da postoje stari i nadobudni?
- Vjerojatno postoje.
No, to nitko ne ističe. Uvijek se kaže da je netko mlad i nadobudan, a može se biti i star i nadobudan, kao i mlad i ne baš nadobudan.
- Bio sam nadobudan. Možda je ono što sam pisao bilo zanatski loše. No, kada dobiješ nekoliko puta odbijenicu, razočaraš se. Žao mi je što nisam nastavio u tom smjeru, mada se nikad nisam odrekao novinarstva i pisanja. Donekle sam podvojena ličnost u tom smislu.
Brojke i slova…
- Tako je. Stalno sam nešto pisao, još za studija sam objavljivao u omladinskom listu “TOK”, radio sam na Radio Karlovcu i u Karlovačkom listu.
Kako ste došli na ideju da pišete kolumnu “Do metropole i natrag”? Bi li se to moglo ukoričiti?
- Novinski tekstovi žive od danas do sutra. Tako sam to shvatio. Da mi je netko ponudio, sabrao bih vjerojatno te tekstove. Napisao sam ih 136 u toj kolumni. Bilo je tu komentara s kojima nisam zadovoljan. Kvaliteta je varirala. Nije uvijek bila ujednačena, kao kod drugih kolumnista. Tihomir Ivka i Petar Glodić su bili urednici u Karlovačkom listu i ponudili su mi da pišem kolumu. Prije toga sam pisao televizijsku kritiku, što mi je bilo strašno zabavno raditi. Volio sam pisati o televiziji, a danas mi baš nedostaje prostor i mogućnost za to, jer mi često dođe da nešto prokomentiram. Pisao sam kolumnu o televiziji, dakle, koju je preuzimao i Novi list. Kada su se zahvalili na suradnji Karlovački list mi je ponudio da pišem novu kolumnu. Palo mi je na pamet da radim usporedbe Karlovca i Zagreba, kakav je život u tim gradovima, ono što sam iskusio iz prve ruke. Većina onoga što sam napisao sam samostalno doživio, rastumačio i napisao.
Kada ste počeli raditi emisiju na Radio Karlovcu?
- To je bilo u jeseni 1990. godine. I ranije sam, ali sporadično, radio priloge za radio. Emisija koju sam radio bila je emitirana nedjeljom poslijepodne i donosila je filmske vijesti. Karlovačka kina Banija, Edison i Luxor su i dalje radila. Pratio sam kino program i pisao o filmovima. I onda sam volio gledati filmove, ali i pisati o njima. Napravio sam 440 emisija. Veselio sam se 500-toj emisiji, ali do nje nikad nije došlo.
Što se dogodilo?
- Prekinuta je suradnja. Radio Karlovac je bio u teškoj situaciji, pa su se prvo počeli rješavati vanjskih suradnika. Nisam nikad posjedovao statistiku o slušanosti. Uklonili su, uglavnom, emisije vanjskih suradnika. Kasnije sam tri ili četiri mjeseca radio jednu kasnovečernju emisiju. U ovom stoljeću nisam radio na radiju.
Spomenuli ste da Vam je drago što niste sreli Kusturicu. Možete li to pojasniti?
- Uvijek se sjetim njegovog sukoba s Aleksandrom Stankovićem u emisiji “Nedjeljom u 2”, kada je redatelj prekinuo razgovor. Ne znam što bih napravio u takvoj situaciji. Strani su mi takvi sukobi, jer niti sam ne znam kako bih se ponašao. Njegov najdraži film mi je “Sjećaš li se Dolly Bell”. To je izuzetno dobar film. Rado bih razgovarao s njime u vrijeme izlaska tog filma.
A “Dom za vešanje”?
- Gledao sam ga nekoliko puta. Problem je kada se film gleda na premijerama, koje su svečane, pa se i film učini boljim. Nakon prvog gledanja sam zaključio da je film dobar, mada malo predugačak. Kada sam ga kasnije gledao uvidio sam da nije na razini onoga što je Kusturica napravio s prethodnim svojim djelom. Skužio sam da premijere glamurom odvrate pažnju od filma.
Ali se može najesti.
- To je istina.
U Zagrebu je postoji osoba koja se hrani isključivo na domjencima i poznata je pod imenom Toma Promocija.
- To je dobro. “I tata bi, sine”, kako bi se reklo u jednom drugom filmu.
Otkupljena je zgrada kina Edison. Kako će se priča razvijati? Hoćemo li na uređenje čekati dugo ili će vlast brže-bolje krenuti u to prije izbora?
- Ne znam. Nije mi jasna nakana koja stoji iza kupnje.
Nakana je povratiti imovinu, i to povoljno.
- Slažem se. No, što ćemo sada s njome? Bilo mi je drago kada sam čuo da je grad kupio tu zgradu. Ako je to samo predizborni trik, da se vlast pokaže brižnom, a da se ništa ne dogodi sadržajno s time, to je katastrofa.
No, nisu odredili datum dražbe. Da nisu iskoristili dražbu i kupili zgradu, svi bismo na to gledali kao na problem.
- Slažem se. Ne mislim da se radi o lošem ulaganju, no valja vidjeti što će se od toga napraviti. Nadam se da nećemo čekati dugo da se zgrada stavi u funkciju. Ako se uđe u rekonstrukciju objekta, nadam se da neće potrajati kao izgradnja željezničke postaje u Novom centru. Nadam se da neće biti pretjerano skupo ulaganje. Znam da ima dosta posla oko toga, no uz pametnu politiku bi se moglo pronaći rješenje koje ne bi bilo previše teretno.
Postoje mišljenja da “Edison” ne bi trebalo biti art-kino, odnosno da uopće ne treba biti art-programa. Suprotno uvriježenom mišljenju, art-filmovi napune dvorane.
- Slažem se. No, treba publiku i odgojiti. Ne može se nekoga tko gleda akcijske filmove čitav život odvesti na projekciju poljske komorne drame.
Nema ništa loše u akcijskim filmovima, dapače.
- Naravno. Slažem se. Samo govorim o izgrađenim ukusima. Kao klinac sam gledao gotovo isključivo vesterne do 12. ili 13. godine života. Tek sam kasnije počeo gledati i nešto drugo. Nekome će biti dovoljno da gleda vesterne i akcijske filmove čitav život, a netko će poželjeti pogledati i drugačije filmove. To su razlike među nama. Kino bi moglo funkcionirati i kao art-kino i kao srednjestrujaško. Ne zaboravimo da nemamo drugog kina. Ako kino “Edison” odredimo samo za art program, gdje ćemo gledati Ratove zvijezda i slične filmske spektakle?
Dakle, zalažete se za kombinirani program?
- Tako je. Ne treba prikazivati samo srednjestrujašku kinematografiju, jer u većim gradovima postoji nekoliko kina sa specijaliziranim programima. Kod nas bi dvorana trebala kombinirati obje funkcije – da se puštaju filmovi koji se gledaju s kokicama i art-filmovi.
Art-filmovi se ne mogu gledati s kokicama?
- Mogu, naravno. No, obično se kokice vezuju uz filmove čija je svrha isključivo zabava.
Jeste li odlazili češće u kino “Banija” ili u kino “Edison”?
- “Edison”. U kinu “Banija” je bilo dosta pornića, ali i špageti vesterna. “Edison” je bio premijerno kino. Film koji je osvojio Oskara nikada nije dolazio na Baniju, nego u “Edison”.
Što ste gledali u kinu “Luxor”?
- Rjeđe sam tamo išao, jer mi je bilo udaljeno. Tamo sam relativno kasno počeo ići. Prvo što sam gledao u kinu “Luxor” bio je film o Tarzanu s Johnnyjem Weismüllerom. Fascinirali su me stari kino-plakati iz 1950-ih i 1960-ih godina koji su tamo stajali do posljednjeg dana u predvorju. To me izuzetno privuklo kinu “Luxor”.
Jeste li ikada na Švarči pogledali film?
- Jesam jednom ili dva puta. Švarča mi je bila uistinu udaljena. Tamo su prikazivani reprizni filmovi – nakon što se film prikaže u gradu, puštan je na Švarči. Kad sam počeo studirati sve više filmova sam gledao u Zagrebu, pa nisam imao potrebu ići na Švarču.
Jeste li se kao filmski kritičar ikada zapitali o smislu tog poziva, o nametanju ukusa drugima?
- Ne. Jedan naš kritičar – ne mogu se sjetiti o kome se točno radi – na pitanje zašto piše odgovorio je da to radi zato što urednik želi to objaviti. To je dobar odgovor. Kritika je uvijek subjektivan žanr. Ne može se pobjeći od stavova, uvjerenja, naučenog. Ako se i u drugim žanrovima može i hiniti objektivnost, u kritici ne može. Volim čitati filmske kritike, čak više čitam kritike nego što gledam filmove, jer nemam baš vremena. Neki vam se kritičar svidi više od nekog drugog. Što god napisao ili rekao nikad neće svi biti zadovoljni. Ako napišem da je neki film dobar, uvijek će se naći netko tko će reći da taj film ne valja. O tome se ne raspravlja. Nisam kao kritičar htio davati generalne ocjene, nego sam pokušavao raščlaniti film. Rajko Grlić mi je spomenuo da se u svakom filmu može pronaći nešto dobro, makar samo jedan kadar, melodija… Smetalo ga je što se uvijek više naglase negativne, nego pozitivne karakteristike nekog djela. Ostalo mi je to u sjećanju. Kad sam pisao kritike trudio sam se pronaći barem nešto dobro u filmu.
Što ste našli dobro u filmu “Četverored”?
- O tome filmu nisam pisao ništa.
Jeste li ga gledali?
- Jesam.
Što je dobro u Olujnim tišinama?
- To je dramska serija?
Da.
- Ne znam jesam li to uopće gledao. Ako baš ne mogu pronaći nešto dobro, radije onda o tom djelu niti ne pišem. Zato valjda nisam niti o Četveroredu napisao ništa.
Idete li u kino ili nezakonito preuzimate filmove s interneta?
- I dalje odlazim u kino, ne onoliko kao ranije. Kada sam pohađao srednju školu i fakultet gledao sam sustavno sve što je bilo na programu – dnevno dva do tri filma. Sada moram probrati što ću gledati. Nastojim jednom tjedno biti u kinu. Postao sam kritičniji s godinama, pa mi se uistinu često jednostavno ne gleda film čiji mi se naslov i kratak opis sadržaja ne sviđaju.
Ocjenjujete knjigu po korici, odnosno film po plakatu?
- Smatram se educiranim gledateljem. Znalo mi se događati da sam po koricama ispravno procijenio film. Naučio sam sebi vjerovati. Išao bih češće u kino, no pomanjkanje vremena me tjera na izbirljivost. Nisam pobornik “skidanja” filmova s interneta. Volim dobru sliku i zvuk, a na internetu ima loših snimki. Dosta gledam filmove s DVD-a, koji ima zaista dobru kvalitetu slike i tona. Nikad nisam prešao na blue ray tehnologiju. Ako se nikako drugačije ne može doći do željenog filma, preostaje jedino da se snađem. Postoji masa art-filmova koji u našim kinima nisu nikada prikazani, osim možda na festivalu. Volio sam “skidati”, a i dalje volim, nijeme filmove. Volim gledati filmove stare sto godina i promatrati kako je svijet u to vrijeme izgledao. Nijemi fimovi se s interneta mogu preuzimati besplatno i potpuno slobodno. Gledao sam dosta takvih fimova. U to doba slika i ton nisu bili kvalitetni kao što su danas.
Ali su vlakovi bili brži.
- Očito.
Kusturica je gorljivi protivnik suvremene filmske industrije. Smatra da njome dominira gola industrija zabave u ideološke svrhe. Pojednostavljuje li?
- Industrija je prošla drastične promjene na mnogo razina. Kada sam sustavno pregledavao kino-program i godišnje gledao 700 do tisuću filmova, cjelokupna jednogodišnja filmska produkcija u svijetu je bila tri tisuće snimljenih filmova. Ako sam pogledao tisuću filmova, pogledao bih trećinu svjetske proizvodnje. U redu, nisu svi filmovi koje sam gledao nastali baš iste godine, ali recimo da sam mogao pogledati četvrtinu svjetske proizvodnje u jednoj godini u karlovačkim i zagrebačkim kinima. Danas je drugačija situacija, jer se proces snimanja, distribucije i prikazivanja filmova demokratizirao, pa je moguće snimiti užasno skupe, ali i strašno jeftine filmove. Danas više nema potrebe za filmskom trakom, koja je bila jako skupa. Danas se snima znatno više filmova nego prije tridesetak godina. Prije dvije godine Indija je postala prva zemlja na svijetu koja je unutar jedne godine snimila više od dvije tisuće dugometražnih igranih filmova. Malo se zna da je druga zemlja na svijetu po proizvodnji takvih filmova Nigerija, koja ih snima po tisuću godišnje. U cijelom svijetu se godišnje snimi petnaestak tisuća dugometražnih igranih filmova. To je nemoguće, ali i nepotrebno pratiti. No, da se vratimo na ono što kaže Kusturica. Filmovi koji se rade isključivo zabave radi i koji podilaze publici čine jedan, ne najveći, segment filmske proizvodnje. Ako ne želite gledati takve filmove, možete pogledati bilo što drugo.
I u Hollywoodu, i Sjedinjenim Državama uopće, se snima mnogo kvalitetnih filmova.
- Tako je. U Americi trebamo razlikovati holivudski i nezavisni film – prvi je, manje-više, karakterističan za pacifičku obalu SAD-a, a nezavisni za atlantsku, mada je to već zastarjela podjela, jer se na obje obale rade obje vrste filmova. Izjednačavati holivudsku produkciju s jednim tipom filma je isto kao i kazati da su sve plavuše glupe.
Točno?
- Nije baš. I u Hollywoodu se snimaju vrlo kvalitetni filmovi. Svi holivudski filmovi, i kada govore o mračnim temama, su zabavni, no nisu samo zabavni. Ne radi se o eskapističkoj zabavi, nego vas tjera da se zamislite o nekom problemu.
U Gradskom kazalištu “Zorin dom” se prikazuju filmovi. No, posjeta nije velika? Hoće li kino “Edison” biti ispunjeno?
- Nisam bio u Zorin domu na projekciji niti jednog filma, jer radim u Zagrebu, pa sam previše umoran nakon što se vratim doma za to. “Edison” vjerojatno ne bi bio ispunjen. No, nije to jedino važno kada govorimo o kinima. Publiku bi trebalo odgajati. Možda bi joj isprva i trebalo podilaziti kako bi stekla naviku dolaska u kino, da onaj tko je pogledao film kaže da se baš dobro osjećao u kinu. Program kina “Edison” bi, ponavljam, trebao biti kombiniran s prikazivanjem art filmova i popularnih. Siguran sam da bi karlovačko kino bilo krcato kada bi se sada prikazao najnoviji film iz ciklusa “Ratovi zvijezda”. Siguran sam da bi došlo dvadesetak Karlovčana na projekciju nekog čileanskog filma. No, takav film bi se prikazao jednom. To što nemamo drugog kina, premda se puno govori o modernom kinu koje nikako da dođe u Karlovac, treba shvatiti kao prednost. Kino “Edison” može biti i repertoarno i festivalsko kino – središte filmskog života u Karlovcu. Nisam siguran da bi kino poslovalo pozitivno, no uz šaroliki repertoar bi se moglo poslovati pristojno.
Pišete znanstveno-fantastične priče?
- Nekada sam ih pisao. SF priču je teško napisati. Imam mnogo ideja u glavi. Kritičan sam prema njima, a nemam volje pisati nešto sa čime nisam niti sam zadovoljan. Napisao sam nekoliko priča koje nisu htjeli objaviti. Ne snalazim se u modernom SF-u. Otišlo je to u pravac koji ne razumijem.
Što je karakteristika modernog SF-a?
- Ranije se išlo ispred tehnologije, no danas je toliko uznapredovala da je teško biti ispred vremena. Možda je bilo lakše 1950. godine zamišljati kako će svijet izgledati 2000. nego što je danas zamisliti 2070. Tehnologija i društvo se mijenjaju brže no ranije. Imao sam ideju napisati priču koja se odigrava 2070-ih. Htio sam osmisliti taj svijet. Kako će se živjeti 2070-ih? Kako ćemo gledati televiziju? Kako ćemo telefonirati? Kako ćemo prati veš, a kako kuhati čaj?
To bi mogla biti distopija – čaj će nas kuhati, a veš će nas prati?
- Nisam mogao osmisliti ništa uvjerljivo, pa sam odustao. Pisao sam svašta drugo, ali je malo toga objavljeno. Imam više neobjavljenih, nego objavljenih priča.
Osmislili ste kviz “Deveta vrata”?
- Volim sve što ima veze s kvizovima. Volim se natjecati, smišljati kvizove i pitanja, voditi kvizove, sve što ima veze s kvizovima me izuzetno zabavlja. Dolazak na zabave pokušavam uvjetovati igranjem kviza, a najčešće pristanu na to i bude im i zabavno. Uvijek sam volio testove. Nikada me u školi toga nije bilo strah. Čak sam bio mirniji kada nisam znao nego kada sam znao gradivo. Dakle, volio sam se uvijek testirati. Unazad pet ili šest godina je kvizaška scena dosta aktivna. Priključio sam se tome prije dvije godine. Svakog petka u Studentskom centru u Zagrebu se natječe, a postoje i druga natjecanja na koja ne idem. Postoji kvizaška rang-lista u Hrvatskoj. Na njoj su aktivniji kvizaši. Trenutačno je na njoj 200-300 igrača. Sada sam 26., a cilj mi je sljedeće godine ući među prvih dvadeset. Baš mi je gušt nakon napornog tjedna, u petak poslijepodne, svratiti do Studentskog centra i igrati kvizove koje osmišljavaju razni zaljubljenici u to.
Zadovoljavaju li Vas kvizovi koji se prikazuju na televiziji?
- “Potjera” je dinamična i samim time zanimljiva. “Šifra” je prespora. Čuo sam komentar da prosječan gledatelj gubi volju za gledanjem, ako se natjecatelj previše zadržava na pitanju.
Tko je kod nas najbolji voditelj kvizova?
- Oliver Mlakar je institucija za sebe. Kod njega u emisiji nisam nikada bio. Mario Kovač je najosebujniji, no njegov kviz je, na žalost, ukinut nakon samo jedne sezone. Od aktivnih voditelja je Tarik Filipović neprikosnoven. Izvježbao se i dobro radi taj posao. I dalje je rječit i zabavan. Kod njega sam gostovao u kvizovima “Tko želi biti milijunaš”, “Potjera”, „Jedan protiv 100“ i “Sve u 7”. Na Milijunašu sam osvojio 32.000 kuna, a na Potjeri 16.000.
Jeste li imali Mirka Miočića za džokera zovi? Postojalo je razdoblje kada je bio gotovo svim natjecateljima džoker.
- Nisam ga angažirao, jer sam znao da će ga svi razvlačiti. Mirka sam kasnije upoznao, kada sam počeo obilaziti kvizaška natjecanja u Zagrebu. Svakoga lipnja se održava svjetsko kvizaško prvenstvo. Upoznali smo se jednom prilikom prije no što je obolio. Nadam se da će se oporaviti.
Nadamo se da će se oporaviti i kino “Edison”.
- Tako je, treba se nadati.
