Branka Priselac Ribičić: Bila sam Piko Bodljić

" Jednom me, dok sam radila na Radio Korčuli, jedan kolega pitao jesam li to uistinu bila ja. 'Stvarno si to ti pisala', čudio se, 'Joj, pa pisao sam pisma i mislio da mi odgovara netko ozbiljan'". SpiKA

Autor: Marin Bakić

Branka Priselac Ribičić. Foto: Marin Bakić

Umirovljena novinarka Branka Priselac Ribičić kći je novinara, poznatog komuniste, partizanskog borca i planinara Branka Priselca, sestra poznatog grafičara i karikaturiste Dubravka Priselca te Jagode Priselac Bočić, najvatrenije navijačice Kluba hokeja na ledu “Medvešćak”, koja će, također, prije ili kasnije, nadamo se prije, biti gošća ovog ciklusa intervjua. Ovom prilikom nas je Branka, tajnica Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca, koju smo posjetili u Zagrebu, podsjetila na bogatu povijest svoje obitelji.

Vaš otac je rođen u Cetingradu. Pod kojim okolnostima?

  • Njegov otac Andrija je bio učitelj. Ne znamo točno gdje je rođen, ali znamo da je bio na Martinšćaku, da od tamo potječe. Ondje je imao i daljnju rodbinu. Službovao je u Čavlima kod Rijeke najprije. Iz tog doba imam jednu njegovu fotografiju snimljenu u Rijeci, što znam, jer na poleđini piše “Fiume”. Na njoj je djed krasopisom napisao: “Cijeli svoj život posvećujem prosvjeti hrvatskog naroda”. Tamo mu se rodio jedan sin, Zatim se preselio u Cetingrad gdje su se rodili moj otac i Verica, koja umrla u šesnaestoj godni. Imao je još troje djece koja su umrla vrlo rano. Navodni rođak iz Sjedinjenih Država je istraživao porijeklo naše obitelji i zaključio da potječemo iz okolice Bosiljeva. Čudno mi je to, iako znam da ima i tamo Priselaca.

Postoji mjesto Priselci kod Bosiljeva.

  • Nikakve veze s tim mjestom nemamo, koliko mi je poznato.

Kako se zvala majka Vašeg oca?

  • Slava Priselac, djevojački Miholjević. Rođena je u Petrinji. Rano je ostala bez roditelja, pa ju je odgojio ujak koji je i tri ili četiri mandata bio petrinjski gradonačelnik. Ne mogu se sjetiti njegova imena. Znam da se njezina majka prezivala Radočaj. Negdje postoji krsni list moje bake, no zaglavio je kod moga brata i nisam ga nikada dobila. Djed je neko vrijeme službovao u Petrinji, baka je završila stručnu domaćinsku školu, a kako su se upoznali nisam nikada čula.

Kad se Vaš otac seli u Karlovac?

  • Moj djed je bio učitelj i orugljaš. Volio je malo popiti pa je s velečasnim nakon mise znao otići u gostionicu. Velečasni bi skinuo ovratnik, objesio ga na vješalicu i rekao: “Pop na klin, a mi za stol.” To sam čula od bake Priselac. Bake smo, i to ne samo naše, zvali prezimenom, jer su mnoge imale ista imena. Iz Cetingrada – ne znam koliko je moj otac imao godina – otišli su u Belaj. Imao je deset godina starijeg brata Zvonimira koji mu je bio učitelj u nižim razredima. Kasnije je moj otac putovao biciklom u Karlovac. Nije puno pričao o svojim školskim danima. Znam da je bio jako sitan, da ga je vjetar mogao otpuhati, kako je znao reći, i da se “rastegnuo” tek u u četrnaestoj godini života. Znam da mu je brat ostao raditi u Belaju, tamo se i oženio s kolegicom, Karlovčankom s Udbinje Ankicom Mateša. Kasnije je bio profesor zemljopisa i direktor Učiteljske škole u Zagrebu.

Vaš otac je završio trgovačku školu u Karlovcu. Je li za srednjoškolskog obrazovanja prihvatio marksizam kao pogled na svijet?

  • Da. Pisao je pjesme tada, socrealističke, o gladnim radnicima koji lutaju gradom i slično, učlanio se u Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika i namještenika, a kasnije je i vodio tu organizaciju.

Tko ga je uveo u komunistički pokret?

  • Kad je završio trgovačku akademiju počeo je raditi kao knjigovođa kod Ive Goldsteina u knjižari. Tamo je upoznao Većeslava Holjevca-Vecu i Dragutina Starešinića-Drageca. Ta klapa je ostala skupa do zadnjeg daha. U širem društvu su bili i Barka Benić, Slobodan Matijević-Coco, Matija Wohalsky, Dragica Krznar, Ivka Šegović, Lucijan Canderlić i drugi. Moj otac je bio vođa skautske grupe koju je pokrenuo. Osnovao je Stijeg skauta koji je odmah začlanjen u Savez skauta kraljevine Jugoslavije, a preko njega i svjetski skautski savez u Londonu. Bio je stjegonoša, kolovotkinja je bila Marica Paulinić, blagajnica Štefica Brgles, a domaćica Marija Hiršl. No skautski odlasci na izlete su služili kao kamuflaža za političke dogovore. Bili su brzo prokazani, znalo se da su previše lijevo nastrojeni.

Goldsteinova knjižara je bila popularno sastajalište takvih?

  • Jest. Veco je radio u trgovini tekstilom kao trgovački pomoćnik. Ta trgovina se nalazila tamo gdje je sada Knjižnica za mlade. Prešao je kod Goldsteina i tako su se moj otac i on zbližili. Veco je bio motor te grupe, a moj otac mu je pisao tekstove, kasnije govore. Nadopunjavali su se. Moj otac je bio vrlo smiren, nije po temperamentu bio revolucionar. Juraj Hrženjak-Đuka ga je u svojoj knjizi “Stolječe života” napisao: “Branko je bio vrlo sklon iskrenom prijateljstvu, bio je čovjek širokih pogleda. Spadao je među intelektualce koji se ne nameću sredini, a uronjen u nju iz nje je zračio…” Komunizmu se priklonio čitajući djela Miroslava Krleže. Bio je krležijanac i kad je došlo do raskola između Krleže i Partije, tata se nije izričito priklonio niti jednoj strani – nije se odrekao pisca, a htio je poštivati partijsku disciplinu. Nije izbačan iz Patije, ali čula sam da je snosio posljedice.

U Otočcu je dijelio prvomajske letke?

  • Služio je tamo vojsku.

Ali je uhićen?

  • Bio jest, ali ne znam je li to bilo baš u Otočcu. Mislim da ne. Uhićen je s prvom grupom Karlovčana odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske i prebačen u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. U nekoj razmjeni je vraćen. Hrženjak kaže da ga je moja mama Đurđica izvukla iz toga.

Kada su se upoznali?

  • Ne znam, ali znam da su sedam godina bili u vezi prije no što su se vjenčali. Moja je majka bila vrlo mlada. Djevojački se prezivala Klobučar. Njezina majka Pavica Klobučar je bila vlasnica gostionice na Rakovcu, a kasnije tamo gdje je konoba Kostanjac na Gazi. Ta se gostionica zvala “K Pavici”. S dvoje djece i trećim djetetom na putu je svog supruga Matiju Klobučara, koji je bio mesar rodom iz Delnica, jer je zakartao imovinu. Djecu je ostavila kod rodbine i otišla raditi u Otočac. Uspjela je otkupiti imovinu, pokrenuti posao i podizati troje djece – Vjekoslava, Đurđicu i Zoru.

Narodnog heroja?

  • Tako je. Vjekoslav Klobučar-Čort mi je ujak. Moja baka je bila osebujna žena koja svojoj djeci nije dozvoljavala da rade u gostionici, nego im je osigurala školovanje. Svo troje se upetljalo u komunizam, na njezin užas. Bio je sudionik akcije rezanja žica dalekovoda kada je Karlovac ostao bez opskrbe električnom energijom. Bio je član diverzantske grupe Ilije Gromovnika. Ulica uz šanac se zvala nekada po njemu, a nema više niti biste s njegovim likom u parku pokraj kina Edison. Ali u Delnicama, mjestu u kojem je samo rođen, stoji u parku njegova bista, a ime mu je uklesano i na obližnjem spomeniku. Poginuo je 1942. kao komandir Žumberačko-pokupskog odreda kod Petrovine. Njegova majka za to nije znala. Došla je Nada Dimić u Karlovac s njegovim pismom i tada je uhićena, iako ustaše isprva nisu znale koga su točno uhitili. No, jedan agent je došao mojoj baki i predstavio se kao Slavkov prijatelj. Pogledala je pismo i rekla da to nije rukopis njezina sina. Kada su je pitali gdje je, odgovorila je da ne zna i počela ga proklinjati nazivajući ga vagabundom. Iako je imala samo jedan razred osnovne škole, bila je snalažljiva, poslovna žena. No, nije joj ništa pomoglo što je istresla drvlje i kamenje po sinu. Uhitili su je i provela je šest mjeseci u Staroj Gradiški. Moja baka je kao odlična kuharica kuhala u tamošnjem logoru. Kriomice, u rukavima, zatočenicama je nosila kruh. O tom bakinom kruhu i užasnoj gladi koju su žene trpjele pričala mi je i gospođa Paola Heder, čija je sestra Anđela bila također zatočena. Žene iz šnajderaja su joj zauzvrat napravile za mene male papuče. Kad mi ih je donijela, već sam ih prerasla. Jednu papučicu još uvijek čuvam, gdje je druga, neznam. Baka je puštena u nekoj razmjeni, rekla da je u tim zamjenama pomagao ustaša Andrija Betlehem. Pomagao je svima u zamjenama, vjerojatno i mom ocu. Kad se baka vratila doma, otišla je u partizane. A onda je i mojoj mami netko javio da mora nestati preko noći, jer će u suprotnome biti uhićena. Sa mnom je otišla, kao, u Malunje, gdje je baka Klobučer rođena i imala je tamo brata, a u biti preko Rakovog Potoka na Petrovu goru. Na putu smo i mog oca sreli dok se vraćao s književnikom Ivanom Dončevićem iz Slovenije. S još jednom grupom prešli smo Kupu, pa u stigli među partizane. Otac i majka su ostali aktivni u tiskari Naprijeda na Petrovoj gori, a baka je bila kuharica u Topuskom. Pričala je o ofanzivi koju smo preživjeli, kako su odrasli spavali na betonu u podrumu neke spaljene kuće, a za mene i Davora Trgovčića skupili su nešto slame i još mnogo toga.

Kad je rat završio imali ste dvije godine?

  • Da. Imala sam 16 mjeseci kad su me odveli tamo. . Zanimljivo je to da se sjećam tih ratnih slika – ubijenog konja u nekoj rupi, kuće u selu Priseka i bake Ćalić, drvoreda u parku u Topuskom, štamparskog stroja, tete Libuše, danas Novaković iz dječjeg doma u Glini… Kada sam ih opisivala, moji su se najprje čudili, a onda prepričali detalje kojima sam kasnije zaokružila ta sjećanja. No jako dugo sam imala noćne more.

Po Vjesnikovom leksikonu, Vaš otac se u srpnju 1943. godine prirdužio partizanima.

  • Ne bih mogla precizno kazati kad je to bilo. Mislim da bi tu negdje bilo ono vrijeme kad je bio u ilegali, a o tome su znali samo Veco i Ivo Marinković. Otac je kao bio đak-narednik u Otočcu i još ponešto. Bilo je upitno kasnije gdje je bio po izlasku iz zatvora. Imao je prekid partijskog staža zbog toga. Imam životopis kojeg je vlastoručno napisao. Mate Relja je za Školsku televiziju Televizije Zagreb 1970-ih snimio film po tatinim pripovjetkama u kojima su biografski podaci izmiješani s igranim scenama iz pripovjedaka. Išla sam s TV ekipom u Cetingrad, Belaj, Karlovac. Već dugo nisam prekopavala po svojoj arhivi, neke sam stvari i zaboravila. Tu 1943. moram provjeriti.

Karlovački leksikon kaže da je Vaš otac rođen 2. listopada 1914. godine, a Vjesnikov da je rođen 2. kolovoza 1914.

  • Karlovački leksikon je u pravu.

Postoji nelogičnost u Vjesnikovom leksikonu. Kaže se da je Vaš otac uhićivan dva puta zbog dijeljenja prvomajskih letaka u Otočcu, Karlovcu i Zagrebu. Može li se biti uhićen dva puta u tri različita grada?

  • Uhićen je isključivo u Karlovcu. U Otočcu je služio vojsku kao đak-narednik, ali je po partijskom zadatku agitirao među vojnicima. Kasnije je o tome svjedočio Veco.

U Vjesnikovom leksikonu stoji da ste rođeni u veljači 1943., a da je Vaš otac u srpnju te godine otišao u partizane. Ne zvuči logično da je prvoborac, a da ste rođeni sredinom rata.

  • Nakon izlaska iz zatvora se priključio partizanskom pokretu. Posjedujem fotografiju koju mu je moja majka slala, možda u zatvor. Na poleđini fotografije mu je napisala da imam deset mjeseci. Nije mu sigurno to slala u partizane. Možda u Otočac?

S kime je bio u zatvoru?

  • Ne znam. Mislim da je u to doba bila tamo Mira Orešković Ćuić. Bile su to osobe uhićene na prvim demonstracijama u Karlovcu, čini mi se. Kad sam ga mogla pitati nisam ga pitala. Tek sam kasnije postepeno saznavala te stvari.

Je li prijateljevao s Ivom Vejvodom?

  • Jest. I sa njegovom sestrom Verom. No, ne znam mnogo više, jer nisam živjela u Karlovcu – odmah po završetku rata se otac preselio u Zagreb gdje je bio glavni urednik Narodnog lista i Vjesnika, a onda i Večernjeg lista, ne znam sada točno kojim redom, ali sve su te funkcije bile kratkotrajne.

Tko je stariji – Vi ili Jagoda?

  • Jagoda je skoro osam godina mlađa. Od Dubravka sam starija četiri godine. Imala sam nepunih 17 godina kad je otac umro.

Nakon rata se selite u Zagreb?

  • Da. Tata je 1946. prekomandiran u beogradsku Borbu. Tamo smo bili umalo dvije godine. Mama je otišla u Zagreb roditi brata. Čini se da roditelji nisu htjeli da se tamo rodi. Kad je bio popis stanovništva u Beogradu nisu me popisali, pa sam imala kasnije zbog toga problema i naknadno sam se morala upisivati. Svi smo bili članovi partije. Jagoda je jednom dobro rekla da bi htjela opet biti komunist, ali onakav kakvi su bili Veco i tata – hrvatski komunisti.

Je li bio u sukobu s beogradskom sredinom?

  • Ne sjećam se toga. Izborio se za to da dođe u Zagreb i tu pokrene latinično izdanje Borbe.

Bavio se književnošću, ali i glumom – bio je aktivan u kazalištu?

  • Da. Njegove priče bi se danas mogle smatrati naivnima. Najpoznatija je “Kuća Mile Cetine”. Godinama je bila u osnovnoškolskim čitankama, i tiskali su je na ćirilici. Hrženjak piše u knjizi “Stoljeće života” da je u vrijeme kad su obojca radili u Vojnom vjesniku dao tati ideju za tu priču. Sviđa mi se priča “Mati” u kojoj je, čini mi se, opisao svoju majku, uglavnom ženu koja teško prolazi kroz život, ali ne kuka, nego to podnosi stoički. U karlovačkim danima je glumio, a u zagrebačkima je bio u nekim upravnim tijelima ili kako se to već zvalo, Hrvatskog narodnog kazališta, televizije i radija.

Je li mu ikad bilo žao što se više posvetio politici nego književnosti?

  • Obožavao je novinarstvo. Htio je biti novinar. Bilo mu je teško što je bio direktor i nosio teret te dužnosti. Zvali su ga da se više angažira u politici, da postane član Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, no to nikako nije htio i ostao je na novinarskim funkcijama.

Naveli ste da ste imali problema, jer Vas nisu popisali za popisa stanovništva dok ste boravili u Beogradu. Kakvih problema ste imali?

  • Kad se raspadao Vjesnik, kad je došlo do prevrata, kako bi to baka Klobučar nazvala, tražili su da u roku tjedan dana donesemo domovnice ili ćemo dobiti otkaz. Od pet sati ujutro do 21 sat sam čekala pred Zagrebačkim velesajmom, a kada sam došla na red da podignem domovnicu vrata su se zatvorila. Sljedećeg dana sve ispočetka, no uspjela sam doći do činovnika. Pretraživao je evidenciju, no nije me nikako uspio pronaći. Sestra me je potražila u evidenciji u Karlovcu, gdje sam rođena. No, nisu me pronašli. Nemam domovnice. Nazvala sam kolegicu u kadrovsku službu i pitala je mi je sada činiti. Rekla je da pričekam dok pogleda moju radnu knjižicu s napomenom da mi ne može pomoći, ako sam se u tom dokumentu izjasnila kao Jugoslaven, no vidjela je da sam se 1963. upisala kao Hrvatica. Domovnicu sam dobila mnogo kasnije, nakon što si je jedna žena uzela vremena i truda, pronašla podatke o djedu u Cetingradu pa od tamo odvrtila moje porijeklo.

Kakve to veze ima s popisom?

  • Pitali su me gdje sam bila kad je bio popis stanovništva 1947. Odgovorila sam da ne znam, da su mi roditelji umrli. Ako su tražili da se predoči domovnica ili slijedi otkaz, što bi se dogodilo da kažem da sam za tog popisa stanovništva bila u Beogradu? Valjda ništa, ali bilo je to vrijeme nekog ludog hrvatovanja.

Ne razaznajem smisao domovnice.

  • Ne znam.

A što da ste se i izjasnili kao Jugoslaven?

  • Možda bih dobila otkaz, kao što je dobio portir koji je bio Srbin.

Vaš otac je radio u redakciji lista Naprijed na Petrovoj gori?

  • Da. Bio je s njime tada i Dončević. Često su putovali na susrete sa slovenskim partizanima, na Žumberak… Bili su tada i Joža Horvat i Čedo Prica tamo. Negdje mi se zagubio primjerak poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića iz tog vrmena. To je izdanje ilustrirao Zlatko Prica, u platnenom je omotu s potpisom obojice… Moj otac nije bio borac, nego kulturni radnik i novinar. Pisao je, između ostalog, danas bi to rekli, propagadne tekstove. Negdje sam vidjela reprint nekog izdanja lista Naprijed i Borbe, onda su takvi tekstovi imali svoje mjesto.

Je li imao kritičan ili ironičan odmak prema komunizmu, pa čak i antifašizmu?

  • Nisam imala taj dojam. S njime o tome nisam nikada razgovarala niti su preda mnom pričali o tome. Često smo razgovarali, ali ne o tome. Postavila bih mu pitanje, a preko noći mi je napisao odgovor u obliku eseja. Pitala sam ga, primjerice, što je šovinizam, pa bi mi to objasnio na dvije do tri stranice. Mnogo manje se pričalo tada pred djecom o politici. Često smo išli na Malunje, gdje je živio majčin ujak, a navečer bismo sjedili uz petrolejke, pa je otac moj čitavom selu tumačio političku situaciju. Važna mu je bila sloboda. Tumačio mi je kako nema slobode naroda bez slobode svakog pojedinca. „Moraš tu slobodu osjećati u sebi“, govorio mi je. Zorno mi je to objasnio dva puta – jednom kad sam poskrivečki čitala “Vragolaste priče” Honoré de Balzaca, i drugi puta kad sam došla kući pola sata kasnije od dogovorenog. Objasnio mi je, u podužem razgovoru, da se ne smijem bojati, nego da trebam znati obrazložiti svoje postupanje.

Kojoj partijskoj grupaciji/frakciji je pripadao?

  • Ne znam.

Bio je blizak suradnik i prijatelj s Holjevcem?

  • Bili su vrlo bliski, u svakodnevnom kontaktu. Sve praznike i slobodne dane smo skupa provodili s Vecom i njegovom obitelji. Vecino konspirativno ime je bilo Franjo Kovač, njegovoj supruzi Nadi Klara Jug. Moje su zvali Klek i Klečica, pa su se naši starci međusobnje često tako zvali.

Po čemu najviše pamtite Vecu?

  • Bio je običan čovjek, skaut kao i moj otac. Nikada, ali baš nikada nismo ljetovali u ljetovalištu, nego pod šatorima. Nastojali su da to bude inkognito. Kurili smo vatru i lovili ribe. Drilali su nas u tom smislu jedni i drugi. Bili su veseljaci, pjevali smo njihove skautske pjesme čije su stihove izokretali iz zafrkancije, izmišljali dodatne riječi, glupirali se… Bili smo jako slobodna djeca. Poticali su nas na avanture. Imali smo jako lijepo djetinjstvo, danas bi rekli užasno lijepo.

Bez interneta, ajfona…

  • Veco je prvi imao televizor. Slušao se radio. A ljetovali smo poput robinzonski. Nismo niti plinsko kuhalo imali, mnogo kasnije tek. Nosili smo madrace s kreveta.

Kamo?

  • Na Porozinu. U Rijeci smo brod nakrcali svime i svačime. To je bilo čudo na što smo ličili…

Čime ste putovali?

  • Automobilom. To su tata i Veco ipak imali na raspolaganju. Došli bismo autom do Rijeke, pa se ukrcali na brod za Porozinu… I oni su bili jako mladi, balavurdija, takorekoć, bez obzira na funkcije koje su imali. Ne možeš zamisliti što smo sve nosili. Brod se nagnuo, jer su svi došli gledati predstavu od našeg ukrcavanja, pa su zadirkivali gdje nam je klavir i tako dalje. Na Cresu su tata i Veco u jednom šumarku napravili kuhinju, malo dalje je bio WC, na drugoj strani šatori… Tako smo živjeli. Sjećam se kad je jednom pristao vojni brodić. Došli su po Vecu da ga odvedu na Brijune. Pozvao ga je Aleksandar Ranković zbog Zagrebačkog velesajma. Nama je bilo to super, igrali smo se na brodu, skakali po njemu, vojnici su skrbili za nas. Veco se spremao. Naravno, nije imao opremu, bio je na ljetovanju. Sjećam se kako su ga mama, tata i supruga zafrkavali je li ponio šampon i slično. Bio je prisan čovjek, nasmijan. Bila sam kod njega igrom slučaja baš nakon što je održana sjednica CK KPH na kojoj se raspravljalo o njegovoj smjeni. Imao je stenogram s te sjednice. Bio je užasno uzbuđen, žalostan, deprimiran. Anka Berus, o kojoj sam uvijek čula sve najbolje, i Miloš Žanko su bili protagonisti njegove smjene. Na toj sjednici je svatko nešto govorio. Napadali su ga da je šovinist, ustaša i slično, a odgovarao im je da je hrvatski antifašist, da je dizao ustanak u srpskom kraju, pa su ga optuživali da se kiti biografijom. Rekao je da se ne kiti biografijom, nego da ima osjećaj nacionalnog ponosa i etničke pripadnosti. Tu sam rečenicu zapamtila. Kasnije smo se manje viđali, jer se razbolio. Optuživali su ga za svašta, a ne ulazim u to što je od toga istina, jer mnogo toga ne mogu povjerovati, Sjećam ga se kao našeg stričeka Vece, tatinog najboljeg prijatelja. Sjećam se da smo navečer automobilom obilazili grad, da je uživao gledajući da se nešto gradi, a, ako bi vidio da je projekt negdje zapeo odmah bi drugi dan intervenirao. Pamtim izgradnju Mosta slobode i obilaska gradilišta. Tata i on su razgovarali kako imenovati most. Moj otac je predložio da se zove Most slobode, jer se Zagreb otvara, širi preko Save, oslobađa kalupa. Tako je to ostalo.

Vaš otac je imenovao most?

  • Predložio je to ime, a Veco se složio.

Što ste radili u to vrijeme?

  • Upisala sam učiteljsku školu. Moje prijateljice sestre Holjevčevke su bile razočarane što nisam odabrala da pohađam gimnaziju. No, obiteljsko nasljeđe i mogućnost da u isto vrijeme steknem struku, ali i da nastavim školovanje na fakultetu nakon završene srednje škole nagnali su me da upišem baš učiteljsku, koja je bila petogodišnja. Naravno, bila sam više na komitetu omladine nego u razredu.

Što ste radili na komitetu omladine?

  • Organizirali smo različite kulturne programe. Predsjednik omladine na Donjem gradu je bio Branko Lentić. Dogovarali smo sastanke s organizatorima plesnjaka kako bi bili što ljepši i što jeftiniji za mlade. To su bile žive svirke u Bogovićevoj, po studentskim domovima, u akademskoj menzi na Preradovićevoj. Aktivan je tada bio Ivan Vitez, karikaturist i ilustrator, primjerice. To je bila dobra grupa, bili smo entuzijasti. Radili smo i smotru kulturno-umjetničkih društava srednjih škola. Osiguravali smo dvorane, tiskali ulaznice i plakate, skupljali materijale za ukrašavanje, reflektore, angažirali druge đake da nam pomognu… Kažu neki da je to preraslo u Međunarodnu smotru folklora, no ne slažem se s time. Dijelili smo i nagrade, pa smo za tu potrebu obilazili Z. Pricu ili Vojina Bakića da nam ustupe neka svoja djela za nagradu… Sve smo mogli.

Ponekad ste i navratili na nastavu?

  • Jesam.

Jeste li radili kao učiteljica?

  • Kratko. Poslala sam osamdeset molbi na različita mjesta, i na otoke. Zatim sam preko Vece, koji je molio Peru Pirkera, a on ne znam koga, dobila posao u Blaškovcu, u tamošnjoj područnoj školi osnovne škole iz Donje Zeline. Tamo sam vrlo kratko radila na zamjeni, niti čitavu školsku godinu. Nakon toga sam otišla u Karlovac. Imala sam dijete i muža u vojci. Nisam u Blaškovcu moga čuvati dijete, nije bilo uvjeta. Studirala sam i defektologiju, no nisam uspjela to završiti. Počela sam u Karlovačkom tjedniku raditi kao stalni honorarac. Od tate sam dobila teoretsko znanje, no tek u praksi sam mnogo naučila o novinarstvu. Ušla sam u redakciju u kojoj su bili Vlado Bojkić, Zdravko Švegar i Stevo Maoduš. Glavni urednik je bio Ivo Butković-Braco. Rekao mi je da prošećem gradom, vratim se za pola sata i napišem dvadeset redaka. Napravila sam to. Nadrljala sam nešto o nekim plakatima, no to sam sve napravila malo poetski. Pročitao je tekst, zgužvao ga i bacio u koš te rekao da se vratim za stol i napišem vijest iznova, bez da mi je rekao što je problem. Iz trećeg pokušaja mi je uspjelo. Prisilio me da razmišljam zbog čega mi baca tekstove. Tako sam naučila pisati. U Karlovcu sam od jednog tržišnog inspektora naučila nešto što mi je jako pomoglo – razliku između prosječne i najčešće cijene. I više nikada nisam napisala kolika je prosječna cijena nekog artikla. Radila sam izvještaje s tržnice za Večernji list, to je nešto sa čime se mora početi, a mnogi se srame to raditi. Uzor su mi bili Daniel Jelinić i Vlado Novak koji su izvrsno pisali te izvještaje. To su bile male priče.

Do kada ste se zadržali u Karlovcu?

  • Godinu i pol. Otišla sam potom u Zagreb. Na Drugom programu Radio Zagreba nisam se dugo zadržala, otišla sam u Vjesnik. Kratko sam radila u kadrovskoj, a potom kao novinar dokumentarist u foto-dokumentaciji Večernjeg lista. Mislim da sam je dobro postavila. Nije bilo tehnike koja postoji danas. Svi filmovi, objavljene i neobjavljene fotke su stizale u dokumentaciju. To se odlagalo u fascikle po temama, područjima, strogim abecednim redom… Dok se priprema izdanje urednik mi donese tekst. Trebala sam ga pročitati i pronaći odgovarajuću fotku ili ilustraciju iz naše dokumentacije, posuditi iz neke druge, naručiti, da stigne telefotom, iz Tanjuga ili, kako se snađem… Ponekad smo izrezivali slike iz stranog tiska, ali na način da se to ne skuži. Od 1970-ih sam radila i u gradskoj rubrici Večernjeg lista. Urednik mi je bio Drago Auguštin, izvrstan novinar i dobar čovjek. Od njega sam mnogo naučila o novinarskom zanatu, a natjerao me je da naučim pisati s deset prstiju. Bilo mi je lijepo raditi kao gradski novinar. Sjećam se kada sam jednom tražila priče po gradu pa sam na Trgu kralja Tomislava, kod spomenika, srela slijepu ženu koja je radila fotografije prolaznika i napisala priču o njoj. Ta žena je oslijepila nakon što ju je suprug upucao u glavu pištoljem, a potom i sebe. Preživjela je, ali joj je vid narušen toliko da je vidjela samo obrise. Naučila je fotografirati s tim hendikepom i to je uspješno radila. Voljela sam raditi takve priče. Dokumentacija je bila u sobi u kojoj su sjedili grafički urednici. Naučila sam i ono što novinar nije trebao znati – računati sa šiberom, mjeriti cicerometrom, špigliranje…

Ne znam o čemu govorite.

  • Govorim o predkompjutorskom dobu i danas neupotrebljivom znanju. Nisam slavan novinar, nitko neće prepoznati moje ime, ali mislim da sam novinar od zanata. U dušu sam znala kako nastaju novine. Sate, noći i dane sam provela sa strojoslagarima na prelomima lista, metrima i ostalima. Kada bi dolazila djeca na praksu, meni su ih slali, jer sam bila upućena u proizvodni proces. Znam izbrusiti rečenicu da je skratim. Istrenirala sam se da, pišući, napišem točno onoliko teksta koliko je od mene traženo. Oduvijek sam željela biti gradski reporter, ali uvijek ima neki ali. Pozvali su me da sredim fotodokumentaciju Studia, neko sam vrijeme to radila usput, a onda sam, unatoč odgovaranju tadašnjeg glavnog urednika Večernjaka Milana Bekića, prešla u Studio i ostala tamo dok nam nisu rekli dosta, možete se lijepo pokupiti doma. I tako je uništena Informativno revijalna štampa Vjesnika.

I bili ste Piko Bodljić?

  • Da.

Kako ste postali Piko?

  • Po zadatku. Isprva su to radili Zlatko Glik i Ante Smrekar, Maja Benović i povremeno još ponetko. To su bili novinari od formata. Sve što smo radili u novinama bilo je ocjenjivano ocjenama od A do D, ovisno o tome kakav status je novinar imao. Rad na rubrici Piko Bodljić se smatralo A materijalom. Uvijek je bila tajna tko se krije iza tog lika. U redakciju su stizale vreće pisama, čitatelji su pisali kao manijaci.

Sjećate li se nekog zanimljivog pisma?

  • I dalje imam spremljenu lijepu kartu s likom curice koji je izvezan koncem. U unutrašnjosti kartice piše: “Dragi Piko, odgovori mi, molim te, tko je napisao pripovjetku ‘Kuća Mile Cetine'”. To i dalje čuvam. Tražili su odgovore na razna pitanja, najčešće o televizijskom programu, televizijskoj i radijskoj tehnici, o likovima iz serija i filmskim junacima. Ali pisali su i o osobnim problemima u školi, na poslu, ljubavi. Pročitala bih gomilu pisama, a onda ih probrala. Ako bi trebalo plasirati neku informaciju, sama sam izmislila pitanje i odgovorila. Ali, to je bilo u rijetkim prilikama. Jedno vrijeme sam razmišljala da od toga napravim knjigu, međutim mnoge od tih savjeta današnja generacija ne bi niti razumjela.

Kako možete odgovarati na toliki broj raznolikih pitanja? Jeste li se savjetovali s nekime?

  • Osim što sam radila na dokumentaciji, sve sam se više bavila televizijskim programom. To je značilo da zoveš urednika i saznaš što više o TV i radijskom programu, odlaziš na snimanja…

Onda su urednici morali znati tko stoji iza imena Piko Bodljić?

  • Nije nitko saznao. Jednom me, dok sam radila na Radio Korčuli, jedan kolega pitao jesam li uistinu bila Piko Bodljić. “Stvarno si to ti pisala”, čudio se, “Joj, pa pisao sam pisma i mislio da mi odgovara netko ozbiljan”.

Nakon sunovrata Vjesnika otišli ste raditi na Korčulu?

  • Da. U to sam doba živjela s jako dobrim prijateljem Borisom Grbinom, koji je s Korčule. Ostali smo bez posla, a bili smo i podstanari. Saznali smo da je Fitzroy McLean, engleski oficir, koji je kupio kuću na Korčuli, poklonio aparuturu za radio stanicu tom mjestu. S time smo uspostavili radio-postaju. Otišli smo u roditeljsku kuću mog prijatelja i počeli raditi.

Kada ste počeli tamo raditi?

  • To je bilo 1991. godine. Ishodili smo dozvole i proizvodili zgodan dnevni program. Napravili smo i korčulanski božićni sajam s malo resursa, partizanski. Čitav grad je živio s time i zbog toga što smo zvučnike postavili po čitavom gradu, pa se na svakom koraku čuo radijski program kojeg smo proizvodili. Radilo je nas nekoliko entuzijasta, volonterski, ali cijela se Korčula dobro zabavljala, a i mi. Taj radio i danas radi. Po povratku s Korčule bila sam urednica deska u privatnoj ribičkoj reviji „Udica“ i opet urednica deska humorističkog lista „Žalac“. Po izravnoj želji Franje Tuđmana da se napravi humoristički list redakciju je okupio Hrvoje Hitrec, glavni urednik je bio Pajo Kanižaj, a izdavač Poslovni tjednik. Svaki petak sam još tople novine nosila na portu Ureda Predsjednika za Ivića Pašalića. Niti jedan od pet ili šest brojeva koje smo izdali nije zabranjen, iako je na jednom preko cijele stranice bila karikatura s likom Tuđmana. Osnivanje tog lista bila je reakcija na djelovanje Feral Tribunea. Htjelo se time pokazati kako u Hrvatskoj vladaju medijske slobode. Zanimljivo, i moj je otac u prvom razredu srednje škole uređivao školski list “Žalac”.

Koga se sjećate iz redakcije Vjesnika?

  • Moj brat je bio grafički urednik tamo, a najmanje sam u tu redakciju zalazila. Spomenula sam i trojicu Karlovčana koji su došli u Vjesnik. U Večernjaku je radio Drago Šubić iz Karlovca. Radila sam s Borisom Jankovićem-Argusom… Vjesnik je pokrenuo redakciju Tine, časopisa za tinejedžere. U izradi tog lista sudjelovali su novinari iz nekoliko redakcija. Urednik nam je bio Nenad Briksi. Bio je dobar urednik, osebujan, pisac krimića, najpoznatiji kao urednik Plavog vjesnika. U Večernjak me primio Davor Šošić, surađivala sam i u drugim izdanjima Vjesnikove kuće i družila se s mnogima koji su sada samo povijest novinarstva, novinske karikature i ilustracije.

Vaš brat je došao u Vjesnik nakon što je završio grafičku školu 1965. godine?

  • Završio je školu kao ručni slagar. Brzo je prešao u redakciju kao grafički urednik. Imao je mnogo smisla za likovnost. Bio je odličan i nagrađivani karikaturista. Dobio je nagradu i u Japanu. S Otom Reisingerom sam, primjerice, također surađivala i bila u dobrim odnosima do njegove nedavne smrti. Objavljena su i dva moja intervjua s njim, Surađivala sam u Večernjaku i s Alojzom Ševčikom, grafičkim urednikom i karikaturistom, Zvonimirom Gavranovićem i ostalima. Godinama sam sjedila uz Icu Voljevicu, autora karikature “Grga”. Sa svakime od njih imam poneku priču, ali se ne možeš sjetiti svega toga.

Jagoda nije radila u novinarstvu?

  • Nije. U našoj obitelji je bilo dosta tragedije. Otac nam je umro sa 45 godina života, a majka se nije dobro nosila s time. Jagoda je otišla živjeti baki u Karlovac, a brat i ja smo ostali u Zagrebu.

Nisam uspio pronaći na internetu karikature Vašega brata. Je li izdana monografija?

  • Nije. Imam katalog s izložbe karikatura. Jagoda ima na zidu doma karikaturu koja je nagrađena u Tokiju. Tema natječaja je bila ekologija, a Dubravko, mi smo ga zvali Braco, je prikazao tvorničke dimnjake, potok i vješticu iz Snjeguljice koja moči jabuku u rijeku da otruje naslovnu junakinju bajke Wilhelma i Jacoba Grimma. Ne postoje više ilustracije u novinama, odnosno ne postoji više praksa da se tekstovi ilustriraju…

Vaš brat je nagrađen i u Škotskoj, a dobivao je i domaće nagrade. Zaboravili smo spomenuti da je Vaš otac bio predsjednik Društva novinara Hrvatske, danas Hrvatskog novinarskog društva.

  • Bio je predsjednik u dva mandata, ako se ne varam.

Po Vjesnikovom leksikonu od 1950. do 1955. godine.

  • Nakon njegove smrti, prije 1990., nazvao me netko iz novinarskog društva i tražio dopuštenje da se sekcija umirovljenih novinara nazove po mom ocu. Odgovorila sam da mi je to malo glupo, jer je imao tek 45 godina kada je preminuo, no unatoč tome su htjeli sekciju nazvati po njemu i dala sam svoj pristanak. Jednog dana, nakon promjene sustava, prijatelj Vlastimir Vrabec me upozorio da je izašao članak u Vjesniku o tome da treba promijeniti ime sekcije, da je moj otac bio ovakav-onakav, da je prokazivao kolege… Sekcija je potom preimenovana. Htjela sam prvo reagirati, no odustala sam. Znala sam tko stoji iza toga, no svatko ima pravo na mišljenje. Znala sam iz sasvim drugih izvora da je moj otac pogrešno okarakteriziran. Nakon raspada Borbe u Vjesnik je prešao tko god je mogao. Pričali su mi kolege o humanim postupcima moga oca. Bio je pod strašnim pritiskom, jer je morao nešto zahtijevati od kolega sa čime se nije slagao. Pojašnjenje toga traži puno više prostora. Čitava situacija je bila napeta, jer je u to doba jedno slovo bilo bitno. U tom kontekstu je dobio moždani udar od kojeg je preminuo. Uglavnom, u stručnom glasilu “Novinar” Đorđe Zelmanović je stao u obranu mog oca.

Možete li navesti primjer toga da je svako slovo tada bilo bitno?

  • Recimo, radiš TV vodič s pregledom austrijskih televizijskih programa, ali ne smiješ napisati da riječ o božićnom programu, nego o prigodnom. To je bilo u moje vrijeme, a kako je bilo u doba mog oca znam samo iz priča.

Aktivni ste u Društvu Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu i u glasilu tog društva Malom glasonoši. Također radite intervjue.

  • Odabrala sam to. Nekada je postojala rubrika “Zašto volim Karlovac” u Malom glasonoši gdje su pisali članovi Društva. No, s vremenom se više nikome nije dalo to raditi. Tada sam predložila Vladi, glavnom uredniku, da popričam sa članovima. No, tada sam shvatila da sam se uvalila u velik posao. Možeš otići Predsjedniku Republike, postaviti deset pitanja, napisati odgovore koje će autorizirati i miran si, ali razgovarati s nepoznatima je teško. Ne moguće se pripremiti za razgovor s nekime koga ne poznaješ i o kome ništa ne znaš. Pričam sa sugovornikom, ponekad uz kavicu pa se polagano probijamo kroz teme, intervjuirani postanu spontani, otvore se. To bih snimila, pa bih uredila i ostavila kao zapis – zabilježim samo što je sugovornik rekao. Nije to baš lako, ali me to veseli. Zadnji intervju kojeg je Fadil Hadžić dao u svom životu dao je meni. Nisam taj razgovor vodila za potrebe Malog glasonoše, nego za časopis “Treća mladost” Otvorenog učilišta, a naposljetku je objavljen u časopisu “Hrvatsko glumište”. Nakon dugačkog razgovora rekla sam da ću mu tekst poslati na autorizaciju, no to je odbio rekavši da mi vjeruje. Neki nešto ispričaju, imam snimku, a, kada im šalješ na autorizaciju, tri puta prekroje izrečeno.

Uskoro izlazi stoti broj Malog glasonoše.

  • Za Malog glasonošu sam napravila 26 ili 28 intervjua.

Htjeli ste za jubilarni broj intervjuirati opernog pjevača Tomislava Neralića, jer je bio u stotoj godini života?

  • Da. To mi se činilo zgodnim. Htjela sam i ranije, ali si intervju s njime napravio prije mene, pa smo Vlado i ja zaključili da nema smisla to ponavljati. Kad sam poslala e-mail Neraliću, odgovorila je njegova kćer da je u domu, u dosta lošem stanju i da ne želi davati intervjue, nego bi volio da ga se pamti u najboljem izdanju, pa smo odustali od toga. U stotom broju ćemo objaviti intervju s Anom Stavljenić-Rukavina. Broj ćem izaći iza 15. prosinca.

Postoji kod dijela karlovačkog građanstva stav da je deplasirano da u Zagrebu, pola sata udaljenom od Karlovca, postoji zavičajno društvo Karlovčana. Kako gledate na takve komentare?

  • Pa gotovo bih se u potpunosti složila s njima. Nemoguće je pridobiti mlađe članove. Ne možeš im objasniti zašto bi se sastajali. Postojećim članovima, koji su uglavnom i dalje pokretni umirovljenici, Društvo mnogo znači. Onima koji ne mogu više dolaziti na sastanke, jer su slabo pokretni ili nepokretni, znači mnogo “Mali glasonoša” i uvijek reagiraju na novi broj. Vole to pročitati, posebno posljednjih godina kada je sve bolji s pregledom naznačajnijih događaja u Karlovcu. Vlado je izvrstan urednik koji poznaje grad, njegovu povijest i ljude pa odabere najzanimljivije. Četrdesetak članova dolazi na sastanke, primjerice na predavanja koja radimo jednom mjesečno. No, malo-po-malo će se članstvo osipati. Članarina iznosi samo 30 kuna i imamo velik problem s financijama. Zahvalni smo gradonačelniku Karlovca Damiru Jeliću što nam je Grad donirao 1500 kuna za izlazak stotog broja.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije